logo
bios

Najgori od sve djece

Objavljeno prije 2 sedmice . u pon, nov 4th, 2019

Piše : Edin Urjan Kukavica (Patria)

Da li biste električaru– uz puno poštovanje jednog od deficitarnih zanimanja – makar on bio i vaš suprug, povjerili da vam pročita i protumači nalaz hormona štitne žlijezde ili tumor markera? Da li biste automehaničaru – uz jednako gorespomenuto poštovanje – makar on bio vaš omiljeni komšija,  povjerili da vam otkloni cistu na bubregu ili da se pobrine za izraslinu na… bilo čemu? Ili, da li biste – jednako hipotetički – ginekologu povjerili vođenje eurounijskih i NATO integracija? Ili pak, da li biste  arhitekti koji nikada nije projektirao nijednu građevinu povjerili da vama nacrta kuću, isplanira raspored prostorija ili urbanistički riješi glavni grad države?

Naravno da ne bi… Čak i ako bi to jednom učinili iz ko zna kojeg razloga (možda da se odužite spomenutim ljudima za nešto što su oni učinili za vas drugi put – ako imate imalo pameti – nipošto ne bi. No, gorespomenuti kriteriji rodbina i komšiluk, prije nekih četvrt stoljeća uzrokovali su da nestručni ljudi doslovno samo sjede na mjestima od kojih nama život ovisi; budući da ne znaju raditi ništa osim onoga što rodbina i komšiluk obično radi – svađati se, decenijama se svađaju i tako  zabavljaju svoje srodnike i komšije, povremeno ih uvlačeći u samo njima razumljive prepirke što ovi,
dokoni, jedva (do)čekaju. Kadrovska politika je majka svih politika. Njome se pokazuje i dokazuje veličina, snaga, ljudski resursi i kapacitet(i) pa i namjere neke grupacije. Njome se saopćava ono što se riječima ne može iskazati: stav prema funkciji, državi i nama. Kada naprimjer, jedan politički subjekt na značajnu funkciju (a sve su funkcije značajne) postavi osobu kojoj normalan čovjek ne bi povjerio ni da mu promijeni sijalicu… a kamoli mu dao ključeve od kuće.

Premda mi nikada neće biti jasno zašto se za najgroznije stvari na svijetu: bombe, grijeh i politiku… koristi riječ sa jednom od najljepših značenja u ljudskom rječniku (majka, riječ koja je zamjenica za Boga na usnama miliona djece)… koristi se i to je samo još jedan od pokazatelja pervertiranosti  savremene recimo, civilizacije koje je ova naša jel’, sastavni dio i to po nekoliko osnova.
Najprije nas desetljećima uvjeravaju i ubjeđuju kako su njihove stranke velike, naciotvorne, državotvorne, sa brojnim i kvalitetnim članstvom u kojemu je nenabrojivo mnoštvo stručnjaka iz svih oblasti, znalaca svih znanosti, majstora svih zanata koji samo čekaju da im izglasamo stranku i dovedemo ih na vlast pa da oni izvuku te stručnjake iz preduboke anonimnosti i postave ih na mjesta sa kojih će oni (stručnjaci) pokazati sve svoje poznate i nepoznate potencijale, skrivene i neskrivene talente, sāme Božje darove kojima će za šest mjeseci do četiri godine zemlju, narode, nacije i ljude…ponekad se spominju i svi građani, izvesti iz krize, nereda i problema.

Ali, ne lezi vraže… još isto veče pri proglašenju preliminarnih rezultata u izbornim štabovima, u sjedištima stranaka, u centralama… iza leđa znanih nam i omiljenih lidera ukažu se ista, nelijepa i
nesimpatična lica koja smo gledali i prethodne četiri, osam, dvanaest, šesnaest, osamnaest, dvadeset godina. Novih likova uglavnom nema, a ako ih i ima nisu ništa bolji od starih (ako nisu gori), a od gorespomenutog izvođenja… za sada su neke uspjeli izvesti iz zemlje, a nas ostale iz pameti. Spomenuti prizor kojemu ne samo svjedočimo nego u prvom redu, osobno doprinosimo, pokazatelj je nekoliko stvari koje se mogu smjestiti u oblast graničnog zdravog razuma.

S jedne strane, to pokazuje da su oni višestruki gotovo patološki lažovi: niti su veliki, niti su naciotvorni, niti su državotvorni… nemaju ni tako brojno a kamoli stručno, kvalificirano i kvalitetno članstvo, pravi stručnjaci neće s njima, a oni koji su s njima stručnjaci su samo za da Bog sačuva… nikada nisu ni imali namjeru dovesti i postaviti bilo koga drugo osim onih istih nakeženih i iscerenih lica… S druge strane, pruža nam puno elemenata za preispitivanje vlastitog zdravog razuma; to preispitivanje, s koje god strane da se krene, zasigurno bi rezultiralo sa sljedećih nekoliko zaključaka: mi nismo baš naročito pametni: sporo učimo i brzo zaboravljamo… lahkovjerni smo da ne kažem glupi: istu laž – ako opet (ne)glasate bit će vam bolje – prodaju nam iz izbora u izbore…

Nije li vrijeme pogledati se u ogledalo i samom sebi reći nekoliko istina: Nije nam dobro i, ako ovako nastavimo nikada nam neće biti dobro. Bez općeg dobra nema  individualne sreće, bez sreće svih građana ove zemlje, bez obzira jesu li sejdići, finciji, zornići, pilavi ili konstitutivni… nijednom narodu ni naciji nikada neće biti dobro. A ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci se nikada neće prestati stvađati, zatezati odnose i praviti tenzije jer politika njihovoga opstanka je politika stalnog konfrontiranja, hinjenih, fabriciranih i izmišljenih konflikata i međunacionalnih tenzija. Samo u toj i takvoj situaciji oni imaju razlog za postojanje. To je i razlog što se već četvrt stoljeća bave „visokom politikom“ – i vas tjeraju da se bavite „politikom“. Nikada se neće početi baviti ozbiljnom ekonomijom: da su ikada imali namjeru do sada bismo imali stotine velikih industrijskih pogona, proizvodnih linija sa uvezenom tehnologijom koja bi do sada bila u našem vlasništvu, hiljade srednjih i nenabrojivo mnoštvo malih preduzeća i obrta… u fondove za zapošljavanje bi se slijevala ozbiljna sredstva koja bi omogućavala stvarno otvaranje novih radnih mjesta i zapošljavanje, a ne samo sredstva za doprinose za polugodišnje i jednogodišnje privremeno zapošljavanje eda bi statistički zavodi i poreske uprave pribilježile „nova radna mjesta“ i (o)pravdale prošloizborne predizborne gluposti.

Nikada neće prave stručnjake dovesti na mjesta na kojima bi ovi mogli nešto stvarno učiniti jer bi to pokazalo koliko su oni doista nesposobni; nikada ni za savjetnike neće uzeti ljude koji će imati neku dobru ideju, smisliti nešto pametno, na bilo koji način im protivuriječiti ili pokazati da nešto znaju bolje od njih jer bi to na izravan ili neizravan način ugrozilo njihovu poziciju. Nikada nam neće napraviti puteve ni ceste a kamoli autoputeve jer ne žele spojiti tačke ove razjedene zemlje; da su uopće imali namjeru 23 godine i milijarde kredita bilo je više nego dovoljno da se to učini.
Nikada neće obećati ništa što mogu ispuniti, nikada neće ispuniti ništa što obećaju… neće izgraditi vrtiće i obdaništa, neće popraviti kvalitet obrazovanja, neće otvoriti nova radna mjesta…

Umjesto toga, kad god zatreba, izmislit će se neki sukob, neko visokopolitičko pitanje, neki sporni zakon, neki novi problem… koji će moći riješiti samo hazreti reformska agenda ili sveti mehanizam koordinacije koji funkcioniraju samo sa novim kreditima ili akcizama, povećanjem cijena i vrijeđanjem inteligencije povećanjem penzija…

Ako do sad nisu teško da će nas od sad zadiviti nekim golemim ličnim dobrim djelom, učinjenim vlastitim novcem, iz svoga džepa… ni budžetskim nisu u stanju smisliti kako da naprave nešto za opću korist… neće nas zadiviti nekim visokomoralnim činom, neće preuzeti odgovornost ni za šta, neće se odreći kompenzacionih mandata, neprimcipijelnih koalicija i trgovine utjecajem i moći, neće omogućiti da na vlast – umjesto onoga ko se najbolje snašao – dođe onaj ko ima povjerenje birača, nikada neće prestati krasti (novac, glasove, izbore…), varati i manipulirati, nikada se neće prestati međusobno podržavati… i nikada neće učiniti ništa da se stanje na bilo koji način promijeni.

Načelno ili u principu, stvari su vrlo jednostavne kad se činjenice poredaju kako treba. Dovoljno je samo postaviti nekoliko (retoričkih) pitanja i sve se kockice poslože u kristalno jasnu sliku. Da li bismo stado koje su generacije i generacije naših predaka i prethodnika brižno, prilježno i svesrdno čuvale od svakovrsnih ali jednako krvožednih napasnika? Da li bismo projektoranje i gradnju kuće povjerili čovjeku ili ljudima koji nikada u životu ništa nisu isprojektirali ili sagradili? Da li bismo svoj zdravstveni karton odnijeli čovjeku koji se, po vlastitom priznanju, bolje snalazi u “europskim integracionim procesima” nego u medicini? Da li bismo iz kornera loptu na glavu nabacili čovjeku koji je do tada promašio stotinu zicera? Naravno da ne bismo.

Ali, zašto onda državu, kakva je – takva je, naša je! povjeravamo ljudima kojima ne bismo povjerili dvije (nacrtane) ovce; da nam po kući ili stanu razvedu struju ili vodu, a kamoli da nam isprojektiraju kuću; kojima ne bismo vjerovali da budu direktori firmi kojima smo mi vlasnici? Da su čobani, izgubili bi ili prodali ili ne-znam-ni-ja-šta barem jednu, ako ne i obje ovce, makari
nacrtane; da su majstori, a ko nije deverao sa majstorima taj ne zna šta su muke ovosvjetske, znamo ili makar, sumnjamo da bi zbog nekog lošeg kompromisa ili da zaobiđu prepreke u vidu štemanja zida sigurno nešto pogrešno spojili i nikada ne bismo znali u kojoj nam je sobi upaljeno svjetlo ili gdje će se, sutra, prekosutra, morati štemati i zid i pločice jer negdje u zidu curi.

Da su direktori, znamo ili, makar, sumnjamo da bi nam u firmu navukli gomilu rodbine kojoj ništa ne bismo mogli narediti, neradnika koje ne bismo mogli otpustiti… na spiskovima zaposlenim imali bismo makar nekoliko ljudi za koje nikada nismo čuli, a kamoli ih vidjeli na radnim mjestima… zadužili bi nas, što se kaže, do kragne samo da isplaćujemo plate njima i njihovim odabranicima, a čim više ne budemo mogli (isplaćivati plate) dali bi nam otkaz i javili nam se odnekud iz inostranstva, ili nam poslali sliku iz stana u Dubaiju ili sa Malte ili iz Italije, a kupljenog našim parama.
U najkraćem, zašto vjerujemo ljudima koji nam ni po kojem osnovu ne mogu biti primjeri i uzori ni u čemu dobrom, lijepom i pozitivnom nego naprotiv?

Radi li se jednostavno o nemaru, pogrešnoj – negativnoj – identifikaciji kao, što bih išao/išla u školu kad mogu biti kriminalac ili starleta ili, pak, o (pod)svjesnom znanju da ni mi, da smo na njihovom mjestu, ne bi bili ništa bolji od njih? Ako ne i gori!? 

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh