“NE POSTOJI GEJ GEN”, kaže najnovija znanstvena studija
Najveća znanstvena studija* do sada o genetskoj povezanosti ljudske seksualnosti otkrila je pet tačaka na ljudskom genomu koje su povezane s istopolnim seksualnim ponašanjem—ali nijedan od markera nije dovoljno pouzdan da bi mogao odrediti nečiju seksualnost.
Nalazi, koji su 29. avgusta objavljeni u časopisu Science zasnovani su na genima skoro 500.000 ljudi, objedinjujući rezultate ranijih, manjih studija i potvrđujući sumnje mnogih naučnika: iako seksualne sklonosti imaju genetsku komponentu, nijedan gen nema veliki utjecaj na seksualno ponašanje.
“Ne postoji gej gen”, kaže glavni autor studije, Andrea Ganna, genetičar s prestižnog MIT-a i Harvarda u Kembridžu, u Masačusesu. Ganna i njegove kolege, također, analizirali su procjenu da se do 25% seksualnog ponašanja može objasniti genetikom, uz određeni utjecaj okolinskih i kulturnih činilaca—rezultati su bili slični nalazima manjih studija. “Ovo je čvrsta studija”, kaže Melinda Mills, sociologinja s Univerziteta u Oksfordu u Velikoj Britaniji, koja proučava genetske osnove reproduktivnog ponašanja.
No, ona upozorava da rezultati možda nisu reprezentativni za cjelokupnu populaciju—ograničenje koje autori studije i sami priznaju. Studiju su finansirali UK Biobank istraživački program i kompanije za genetiku potrošača 23andMe, sa sjedištem u Mauntejn Vjuu, u Kaliforniji. Ljudi koji su doprinijeli svojim genetskim i zdravstvenim informacijama ovim bazama pretežno su evropskog porijekla i starije dobi. Učesnici istraživanja UK Biobanke bili su između 40 i 70 godina strasosne dobi, prilikom prikupljanja njihovih podataka, a prosječna starost ljudi u bazi podataka 23andMe bila je 51 godina.
Autori studije, također, ističu da su slijedili konvencije za genetičke analize izbacujući iz studije ljude čiji se biološki spol i samo identifikovani spol ne poklapaju. Kao rezultat, rad ne uključuje seksualne i rodne manjine (LGBTQ zajednica), poput transrodnih i interseksualnih osoba.
POTREBA ZA VIŠE PODATAKA
Naučnici dugo vremena smatraju da su nečiji geni dijelom utjecali na njihovu seksualnu orijentaciju. Istraživanje iz 1990-ih** pokazalo je da će jednojajčani blizanci vjerovatno imati istu seksualnu orijentaciju nego obični blizanci ili usvojena braća i sestre. Neke studije sugerisale su da je određeni dio X hromozoma zvanog Xq28 region povezan sa seksualnom orijentacijom ljudi koji su biološki muškarci—mada su sljedeća istraživanja postavila sumnju u te rezultate.
Ali, sve ove studije imale su veoma male uzorke i najviše su se fokusirale na muškarce, kaže Mills. To je omelo sposobnost znanstvenika da otkriju mnoge varijante povezane sa seksualnom orijentacijom.
U nedavnoj studiji, Ganna i njegove kolege koristili su metodu poznatu kao istraživanje genomskih asocijacija (GWAS) da bi pregledali genome stotina hiljada ljudi i promjenu jednog slova DNK, koje se naziva SNP. Ako puno ljudi sa zajedničkom osobinom, također, dijeli određene SNP-ove, velike su šanse da su SNP-ovi na neki način povezani s tom karakteristikom.
Istraživači su podijelili svoje učesnike u dvije grupe—one koji su prijavili da su imali seks sa istim polom i one koji nisu. Zatim su istraživači uradili dvije odvojene analize. U jednom su analizirali više od milion SNP-a i pogledali da li ljudi koji imaju više SNP-a međusobno, također, pokazuju slično seksualno ponašanje. Naučnici su otkrili da genetika može objasniti 8–25% varijacija seksualnog ponašanja.
Za svoju drugu analizu, Ganna i njegove kolege željeli su da vide koji su određeni SNP-ovi povezani s istopolnim seksualnim ponašanjem i otkrili su pet koji su češći među takvim pojedincima. Međutim, tih pet SNP-a zajedno su objasnili manje od 1% odstupanja u seksualnom ponašanju.
To sugeriše da postoji puno gena koji utječu na seksualno ponašanje, a mnogi od njih još nisu pronađeni, kaže Ganna. Još veća količina uzoraka mogla bi pomoći u identificiranju onih nedostajućih varijanti, kaže on
Ali, Ganna upozorava da se ovi SNP-ovi ne mogu koristiti za pouzdano predviđanje seksualnih sklonosti ni kod jednog pojedinca, jer nijedan pojedinačni gen nema veliki utjecaj na seksualno ponašanje.
KOMPLIKOVANO JE
Iako su istraživači identifikovali neke SNP-ove koji su uključeni u istospolno seksualno ponašanje, nisu sigurni kako genetske varijante djeluju. Jedan je blisko povezan s genom koji se odnosi na miris, za koji Ganna kaže da ima ulogu u seksualnoj privlačnosti. Još jedan SNP povezan je s muškom ćelavošću—osobina pod utjecajem nivoa spolnih hormona, što sugeriše da su ti hormoni također povezani s istospolnim seksualnim ponašanjem.
Rezultati pokazuju složenost ljudske seksualnosti, kaže Ganna. Također, postavili su izazov istraživačima studije, koji su znali da bi objašnjenje nijansiranih nalaza na tako osetljivoj temi širokoj javnosti bilo škakljivo.
Da bi osigurali da njihovi rezultati ne budu pogrešno interpretirani, istraživači studije sarađivali su sa LGBTQ organizacijama i naučno-komunikacionim stručnjacima na najboljem putu da prenesu svoja otkrića u istraživačkom radu i javnosti. Njihovi napori su obuhvatili dizajn veb stranice koja javnosti predstavlja rezultate—i njihova ograničenja—koristeći osjetljiv jezik, bez žargona.
Ewan Birney, genetičar i direktor EMBL Evropskog bioinformatičkog instituta nedaleko od Kembridža u Velikoj Britaniji, pozdravio je takav potez. “To je minsko polje za komunikaciju”, kaže on.
Iako bi neki istraživači i zagovornici LGBTQ mogli dovesti u pitanje mudrost sprovođenja istraživanja ove vrste, Birney kaže da je to važno. Kaže da postoji mnoštvo socioloških istraživanja o istopolnim seksualnim ponašanjima, ali to je nevjerovatno komplikovana tema. Vrijeme je da se pokrene snažna, biološki zasnovana diskusija, kaže Birney, navodi se u internacionalnom znanstvenom žurnalu Nature.
S engleskog preveo: Resul Mehmedović
Bilješke:
* Ganna, A. et al. Science 365, eaat7693 (2019).
** Pillard, R. C. & Bailey, J. M. Hum. Biol. 70, 347–365 (1998).
Dialogos
