logo
bios

Morbidni Lukač u ultramorbidnoj Republici Srpskoj!

Objavljeno prije 1 sedmica . u uto, feb 12th, 2019

BLOG: Borislav Radovanović – “zabranjeni analitičar”

Piše: Borislav Radovanović

Kako reagovati kad Dragan Lukač ponašanje onih koji traže istinu i pravdu okarakteriše “morbidnim”? Osvjedočeni psihopata i zločinac, koji je organizovao otmicu, zvjersko mučenje i ubistvo Davida Dragičevića, usuđuje se nekog javno prozivati. Organizator policijsko-tužilačkog zločinačkog udruženja koje je ovaj mučki zločin pokušalo fingirati kao zadesnu smrt narkomana i kradljivca govori o “morbidnosti”. Vrijeme je da progovorimo o “morbidnosti” Republike Srpske u kojoj takve nakaze mogu dogurati od pokondirenih ministara.


Ima li Republika Srpska “organa” nezahvaćenog metastazama karcinoma najtežeg stadija? Jok! No, jedan se posebno izdvaja. Dragan Lukač je karcinom na dnu debelog crijeva (da ne koristim vulgarne izraze), dakle onaj gdje operativni zahvat neće dati rezultata, a zračenjem samo produkujemo stravičnu agoniju umirućeg. To je oblik morbidnosti o kakvom je u Republici Srpskoj trebalo govoriti još prilikom njenog začeća – kad su u istu ljudi dolazili sa idealima i požrtvovnošću, umjesto danas kad iz te “voljene” Srpske svako normalan bježi glavom bez obzira.

Da bi došli do poente moramo malo pročešljati biografiju  Dragana Morbidnog. Kako je to prije rata i “priličilo” bosansko-petrovačko seljanče, nesposobno za bilošta pametnije, završi kurs za milicionara. Tako naše seljenče nađe se u Sarajevu, na početničkoj obuci kod udbaša najgore vrste i ljudskog nesoja Tome Kovača. Čemu je ultralupuža Tomo zvani “Vogošćanski Golf” mogao naučiti svog miljenika? Osim, lopovije?

Nakon toga vratio se Draganče Seljanče u svoju Krajinu, gdje je u Bihaću nastavio sa “lopovsko-pandurslkim” zanatom kako ga je Tata Tomo obučio. Nemilosrdno i korištenjem oružja kako i priliči nedoraslim kompleksašima. Tako je i ubio mladog muslimana, čija porodica se početkom rata nije mogla pomiriti da Poture Dragan ratuje na strani koju je početno odabrao. Doduše, nije on u rat ušao vođen idealima, nego po Tominoj “školi” pljačkaša, zločinaca i manipulatora. Kad već nije moglo kako je Porure Dragan odabrao ispoštovaše ga njegovi prvi saborci i prebaciše na srpsku stranu. Zato danas AID-ovci prolaze na njegovim tenderima i zarađuju na desetine miliona maraka.

Na toj “zaraćenoj strani” njegov mentor Tomo Kovač već se dobrano ustoličio, pa je mogao pobrinuti se za svog već osposobljenog šegrta. Tako je naš Poture Dragan postao Dragan (K)Obilić u banjalučkom odredu specijalne policije. To što je završio kurs za miliocionara i “specijalnu obuku” kod Tome Kovača bile su “kompetencije” po kakvima je postao komandant odreda i dobio čin majora policije. U okruženju stvarnih srpskih vitezova odabrali su politički podobnog Dragana – normalno po aršinima tada svemoćnog SDS-a. 

Pod “političku podobnost” tada se podvodilo spremnost da organizuje kriminalnu grupu pljačkaša, reketaša i utjerivača volje bitangi poput Tome Kovača. Gro specijalaca, znam to nesporno (kao pripadnik), nakon rata prihvatilo je ovo taško stečeno zanimanje i zaposlenje upravo onako kako to policajcima i dolikuje. Zato su do danas u 95% slučajeva ostali na nivou policajaca. Elem, Tomi i Lukaču bila je dovoljna ona šačica kriminalaca spremnih na sve i svašta za ostvarivanje njihovih ciljeva – lopovsko-banditskih! Da ne gubimo vrijeme na opštepoznate dimenzije njihovog zajedničkog kriminalnog djelovanja.

Našeg Dragana Morbidnog “po službenoj dužnosti” i o državnom trošku upisaše na tadašnju Višu školu unutrašnjih poslova.  Kurs za milicionara i Tomina “specijalna obuka” svakako nisu bile kompetencije dovoljne za jednog komandanta-majora. Znamo odlično mi koji smo se  školovali zajedno da našim Draganom mlad-majorom kako je to išlo u njegovom slučaju. Profesori su stajali mirno i odgovarali na pitanja već tada svemoćnog i po zločinaštvu poznatog Studenta Dragana. Stekao je on diplomu uz ubjeđenje da će čim uzmogne odvojiti jedno popodne i “izučiti” te policijsko-kriminalističke nauke. No do danas očigleno do tog “popodneva za učenje” nije došlo, a šta vidimo iz njegovih tumačenja u slučaju Davida Dragičevića. Šta će čovjek kad je povazdan u kojekakvim državno-kriminalnim obavezama.

Poratne trendove Tomin Kadar dočekao je vrlo spremno. Kakav je njemu bio problem okrenuti se protiv dotadašnjih SDS-ovih mentora (koji mu dadoše poziciju i moć), a u duhu “nadolazećeg daška demokratije”. Jedva ga je Žak Klajn  obuzdao da upadne u hotel Bosna i pobije dojučerašnje gospodare, pa sa njima i kolege iz specijalne policije. Da je pročitao bar sadržaje knjiga iz obavezne literatute Više škole unutrašnjih poslova znao bi da tim radnjama čini državni udar ili napad na ustavno-političko uređenje Republike Srpske, no njega nikada nisu pozicionirali zbog stručnog znanja, nego zbog svijesti da je brutalna sila najbrže sredstvo ostvarivanja zacrtanog cilja.

Za tadašnje zasluge naše Draganče Morbidno Seljanče dobi i čin pukovnika, a to je opet podrazumijevalo dalje “školovanje po službenoj dužnosti”. Pritom viša škola (VKV policajac) poraste u visoku, pa naš kadar po istoj matrici dobi i fakultetsku diplomu. Dalje u MUP-u nije napredovao zbog povratka na vlast SDS i tako naš pukovnik prihvati mjesto “đubretarskog policajca”. 

Elem, i na toj poziciji do izražaja dolazi “Tomina škola”, pa je naš “kursista sa diplomom” uvijek iznalazio načina da funkciju spoji sa lopovlukom. Da ne govorimo o njegovom odnosu ka “voljenoj” Srpskoj. Dok je ničim zasluženo dobijao funkcije i činove, 171 000 DEM za rješavanje stambenog pitanja i mogao da radi šta hoće Lukač je bio najveći patriota. Kad je njegov prevratnički gospodar izgubio vlast, a Lukač privilegije, onda je tužio Srpsku tvrdeći kako je nezakonito mobilisan i mimo njegove volje primoravan da ratuje, pa naplatio ranjavanja i duševnu bol. Čim je povratio funkciju i moć od Lukača opet nema većeg patriote. I on nekog pominje u kontekstu morbidnosti. Da bog sačuva! 

Elem, vratimo se na Lukačovu biografiju. Odmicale su godine, a jedna po jedna bitanga, kakve i samim Srbima ogadiše Republiku Srpsku, prelazila je na stranu novog vladara i gospodara trezora – pa sve do udbaške bagre poput Kovača, Ećima, Ćeranića, Andana.. Očekivano, opet Srpsku zadesiše crni dani kriminala i zločinaštva. Sa druge strane. opet očekivano, rastao je otpor prema Dodikovom režimu, pa ovaj posegnu za provjerenim uslugama Dragana Morbidnog. U međuvremenu milicionar-kursista stekao je i diplomu “magistra državno-pravnih nauka”, ali nikako da otkrijemo naziv univerziteta koji ga je “obrazovao”. Elem, još samo da mamlaz shvati kako posjedovanje diplome je jedna dimenzija obrazovanja, a sticanje znanja nešto sasvim drugo.

Rijetko u svijetu visokotehnološki kriminalitet rezultira otmicama, zvjerskim mučenjima i ubistvima. Ipak je u pitanju pojavni oblik kriminaliteta baziran na stručnom znanju i vještinama. Samo, kad se “doškolovani milicionari-kursisti” upuste u marifetluke ove vrste dobijete situaciju u kojoj se trenutno nalazi ultramorbidna Republika Srpska. Kako prije neki dan upita Davor Dragičević: “Kome više dokazivati ko je ubio Davida?”. Ima li još iko živ u ovoj zemlji da nije shvatio providne i loše isfingirane petljanije onih koji “istražuju” ovaj zločin?  Ukoliko ima takvih za koji dan objaviću detalje one ključne međunarodne “istrage” zbog koje je David ubijen.

Samo, kako da to shvati naše bosansko-petrovačko seljanče, milicionar-kursista i “kadar” Tome Kovača? Znate li koliko krivičnih predmeta je u svojoj karijeri procesuirao Dragan Lukač? Nula poena! Sve šta je on ikada usavršavao jeste kolut naprijed i plentranje uz konopac. I takav pokušava fingirati krivično djelo. Iz mog iskustva (preko hiljadu krivičnih predmeta) znam da nije lako fingirati krivično djelo, a kad to policajci čine onda je redovito glupo. Kakve nebuloze su činjene u slučaju Davida Dragičevića vidi svako ko se iole bavio krivičnim stvarima, no u zemlji gdje životima gospodare mračnjaci poput Lukača maloko se usuđuje progovoriti. Je li sad šutnja zasnovana na strahu pokazatelj društvenog i pravnog napretka Republike Srpske? Jok, možemo jedino govoriti o ultramorbidnosti u kakvu smo zapali. 

Za kraj potegnuću pitanje kakvo sam već postavljao Ćeraniću, Lazanskom i sličnim nadristručnjacima: “Pristajete li da vaše navode raspravimo javno, na nekom tv-duelu?”. Nemam apsolutno nikakav problem da o “morbidnostima” ubistva i istrage Davida Dragičevića javno raspravim sa Draganom Lukačom, pa da malo ukrstimo argumente, dokaze i činjenice. Normalno, do toga neće doći jer Lukač ni danas nema petlju, kakvu nije imao ni pred Anketnim odborom. Omogućeno mi je da mu postavim pet pitanja na koja on ne mora odgovoriti i na trećem-četvrtom pitanju iz drhtavih ruku ispao mu je mobilni telefon . Reakcija uobičajena kada se moralne i intelektualne nakaze suoče sa iskusnim inspektorom. 

Znate li pokazatelj čega je kad 200 policajaca pošaljete na 30-ak žena i druge nejači, poput onog brutalnog napada od 25. decembra? To je indikator patološkog straha produkovanog uticajem krivičnog djela na počinioca. Ma šta pokušavao Dragan Lukač nikada neće slomiti “PRAVDU ZA DAVIDA”, a i kad bi kojim slučajem uspio – šta bi uslijedilo? Sluđenom kakav jeste Lukaču bi mobilni telefon ispadao iz ruku i kad ugleda slovo “P” na automobilu vozača-početnika. 

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh