Globalno gledano, ova godina nije dobro otpočela. Neuračunljivi neostaljinistički fanatici koji vladaju Sjevernom Korejom se hvale detonacijom hidrogenske bombe (1000 puta razornija od atomske koja je razorila Hirošimu!) te prijete uništenjem svijeta koji mrze.
AUTOR:
Fanatizirani pseudoislamski ISIL nastavlja bezobzirno ubijati i masakrirati sve što mu smeta u uspostavi kalifata. Saudijska Arabija je brutalnom egzekucijom uz navodne teroriste likvidirala i jednog od rijetkih i stoga hrabrih disidenata, kritičara despocije kraljevske obitelji. Osvetnički prijeteće reakcije Irana i drugih najavljuju šijitsko-sunitski ratni sukob neslućenih razmjera.
I tako dalje. Nije ni čudo što dežurni katastrofičari (opet!) trljaju ruke najavljujući Treći svjetski rat, a njima srodni apokaliptičari spekuliraju o neizbježnom skorom smaku svijeta. Ne daj, Bože!
Još od starog demografskog katastrofičara Malthusa na ovamo, a posebice intenzivno posljednjih četrdesetak godina, sociolozi i futurolozi se bave izazovno-intrigantnim pitanjem kako preživjeti budućnost? U svijetu raste svijest da čovječanstvu budućnost nije zajamčena.
O tom pitanju sam nešto konkretnije i obiteljski osobnije razglabao proteklih blagdana koje sam proslavljao s unucima, mojim malim bezbrižnim herojima radosti i ljubavi.
Iako imaju sjajne i odgovorne roditelje, pa stoga sretno razigrano djetinjstvo, nama odraslima pripada opravdana zabrinutost za njihovu budućnost. Ne mogu a da ne razmišljam o tome u kakvom će svijetu živjeti? Kakve će škole završiti i kakva zanimanja izabrati? Hoće li moći naći posla u svijetu galopirajuće nezaposlenosti?
Hoće li kao odrasli građani izabrati život u zemlji u kojoj su rođeni ili će iskoristiti to što osim hrvatskih imaju i američke putovnice (otac im je Amerikanac s hrvatskim dokumentima), pa će ”preko bare jer je tamo lakše”.
Mi bismo svakako htjeli da ostanu u ovoj ljepšoj i zdravijoj zemlji u kojoj ona toksična kombinacija nezasitnog materijalizma i pretjeranog individualizma još nije sasvim uništila zajednicu i osjećaj tople uzajamnosti. To dobro shvaća i svesrdno prihvaća i njihov otac, naš američki zet.
U tom kontekstu ozbiljno optužujem našu kratkovidnu Vladu u odlasku (iskreno: nije zaslužila još jedan mandat!), jer je ovu i inače prezaduženu zemlju dodatnim ogromnim posudbama gurnula na rub financijskog ponora. Ponekad razmišljam o tome da u ime svojih unuka tužim državu koja se prekomjerno zadužuje za sadašnje preživljavanje, a ne postavlja pitanje tko će i kako te dugove u budućnosti otplaćivati. Nije li to diktatura sadašnjih nad budućima, neka vrsta porobljavanja onih koji se ne mogu oduprijeti?
Uz razmišljanje o dodatnim zaduženjima nisam Vladu slučajno nazvao kratkovidnom. Velik dio problema i teškoća demokratskih društava proizlazi iz činjenice što njihove vlade samom logikom ograničenih mandata ne razmišljaju što je dugoročno korisno, nego što je kratkoročno profitabilno.
Temeljni je problem budućnosti što ni demokratska društva ni kapitalistička mašinerija ne vode računa o dobrobiti naše djece i unučadi. Ono što se čini za korist nas glasača danas skupo će stajati našu djecu i unučad sutra, a da njihov dolazeći glas nema nikakve retroaktivne moći. A to nije moralno! I ne smije tako ostati!
Međugeneracijska pravednost postavlja pred nas imperativ da razvijamo modele i sustave upravljanja koji na razvoj gledaju dugoročnije, pa time i odgovornije prema onima koji danas nemaju pravo glasa. Ovdje treba primijeniti istu logiku odgovornosti prema budućnosti kao u pitanju danas posebice aktualizirane brige za zdrav okoliš.
Ima ozbiljnih stručnjaka koji tvrde da postoji tehnologija čijom bi se racionalnom primjenom mogli ti problemi sadašnjice i izazovi budućnosti rješavati na odgovorniji način samo kada bi to dopustili kratkotrajno uvjetovani mehanizmi koji proizlaze iz sebične naravi i protuprirodne simbioze demokracije i kapitalizma.
Goruće je pitanje, dakle, kako ispraviti taj sistemski defekt nazovidemokracije i navodno uspješnog kapitalizma?
U traganju za (ne teološkim, ali etičkim) ”spasonosnim scenarijima” za budućnost ugrožene ljudske rase na ovom ranjivom planetu naišao sam na vrlo poticajna razmišljanja glasovitog norveškog intelektualca Joergena Randersa.
Randers u svojoj najnovijoj knjizi ”2052: A Global Forecast for the Next Forty Years” iznosi globalna predviđanja za sljedeća četiri desetljeća. Knjiga je pisana kao izvješće za razvikani Rimski klub, a prigodom četrdesete obljetnice izdanja knjige”Granice rasta” te stoga i kao projekcija za isto nadolazeće razdoblje.
Randers je bio od početka uključen u rad Rimskog kluba koji je 1968. godine osnovan kao neovisni međunarodni think-tank s glavnim zadatkom da brižljivim proučavanjem megatrendova sadašnjosti pronalazi putokaze za održivu budućnost.
Bio je jedan od mlađih suatora kultnih ”Granica rasta” (1972., prodana u više od 30 milijuna primjeraka) koja je ranih 70-ih godina poprilično uzdrmala svijet uvjerljivim simulacijama posljedica poimanja i prakse neograničenog ekonomskog rasta.
To zahtjevno štivo je pokrenulo mnoge burne interdisciplinarne rasprave o održivosti života koji poznajemo i stilu života kakav želimo. Naišlo je na oštre kritike mnogih apologeta kapitalizma na Zapadu, jer je osim razbijanja mita o neograničenom ekonomskom rastu razotkrila globalne nepravde i sebičnost onih koji uništavaju svjetski ekosustav bezobzirnom eksploatacijom prirodnih bogatstava siromašnog svijeta.
”Granice rasta” su sustavno proučile suodnose sljedećih, za održivi život čovječanstva ključnih varijabli: raspoloživost privrednih resursa, poljoprivrednu proizvodnju, zaštitu okoliša i kontrolu nataliteta. Na temelju rezultata te studije autori dolaze do dotad najkompleksnijeg i znanstveno najutemeljenijeg predviđanja budućnosti.
Upozorenja ”Granica rasta” su probudila i pokrenula mnoge druge globalne inicijative te na agendu UN-a stavile ozbiljna pitanja ugroženosti ekosustava i preživljavanja ljudske rase.
Randersova knjiga, kao i nekoliko sljedećih studija Rimskog kluba, UN-a i drugih, označavaju ozbiljan početak globalnog prilagođavanja čovječanstva ograničenjima našeg planeta. Taj proces je na neki način okrunjen prije nekoliko tjedana izuzetno značajnim skupom i sporazumom Parizu.
Neki aspekti tih značajnih debata o održivosti nas istovremeno uvode i u fascinantno područje sukoba stručnjaka koje karakterizira ekologistički pesimizam s onima koji se rukovode tehnologističkim optimizmom.
Popularizaciji koncepta održivog razvoja i podizanju ekološke svijesti javnosti značajno je pridonio i bivši potpredsjednik SAD-a Al Gore svojim bestsellerom ”Zemlja u ravnoteži” (1992.). Gore je izrazio zabrinutost činjenicom da sve više ljudi gubi vjeru u budućnost, pa se stoga mnogi ponašaju neodgovorno jer drže da umjesto brige za dvojbenu budućnost ima više smisla zadovoljavati trenutne potrebe i rješavati kratkoročne probleme. Suvremena konzumeristička kultura potvrđuje takve površne stavove.
Vratimo se prognozama Joergena Randersa, koji je pri izradi najnovije studije surađivao s tridesetak istaknutih područnih stručnjaka. Oni misle da se prilagođavanja primjenjuju presporo i neravnomjerno te da zato slijedi neizbježno zatopljenje i porast temperatura u navedenom razdoblju od četrdeset godina za 2 stupnja Celzija. U Parizu su vrlo često citirani, a i papa Franjo ih je koristio u pripremi svoje ekološke enciklike.
Osim toga, oni dokumentirano ukazuju i na usporavanje rasta svjetske populacije zbog urbanizacije i pada plodnosti. Po njihovim analizama trendova i solidno argumentiranim predviđanjima će 2042. godine, nakon dosegnutih rekordnih 8,1 milijardi, početi smanjivanje broja stanovnika Zemlje.
Što se gospodarstva tiče, Randers predviđa da će danas dominantne zapadne ekonomije stagnirati, posebice SAD, dok će najviše napredovati Kina, Brazil, Rusija, Indija i Južna Afrika, a globalni BDP će rasti sporije od očekivanog zbog pada produktivnosti u razvijenim zemljama.
Nažalost će, usprkos nekom napretku, 2052. godine tri milijarde ljudi i nadalje živjeti u siromaštvu, a neki dijelovi svijeta naći će se na rubu ekološke propasti.
U ovom kontekstu svakako treba preporučiti i najsveobuhvatniji dokument UN-a o pitanjima zajedničke budućnosti čovječanstva – ”Our Common Future”. Zaključujem tu navedenom definicijom održiva razvoja: ”Koncept razvoja koji zadovoljava potrebe sadašnje generacije, a da u isto vrijeme ne ugrožava mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe”.
Takav pristup bi bio prihvatljiv i za moje i za vaše unuke. Drugog puta u budućnost zapravo nema.
