logo
bios

Najveća greška NATO pakta i EU je ta što uništavaju narode zbog svog interesa

Objavljeno prije 1 mjesec . u sub, apr 20th, 2019
Najveća greška NATO pakta i EU je ta što postoje i uništavaju narode zbog svog interesa
Jutros je iz vojarne “Bilogora” u Bjelovaru u sklopu NATO aktivnosti ojačane prednje prisutnosti (Enhanced Forward Presence) ispraćen 4. hrvatski kontingent u Poljsku, a tamo je poslan kako bi zadržao “rusku prijetnju”. Istovremeno nema podataka koliko je autobusa ispraćeno s mladima koji odlaze na rad u zemlje Stare Europe.

U zemlji čekamo Kineze, ako se smiluju i od svojih tisuća milijardi određenih za razna ulaganja spase “Uljanik” i “3. Maj”, a kad su već tu, možda bi mogli napraviti brzu prugu od Rijeke do Budimpešte. Naravno, još treba vidjeti hoće li se američko veleposlanstvo složiti s mogućom kineskom ponudom da dobiju dio luke u Rijeci i da se njome, kao i novom željeznicom, služe za prijevoz svoje robe u srce Europe. No, Kinezi su takvi, ponuda može biti samo “win-win”, a ako se utvrdi da to nije ekonomski, već geopolitički projekt, oni odoše. Sebi će uvijek naći nekakav posao, ali gdje ih ne gledaju kao prijetnju.

Istovremeno premijer Plenković poručuje da je sve u redu, kako se javni dug smanjuje, izašli smo iz procedure prekomjernog deficita, državni proračun je u suficitu i uskoro ćemo zadovoljiti sve uvjete da uđemo u eurozonu. Zašto? To nitko ne zna. Poljaci tvrde da ne žele ni čuti za euro dok ne dosegnu standard približan onome u Njemačkoj. Trenutno su na 50% njemačkog blagostanja i nedostaje im još najmanje nekoliko desetljeća da stignu mrske susjede, osim ako se ne uruši njemačka ekonomija i Nijemci stignu Poljake. Iako su izgledi za to mali, Njemačka se približava recesiji, ali unatoč brojkama u smislu zarade prednjači po broju novostvorenih radnih mjesta.

Računica je prilično nejasna, ali u Bundesbanci kažu tako i vjerojatno je istina. To je i onako njemački problem i važniji su Poljaci koji su dali do znanja da ulazak u eurozonu ni po kojem ugovoru nije obveza, već slobodna volja suverene nacije želi li ili ne želi sebe vezati okovima Europske središnje banke.

Uz naš slučaj je vrlo znakovita težnja zemalja za ulazak u Europsku uniju koje još nisu članice i uporno čine sve moguće ustupke kako bi se pridružile “elitnom klubu”. Srbija će priznati Kosovo, ali bi se Priština ipak trebala urazumiti i uzeti svoje Albance iz Preševske doline, a Beogradu dati Srbe sjeverno od Ibra. Teritorij je otprilike isti, ali u Preševu rastu krumpir i kukuruz, dok je sjever Kosova pun podzemnih bogatstava i albanskim vlastima u Prištini se ne sviđa taj scenarij. Za BiH je teško prognozirati bilo što, jer treba uzeti u obzir stavove središnje države, dva entiteta, više od desetak kantona, a sve pomnoženo s istim brojem predsjednika, premijera i ministara. Uglavnom, opći kurs je da hrvatski i bošnjački političari govore o euro-atlantskim integracijama, a srpski isključivo o europskim. Nikako da se slože oko zajedničke vizije o NATO paktu. Tim bolje po njih.

U međuvremenu je Sjeverna Makedonija, kao ranije Crna Gora, kupila ulaznicu za ubrzani kolosijek za ulazak u EU. Skoro članstvo u NATO paktu bi trebalo biti jamstvo da će Sjeverni Makedonci, Sjevernomakedonci ili možda Makedonci sa sjevera, jer lingvisti još nisku složni oko toga kako pod novim imenom sada treba zvati našu bivšu jugoslavensku braću, brže i sigurnije ući u Europsku uniju. Istina, Turska je dio NATO pakta desetljećima, a isto toliko čeka pozivnicu za EU klub u Bruxellesu, da je na kraju Erdoganu dosta svega i sve dogovore i sporazume bacio pod tepih, prekidajući beskrajno dug i dosadan proces, koji Turskoj ionako ne bi donio ništa dobro. Isto vrijedi za Albaniju, koja je ušla u NATO kada i Hrvatska, ali na putu prema europskim institucijama u Bruxellesu nikako da se pomjeri s mrtve točke.

Ostala je Moldavija, zapravo dvije trećine Moldavije, jer Pridnjestrovlje de facto funkcionira kao neovisna država, a autonomna pokrajina Gagauzija, gdje žive potomci Turaka koji su prešli na kršćanstvo, još tijekom referenduma o neovisnosti su ubacili klauzulu da ako Moldavija krene u tadašnju Europsku zajednicu, oni proglašavaju neovisnost i uspostavljaju veze s Moskvom. Situacija je vrlo složena. Parlament je proeuropski, ali je najmoćnija stranka proruska, kao i predsjednik Dodon. Kada se NATO u dogovoru s ministrom obrane sam pozove na vježbe u Moldaviju nastane kaos i optužbe pljušte u parlamentu, stižu iz predsjedničkog ureda, a Moldavci u Pridnjestrovlju i Gagauzi na jugu zemlje izravnim i tajnim kanalima kontaktiraju 14. sovjetsku, danas rusku armiju, još uvijek raspoređenu u na teritoriju Pridnjestrovlja. Sve u svemu, proces pristupanja NATO paktu i Europskoj uniji nije nimalo dosadan.

Za kraj nam ostaju Ukrajina u Gruzija, koje se također nadaju da će kroz NATO brže do Bruxellesa i institucija EU. Međutim, dugogodišnji napori ove dvije zemlje su ih doveli do kolapsa, siromaštva i degradacije. Ukrajina i Gruzija su zaista poseban slučaj, za razliku od Armenaca ili tvrdoglavog Ilhama Alijeva u Azerbejdžanu, kojima je jasno da to nije klub za njih, iako geografski pripadaju Europi.

Priča o “uspjehu” Gruzije, Ukrajine i NATO pakta
gruzija

FOTO: gruzijski vojnici

Gruzija i Ukrajina kao da ne razlikuju NATO od Europske unije, baš kao što je slučaj u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Albaniji. Ali čak je i vodstvo NATO pakta počelo priznavati svoje pogreške. Za sve normalne ljude na planeti bi takve vijesti bile razlog za uzdah olakšanja, ali ne i za Gruzijce. Laž koju je bivši glavni tajnik NATO-a, Andres Fogh Rasmussen, rekao svijetu bila je da Gruzija 2008. nije dobila Plan za članstvo u NATO paktu i zbog toga ju je Rusija napala.

“Bila je to pogreška. Podržao sam donošenje Akcijskog plana za članstvo za Gruziju i Ukrajinu, ali, nažalost, ambasadori NATO-a nisu postigli konsenzus. Time smo poslali opasnu poruku. Putinu i Medvedevu smo pokazali da je NATO slab. Zbog toga su oni 2008. godine napali Gruziju i okupirali Abhaziju i Južnu Osetiju. To se ne bi dogodilo da smo poslali jasan signal Moskvi i da su Gruzija i Ukrajina dobile Akcijski plan za članstvo u NATO-u. To je doista bila pogreška”, posipajući se pepelom je izjavio Andres Fogh Rasmussen.

Ova izjava se sigurno može uvrstiti u bilo koju knjigu zapisa u kategoriji “najsofisticiranijih gluposti”, jer je izrečeno čista laž. Poricati činjenicu da je Mihail Saakašvili počinio napad na Južnu Osetiju jednako je poricanju da sunce sjaji tijekom dana, a mjesec noću. Ovu nespornu činjenicu je utvrdila komisija na čelu s Heidi Tagliavini, ali i sadašnja predsjednica Gruzije Salome Zurabišvili i konačno američki general Ronald Mangum, zadužen za organiziranje i obuku gruzijske vojske prema zapadnim standardima.

Američki general je u intervjuu čak kritizirao Saakašvilija zbog njegovog suludog napada, koji navodno nije dao šansu Zapadu da odgovori Rusiji na rat u Južnoj Osetiji krimskom varijantom, to jest s teškim sankcijama i glasnom retorikom. Saakašvili je od svih proglašen agresorom i nitko nije mogao sankcionirati Moskvu zbog ispunjavanja obveza propisanim međunarodnim ugovorima i međunarodnim pravom. To je bilo šest godina prije događaja na Krimu.

Riječi o ruskoj okupaciji Abhazije i Južne Osetije također su laži. Od prvih dana nakon raspada Sovjetskog Saveza su te autonomne republike bile izvan jurisdikcije Gruzije i bile su de facto neovisni državni entiteti. Zbog njihovog povratka pod autoritet marionetskih vlada u Tbilisiju su za lokalne prilika na vojsku potrošene astronomske sume i angažirani takvi “veliki zapovjednici” kao što je spomenuti general Mangum. U slučaju odbijanja autonomije i dobrovoljne predaje, pitanje je trebalo riješiti sabljom i ognjem.

Nakon potpunog neuspjeha krvave avanture žrtveni jarac je postao gubitnik Saakašvili. Ispostavilo se da su i predsjednik Bush i državna tajnica Rice tražili od njega da ne pokreće neprijateljstva, a vojni savjetnici nisu ni znali da je Saakašvili pokrenuo rat. Po nečijoj je naredbi Saakašvili ipak djelovao, što samo dokazuje koliko razina vlasti postoji u Washingtonu i da sve ne misle jednako.

Istina, Ronald Mangum je konačno otkrio strašnu tajnu i zašto ruska vojska nije ušla u Tbilisi. Navodno se bojala generala Manguma i njegovih desetak suradnika. Ni više ni manje.

Hoće li Rasmussen ikada shvatiti da greška stratega i birokrata NATO pakta nije u tome što “nisu poslali jasan signal Moskvi”, nego što su u svojoj samouvjerenoj gluposti ignorirali jasne signale stanovnika Abhazije i Južne Osetije koji su u ogromnim redovima stajali i čekali ruske putovnice, kao što stanovnici Krima nisu dopustili brodovima NATO pakta da se usidre u njihovim rodnim obalama i blokirali su pristup gradu Sevastopolju mornarima Sjevernoatlantskog saveza.

Tako se manifestira kanibalska suština NATO pakta u kojeg jure gotovo svi na Balkanu. U Gruziji su ubijeni mirovnjaci koji su bili zaštićeni međunarodnim mandatom, otvorena je vatra na nenaoružana područjima i to iz višecijevnih raketnih sustava na civile zaštićene međunarodnim pravom i to nije bila ruska krivnja. Da jeste, sankcije bi se uvele baš kao nakon Krima, iako tamo nije ispaljen jedan metak.

Kako bi političke elite Gruzije i Ukrajine imale materijala za daljnje laži koje plasiraju vlastitom narodu, obilno se služe beskrajnim obećanjima o predstojećem članstvu u NATO paktu i Europskoj uniji. Za to su čak spremni na promjenu vlastitih ustava, kao i Sjeverna Makedonija, različito tumačiti zloglasni  peti članak Sjevernoatlantskog saveza i što sve ne.

Ali NATO nije jedina zamka za Gruziju i Ukrajinu. Tu je i Europska unija, baš kao što je slučaj sa zemljama spomenutim u početku. Ovdje imamo još jednu slatku sirenu, ministrica vanjskih poslova EU Federicu Mogherini, koja vjeruje da je suradnja između Gruzije i EU “priča o uspjehu”. Njezinom vlastitom, vjerojatno, jer doslovno iste riječi koristi kada se Vučić i Thaçi nađu za istim stolom i razmjene nekoliko fraza o tome kako su se dogodili da će se jednom dogovoriti. Kada? To nitko ne zna. No, kako glasi Federica Mogherini u varijanti za Kijev i Tbilisi?

“Imamo divno partnerstvo i suradnju s Gruzijom. O tome smo imali priliku razgovarati u Bruxellesu kada smo se susreli s članovima gruzijske vlade. Partnerstvo između Gruzije i EU nesumnjivo je priča o uspjehu koja će se nastaviti i u budućnosti”, kazala je ministrica vanjskih poslova EU, koja za sve zemlje kao da koristi jedan te isti “šalabahter”.

Ukrajiniski vojnici

FOTO: ukrajiniski vojnici

Ali čak i na pozadini takve ljubazne “ljubavne priče” treba razjasniti glavnu tezu, koja je primjenjiva na većinu zemalja čije je korumpirano vodstvo svoje narode uvelo u NATO i/ili EU. Što je, strogo govoreći, uspjeh Gruzije? Kako su ti divni odnosi pomogli ljudima Gruzije i čime su olakšali njihovu tešku situaciju? Ovdje dolazimo do univerzalnog odgovora za sve.

Samo nemojte spominjati bezvizni režim, za kojeg se Bogu i Allahu mole na Kosovu i drugim zemljama koje ga nemaju, jer ga je Europa prije svega usvojila zbog vlastitih interesa. Ako su ranije migrante, koji su ilegalno zarobljeni diljem Europe i deportirani o vlastitom trošku, bili smetnja raznim liberalnim i demokratskim standardima, prema bezviznom režimu se sve to može učiniti na potpuno pravnoj osnovi. Bezvizni režim znači 90 dana boravka, naravno, bez prava na rad, a za bilo kakvo kršenje lokalnih zakona slijedi trenutna deportacija s vrlo značajnom novčanom kaznom za lokalne prilike.

Ogromnoj većini građana Gruzije Europa ne treba da bi se divili užarenoj ljepoti Pariza, Barcelone ili Venecije, već kako bi za sebe i svoje obitelji osigurali komad kruha. I ovdje imamo čudovišne podudarnosti u odnosima Bruxellesa  prema ostalim narodima u čekaonici NATO pakta ili EU.

U tom smislu svaka “bezvizna” zemlja s EU je dodatno pogoršala situaciju običnim ljudima, ali naši “predstavnici” imaju ugodnu priliku za razmjenu pohvala na banketima.

Sve to vrijedi i za Ukrajinu, budući da se događaji u obje zemlje razvijaju prema istom scenariju, a čak su i neki akteri isti. Kako se dogodilo da su dvije najbogatije republike Sovjetskog Saveza s visoko razvijenom industrijom, poljoprivredom, kulturom, životnim standardom praktično jednakim onim u najnaprednijih zemalja svijeta u kratkom povijesnom razdoblju prijateljstva sa Zapadom dosegle razinu potpunog kolapsa, siromaštva i socijalne degradacije? Gdje iz tih zemalja istječe njihovo neizrecivo bogatstvo, uključujući ono najvažnije – ljude?

Ukrajina je tek odnedavno po broju plantaža na prvom mjestu u Europi.  Napokon. Taj je pokazatelj postignut u samo nekoliko godina barbarskog ponašanja i upornih zahtjeva civilizirane Europe. Kako? Ilegalno krčenje šuma u zemlji je doseglo kritičnu razinu i više od 30% šumskog područja je uništeno.

U isto vrijeme je za mnoge stanovnike Ukrajine u uvjetima ukupne nezaposlenosti šuma prirodni hranitelj. Ljudi beru bobice i gljive kako bi ih prodali na tržnici, a za mnoge je u uvjetima trajne ekonomske krize to je jedini način da prehrane svoje obitelji. Dakle, oligarsi i vladari Ukrajine, dijeleći milijarde među sobom, stanovništvo su poslali na pašu.

Slična je situacija i u Gruziji. Dok su u Ukrajini devastirani Karpati, u Gruziji se grabežna sječa šuma odvija u Ajari i podnožju Velike planine Kavkaza. Ali u Gruziji nema sibirskih ili kanadskih tajgi, ni beskrajne amazonske džungle. U sovjetskim vremenima je oko gradova zasađeno na milijune stabala, ali po sadašnjoj razini destruktivne sječe neće trajati dugo. Koje zemlje plaćaju da ta bogatstva nestanu? Tko se obogati na taj račun? Je li to Europska unija sa Sjedinjenim Državama? Tko postaje prosjak?  Gruzija s Ukrajinom ili svaka za sebe? Sada je jasno zašto Federica Mogherini smatra da su odnosi Gruzije s EU uspješni?

U ovom slučaju je šuma samo jedan od aspekata odnosa između Zapada i Ukrajine i Gruzije, koje poput sijamskih blizanaca žure na zov sirena, kako bi se, kao što priča i kaže, na kraju razbile o oštre stijene. U vladama ovih i drugih zemalja ne treba očekivati nikakvu Odiseju, koja bi ih mogla obraniti od pogibelji. Politički Olimp je zaokupljen vlastitim bogaćenjem i spašavanjem od utapanja. Bijedu, težak rad, bijeg ili u konačnom ishodu služenje po američkim vojarnama ostavljaju “svekolikom pučanstvu” ili “stoci sitnog zuba i njihovom nakotu”.

Za kraj, “slučajno” su sve spomenute zemlje pogodili ratovi, sukobi, destabilizacije i pokušaji vojnog udara, što se odnosi na Tursku. “Slučajno” ili zbog urođene vječne mržnje među nepomirljivim barbarskim plemenima, kako nas s prilično uspjeha uvjeravaju na Balkanu? Mnogi vjeruju u to. Ali gdje je ta mržnja?

Civilizirana Velika Britanija upravo vrije i u nemirna je ubijena novinarka u Londonderryu u Sjevernoj Irskoj. Koliko je u nas oružja i stradanja i nigdje nije zabilježeno nijedno slično ubojstvo u multietničkim zajednicama, čak i tamo gdje se osjećaju podjele. Bez obzira na neke ekscese i napise novinara koji su plaćeni da podižu napetosti, koliko je od završetka sukoba sličnih nereda sa smrtnim posljedicama bilo u Vukovaru, Mostaru, Brčkom ili Sarajevu? Nijedan.

Bilo je razlupanih ploča s “neprijateljskim pismom”, provociranja među navijačkim skupinama od kojih jedne slave uspjehe Turske i BiH, drugi Hrvatske, a treći Srbije, bilo je i izjava koje raspiruju niske strasti iz nezacijeljenih rana, ali među ovim “barbarskim plemenima” još nije zabilježeno da su se od završetka rata organizirale naoružane skupine i krenule ubijati “one druge” ili postavljati bombe u restorane i na javna mjesta, kao što to čine “legalne” kraljevske snage i IRA u Sjevernoj Irskoj. Ni na prosvjedima koji potresaju regiju nigdje ne možete vidjeti prizore kakve nam serviraju Macronovi batinaši u Francuskoj. Čak i ovakvi kakvi jesmo, simbol smo suživota za civilizirani Zapad. Ali je posao ipak uspješno odrađen i proces se neće zaustaviti.

Stoga možemo reći koja je glavna pogreška NATO pakta i Europske unije. Ona se sastoji u njihovom postojanju! EU je “liberalna” i “demokratska” tvorevina koja djeluje suptilno, ali ništa manje opasno od NATO pakta, agresivnog bloka koji se širi i spreman proždrijeti čitav planet i smrtna je opasnost za cijelo čovječanstvo.


N. BABIĆ – Logicno.net

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh