logo
bios

Naša je obaveza raditi na pomirenju u ovako krhkom društvu

Objavljeno prije 3 sedmice . u sri, nov 13th, 2019
Slobodan Blagovčanin, aktivista: Naša je obaveza raditi na pomirenju u ovako krhkom društvu

Početak njegovog aktivizma obilježen je na više načina, ali ono što je sasvim izvjesno jeste put koji on odlučno i samouvjereno gradi u aktivističkom svijetu.

On je Slobodan Blagovčanin, onaj koji je odlučio ostati u BiH i odgovorno prihvatiti sve izazove života u njoj. Trenutno je projekt menadžer i PR u Omladinskom resursnom centru Tuzla.

Odrastao je u Bijeljini, gdje ujedno pamti svoje početke u fondaciji “Lara” u koju se, kako navodi, uključio iz šale i znatiželje. Tu je dobio priliku da upona mlade iz drugih škola i različitih interesovanja, ali sve ih je vezao jedan zajednički cilj. Društveno-koristan i odgovoran rad i doprinos. 

Pred kraj srednje škole ponovo mu se desila slučajnost, koja je vodila na put bez povratka, a to je potpuna posvećenost aktivizmu. Svratio je sa drugovima do Helsinškog odbora, gdje su imali sastanak, sa ciljem da ih sačeka, ali je i sam postao dijelom omladinske grupe, otvarajući tako nove prilike i mogućnosti. 

„Došlo je vrijeme fakulteta, tada sam se odlučio za Tuzlu i studij psihologije. To nije baš popularno rješenje za mlade iz Bijeljine. Obično odlaze u Beograd, Novi Sad ili Pale. Ali moja odluka je bila takva, jer sam kao dio omladinske grupe Helsinškog bio dio projekta OIA, danas poznatog pod imenom MOP (Program obuke i prakse). To je fantastičan program koji ću čitav život pamtiti i nakon kojeg sam dobio mogućnost da radim sa drugim srednjim školama, ali i budem certifikovan“, govori Slobodan o počecima aktivizma.

foto: privatna arhiva

Vremenom kroz rad u nevladinom sektoru, ljudi nerijetko „uđu u balon“ istomišljenika i grade sliku o društvu na temelju te sigurne zone osviještenih ljudi. Upravo zato izlazak iz te zone komfora i suočavanje sa okolinom znaju biti teški i neshvatljivi. Ipak, okružiti se istomišljenicima, za Slobodana je greška, jer je uvjeren kako je dobra stvar suočavati se sa onima koji to nisu. 

„U društvu kakvo je naše važno je suočavati se sa onima koji ne dijele naše mišljenje. Nikada nisam želio ostati samo u svom NGO balonu. I dan danas sam u društvu sa ljudima sa kojima sam se i ranije družio. S tim da oni danas znaju da kada sam ja tu, moguće je da ćemo pokrenuti neke teme koje oni inače ne bi. Na svakodnevnom nivou ćete se suočiti sa nekim ko ne razmišlja kao vi, to je neminovnost ako radite za društvo.“

Dodaje kako je neophodno shvatiti da živimo u društvu koje ponekad odbija da se razvija, informiše i razvija kritičko mišljenje. Ali da je prednost osoba koje proputuju čitav Balkan u tome što imaju potpuno drugačije mišljenje o ratu nego ljudi koji ostaju začahureni u svojim planinama, dolinama.

Suočavanje sa prošlosti upravo je krucijalna tema, kako društva u cjelini, tako i nas mladih, ali je pitanje kako se odnosimo prema prošlosti i šta po pitanju suočavanja radimo. O odgovornosti i ulozi mladih u procesu pomirenja Slobodan kaže kako je važno podsjetiti se na UN-ovu rezoluciju broj 22-50 koja osigurava uključivanje mladih u sve procese izgradnje mira. 

„To je rezolucija koja je prije par godina donešena i ja na nju gledam kao na izbore. To je naša obaveza. Nas mladih koji treba da se bavimo i tim nesretnim temama. Naša je obaveza da u ovako krhkom društvu onog momenta shvatimo da ne želimo više rat i da shvatimo šta je rat ustvari. Kada to postignemo, vjerujem da ćemo svi manje više raditi u cilju održavanja trajnog mira.“

Aktivizam mu je pomogao u sagledavanju ratnih dešavanja iz 90ih iz više uglova. Ali se plaši da toga nema ni u jednoj porodici u BiH. Dodaje kako je malo ljudi koji će pristupiti djeci sa temom o Kazanima, Srebrenici, Ahmićima. A da se pritom neće baviti ko je u pravu. Srpska istorija, hrvatska povijest ili bošnjačka historija.

Osim porodice, ogromnu odgovornost i ulogu imaju i nastavnici, koji svoju ulogu, nažalost ne shvataju dovoljno. 

„Ako uspijemo da dobijemo jednu zvaničnu istoriju plašim se da nećemo rješiti sve probleme jer 25 godina poslije rata, oni koji su možda u potrazi za istinom ne dobijaju je. Prije svega važno je da se ne zaborave civilne žrtve. Da svaka osoba nađe interes da ona i njeni potomci žive  u miru i da im se ne desi ono što se desilo našim precima.“

U njegovom slučaju formalno obrazovanje mu nije bilo prilagođeno. I zato dodaje kako je najveća razlika nevladinog sektora i formalnog obrazovanja što formalno odbija da se razvija. Da napreduje i prati trendove.

„Živimo još uvijek po socijalističkom sistemu obrazovanja, gdje je jednoumlje bilo logično. Danas je po meni jednoumlje kriminal. Svaki nastavnik koji urušava kreativnost učenika po meni ne zaslužuje titulu. A moram biti iskren pa reći da ih ima i više od pola u osnovnim, srednjim školama ali i na fakultetu. Naši učenici i dalje uče do 90ih i onda nakon toga se ne govori o ratovima u Jugoslaviji. I kako trenutno  stvari stoje ne bih volio to ni da vidim, jer naprosto kada nam počnu izlaziti djeca sa tri poptuno različita mišljenja jednog te istog događaja tad će biti pogotovo teže da se gradi njihova zajednička budućnost“, poručuje Slobodan.

U pogledu izgradnje mira i zajedničke budućnost, mladi često postavljaju pitanje: „Koga mi to mirimo, mi koji smo rođeni u toku ili nakon rata? Ako nismo ratovali?“ I Slobodan je uvjeren da se dobro pitaju, ali to ne znači da ne trebaju djelovati u ulozi koja im je dodijeljena. Do rješenja se pak mora sistematski dolaziti, ali ga brine koliko se unutar obrazovnog sistema uopšte na tome radi.

„Obrazovni sistem ne spriječava fašizam u BiH. Nekad mi se čini da ga u nekim situacijama čak podstiče.“

foto: privatna arhiva

Kako bi stao u kraj nasilju, ali i ekstremizmu na društvenim mrežama, Slobodan je kroz CAT ( Citizens against terrorism) došao na ideju kako da utiče na mlade ljude.

„Svjesni smo da mladi većinu slobodnog vremena, nažalost provode na društvenim mrežama. Slažem se da su one neizostavan dio života svih nas, ali ponekad i previše slobodnog vremena provodimo tu. Sproveli smo nekoliko istraživanja, a potom odlučili da dođemo do njih putem društvenih  mreža. Želimo im pokazati uspješne primjere mladih. Da shvate da se stvari mogu raditi drugačije.“

Kasnije su svoje djelovanje proširili na različite skupine građana, bez obzira na dob. Sve sa cilje pokazivanje da postoje mladi koji razvijaju aplikacije, vode aktivističke projekte, rade korisne stvari. Osim što djeluju online, CAT djeluje i u različitim on ground aktivnostima, naročito u gradovima gdje su procijenili putem istraživanja da postoji opasnost od radikalizacije mladih.

Uprkos tome što mladi sve češće napuštaju ovu zemlju, Slobodan kaže kako novca ima svuda, ali trebamo prihvatiti da smo sami svoj alat za dolazak do istog.

„Međutim, novac nam ne treba biti konačna ambicija i cilj. Smatram da u BiH uprkos ekonomskim frustracijama koje su zaista svakodnevne, ekonomska situacija ne treba biti okidač za odlazak. Ja i dan danas stojim iza toga da bi volio, želio i nastojim ostati u BiH. Ovo društvo mi je mnogo toga dalo.“

Ukoliko bi prihvatio ponudu iz svoje branše, a koja bi ga odvela van granica BiH, dodaje kako bi ona morala biti direktno vezana za BiH ili region Zapadnog Balkana. 

One koji su otišli ne krivi, naprotiv, razumije ih. A ponekad se i sam zapita kako će o ostajanju razmišljati kada postane roditelj.

„Nekad mislim da je možda i sebično s moje strane što ja želim tu u BiH da ostanem, jer u jednom momentu ne znam da li mogu prisiliti svoje dijete da diše ovakav vazduh. Koliko je uredu sa moje strane da ga ostavim u takvom zagađenom gradu, u obrazovnom sistemu za koji znam kakav je, društvu koje ponekad zna biti jako nacionalističko i fašisoidno. A odnedavno i sa ozbiljnim problemom rasizma, za šta nisam vjerovao da nam se može desiti“, zaključuje Slobodan.

Ako ikada ode, otišao bi u Brisel, Hag ili neki grad u kojem se radi na pitanjima vezanim za BiH i region Zapadne Evrope. Za sami kraj, u sebi svojstvenom stilu, poručio je da je jedan više nula. A na svima ostaje da protumače njegovu poruku upućenu svima nama. Bez obzira da li ostajemo ili odlazimo.

Za dodatne informacije i podršku CAT-u, zapratite ih na facebookuinstagramu, ali i pratite njihov youtube kanal.

Tekst je nastao kao dio serijala Sare Velaga “Oni koji ostaju” podržanog od strane IMEP-a

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh