Objavljivanje Kur’ana i činjenje njegovog prijevoda dostupnim bio je opasan poduhvat u 16. stoljeću, dovoljan da zbuni ili zavede revnosnog kršćanina. To je, barem, bilo mišljenje protestantskih gradskih vijećnika iz Bazela 1542. godine, kada su nakratko zatvorili lokalnog štampara zbog planiranje izdavanja latinskog prijevoda muslimanske svete knjige. Protestantski reformator Martin Luther je intervenisao spašavajući projekat: “Nema boljeg načina za borbu protiv Turaka”, napisao je on, “nego da se izlože laži Muhammeda” da ih svi vide.
Nastala publikacija iz 1543. učinila je Kur’an dostupnim evropskim intelektualcima, od kojih su mnogi proučavali kako bi bolje razumjeli i borili se protiv islama. Međutim, bilo je i drugih koji su čitanje Kur’ana koristili za propitivanje kršćanske doktrine. Katalonski polimat i teolog Miguel Servetus pronašao je brojne kur’anske argumente u njegovom antitrinitarnom traktu, Christianismi Restitutio (1553), u kojem je Muhammeda nazvao pravim reformatorom koji je propovijedao povratak čistom monoteizmu koji su kršćanski teolozi iskvarili izmišljanjem izopačene i iracionalne doktrine o Trojstvu. Nakon što je objavio te heretičke ideje, Servetus je osuđen od strane katoličke inkvizicije u Beču i konačno spaljen zajedno sa svojim knjigama u Calvinovoj Ženevi.
Tokom evropskog prosvetiteljstva, jedan broj autora predstavio je Muhammeda na sličan način, kao antiklerikalnog junaka; neki su vidjeli islam kao čist oblik monoteizma bliskog filozofskom deizmu i Kur’an kao racionalni hvalospjev Stvoritelju. Godine 1734. George Sale je objavio novi engleski prijevod. U svom uvodu, pratio je ranu historiju islama i idealizirao poslanika kao ikonoklastičnog, antiklerikalnog reformatora koji je protjerao ‘praznovjerna’ uvjerenja i prakse ranih kršćana – kult svetaca, svete relikvije – i ukinuo moć korumpiranih i pohlepnih sveštenika.
Prijevod Kur’ana bio je široko čitan i cijenjen u Engleskoj: za mnoge njegove čitatelje, Muhammed je postao simbol antiklerikalnog republikanizma. Bio je utjecajan i izvan Engleske. Osnivač Amerike, Thomas Jefferson, kupio je kopiju od prodavca knjiga u Vilijamsburgu u Virdžiniji 1765. godine, što mu je pomoglo da pojmi filozofski deizam koji je nadmašio konfesionalne granice. (Jeffersonova kopija, koja se sada čuva u Kongresnoj biblioteci, korištena je pri zakletvi muslimanskih predstavnika u Kongresu, počevši od Keitha Ellisona 2007.). U Njemačkoj, romantični Johann Wolfgang von Goethe čitao je prijevod Saleine verzije, koji mu je pomogao da se oboji njegov evolutivni pojam Muhammeda kao inspirativnog pjesnika i arhetipskog poslanika.
U Francuskoj, Voltaire je, također, s divljenjem naveo Saleov prijevod: “U svojoj historiji svijeta Essai sur les mœurs et l’esprit des nations (1756), prikazao je Muhammeda kao inspirativnog reformatora koji je ukinuo sujeverne prakse i iskorijenio moć korumpiranog sveštenstva. Do kraja stoljeća, engleski demokrata Edward Gibbon (strastveni čitalac i Salea i Voltairea) predstavio je Poslanika sjajnim terminima u Historiji pada i propasti Rimskog carstva (1776-1789):
“Mahometova vjera je oslobođena sumnji ili dvosmislenosti; a Kur’an je slavno svjedočanstvo o jednoći Boga. Poslanik Mekke odbacio je obožavanje idola i ljudi, zvijezda i planeta, na racionalnom principu da ono što izlazi mora zaći, da sve što se rađa mora umrijeti, da sve što je iskvareno mora propasti i iščeznuti. U autorovom univerzumu, njegov racionalni polet je prihvatio i obožavao beskonačno i vječno biće, bez forme ili mjesta, bez suvišnih pitanja i poređenja, nazočnog našim najsitnijim mislima, Koji postoji zbog potrebe sopstvene prirode, i Koji proizilazi iz svog moralnog i intelektualnog savršenstva… Filozofski teist bi mogao da prihvati popularnu vjeroispovijest Mahometanaca: vjerovanja koje je suviše uzvišeno za naše sadašnje sposobnosti.”
Ali Napoleon Bonaparte je najsrdačnije prigrlio Poslanika k srcu, zamišljajući sebe kao “novog Muhammeda” nakon što je pročitao francuski prijevod Kur’ana koji je načinio Claude-Etienne Savary 1783. Savary je svoj prijevod načinio u Egiptu: tamo, okružen muzikom arapskog jezika, nastojao je da na francuski prenese ljepotu arapskog teksta. Kao i Sale, Savary je napisao dug uvod koji predstavlja Muhammeda kao „velikog“ i „izvanrednog“ čovjeka, „genija“ na bojnom polju, čoveka koji je znao kako da podstiče lojalnost među svojim sljedbenicima. Napoleon je pročitao taj prijevod na brodu kojim je plovio za Egipat 1798. Inspirisan Savaryjevim portretom Poslanika kao briljantnog generala i mudrog zakonodavca, Napoleon je nastojao da postane novi Muhammed, nadajući se da će njega i njegove vojnike kairska ulema prihvatiti kao prijatelje islama, koji su došli da oslobode Egipćane od osmanske tiranije. Čak je tvrdio da je njegov dolazak u Egipat bio najavljen u Kur’anu.
Napoleon je imao idealizovanu, knjišku, prosvjetiteljsku viziju islama kao čistog monoteizma: u stvari, neuspjeh njegove egipatske ekspedicije djelimično je dugovao njegovoj ideji da je islam sasvim drugačiji od kairske uleme. Ipak, Napoleon nije bio jedini koji je sebe doživljavao kao novog Muhammeda: Goethe ga je s oduševljenjem proglasio carem Mahomet der Welt (Muhammed svijeta), a francuski pisac Victor Hugo ga je opisao kao Mahomet d’occident, Muhammed Zapada. Sam Napoleon je, na kraju svog života, prognan na Svetu Helenu i razmišljajući o svom porazu, pisao je o Muhammedu i branio svoje naslijeđe kao “velikog čoveka koji je promijenio tok historije”. Napoleonov Muhammed, osvajač i zakonodavac, ubjedljiv i karizmatičan, nalik je na samog Napoleona – ali Napoleona koji je bio uspješniji, i svakako, nikada nije prognan na hladno vjetrovito ostrvo u južnom Atlantiku.
Ideja Muhammeda kao jednog od najvećih svjetskih zakonodavaca nastala je u 20. stoljeću. Adolph A. Weinman, američki skulptor rođen u Njemačkoj, prikazao je Muhammeda u svom frizu iz 1935. godine u glavnoj komori Vrhovnog suda SAD-a, gdje Poslanik ima svoje mjesto među 18 zakonodavaca. Različiti evropski kršćani pozvali su svoje crkve da priznaju Muhammedovu posebnu ulogu kao poslanika muslimana. Za katoličke učenjake islama kao što su Louis Massignon ili Hans Küng, ili za škotskog protestantskog učenjaka islama William Montgomery Watta, takvo priznanje je bio najbolji način za promoviranje mirnog, konstruktivnog dijaloga između kršćana i muslimana.
Ovakva vrsta dijaloga se nastavlja i danas, ali je u velikoj mjeri potisnuta bukom sukoba, jer ekstremno desničarski političari u Evropi i drugdje demoniziraju Muhammeda kako bi opravdali antimuslimanske politike. Holandski političar Geert Wilders ga naziva teroristom, pedofilom i psihopatom. Negativnu sliku Poslanika paradoksalno promovišu fundamentalistički muslimani koji ga veličaju i odbacuju svaku historijsku kontekstualizaciju njegovog života i učenja; u međuvremenu, nasilni ekstremisti tvrde da brane islam i njegovog poslanika od “uvreda” kroz ubistva i teror. To je razlog više da se stane i ispitaju različiti i često iznenađujući zapadnjački portreti moštva Muhammedovih lica.
Piše: John Tolan (Aeon)
Foto: Sultan i monasi
S engleskog preveo: Resul Mehmedović
Dialogos
