Serija ima pedagoški potencijal o moći, o njezinim dosezima i njezinim granicama
Pred kraj 2016. godine premijerno je prikazana serija The Young Pope (Mladi papa) u multinacionalnoj produkciji HBO (SAD), Canal+ (Francuska) i Sky Atlantic (Engleska) pod režijskom palicom Paola Sorrentinoa (Italija, 1970). Paolo Sorrentino je svjetsku slavu stekao filmom Il Divo (2008), a nagrađen je Oskarom za film La Grande Bellezzela (2013). Oba filma, iako imaju različitu tematiku, imaju zajedničku pozadinu – društvenu kritiku. Ova pozadina vidljiva je i u seriji The Young Pope.
The Young Pope je fiktivna priča o Lennyu Belardou (Jude Law), nadbiskupu New Yorka, koji sa svojih 47 godina postaje najmlađi papa u povijesti i prvi papa iz SAD-a. Njujorški nadbiskup Belardo postat će Pio XIII. koji će svojim postupcima iritirati svoje vatikanske ukućane i svjetsku javnost, kako vjerničku tako i političku. Nije to uobičajena TV serija koja napetim završetkom pojedine epizode pokušava zagarantirati veću gledanost. Više je to deset epizoda od kojih se svaka za sebe može gledati kao zatvoreno umjetničko djelo, a koje sve skupa tvore jednu cjelinu. Kada se u filmu ili nekoj seriji pojavljuju klerici uobičajeno ih se predstavlja stereotipno: s jedne strane su dobri, napredni i progresivni klerici koji Crkvu žele što više prilagoditi modernom čovjeku, a s druge strane su konzervativni intriganti i spletkari koji Crkvu žele vratiti u mračni srednji vijek. P. Sorrentino je vješto izbjegao ovakav prikaz i to je možda ono najzanimljivije u ovoj seriji. U središtu serije nije konzervativizam ili progresivizam, nego čovjek kojeg muči njegova vjera i sumnja.Pojedinac se ovdje prikazuje kao osoba koja je višeslojna i puna proturječnosti koje se ogledaju kroz različite teme koje tište Katoličku Crkvu: seksualnost, žudnja i celibat, korupcija i misioniranje, izobrazba svećenika u prizmi homoseksualnosti i pedofilije. Pored ovih problema, Pija XIII. muče i osobna pitanja – čežnja za hipi roditeljima koji su ga ostavili kao dječaka u katoličkom sirotištu, te ophođenje sa moći i to apsolutnom moći koju ima papa.
Lenny Belardo alias Pio XIII. je jako naočita i zgodna osoba, ima nevjerojatno plave oči, besprijekorne zube, svoje tijelo svakodnevno trenira, nosi japanke, puši cigarete, za doručak mu je potrebna samo „Cherry Coke Zero“. Na prvi pogled reklo bi se da je to mlada i progresivna nada Crkve. Sa svojih 47 godina postao je papa – vrhovni poglavar Katoličke Crkve koja broji milijardu i tri stotine milijuna članova. Ovu sliku progresivnog čovjeka dodatno potvrđuje papin prvi govor pred vjernicima. Njegov govor sablažnjava kardinale i vjernike, govori o potpunoj slobodi koja vodi sreći, obećava vjernicima kako nikoga neće zaboraviti. No, to je bio samo papin san, košmar iz kojeg se budi. Pio XIII. nije nikakav liberal, što se da iščitati i iz njegovog imena. Kolokvijalno se već uz papinsko ime Pio veže antimodernizam i antiliberalizam.
Fiktivni Pio XIII. želi nastaviti tradiciju svojih imenjaka. To je čovjek prepun proturječja koji ne voli prijateljske odnose. Također ima jasnu misiju i ništa mu ne može stati na put, pa čak ni Rimska kurija. Mladi papa potpuno je svjestan papinske moći koju ima namjeru itekako koristiti. Želi povratiti ono što mu pripada – potpunu i apsolutnu (monarhističku) vlast u Katoličkoj Crkvi. Redatelj se kroz cijelu seriju bavi pitanjem moći i odnosa prema njoj, baš kao i u filmu Il Divo koji se bavi likom Giulioa Andreottia – talijanskog političara koji je bio u sastavu 33 talijanske vlade. Mladi papa je, kao i Giulio Andreotti, beskrupulozan, radikalan, beskompromisan i nemilosrdan u težnji za moći.
U Katoličkoj Crkvi papa je apsolutistički monarh, međutim već nekoliko stoljeća papa svoju moć ne vrši sam. Tu je Rimska kurija koja u stvarnosti ima moć, moć struktura. Kardinali su izabrali Mladog papu s nadom da će njime lako manipulirati kako bi stvorili jednu umjerenu koaliciju progresivnih i konzervativnih snaga u Crkvi. Međutim, ne bi bilo prvi puta u povijesti Crkve da kardinali kuju spletke i koalicije, da izaberu papu koji bi trebao biti samo maskota, a da će istinsku moć u rukama držati oni. Najsvježiji primjer toga je papa Ivan XXIII. (1958-1963) koji je izabran za papu sa 77 godina kao prijelazni papa dok se ne nađe bolje rješenje. No, on je postao jedna od najvažnijih osoba crkvene povijesti jer je pokrenuo Drugi vatikanski sabor koji je Crkvu otvorio svijetu. Jednako tako događa se i u ovoj fiktivnoj priči sa Pijom XIII. koji ne da sobom manipulirati, nego je postao potpuno svjestan svoje apsolutne moći. To pokazuje na slikovit način svojim odijevanjem i gestama: vraća tijaru (trokatnu papinsku krunu koja označava njegovu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast), papinsku nosiljku Sedia gestatoria, obavezu kardinala da papi ljube noge. Papi nisu potrebne intrige, ucjene ili ubojstva kako bi bio moćan – to su karakteristike onih koji vladaju iz sjene, npr. kurija. Spreman je u potpunosti koristiti svoju moć, tako započinje lov na vještice. Želi pronaći i isključiti sve gej svećenike, okriviti žene koje čine pobačaj. Ipak nije sve podložno papinoj moći i vlasti. Redatelj Sorrentino u vatikanski vrt smješta neuobičajenog kućnog ljubimca kengura koji ne želi skočiti kada mu papa zapovijeda.
Kada su kardinali shvatili da ne mogu držati pod kontrolom i manipulirati Mladim papom krenula je intriga protiv njega kako bi ga primorali na ostavku. Intrigu predvodi Vatikanski državni sekretar kardinal Angelo Voiello (Silvio Orlando) koji je ujedno i doveo Mladog papu na vlast. Međutim, intriga propada, ispostavlja se da je papa besprijekoran, on je svet kako često naglašava njegova osobna tajnica i bivša odgojiteljica sestra Marija (Diane Keaton). U 5. epizodi Mladi papa govori kardinalu Voiellou kako stare intrige ne djeluju na Mladom papi, s njim nema dogovora nego samo puko izvršavanje njegovih zapovijedi.
No, redatelj nam svakako ne želi prikazati nekog papu koji svoju moć koristi kako bi iritirao druge ili kako bi zadovoljio svoje želje. Mladi papa ima jasnu misiju – želi radikalnu obnovu Crkve – i nju izvršava zaobilazeći sve strukture moći, kuriju, politiku, medije. On ukazuje na izvor svoje moći, koja nije svjetovna jer takva moć je krhka i prolazna, njegova moć izvire iz božanske moći. Tu moć koristi i za rješavanje unutarcrkvenih problema. Rješava gorući problem seksualnog zlostavljanja, ali opet na iritantan način. Svoju apsolutnu moć Mladi papa koristi da bi ukinuo zabranu pušenja u Vatikanu, jer je strastveni pušač, ali kada je riječ o stvarnim i ozbiljnim problemima Crkve, njih rješava drugačije. Vrlo lako je mogao kardinala New Yorka Kurtwella (Guy Boyd), koji se sumnjiči za pedofiliju, smijeniti svojom svemoći, međutim šalje kardinala Gutierreza (Javier Cámara) koji je jako zbunjen čovjek, oličenje nemoći. Kao da redatelj P. Sorrentino preko Mladog pape želi pokazati svu apsurdnost moći koja se ne može koristiti za rješavanje pravih problema, te kao da želi istaknuti moć nemoći. Silno to podsjeća na izjavu apostola Pavla u Prvoj poslanici Korinćanima: „Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.“
Pored moći struktura serija želi prikazati i dovesti do apsurda moć slike u suvremenom društvu. Gdje god se okrenemo susrećemo slike, a tko ima monopol nad slikama ima moć u rukama. Mladi papa želi se otrgnuti suvremenoj fascinaciji slikama i gledanju, stoga ostaje anoniman. Njegove slike se ne pojavljuju na suvenirima, iako zbog toga Vatikan trpi ogromnu financijsku štetu, ne pojavljuje se u medijima – potpuno obratno od onoga što imamo posljednjih desetljeća gdje su pape medijske zvijezde. Do savršenstva je to doveo papa Ivan Pavao II. – papa koji je izazvao „Papamaniju“, a globalna zvijezda je ostao i nakon smrti. Pio XIII. naprotiv želi biti drugačija zvijezda, on želi biti poput rock zvijezda koje se ne pojavljuju u javnosti, koje se obavijaju velom tajne. On je nedostupan javnosti. Time želi u prvi plan istaknuti Boga kojeg pape-medijske zvijezde često zasjenjuju. Ovaj potencijal, koji ističe serija, Theresia Heimer nazvala je „jasnim programom postmoderne negativne teologije“, teologije koja je svjesna da se o Bogu ne može ništa reći jer je Bog uvijek drugačiji i jer je Bog nedokučiva tajna. Ipak, Sorrentino u seriju ubacuje jednu usputnu scenu kada u 5. epizodi papa sa svojim drugom iz djetinjstva, kardinalom Andrewom Dussolierom (Scott Shepherd), izlazi izvan vatikanskih zidina kupiti cigarete gdje ih susreće jedna eskort dama. Ona ih na prvu prepoznaje kao svećenike, ulazi s njima u priču i u debatu o Božjoj egzistenciji. Bez teoloških vratolomija izjavljuje da ima jednostavan dokaz za Božje postojanje i u tom trenutku vadi mobitel i fotografira papino lice s fokusom na njegove oči. Zatim kaže da su njegove oči dokaz Božjeg postojanja. To je jedina papina fotografija u cijeloj seriji. Ova scena podsjeća na jednu drugu scenu iz Evanđelja, gdje se Isus susreće s javnom grešnicom. Eskort dama iz hotela prepoznaje pravu bit pape, što nikome nije uspjelo, da papa nije ni svetac ni đavao, nego čovjek kao slika Božja.
Serija ima pedagoški potencijal o moći, o njezinim dosezima i njezinim granicama. Moć sama po sebi nije ni dobra, ni zla. Ona je dvoznačna i ovisi o onomu tko je koristi. Papina apsolutistička i monarhistička moć se može koristiti u egoistične svrhe kako bi iritirala druge, kao izraz čovjekove samovolje. No, može se koristiti i u dobre svrhe, za rješavanje stvarnih problema, kao u primjeru seksualnog zlostavljanja gdje može donijeti minimalnu satisfakciju žrtvama nakon što je neki slučaj možda otišao u zastaru.
Serija bi mogla poslužiti neformalnom obrazovanju u nastavi, osobiti vjeronaučnoj, ali ne samo njoj. Režiser na vrlo lucidan način pokazuje kako bi se trebalo odnositi prema drugima. Svaki čovjek je tajna, sa svojom osobnom životnom pričom i sudbinom, sa svojim životnim putom. Zato bi odgovoran pristup drugom čovjeku trebao biti lišen predrasuda i stereotipa. Serija ima u fokusu čovjeka vjernika kojemu je, kao i svakom drugom čovjeku, osnovni identitet ljudskost, koju također u životnoj dinamici čine i problemi, dileme, sumnje… Vjeronaučna nastava je stoga pogodno mjesto da se vjeroučenicima dadne mogućnost – sukladno njihovoj dobi – da se suoče s dubljim tajnama svoga ljudskoga duha odakle kreću motivacije za mišljenje i djelovanje koje se očituje u odnosu prema drugima i svijetu. Tako bi vjeroučenici trebali razumijevati život kao ozbiljnu zadaću da sebe što bolje upoznaju i prihvaćanju, da se ne boje psiho-fizičkih promjena u odrastanju, već da ih u mislima i poslu nosi povjerenje u ljude i život. Tek kad vjeroučitelj uspije koliko je moguće bolje pomoći učenicima da upoznaju dublju dimenzija svoga života i da se oslobode unutarnjih strahova, tada im se može posredovati duhovnost vjerske tradicije koja nudi obzor koji konkretni život vodi uvijek višem smislu. Prihvaćanje takvog puta treba biti slobodno, iz najdubljeg unutarnjeg uvjerenja. Takva prenošena duhovnost je najveći protuotrov ideološkom mišljenju, kojega najčešće posreduju upravo surogat duhovnosti, kojima je cilj da bude što više pripadnika grupe a što manje slobodnih i samostalnih pojedinaca.
Autor: Darko Pejanović, Prometej.ba
*
Literatura:
Theresia Heimerl, Nach der Macht ist vor der Macht, u Disputatio philosophica : International journal on philosophy and religion,Vol.18 No.1 Siječanj 2017.
Benjamin Levin, Dunkle Sakralität, u Communio 2/2017.
Felizia Merten, The picture of Pius XIII., u Herder Korespodenz 1/2017.
René Schott, Der Paost als Medienstar, u Aus Politik und Zeitgeschichte (dodatak tjednika Das Parlament) 52/2008.
Hans Küng, Katolička Crkva. Kratka povijest, Alfa, Zagreb 2007.
