logo
bios

Mucanje – kada riječi neće napolje

Objavljeno prije 2 sedmice . u uto, nov 6th, 2018

Mnogi su suočeni s tim hendikepom

Mucanje – kada riječi neće napolje

Mucanje se ne može izliječiti, ali se može naučiti kako s njim živjeti

Autor: “Zdravlje u kući”

Za osobe koje mucaju banalne situacije poput telefonskog razgovora ili raspitivanja o tome kako doći do neke adrese mogu biti veliki problem. Mucanje se ne može izliječiti, ali se može naučiti kako s njim živjeti.

– Ja to uvijek upoređujem sa situacijom u kojoj neko sluša radio, a nema dobar prijem. Malo šumi, ali se vijesti mogu razumjeti. Ali kada se pojave dodatne smetnje, recimo na mostu ili u nekoj uskoj uličici, onda se signal potpuno izgubi, tako Martin Zomer sa klinike u Getingenu objašnjava fenomen mucanja.

A taj ljekar vrlo dobro zna o čemu priča. I sam, naime, muca i tako spada u grupu od 800.000 ljudi u Njemačkoj koji ne mogu tečno izgovarati riječi. To je oko jedan procenat stanovništva te zemlje.

Taj procenat je u svim zemljama isti, ukazuje neurolog iz Getingena. Mucanje se pojavljuje u uzrastu između tri i šest godina. Kod 60 do 80 posto djece ono se s vremenom izgubi, ostatak mora naučiti živjeti s tim problemom, jer se mucanje ne može izliječiti. Pritom ono mnogo češće pogađa muškarce nego žene.

 Nepremostive prepreke u svakodnevici

Klasični simptomi mucanja su često ponavljanje pojedinih glasova, slogova ili čitavih riječi. Tipično za taj poremećaj je otezanje riječi. A ponekad dođe i do totalne blokade govornih organa, iako osoba veoma dobro zna šta želi kazati.

Mnogi, suočeni s tim hendikepom, imaju velike psihičke probleme; izoliraju se, zatvaraju u sebe. Neki pokušavaju izbjegavati određene riječi ili situacije. To može biti kupovina voznih karata, telefonski razgovori ili raspitivanje o smjeru kojim treba ići da bi se došlo do neke adrese.

Ono što je ljudima bez tog hendikepa potpuno normalna i nimalo teška stvar, za one koji mucaju može biti nepremostiva prepreka. Još uvijek se istražuje zašto dolazi do mucanja, koje smetnje i koji mehanizmi su pritom presudni.

 Uloga nasljeđa

Mucanje može imati neurološke uzroke, ali i psihičke, jer se pod pritiskom kod većine mucavaca smetnje pojačavaju. I genetika igra određenu ulogu. Prema istraživanjima, genetska predispozicija nalazi se kod oko tri četvrtine pogođenih.

To je slučaj i kod doktora Rajnera Nonenberga. Njegov djed je mucao, njegov otac je mucao, on sam muca, a muca i njegov sada već 18-godišnji sin. Dok priča, on pravi duže pauze u kojima se bori za riječi. Ponekad prođu sekunde prije nego što riječ konačno izađe iz njegovih usta.

Nikada nije bio na terapiji kod logopeda – u vrijeme kada je on bio mali, priča, to još nije bilo uobičajeno. U junu će taj poreski savjetnik proslaviti svoj 70. rođendan. Čitav život je, kaže, patio zbog toga što muca:

– Činjenica da sam i danas u grupi za samopomoć pokazuje da stalno radim na tome da ostvarim nivo s kojim ću biti zadovoljan. Ima faza u kojima sasvim tečno govorim, a onda opet lošije.”

I Aristotel je mucao

Ali Rajner Nonenberg je u dobrom društvu. Mnoge slavne osobe su mucale ili još uvijek mucaju: britanski pisac Džordž Bernard Šo, na primjer, naučnik Isak Njutn, glumac Brus Vilis i slavni grčki filozof Aristotel.

Rajner Nonenberg redovno pohađa nedjeljne sastanke svoje grupe za samopomoć u Kelnu. Od svog osnivanja 1974. godine ta grupa ima prije svega sljedeći cilj: – Želimo naučiti da slobodno i samouvjereno živimo sa svojim mucanjem i da tako omogućimo da pričamo tečnije” – stoji u njihovoj brošuri. U programu koji nude je i trening telefoniranja, kao i vježbe čitanja pred publikom i u grupi.

Lakše je pjevati nego pričati

Simbol Njemačkog udruženja ljudi koji mucaju Peter Colbe ima ključnu ulogu u kelnskoj grupi za samopomoć. „Organiziramo radionice na koje pozivamo visoko-kvalificirane terapeute i logopede. Predstavljamo u teoriji i praksi različite metode i pokazujemo kako se problemi mogu riješiti. Jedna od tih metoda jeste da se rečenice preformuliraju, odnosno ponovo formuliraju tako da se u njima koriste riječi za koje osoba koja muca vjeruje da ih može izgovoriti, riječi koje nisu opterećene strahovima.

Jedna od terapeutskih metoda je i takozvani „fluency shaping”. U njoj se pokušava drugačijim, mekšim izgovorom tako promijeniti govor da se mucanje gotovo potpuno izgubi. „Cijena toga je da onda svo vrijeme moram govoriti malo čudno”, objašnjava Colbe. Takav govor zvuči, naime, vještački, malo kao da priča neki robot.

Kod osoba koje mucaju jedna polovina mozga pokušava nadoknaditi nedostatke druge. „Znamo da je pjevanje u nadležnosti desne polovine mozga i kod onih koji mucaju ono se odvija nesmetano. Govor je, pak, u nadležnosti lijeve polovine”, objašnjava Peter Colbe i demonstrira to jednom pjesmom grupe „Dženezis” koju može otpjevati, a da ni jednom ne zamuca.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh