Pravoslavno groblje Drmaljevo, Velika Kladuša. Foto: polis.ba
Zadnja stanica Lušci Palanka, otle sam ti ja sele moja. Tako mi je Mara pričala. Sad kad je već odavno nema, pođem joj, na groblje staro pravoslavno, što gleda na rijeku Glinu, spokojno je, svježe pokošeno. Sasvim je dovoljno sunca i miris smirenosti raste nam pred očima. Ne znam koliko nam vremena prođe dok Mare i ja tako sjedimo. Gledamo. Šutimo.
Pored sele Mare, još jedna Mara, a svi je zvali Pajazetović Marija. Dvije katolkinje na pravoslavnom groblju ukopane.
Pajazetović Marija rodila je dva sina muslimana i ubila se od alkohola u dugim noćima preranog udovištva.
Sele Mara ostala je trijezna do kraja, ni sama ne znajući u kojim je godinama umrla. Živjela je u dubokim smrekovim šumama, gdje su noći tako mračne, pa se alkoholom rasvjetljuju. Ali ona to nije činila. Svoj je mrak isposnički okajavala, jer cijeli se život zbog nečega kažnjavala. U životu ništa i nikoga nije posjedovala. Kada su položili pravo na nju, da je posjeduju i zbog toga joj zapovijedaju, Mare im sele moja utekla.
Marija je svoju penziju zaradila kao čistačica. Njen rejon je bio na platou oko robne, oko stare gradske džamije, iza je park, stari hotel, korzo, cijeli svemir čaršijski, u svega par koraka. Svemir je taj nezamisliv bez Marije, njenih usta i kute čistačice.
Sinovi joj donose male anđele, podno spomenika, izrađenog kod grobara koji je sve do sada bijele nišane izrađivao. I Marijin je bijel poput svih ostalih nišana, samo niži, širi, oslikan križevima.
Bila je draga i ljubazna. Pomirljiva. Plave puti, s usnama koje su visjele na jednu stranu, kao posljedica facijalne paralize. Na spomen njezina imena, rekli bi: a, ona Marija. Ona Marija dozivala bi im u pamet te njezine krive usne, plavu kutu, metlu oko robne. Zadržala je svoj jezik, ona je od Varaždina, po kojem se od svih drugih razlikovala. Pred kraj se propila.
Počelo je one noći kada se sva toplina rahmetli supruga neopažena izvukla iz kreveta. Toplinu njegova tijela nadomjestilo je nešto mirisa što se još vukao po jastučnicama i plahtama, a onda je sve odmijenila noć i njezina tišina. Tada je Marija pronašla novog druga. Znao je grijati, znao noći kratiti. Moglo se puno toga zaboraviti. Nešto se moglo uljepšati. Tako je to počelo. Trajalo je. Mjesecima. Godinama. Udovištvo je bolno i dugotrajno. Pogotovo u malim čaršijama. Marija je pila, grijala se na sjećanjima. Sada je grije sunce na groblju što gleda na rijeku u pitomoj udolini i grabove šume na pozadini zatamnjenih brda. Ispod su rudnici. Sinovi joj donesu buket kadifica. Marija je sada sretnica.
Sele Mare se nije udavala, nikada. Poznavala sam je godinama. Dvadesetak najmanje. Došla je kao izbjeglica, u najboljim godinama, kako se već zovu te godine sabiranja znanja i imanja. Ona u tim godinama nije imala ništa, doli sebe same, i više nikoga kome bi se u Lušci Palanci vratila.
Imala je sijede kose vilinske što bi provirivale ispod marame, lice suho i pucketavo, staro granje grabovo. U tih dvadeset godina lice Marino ostala je ista kosa vilinska, osunčana grabova šuma. Dobila je na korištenje bajtu, kućicu od svačega i ničega izgrađenu, usred šume, na zemljane podove postavljenu. Dane sebi nije skraćivala, prije umnažala. Prala robu i sebe na potoku. Mara je vrba. Korijenje sve dublje u hladnu vodu ispušta, drži se života. Ne znaš na njoj koliko joj je godina ni koliko bi ih još mogla „predurati“. Mara je uvjerena da zbog grijeha iz djetinjstva valja cijeli život okajavati.
Nije u djetinjstvu slabovidnoj sestri pomogla, svi je sele moja klepali… nismo znali da slabo, ma ništa skoro ne vidi… a mi je tukli… nagonili da radi… a kako kad ne vidi…
Sele Mare ni u smrti nema svoga spomenika, nego krst pravoslavni, od treće Mare na ovome groblju pokopane. Kad se potrošio krst Mare Pavlinović, bio je to znak njenoj djeci, da se nov spomenik postavi. Ravna je ploča zamijenila drvo čovjekoliko.
A ta opet Mara Pavlinović, bila je za Tonu udana. On je ostao ležati uz njihovo troje prerano rođene djece na katoličkom groblju, kao za života, bar deset kilometara zračne linije od nje udaljen.
Život joj prošao u četiri zida, čekajući muža, s glavom u ulozi partijskog činovnika. Život zaprženih ručaka, uredno ispeglanih košulja, prozračenih jorgana. Malo bašte iza kuće, sjeme niz vjetar bačeno. Sve je to proteklo tiho, posve bezimeno.
Marino kumče, Štefica, gledajući u kumin trošni krst i u sele Marin križ još trošniji, odnese krst tamo gdje bijeli nišani čekaju siguran trenutak svoje smrti. Kod Ćane grobara. Zapališe cigaru nad krstom kuminim i Štefica mu situaciju približi. Tražila je samo slova za Marina prezimena. Bakarić. Ćana se složio, čas posla, jednostavno, sad ću ja to. Ćana je krst preuzeo, izbrusio, prefarbao, slova zamijenio, na kraju ga riječima predao: eto ga, kaj nov je. I haj bjež’, nemoj me ljutit, šta me živciraš… neću ništa, rukom je njenu ruku primirio… za Mare je.
Imala je Štefica svojih razloga, jedan od njih bila je jasna linija usamljenosti što će se protegnuti, kao magla nad Glinom, iza njezina pokopa, sve odavde do vječnosti.
Sele Mare, kad je došla, po svemu se od drugih odvajala. Njezine duge suknje mele bi ulicu, a naočale s debelim staklima i dioptrijom, što je ukazivala na tešku i bolnu slabovidnost, primjećivale su sve oko sebe. Slabovidnost je dobila u obiteljsko nasljeđe. Materi je slabovidnoj bila još kao dijete skrbnica, veterinar Mile, u selu najučeniji, me postaro, to je on nešto na opštini sredio, kad mi je oca ubilo nikoga nije bilo materi za skrbnika, i tako sam ja sele moja ostala bez svojih godina. Ne znam pravo ni kol‘ko mi je sada…
Mare sve bolje od drugih vidi, negdje iza ljudi, iza riječi i postupaka. Njoj je sve providno, k’o da gledam kroz dno tegle, kako je zvala te svoje stare naočale, što bi same od sebe kao sanjke klizile nizbrdicama nosa. Mare vidi uvećano, a ono što se drugima čini ispravno, ona vidi kako jest, iskrivljeno. Hodala bi oko robne, dok sebi ne bi našla kakva posla najmena, ili nekoga za priče i druženja.
Bila je sva svoja, a biti svoja u malim čaršijama, značilo je čudakinja, jedna od onih za koje se gaji široki dijapazon osjećaja, od sprdnje do sažaljenja. Sve bi to zaključili jednim općim mjestom: šta će jadna, pošla na živcima. Ta rečenica bi sve poravnala, kao snijeg cijelac sve pokrila. Dugo ostaje, nikako da okopni.
Daleko je ona bila od bolesti živaca, i još dalje od sprdnje i sažaljenja. Nakon hladne vode u potoku sve joj se razbistri, sve je jasnije, pa i ljudi i njihove namjere.
Hodala bi pijacom, oko štandova kineske i turske robe, gledala svoja i tuđa posla, nekom nešto pridodala, neko bi joj dao markicu, od nekog bi uzela, nekog bi odbila – nemoj me živcirati, nemoj da ja sad galamim… A već je galamila. Od te svoje zarade pošla bi kupiti janjetine i već s vrata na brzinu sklepana improvizirana i zadimljena restorana, bi vikala: ovo ni moj ćuko ne bi jeo… a ja ćuko nisam… jel to moja para ne vrijedi jednako… pošteno sam platila… ja, nek sirotinja kostiju glaba… more Mara svakako… e ne more… neće ovdje Mara zavirit više nikade… to je bilo sad i više nikade… Rukom bi zamahnula kao da stvara visok klanac između tog sad i više nikada… neće moja noga više ovuda…
Kosti bi pijacom među štandovima pronosila, svijetu pokazivala… nek vidi svijet kaki su…
Kad bi našla kakva posla, ode Mare u šljive, vele žao im mene sirote, jes, žao… žao im jer će vakoj meni manje platiti… al neka im, nek im bude. Zna sve Mare, čitam ih ko bukvare…
Dugo nije imala nikakvih dokumenata, kad je naposljetku dobila to malo lične karte, nastavila je granicu, kao prije, ilegalno zaobilaziti. Radi mise nedjeljne.
Tako mi bliže, sele moja. Nitko je ne dira, nitko ništa ne pita. Prave se da me ne vide.
Sve preko šume, ide Mara do crkve. Dnevno prepješači i po dvadeset kilometara.
Sele Mare ni u smrti nema svoga spomenika, nego krst pravoslavni, od treće Mare na ovome groblju pokopane. Kad se potrošio krst Mare Pavlinović, bio je to znak njenoj djeci, da se nov spomenik postavi. Ravna je ploča zamijenila drvo čovjekoliko
Šumom se kreće lakoćom stalna stanovnika. Usput bi pokupila viškove, sve što su stabla odbacila kao staro, iznošeno. Dugim bi suknjama pomela lišće, čizmama višak blata, i sve to u crkvu pred oltar donijela.
Svijet u crkvi je izbjegava, Mare sjedi u prvoj klupi sama. Miriše na šumsku mahovinu, uvelo lišće i prvu jesenju vatru u šporetu. Mare miriši na grabove, smreke i jelovinu.
Vratila bi se preko potoka, usput pokupila grabova granja i podložila sebi vatru u toj maloj drvenjari na rubu raspadanja, bez namještaja, bez kreveta, kojeg je uporno odbijala. Na podu spava. Ispred kuće Mare drži psa. Pas neće lanca, nije lud, veli ona. I Mare to poštiva. Zove ga Ćeno. Ćeno sa starim kanafom što mu visi s vrata i starim olinjalim tijelom prati je posvuda, kad mu se da. Okupa se u potoku, i za njom glavinja. Ne reži, ne laje. Maru to ne čudi, sve dok ja lajem, nema on šta lajati… Nikom živom, osim njoj, ne vjeruje. Nikom i ne prilazi, samo nju čeka ispred crkve.
Svaki višak od svoje zarade Mare koristi da kupi nešto, da obraduje Markana, posvojena unuka, radost bi se tad poput potoka rasula u dubokim borama. Procvjetala bi jedna lijepa oaza samo kad bi njega spomenula. Njezin Markan, bio je dijete nezakonito, tako ga je čaršija prekrstila, čim je saznala za „sramotu“ njegove matere, a Mara, cura nikad udavana, odlučila biti baba nezakonita. Jer kad može čeljade biti mimo zakona, i selo na njih lajati, može i ona biti baba. Srodila se s njima, nisu bili „krvna“ familija. Nju to ne zanima. Ona je sele niko i ništa, pa more kako god hoće i s kim hoće i jope sve po svome.
Jedne se noći, onako pred zoru, kad magla po cesti simfoniju izvodi, Marko vraćao s društvom s neke muzike, i u autu je bila muzika, bili su sretni, pijani od radosti, i autić se taj, jedan od onih što ga i najmanja nesreća posve skrši, u magli sav pogubio. Marko iz te magle živ nije izašao, a drugi se razbježali, samog ga sele ostavili. Mare se od te nepravde nikad nije oporavila. Sve je mislila, Marko, njezin Markan, nakon takva djetinjstva zaslužuje budućnost sjajniju. Crninu za njim ne skida. Sve je češće u crkvi, sve duže na ulici. Sve pare što zaradi ili prikupi sprema Marku za misa, Marku za spomenika. Zubima na Boga škrguće, svađa se s njim kroz šumu dok granje sabire. Misama ga potplaćuje sve da Markanu otkupi djelić rajske ugode. Da ima sirota najbolje, kad oca imo nije…
Zube je dobila preko socijale. Ti zubi, baš kao i Mare, kao i njene suknje, kao sve drugo na njoj, imali su volju vlastitu, ispadali kad se smijala, šuštali kad bi se ljutila, kao da svaki i najmanji bijes njen utišavaju. A da je utišavaju, to nije trpjela i dozvoljavala. Onda bi s tim svojim zubima rat vodila. Žalila se slabe mi zubi napravili, velkački su, ko konjski, sve me boli od njija, još su mi rekli, zamisli, da popijem tableta za smirenja… nisam ja luda… meni tableta ne treba, tražim bolje zube, oni popij tablete, tražim bolje očale, šta će ti, nećeš konac u iglu uvlačiti… kupi Mare povećalo… šta sam stara i sama pa ne smim ništa tražiti, ništa iskati… sirotinji zuba ne treba… može hodat ćorava i svakakva…
Jednog od onih pijačnih dana, dok Mare po pijaci radi i hoda, nekim nesretnim, zlim slučajem, vatra je progutala njezinu kućicu, s kućom i slobodicu. Smjestilo je, kao socijalni slučaj, u dom. U drugi grad sele moja kako mi fali moja čaršija…
U domu joj skinuli crne suknje, crnu bluzu, crnu maramu, vilinsku kosu kratko ošišali. Vikala se, otimala, nisi me rodila, nisi me rodila… njima je to bilo praktično, bili su brižni dok su joj govorili: da ne smrdiš, da se ne zaušljiviš, ne možeš takva biti… Lišili je njezine tuge, njezine crnine kosu mi sele skusali, ništa me nisu pitali, kuje i žene se ništa ne pita, sele, ej sele…
Dane provodi kao vučica, od zida do zida domske sobe vrijeme mjeri i skraćuje. Brzo im pobjegla. Jer ako nešto ne podnosi, to su riječi ne možeš, moraš, trebaš. Sele moja, ne moram ja ništa. Samo, sele, više joj mira ne daju, brzo je u dom vraćaju, u sobicu na potkrovlju, pod ključem drže ošišanu staricu. Suknje za šumskih valcera joj spalili, trenerke obukli. Sad je Mare svim drugim nalik i to je smeta, ubija, noge mi sve teže sele, a basamaci oni uski, povisoki, sve mi daleko sele, ej sele… šta ima u čaršiji… noge me sele više ne slušaju… đe je moja čaršija sele, daleko, daleko…
Priča se kako su Maru poslije viđali po čaršiji, eno im opet utekla, ali to je već čaršijska legenda. Istina jest, ili barem dio, da je Mare opet pokušala i ruku slomila, pa je u drugi dom, u još dalji grad preselilo. I tek je tad zapravo pobjegla. Preko granice….
Blizu mi Marko sele, ej sele… ni lične mi ne treba… raj sele miriše na jelovinu, na prvu jesenju vatru u šporetu podloženu…. sele…ej sele…
Roberta Nikšić, polis.ba
