logo
bios

“Mislio sam da Bog živi u sobi u kojoj moj dedo klanja”

Objavljeno prije 4 mjeseca . u pet, maj 24th, 2019

Iz recenzija za knjigu pjesama ,,Ako te mačka vidi golog” Mensura Ćatića

Ljiljana Tadić-Adžamić:

„Poezija Mensura Ćatića je poezija kruga, život u tom krugu opjevan, dočaran, bez dekoracije, epiteta, život sa svim svojim zvukovima, potresima i nastojanjima. Život sa svim svojim nadama, još uvijek besmrtnim.“

Sanjam da sam ptica, babo… A otkud mi krila…

     Poezija prošlog i o prošlom, svevremenskog i o svevremenom, poezija života, skoro pa besmrtna, o smrti, ljubavi, boli i ljepoti koju ona tka, poezija životne realnosti a opet beskrajne maštovitosti, poezija kao samobijeg i voda i zrak i potreba, da se kaže, propjeva i opiše, unakazi i poboljša – to je poezija Mensura Ćatića, pjesnika koji nadomak Sarajeva u Bosni i Hercegovini bez imalo arogancije a s odličjem jednostavnog „malog“ čovjeka uvijek fino i strpljivo s vama svojim stihovima ragovara, kao s damom dostojnom njenog zvanja, kao s nježnim bićem ranjenim u svim svojim bolima i u onoj jednoj najvećoj, kao s majkom s  kojom se uvijek drugačije zbori… Nisam do sada upoznala poeziju koja na tako izravan, otvoren i konkretan način dijalogizira s čitateljem jednom općom svakodnevnom leksikom, leksikom koja se koristi uz kavu jednog lijepog proljetnog pa eto i ljetnog dana u bašti nekog vrevskog grada. Poezija Mensura Ćatića je poezija upravo takve leksike, stilski obojena jednostavnim izrazom i posve običnim rečenicama, denotativno i konotativno jakim. Ovaj pisac/ pjesnik preslikao je jednu epohu vremena, što na jedan način i jeste, shvatimo to uvjetno, zadaća književnosti, jer ako pođemo od toga da je kniževnost sama sebi svrha, da je sama sebi dostatna, dovoljna i da dijalogizira s Drugim tek da se i sama ostvari, onda to i jeste uvjetno, a čitatelj i kritičar je taj koji će tom djelu u toj epohi dati i udahnuti život, smjestiti ga i pozicionirati u vrjednosnu ljestvicu književnoumetničkih djela tamo gdje ono upravo pripada. Mensur Ćatić je veliki pjesnik po svom izrazu, stilu, odabiru teme, po konstrukciji i pletenju versa, po čarobnosti, iskrenosti i veličini njegove pjesme, po zanosu u koji se upušta da bi zbog istog pjesnički subjekt zaplakao, nerijetko bez suza, po sevdahu koji milozvuči iz njegovih stihova, po sjanim stilskim figurama kojima se poigrava i po podređenosti literaturi koja trpi mnogo, preživi mnogo i poruči mnogo. Pa i utješi.

     Tekst je ovdje neumoljiva lirska upornost da se njom upozori i ukaže na sve ljepote i težine života, da se on na jedan način ovjekovječi, i čovjek u njemu, mali, veliki, ovakav, onakav i karakter njegov, pozicioniranost u svemiru i ljubav koja je istom tom čovjeku dana da bi njome nadmašio sve što ga šiba i tereti. Po tome je Mensur Ćatić velik. Po tome, između ostalog, ponajviše. 

     Pjesnički subjekt dijalogizira i s velikanima svjetske književnosti, Ernestom, Hesseom, Lorcom, sa slikarima i njihovim djelima, gdje priča završava smrću a poezija životom, gdje savjeti očevi hrabre jer ljudske slabosti „drže cijelu konstrukciju svemira“. Zatim su tu migrantske ćežnje, (ne)ostvarene želje, strahovi i neizvjesnosti promatrane očima djeteta  ili odraslog, podzemna negdje u Danskoj, u kojoj vlak kroz jednu staru odžačku šupu prolazi, a opet su tu sjećanja na djetinjstvo, oca i rodnu grudu, na prošlo, minulo i naravno nepovratno.

    Čovjek se zna i začuditi samom sebi, „drami“ koja mu se dešava, zaboravi da se to baš njemu dešava i preseli se u ulogu gledatelja i promatrača. Ili: bijeg u literaturu, u knjigu, od njega ipak neće načiniti pasivistu nego će taj isti čovjek ostati čitatelj, recipijent „koji se samo ponekad prene/ kao ljekar koji je shvatio/ da osluškuje sopstvene grudi/ i da je bez razloga brinuo/ kako će sve to saopćiti pacijentu“. 

     Otac je posebna i velika tema u ovoj zbirci. On je oslonac, savjetodavac, njegov odnos sa sinom istkan je ljubavlju i humorom, u oca se gleda kao u stup snage i uspjeha. Jedan od najuspjelijih stihova ove poezije: „Kako to nosiš dušu, upitao je otac/ i dodirnuo me ispod vrata/ kao da mi popravlja kragnu“ (Svjetlo ispod vrata) sažeta je misao svih stihova o ocu u zbirci. Ocu se neprestano vraća, čak i susret s majkom uvijek upire prstom na njega, neku njegovu riječ, neki gest. A mati… ona plače, ali ne sa suzama, jer gubi u životu supružnika, ljubav i oslonac, i korača jer se mora. Mati i otac u odžačkoj avliji, jabuka kojoj bića možda samo smetaju da obilno rodi – sve te slike u subjektu bude tugu stihovima ovaploćenu.

     Rat kao bolna i nepresušna tema Ćatićevih stihova ovdje je viđen naivnom perspektivom djeteta, boli, katkad i rezignacijom odraslog, rat i izbeglištvo, strana zemlja kao prostor u kojem se identitet ne pronalazi pa tako lirski subjekt polemizira sa sobom i sa cijelim svijetom, izgubljen a prostran. Ta misao postratna, traumatizirana boli i 28.01.2018. godine, boli, ne jenjava, zbunuje i obeshrabruje. Strašne su to slike gdje se smješta „u kratku sjenu jabuke kao na tabut“ a „sunce je loptica bačena mrtvome psu“. Poezija nije bijeg od te strahote nego zapis o njoj, no pjesnički subjekt u (pod)svijesti zamišlja: rat je završen (a nije), nitko nije poginuo (a jest), gradovi su srušeni i u svakoj srušenoj kući pronađena je jedna djevojčica, uplakana i uplašena. Pomoći djeci ratne generacije, pomoći životima da nastave nakon rata živjeti, disati, pregrmjeti, ponovno se radovati. Tako se stiču ordeni, kolajne.

     Ljubavna poezija u ovoj zbirci veliča ne samo ženu nego i spomen na nju, ona je plod ljepote, velika, „razumna“ i cjelovita. Subjekt joj se povjerava, nikada ju ne bi našao da cijelim putem nije hodio žmireći. Zehra koja se voli jačinom razuma, srca i predanosti, žena kao sagrađena kuća, skrovište i utočište, ali žena od koje se odlazi katkad jer se mora, katkad jer se hoće. Nekad su tu slike prizvane svjetlosti sreće  kao „stolnjaci na terasama sretnih kuća“, nekad su tu i strahovi da će žene obespredmetiti poeziju, no nakon „usmrtnjene“ ljubavi zašto nam služe ruke, što činimo s nađenom mrtvom pticom, pomaže li morfij pri bolovima… i tko smo, zašto smo, čemu sve oko nas, čemu svijet i sve u njemu. Praznina, i praznina u praznini, niti jedan put da se njime krene, već ideš onim kojim te sutrašnji dan usmjeri. A to je sigurno opet jedan od puteva… No kad „isteku iz nas kao tiha muzika dvije zagrljene sjene/ od kojih smo negda učili plesati/ Onda tvoja sjena nestane i vjetar/ od moje načini skulpturu/ na kamenu pokraj rijeke“ (Njih).  I sve je krug, i život i još jedno iliti ponovno rađanje. I Zehra koja čeka i koju se voli pripada tom krugu, njoj, ženi se vraća kao što se novom životu vraća, ljubav je satkana njenim imenom, nada i osmijeh.

     Poezija Mensura Ćatića je poezija kruga, život u tom krugu opjevan, dočaran, bez dekoracije, epiteta, život sa svim svojim zvukovima, potresima i nastojanjima. Život sa svim svojim nadama, još uvijek besmrtnim.

  mag- sci. Ljiljana Tadić-Adžamić



SNIJEG NA RUKAMA


Ništa ti, tako ja oduvijek. Snijeg mi ovaj na rukama
samo behar malo ostudenio. Glava mi ostala
greben u pustinji. Moje su oči dvije rupe još vrele u jastuku
gdje su prespavali oni koji se vole. Vidi, kapa mi mokra
a kiša još nije ni pala. Možda mi se samo jedna noga
malo smanjila pa se zato nagnem kad hodam. Ta zraka
popodnevnog sunca na tvojoj haljini. Mislio sam da je mrlja
od sladoleda ili da mi nosiš malog žutog psića.
Mislio sam da Bog živi u sobi u kojoj moj dedo klanja



Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh