LifestyleShowbiz

Muzičkim stazama Ekatarine Velike

Piše: Marko Raguž
Preuzeto: xxzmagazin.com

Posveta: Muzičkim stazama Ekatarine Velike

Namjera mi je napraviti jedan ogled o muzici benda Ekatarina Velika – odnosno pokušati da iz muzičkog rada tog benda izdvojim duhovnu srž te muzike. Može biti da taj oblik duha nosim sam u sebi, jer nije nimalo slučajno da me je muzika Ekatarine Velike oblikovala – jednu dobru deceniju sam odrastao, sazrijevao, plesao život u ritmu te Muzike – obrtao dan i noć, plesao u ritmu vjetra, gazio bosim nogama po toploj zemlji, zemlji na granici i sve tako redom…

Baš zbog tog velikog duga, zbog tog velikog prijateljstva prema Milanu Mladenoviću, premda ga nikada nisam upoznao, osjetio sam potrebu da pokušam demistificirati tu magijsku formulu po kojoj je nastala muzika benda Ekatarina Velika. Potrebno je napraviti nekoliko uvodnih zapažanja kada je u pitanju muzika jugoslavenskog novog vala – što je pokret unutar kojeg se bend Ekatarina Velika ostvario. Umjetnost je stara koliko sam čovjek, ona čovjekov put na zemlji prati kao ona misteriozna, vješta pantera, o kojoj je govorio Miroslav Krleža – koja se svojim savitljivim kretnjama uvijek kreće ispred čovječanstva. Bilo da je ispred, ili uporedo – umjetnost je baš poput te savitljive pantere. Ta pantera „mijenja oblik kao vidra“ – što su stihovi jedne pjesme Ekatarine Velike.

Photo: Milomir Kovačević Strašni

Tako dolazimo do duha Vremena: „Betonski pastir čuva svoju ogradu, a velegrad ga zove na svoje visoke platforme“ – glase stihovi pjesme Platforme, benda Ekatarina Velika. O čemu se radi? Potrebno je poznavati razvoj gradova nakon Drugog svjetskog rata, što je svoju kulminaciju na jugoslavenskom prostoru doseglo sedamdesetih i osamdesetih godina, sa ekspanzijom socijalističke gradnje i nastanka sasvim novih gradova – jedne sasvim nove arhitekture. Ona traje i danas, premda je od tih vremena prošlo trideset godina. Nikada kasnije se nije u tolikoj mjeri gradilo, odnosno, prije bi se moglo reći da se više rušilo, nego što se gradilo – ako uzmemo u obzir jugoslavenske ratove. A muzika Ekatarine Velike je samo blistavi primjer tog duha koji je sazrijevao i oblikovao se na betonu jugoslavenskog socijalizma.

Može biti da je najpoznatija pjesma  Ekatarine Velike – Par godina za nas. Bilo je to suočavanje sa ambisom i sunovratom jedne realnosti (Moj prijatelj i ja sedimo na klupi, gledamo zvezde), krik u provaliju bez dna. U tom vrtlogu je nestala i Ekatarina Velika, baš kao i sama jugoslavenska priča pretvorena u ruševine. Njih je usisala centrifuga istorije. Ali, na tim ruševinama je rođena nova generacija mladih ljudi, kojoj i sam pripadam, djeca koja su pronašla muziku Ekatarine iz nekog drugog prepotopnog vremena. Ta muzika ne samo da je preživjela razaranje, već je vrijeme potvrdilo njenu vrijednost. Pjesme Ekatarine su poput ovisnosti: one nam govore da je sve ono o čemu se u njoj govori proživljeno, da nije izmišljeno, da nije nastalo u sintetičkim kompjuterskim laboratorijama zvuka. Baš kao kristal na zaleđenom prozoru, rascvjetan na jedan prelijep i neponovljiv način, u slučaju Ekatarine Velike, duh je upio i sačuvao suštinu  jednog iščezlog, ali nezaboravnog vremena.                   

Photo: Milomir Kovačević Strašni

Stvaralaštvo svakog ozbiljnijeg umjetnika se sastoji, sasvim jasno, od nekoliko različitih faza u nizu, što važi i za Ekaterinu Veliku. Međutim, to se ne odnosi samo za članove benda koji su stvarali muziku, to važi i za slušatelje, jer i oni prolaze skupa sa njima kroz različite životne etape. Tako je za mene, recimo, pjesma Iznad Grada imala jedno značenje u ranim dvadesetim godinama, kad sam se prvi put susreo sa naličjem grada, sa svjetlima koja su se prelivala dok sam ih posmatrao kroz stakla autobusa, sa bojama semafora, koje su se razlivale, curile… Sasvim drugo značenje je imala na početku tridesetih godina, kada sam prevazišao jednu veliku krizu identiteta. U ranoj mladosti sam često maštao o bijegu u neke druge, sjeverne gradove, sanjao sam o tome da nekada u svitanje stojim na uzvišenju iznad grada, iznad mora tinjajuće svjetlosti… Moj grad mi je bio previše uzak, stezao me je previše, sputavao mi korak, mislio sam da ću negdje drugo naći slobodu. Moj grad me je uvijek vraćao onome od čega sam htio da pobjegnem. Ako sam negde stigao bilo je to iznutra – glase stihovi Milana Mladenovića. To je velika istina. Čovjek od sebe ne može pobjeći, gdje god dođe, sve aveti idu s njim – suočavanje sa sobom se odvija iznutra.

Tako sam jedne noći, pred svitanje, ustao mnogo ranije. Svi su drugi spavali, grad je nijemo ležao u dolini. Tamni Grad u Carstvu Tišine. Bila je to slika bez zvuka. Samo tinjajuća gradska rasvjeta u svitanje. A nebo iznad planinskog masiva je modrilo. Bilo je to Sarajevo u dubokoj noći – isti onaj grad koji sam posmatrao kroz sve životne etape… Ali, tada je bilo potpuno drugačije: osjećao sam se kao da posmatram neki američki grad na Pacifiku. Tada sam se sjetio pjesme Ekatarine Velike – Iznad Grada. Biti iznad grada, u jednoj fluidnoj zoni – koja je više okrenuta prema nebu, nego što je pripijena uz gradski beton. U ljetni sumrak, kada smo sjedili na toplom betonu, a iznad nas modro je nebo pritezala borova šuma, sa televizijskim Repetitorom na Trebeviću, a pod nama se u ljubičastom sumraku palila rasvjeta grada…

Photo: Milomir Kovačević Strašni

Potom nekoliko pjesama sa posljednjeg albuma Milana Mladenovića, kojeg je snimio sa Mitrom Subotićem Šubom u Brazilu. Nije mi mnogo toga bilo jasno u mlađim danima: razjapljena usta Zagrobnog Svijeta i Disanje Anđela, sve mi je to bilo još mnogo udaljeno. Bio je to Svijet na Okeanu, na koji su se spustile neke druge Realnosti – gdje su se miješali zvukovi uporednih Svjetova. Ali sve je to vrlo brzo i mene samog stiglo, stigla su ta Ljeta u Crvenoj Svjetlosti, kada je nebo proželo zemlju… Bilo je to puno spoznavanje dubine posljednjih pjesama Milana Mladenovića, prije nego što je i sam prešao granicu, prije nego što je napustio ovaj svijet. Njegova muzika posjeduje neku duboku žicu, korijen koji crpi iskonsko iskustvo iz magnovenja nastanka svijeta, spajanje nespojivog… Muzika Milana Mladenovića je upravo to – Most između Svjetova.

Na primjeru muzike Ekatarine Velike se otvara još jedan vrlo bitan, presudan problem – a to je odnos između Zla i Umjetnosti. Prava Umjetnost ne spava, ona se suočava sa Zlom – pokušava ga upiti, potom preobraziti suprotnim principima. Sasvim jasno, vidimo da je Ekatarina Velika bila u toj misiji: „Promeniću svet do kraja pesme“  glase stihovi numere Sinhro.

Photo: Milomir Kovačević Strašni

Muzika Ekatarine Velike kreće se rubom, tamo gdje ključaju magma i lava Svijeta. O tome je pisao Danilo Kiš – u Savjetima mladom piscu. On govori da umjetnost nastaje iz te magme i lave Svijeta, u vrtlogu prvobitnog haosa, i savjetuje mladog pisca da se kloni istina akademskog tipa, jer su osmišljene u cilju vlastitog održanja…  Međutim, te akademske istine ne zahvataju bunar koji ključa, ni kotao nabijen parom – a upravo je to prava magma, lava Stvarnosti. Tu niko ne prolazi bezbolno. Upravo je u takvo vrelo uronjena muzika benda Ekatarina Velika.

Oči boje meda

Nakon boravka u grupi Limunovo drvo, karijera Milana Mladenovića vezuje se za bend Šarlo akrobata, odnosno za njihov prvi i jedini album Bistriji ili tuplji čovek biva kad… (iz 1981. godine). Taj album je lansirao sasvim novi urbani zvuk, u odnosu na mlohavu, siromašnu rock'n'roll jugoslavensku tradiciju. Bila je to muzika koja je slijedila već oblikovani novotalasni britanski punk, ali s naglašenom underground atmosferom –  zvuk nastao u muzičkim podrumima i laboratorijama podzemlja Beograda.  Album Šarla akrobate značio je odbacivanje okoštale tradicije, te prevrednovanje svih dotadašnjih vrijednosti. Međutim, pokret u muzici nije mogao nositi samo jedan bend ili jedan album. Da bi se uspostavila scena, bilo je potrebno kulturno prožimanje jugoslavenskih gradova, koje je u tom vremenu bilo izraženije nego ikada prije.

Novotalasni pokret je samo jedan od brojnih manifestacija nove epohe. Sve je krenulo dobro, osmjehivala se jedna vedrija budućnost. Ali sve je to bio samo jedan bljesak koji je trajao samo nekoliko godina; potom je, kao i uvijek, Mefisto, umiješao svoje prste… Neko je iz tame posmatrao tu energiju mladih, okupljanja, koncerte, neko je to doživljavao kao otvaranje prostora za biznis, otvaranje novog tržišta.  A rubovima gradova, podzemnim stazama, betonskim labirintom nebodera novih naselja, nisu se samo kretali odmetnuti umjetnici, muzičari, tim putevima se kretalo i kriminalno podzemlje, koje je tražilo svoju šansu u cirkulaciji mladosti… To je bilo otvaranje prostora za alkohol, za heroin koji je bio poput pričesti u hramu za djecu Novog Vremena.

Na festivalu Subotica: Šarlo akrobata
Na festivalu Subotica: Šarlo akrobataPhoto: Arhiva/Dejan Mrkić

Srećom, umjetnost nikada nije bila zaražena, ona je nastala ispiranjem mulja stvarnosti kroz jedno sito umjetničkih postupaka, a sve u cilju da se pronađu ti sakriveni grumeni zlata, biseri. Album Šarla akrobate je jedan takav biser, pravi betonski cvijet, svjedočanstvo jedne čežnje da se iz uskog labirinta Gradskog Podzemlja, obojenog svjetlošću koja zavarava, prodre u jedan mnogo veći prostor… Tih 13 pjesama je jedan mozaik prizora, psihodeličnih sličica Stvarnosti koja je počela da se rastače, čiji je privid počeo da se osipa, da tone u pijesak. Sve je to praćeno teškim distorzijama električnog zvuka, koji se u jedan ton slio sa destrukcijom, što je stanje kada počinjemo spoznavati na kako velikom prividu se zasnivaju zvanične istine…  Društvo sam uvek umeo da biram mirno / i pazio sam svaku reč šta kažem / i gledao da nikoga ne slažem / da ne slažem – stihovi su pjesme Samo ponekad. Možda je zbog toga i nastao taj bijeg u muziku – koja je mnogo više antilogična, iracionalna, zaumna… ja sam onaj koji ponavlja ono što je davno smišljeno – stihovi su pjesme O, o, o … Na albumu su uvršene još i pjesme – Šarlo je nežanPazite na decu (I)FenomenSad se jasno vidiRano izjutraLjubavna pričaČovekBesProblemJa želim jako, Pazite na decu (II). Originalnost njihovih tekstova nije ostvarena na razini onoga što se govori, nego na razini onoga kako se govori.

Photo: Milomir Kovačević Strašni

Nema nikakve sumnje, stvaralački put Milana Mladenovića krenuo je ka još većim visinama.  O tome je u jednom tekstu pisao Miljenko Jergović: „Milan Mladenović imao je putanju tipičnu za djecu vojnih lica. Rođen u Zagrebu, odrastao u Sarajevu, da bi stigao do Beograda. Prije dvadesetak i više godina, u antikvarijatu rahmetli Bučuka, blizu kafića Estrada i mjesta na kojem je nekad davno stajala porodična kuća oca Ive Andrića, našao sam tanku, broširanu knjižicu s naslovom Djeca Sarajeva djeci Vijetnama, nastalu po završetku konkursa koji je početkom sedamdesetih proveden u sarajevskim osnovnim školama. Uz odabrane pismene sastavke i pjesmice suprotiva imperijalizmu i hegemonizmu, na posebnom su mjestu u knjizi istaknuta tri nagrađena rada. Treću nagradu na literarnom takmičenju Djeca Sarajeva djeci Vijetnama osvojio je Milan Mladenović, učenik 7c razreda Osnovne škole 29. novembar. Kupio sam tu knjižicu, valjda sluteći da bi mi podatak iz nje jednom mogao zatrebati. Ili zbog plave bluze i kifle pred čas, koji su, kao blato i sneg, kao gar po snegu, kao Atlas i zid sa divljim ružama, fragmenti jednoga sarajevskog, školskog odrastanja, sličnog, ali i posve drukčijeg, od odrastanja u tadašnjim Zagrebu i Beogradu“.

Naredni sastav Milana Mladenovića je Katarina II – bend koji je 1984 izdao samo jedan album, nakon čega je bend preimenovan u Ekatarina Velika, tokom čijeg rada je snimljeno nekoliko narednih albuma. Sastavu Katarina II pristupila je, pored ostalih, i Margita Stefanović. Sasvim jasno, ne samo da je ovaj album Katarine II nastavio ono što je započeo Šarlo akrobata, nego da je došlo do jednog produbljivanja, kako na tekstualnom, tako i na muzičkom planu. S jednom bitno razlikom: odbacuje se žestoki post-punk zvuk, sa zaokretom prema suptilnoj psihodeliji, uz zavidan umjetnički pečat i originalnost. Na prvom albumu Šarla akrobate  nedostatke na planu teksta nadomještala je muzika, samoj poruci pjesme se nije pridavao veći značaj, bilo je bitno da to sve u kompletu dobro zvuči. To se ne bi moglo kazati za ovaj album Katarine II – tu je svaka pjesma jedna mala ampula svijeta, svaka nosi jedan pečat zaokruženosti, dubine… Recimo, pjesma AutOna hoda sama kroz grad / misli sve, sve što misli da zna / to je samo down / to je ono što se zove aut. Stvarnost je izvrnuta na naličje – sada se vide njeni šavovi, vidi se kako je skrojena, vide se njene prave konture. Ništa neobično, jedno tako poznato mentalno stanje svih urbanih marginalaca, koji se osjećaju down – koji su izvan, s onu stranu. To je jedna psihodelična šetnja gradom – ništa drugo.

Photo: Miladin Jeličić Jela

Ili, pjesma VrtPobegli su svi u grad / Ulice su pune, autobusi / Moj telefon zvoni, zvoni, zvoni… / Samo traže, samo beže / Sve im je teže (…) Nauči me kako da uredim vrt, / Ja moram da imam / Svoj sopstveni vrt… Ovdje je riječ o nekim psihodeličnim rezovima stvarnosti, o naslućivanju punog apsurda egzistencije, o traganju u toj betonskoj džungli za svojim komadom Zemlje – za svojim Vrtom. Sama muzika daje snagu, smisao tekstu, ona ga ispunjava nekom magijom, daje mu sasvim novu snagu, boju, miris, ton… Potom slijede PlatformeVečeras u devet, u ulici kod mosta / Taxi tu ne prolazi, niko nas ne vidi / Poverljiva skripta, treba ih predati / (…) / Njihova suva skripta, mi pravimo film. U Platformama kao da je neki prizor iz američkih filmova ovaploćen u njenoj stvarnosti: bunilo u glavi, tajni sastanci, povjerljive skripte, vožnje taxijem – tipični filmski prizori. Međutim, transponovani u muziku, ti prizori su zaista upečatljivi.

Ti si volela moj Weltschmerz – stoji u toj pjesmi Radostan dan: upravo ta njemačka kovanica Weltschmerz – najbolji je opis muzike Milana Mladenovića. To je odnos prema zlu i bol zbog tog zla. Potom slijedi možda i jedno od najuspjelijih ostvarenja Milana Mladenovića – Geto: u pitanju su neki bljesci sjećanja, prizori iz školskog dvorista, te prve male zone izolacije. Te izolirane zone, dvorišta ograđena žicom, vremenom će postajati sve veći, dok se ne dođe do toga da je čitav Svijet jedna Andrićeva prokleta avlija: Magla češlja pramen na ulici / Hladan dah sa zapada / Gar se crni svuda po snegu / Plava bluza i kifla pred časRođen sam u getu / Rođen sam tačno u čas da vidim. Pjesma Geto Milana Mladenovića zapravo je slutnja svega onoga što se raspadom jedne stvarnosti počelo događati –  proces getoizacije. Geto je postao oblik, način egzistencije, postojanja same društvene stvarnosti. Povučene su nove crte, isturene barikade, granični punktovi, teritorij je izoliran novim žicama, ogradama…

Photo: Milomir Kovačević Strašni

Tu je i pjesma Ja znam – opet je tu riječ o nekim temama socijalnog tipa, prizorima iz socijalističke jugoslavenske stvarnosti (Ja imam dobre uslove za život / Toplu sobu, supu i toplu odeću za zimu / Ja imam sve pogodnosti za procvat, / U renesansu mog duha su bačena prevelika sredstva). Potom jedna sasvim neobična stvar Kad krenem ka – koju pjeva Margita Stefanović. Čitava ta pjesma je zasnovana na principu nedorečenosti, nedovršenosti, na rezovima, kao da se radi o pokušaju da se kaže nešto što je zabranjeno, zbog čega se uvijek okoliša, izostavlja istina… Kad krenem ka… Da idem na… Ja pitam za… Da se vidim sa… Pa čekam da u… i mislim da je… Kažu da ne prepoznaju me… Ovdje zona nedozvoljenog toliko podriva zonu društveno prihvatljivog, da se na ovom primjeru može raspravljati o cenzuri, autocenzuri modernog tipa.

Poslednja numera na ovom albumu Katarine II jeste Jesen – jedna od najljepših pjesama u čitavom muzičkom opusu Milana Mladenovića – Gore u nama bujica reči /dole u nama jesenji strah. Ne kaže se uzaludno da svako vrijeme ima svoje pjesnike – a Milan Mladenović je upravo takav jedan pjesnik modernog doba, pjesnik gradova jugoslavenskog socijalizma…

Potom slijedi jedan novi korak sa prvim, istoimenim albumom sastava Ekatarina Velika iz 1985. Moglo bi se kazati da tim albumom otpočinje zrelost Milana Mladenovića, njegov muzički opus zadobija jasne konture, po kojima je stekao veliku popularnost širom nekadašnje Jugoslavije. Tih nekoliko albuma Ekatarine Velike prije svega se nastavljaju na rad Katarine II – naravno, s nekim bitnim razlikama, na koje ćemo tokom ovog ogleda pokušati ukazati. Dječak iz vode već stasava – on se sve više okreće Ljubavi, kao jednoj bitnoj temi ukupne umjetnosti. Muziku Ekatarine Velike sam prvi put čuo u osnovnoj školi – kada sam na poklon dobio jedan CD sa Best of izborom Ekatarine Velike. Tada sam čuo pjesme Oči boje meda, Sarajevo, Modro i zeleno. Međutim, ostao sam ravnodušan. Mnogo sam više slušao Azru, Rundeka i neke druge bendove. Međutim, muzika Ekatarine Velike se mora živjeti, samo na taj način se ona može upiti. U ranim studentskim danima sam razgovarao sa jednim kolegom sa muzičke akademije, koji mi je rekao da je čitavu godinu dana slušao Ekatarinu Veliku. Meni to nije bilo jasno, jer još nisam poznavao ovisnost o muzici  – još se nisam bio navukao. Trebalo je da prođe vrijeme, kako bih mogao razumjeti sam ambijent koji je proizveo muziku Ekatarine Velike.

Photo: Miladin Jeličić Jela

EKV je bio jedan životni stil, način socijalizacije, način na koji su se uspostavljala prijateljstva među sarajevskom omladinom. Ne svom, ali onom odabranom, zasigurno. Tako sam svog budućeg najboljeg prijatelja upoznao jedne ljetne noći ispred Fisa. Tu smo obojica jedan drugom otkrili naklonost prema muzici benda Ekatarina Velika. Sjedili smo u parku, prisjećali se stihova pjesama SinhroAnestezija… Kad sam jednog drugog prijatelja u šali pitao koja je njegova ideologija, on mi je rekao – Ekatarina Velika. Ta neobična vezanost novih generacija, za Milana Mladenovića je ogromna. Svi mladi bendovi su svoje prve pokušaje počinjali sviranjem pjesama benda EKV. Mislim da je ovisnost koju je ta muzika stvarala, bila povezana sa ovisnošću kao magijskoj formuli same Umjetnosti benda EKV. To je ovisnost koju je stvarala Ljubav.

Prvi album benda Ekatarina Velika ima nekoliko izvanrednih pjesama – pre svega Oči boje meda…. Tu su još pjesme Olovne godineRukeHodajModro i zeleno,  Zaboravi ovaj gradTattooTo sam ja i I've Always Love you. Na muzičkom planu je ovaj album izvanredan, onaj ko jednom čuje hladni, psihodelični zvuk pjesme Olovne godineRuke ili I've Always Love you nikada tu muziku neće zaboraviti. Nema nikakve sumnje, upravo sa ovim albumom otpočinje jedan niz muzičkih uradaka, koji će postati zaštitni znak benda EKV, po kojem će on ostati upamćen u generacijama koje dolaze.

Ti si sav moj bol

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Slijedi LP ploča S vetrom u lice – iz 1986. godine. Nastavljajući poetiku prethodnog albuma, Milan Mladenović svoje vrijeme posmatra očima daleke budućnosti. To je jedna stvarnost, koja kao da je bila nekad pod velikim svijetlim suncem. Međutim, ta čežnja za širokim svijetom, koji je otvoren za trčanje – koji može da primi 5. 000 ljudi sa dignutim čašama – prisutna je u pjesmi Budi sam na ulici. Tu su i ljubavne teme – kao u pjesmi Ti si sav moj bol (razmičeš zavese, gledaš obećani grad). Ljubav se tu opisuje kao otrov – kao da i ona u sebi sadrži nešto demonsko, što truje krv. Potom jedna od najljepših numera Ekatarine Velike, pjesma Umorna. Ona je poput neke uspavanke za djecu, dok je slušamo, na naše oči se navlači san smrti, san vječnosti. Poželimo da i sami budemo odvedeni na vodu, na izvor. Da uronimo u mir koji donosi san.

S druge strane Novac u rukama je jedna od pjesama iz ovog albuma koja me je uvijek ostavljala ravnodušnim. U njoj nisam nikada nalazio neki dublji smisao. Takvih pjesama Ekatarina Velika ima, ali ne mnogo. To se ne može reći za pjesmu Sarajevo. Ponovo se radi o nekim bljescima iz djetinjstva (kao u pjesmi Geto): Sarajevo, kristalna sećanja / Sarajevo, od blata iz snega. Potom još jedna vrlo uspješna pjesma – Stvaran svet oko mene. Tu je i numera Soba u kojoj dolazi do izražaja eksperimentalni zvuk, muzika po kojoj je Ekatarina Velika bila mnogo ispred svoga vremena. Može biti da je Soba ponajbolja pjesma ovog albuma, jer sve ono što se skriva od svijeta, nekako isplivava u ovoj Sobi, u kojoj se krijemo. Posljednja stvar iz ovog albuma je Grad. Na tu pjesmu se nikada nisam nalijepio, iako ima pristojan tekst. Ali Grad je nekako tematski stožer Ekatarine Velike. Preko te pjesme vidimo da taj neuhvatljivi, skriveni duh, već zadobija svoje obrise.

Stiže album Ljubav – iz 1987. godine. To je zrelo doba Ekatarine Velike, gotovo stvaralački vrhunac. Ljubav koja je široka kao svemir, koja sama sebe rubi, kako je to rekao Dante. Ljubav kao ovisnost koja cirkulira venama čovječanstva. ono se preko nje obnavlja. Možda je jedna od meni najdražih pjesama upravo Pored mene – U sumrak otežaju senke / i plaze nam po licima / i sjaj u očima je dubok i nestvaran. Sve te staze, svi ti putevi koji se prelaze zbog ljubavi, ta želja za ovaploćenjem, slivanjem s drugim bićem (U sumrak tvoje hladne ruke / me miluju po grudima). Potom pjesma Ljubav gdje se na jednom mjestu kaže – dvojinu su stari Sloveni imali u rečniku. Čežnja za sjedinjenjem koje se odvija putem Ljubavi, prisutna je u ovoj igri riječi – kada želim da kažem ja / ja kažem mi / i kada mislim o sebi / u stvari mislim o nama. Kao barut u čauri, ljubav je nabijena u pjesmama Milana Mladenovića. Tužno je da da nije uspio ostvariti ono o čemu je maštao, jer njegovo vrijeme je previše brzo teklo – (i kako vreme nam prolazi / da, vreme nam prolazi brzo / dani i noći su /slonovi na indijskom crtežu).

Photo: Miladin Jeličić Jela

Potom odlična pjesma 7 dana. U njoj se, također, govori o toj potrazi za ljubavlju: I sedam dana sam, i gore i dole / Potraži me / I sedam dana sam, nađi i stavi / Pokaži me / Nek boli dok boli / Rukama stegni kožu svoju / Poda mnom zategni strah… Potom pjesma Voda – neka potisnuta sjećanja na prvobitne, arhaične svjetove: Oči su nam prazne kao pustinja / i ugriz na usni što kaže / tu je nekad bio okean. Voda nosi i briše sve, potire sjećanja na gradove koji su postojali.  Tu su još odlične pjesme Prvi i poslednji dan i Ljudi iz gradova. A potom meni tako drage dvije stvari – Zid Tonemo. Pjesma Zid jedna je od najljepših u opusu EKV. Zid koji kao da je politički simbol 20 vijeka, zid koji dijeli plemena, ljude, i emocije… Na kraju jedan vrisak u noći koji se sluti iz pjesme Tonemo. Ponovo taj duh koji čezne za Ljubavlju, duh koji je sam po sebi u stanju krize, udvojenosti – (Ja nisam tu, ja nisam tamo ni tu).

Konačno, pjesma Zemlja. Milan Mladenović je posjedovao jedan zdravi patriotizam, svijest o značaju vlastite zemlje. To je vrsta domoljublja koje je nestalo sa jugoslavenskom apokalipsom. Nestalo je skupa sa čitavim jednim svijetom, jednom stvarnošću.

Photo: Milomir Kovačević Strašni

Novi album Samo par godina za nas – iz 1988. godine. To je najblistavija tačka stvaralačkog puta Ekatarine Velike, i samog Milana Mladenovića: blistavo zračenje komete, koju u suton dana vidimo na modrom horizontu, a koja sasvim iznenada bljesne, ostavi jedan dugi, blistavi trag, prije nego što se potpuno ugasi, iščezne u toj dubini nebeskog horizonta. Baš je to album Samo par godina za nas – svijest o survavanju života, o ambisu koji se otvara, o strahu da nas čeka ništavilo i odlazak… Međutim, album Samo par godina za nas je još mnogo više:  saznanje o tome da je zlo veliko, da mu se teško oduprijeti, da ono prožima ljudsku stvarnost, da čovjeka izlaže stradanju i propasti, da zagađuje, truje sve životne sokove. To je pogled u ambis  jednog života i jedne mladosti, ali i kolektivni društveni ambis koji je otpočeo jugoslavenskom krizom, ratovima. apokalipsom jednog vremena.    

Pjesma Krug, tipičan uradak u novotalasnom maniru, ima paralela sa numerom Mijenjam se Rundekovog Haustora. Međutim, iako je izvana jednostavna, krug je jedna bitna slutnja mnogo dubljih životnih istina. Sve je stalo u taj krug, sve je u tim krugovima. Potom odlično ostvarenje, numera Srce. Ljubavna pjesma, ali sada već sa gorčinom koju sa sobom nosi neuzvraćena, neostvarena ljubav… (Neće doći na jesen kada opada lišće / neće doći u zimu kad je sneg / nije imala razlog, nije imala kada / da ostane, da ostane / kraj mene). Već naredna Sinhro je kombinacija dvije velike teme – Mit o Ljubavi i Mit o Zemlji (Promeniću svet do kraja pesme / igraću pijani ples u ritmu vetra / pustiću sunce da topi ljubav / između sveta, daleko od nas). Potom jedna od najljepših pjesama Nisam mislio na to. Neki odsjaji gradskog betona u plamenu, u predvečerje… (Gledam kroz zid domove ljudi / živim u gradu / ulice zovu, ulice gore / plamenom s druge strane). Ta čežnja koja isplivava u sjenkama predvečerja, za drugom stranom – plamenom, toplinom jednog skrivenog svijeta, koji se nalazi s onu stranu.

Sljedeća je Par godina za nas. U tu je pjesmu stalo onoliko koliko stane u jedan roman. To mi je tako poznato, to sjedenje na nekoj samotnoj klupi u središtu geta (s pogledom na nebodere s druge strane), dok je svijest okrenuta nekim višim dimenzijama, da povratka nema s granice, da nisu dovoljne riječi, da nas one ne mogu vratiti u život. A i sami smo živjeli taj Milanov svijet. Da smo njega susreli na nekoj od tih klupa u noći, ne bi se začudili, jer on tu nekako i pripada.

Photo: Miladin Jeličić Jela

Potom stiže Amerika : ona govori o tome kako ljudi odlaze, kako je ovdje postalo dosadno, jer su svi pobjegli tamo gdje je bolje, zabavnije. Saznanje da je pravo putovanje samo iznutra. A zatim jedna od najljepših pjesama, blistavi vrhunac Milanove muzike – Ona i on i on i ja.

Posljednja pjesma na albumu je Svetilište. Recitacija, s vrlo upečatljivom, hladnom psihodeličnom muzičkom pratnjom, jedno hodočašće s generacijama koje dolaze. To je jedno tripovanje dječijih glasova, koji šetaju sa roditeljima, koji se igraju u travi pred proljeće, sve te boje, crvene i žute, ozelenjele lipe, miris tišine i porodice u crnini. Sve je to jedno snoviđenje, jedna halucinacija svijeta. Tom psihodelijom zbilje se ovaj album završava

Slijedi album Dum Dum – iz 1991. godine. To je već kasna, posljednja etapa Ekatarine Velike. Smatra se da ovim albumom otpočinje svojevrsni pad u stvaralačkom smislu. Radi o svojevrsnom zamoru, što je proizvelo i obaranje kvaliteta. Međutim, daleko od toga da se radi o lošoj ploči. Tu ima izvanrednih uradaka, pojedine pjesme vraćaju sjaj prethodnih albuma. Na samoj razini cjeline albuma, ipak, osjeća se kreativniumor.

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Dum Dum je prva pjesma na albumu. Ona postavlja pitanje o patološkoj potrebi čovjeka da vlada drugim ljudima, upravo u vrijeme izopačenja jugoslavenske vlasti. (Neću da kopam po đubrištu sreće / ne bih da zaprljam ruke /moć počiva negdje iza debelih vrata / ja bih hteo da vladam). Ali je zato Karavan, jedna od boljih numera s ovoga albuma, sama je po sebi izvanredna poezija, čak i bez muzike  (Noćas je mesec opet crven, mlad i ljut / mi smo na putu, mi pravimo put / nemamo vremena, nemamo razloga / da stanemo ovde, da sačekamo dan). To je i vrijeme prvih oružanih sukoba, prvih barikada. O tom početku kraja se govori u pjesmi Idemo. Sasvim običan dan, dok miriše doručak, dok se brijemo u kupatilu – i tada preko televizije stižu vijesti koje govore da je počelo: (Nismo znali da je kocka bačena / nismo znali da je srušen most / reka blista ispod čizama / čista voda malo krvava). Sve nam ovo govori o svojevrsnom zaokretu benda EKV. O tome da su sokovi i boje života iscurile, da je đavo došao po svoje, da je došlo vrijeme da se plate računi. Čitav je album obojen nekim razočarenjem, životni poraz kao da se počeo otvarati. O tome se govori u odličnoj pjesmi Zabranjujem: (Zabranjujem / sve one zamke vaše podlosti / zabranjujem / da dodir zavisti i bolesti bude kraj / ovo ne sme biti kraj / ovo ne sme biti kraj). To je jedan očajni vapaj, želja da se još jednom iščupamo, da se otrgnemo bolesti, ratu, propasti, da sve ovo ne bude kraj.

Potom pjesma Glad u kojoj se kaže: (Kada krenem da se hvatam za zemlju / opet osećam glad (…) ta greška može da me košta života / živim samo za glad). Ovaj album Milana Mladenovića je jedno otrežnjenje, maske svake naivnosti su već pale. Ostao je samo goli život obilježen stradanjem. A stradanje je taj krst na kraju životnog puta svakog čovjeka. Sve ove pjesme u albumu Dum Dum su obojene takvim bojama, jedna je hladnija od druge. Tako se približavamo i samome kraju ovog albuma Dum Dum. Zadnje dvije pjesme su Hladan i Dolce Vita.  Ponovo je ta hladnoća koja prožima ogoljeni duh koji je izložen samoći, hladnoći Svemira, kraja i groba. Radi se o jednoj promrzloj duši koju samo lelujavi plamičak voštane svijeće prati u njenom putu kroz hladni beskraj Svemira, tim nama nepoznatim putevima, koridorima kojima se možda kreće povorka duša, koje napuštaju ovaj Svijet. O sličnim stvarima je sigurno mislio i Milan Mladenović u posljednjim pjesmama ovoga albuma. Ljubav je odavno prodata, kaže se u pjesmi Hladan, čime je ostao samo okvir za prazan razgovor (Vreme / vreme mi više nije problem / u stvari ne znam bolji način / da ga potrošim / Dani su se pretvorili u sate / ni to mi više nije važno).

Svako je počeo da se okreće svome vlastitom ludilu, svojoj sopstvenoj hladnoći, samoći i kraju.

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Zadnji album Ekatarine Velike je ploča Neko nas posmatra iz 1993. godine. Moram priznati da je to album kojeg sam najmanje slušao, koji je na mene ostavio najbleđi dojam. Međutim, pored jednog vidljivog pada na razini cjeline, tu su izvanredne pjesme kao što su AnestezijaNeBežimo u mrak. Naročito Anestezija koja je izvanredna dijagnoza duševnog stanja čitave generacije.

 Tu su još pjesme Just let me play some modern R'N'R music i Hej, mama… A potom i Bježimo u mrak… (U mrak smo odvedeni / u mrak smo stigli preplašeni / mesec je podivljao nad nama / zvezde su se sakrile od nas / kosti nam je rastavila zima / vetar je zavijao na glas).

Sasvim jasno, može se pouzdano tvrditi da je na muzičkom planu EKV bio mnogo ispred vremena. Muzika benda EKV je kao svemirski brod, u odnosu na tu balkansku reciklažu prevaziđene svjetske rokerske tradicije, na kojoj je bila zasnovana jugoslavenska scena… Sve su to razlozi radi kojih su muziku benda EKV bolje prepoznale tek kasnije generacije, i za nju se vezale…

Sve ono što zahvata jedno mladalačko duhovno odrastanje, Milanov muzički opus posjeduje u svojoj vrlo bogatoj, raskošnoj manifestaciji. Mislim da se baš tu kriju razlozi zbog kojih se hiljade i hiljade mladih ljudi ovog savremenog post-jugoslavenskog regiona identificira sa tom muzikom. Na žalost, jezička su ograničenja nemilosrdna. Milan Mladenović je napravio nekoliko verzija pjesama na engleskom jeziku, ali mnogo je toga iščezlo u prevodu. Vrlo teško se može naslutiti kakve bi samo razmjere njegova muzika imala da je Milan rođen kao Englez… Upravo je on u svoje vrijeme bio možda najmoderniji, najprogresivniji muzičar, koji je otvorio puteve za kasnije naraštaje.

(KRAJ)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close