Milisav Tomović: Šutnja naroda ove zemlje odraz je stanja njegova duha

Piše: Milisav Tomović
Novovrijeme.ba
(Objavljeno 8.3.2016.)

Šutnja naroda ove zemlje odraz je stanja njegovog duha i predstavlja nevjericu u moć da vlastitim djelovanjem u realnom životu bilo šta promijeni.Od rata do danas, potencirana su nacionalna pripadnost i nacionalni interes, koji se svode na dokazivanje koliko su pravi Srbi, Hrvati i Bošnjaci, zatvarajući se u svoj etnički prostor i svoje nacionalne okvire, uz svoje viđenje istine. Otrov nacionalizma, prisutan odranije a potenciran ratom, do današnjih dana je duboko usađen u biće naroda koji žive na ovom prostoru. Vođe sva tri naroda, svjesne toga, politiku borbe za vlast i održavanje na vlasti temelje na tome i dograđuju sitnim ustupcima iz realnog života. Dakle, narod je postao sredstvo kojim ostvaruju svoje ciljeve. Kako bi narod pridobili, promoviraju status quo i težnju za realizacijom uskih nacionalnih i političkih interesa, daju lažna obećanja, bave se kritikom bez argumenata, podmićuju ga i ne biraju sredstva da dođu do podrške i glasova.Naizmjenični izborni ciklusi, koji se ponavljaju svake dvije godine, destruktivnim djelovanjem stranaka i njihovih lidera uzrokuju situaciju u kojoj su birači dovedeni u stanje apatije i besperspektivnosti. Nezainteresirani a stranački opredijeljeni, oni u izbornom procesu postaju suprotstavljeni sebi i svojim interesima. U ovakvom ambijentu, u politici je sve moguće – od sklapanja neprirodnih koalicija kako bi se udomio što veći broj podobnih i provjerenih ljudi, do trgovine poslaničkim mandatima s krajnjim ciljem osvajanja atraktivne pozicije u vlasti radi ostvarenja stranačkih i ličnih interesa. Sve se to dešava pred očima naroda, koji ih, iako nezadovoljan, svaki put iznova bira. Nakon izbora, nezadovoljan svojim izborom, taj narod se pravda lošom ponudom, pri čemu je od ponuđenih loših opcija birao najmanje lošu. Nikako da u općoj konfuziji potraži odgovor na pitanje: kako je mogao očekivati nešto bolje od onih za koje je znao da su loši? Zato se u narodu koji teško živi može čuti: “Nema razlike između onih na vlasti i onih koji se bore za vlast”, ili: “Glasat ću za onoga ko da više”, uz komentare tipa: “Tačno je. Ima mita i korupcije, ali može biti i gore”, ili: “Ima mnogo zaposlenih a neuposlenih, ali i oni trebaju nečeg živjeti”, a za svoje vođe imaju običaj reći: “Šuti, kakav je da je, naš je”, ili: “Ko bi štitio naše interese da nije njega?” U takvom je ambijentu zaživio upitan sistem vrijednosti, uz podanički odnos naroda prema svojim vođama.

O novoj, boljoj opciji narod ne razmišlja. Svako djelovanje izvan postojećeg koncepta širenja ideja građanskog društva u začetku se guši i odbacuje, kako od stranačkih vođa tako i od zavedenog naroda. Oni koji se ipak pojave, prepušteni su sebi i nerazumijevanju okruženja, koje nevjericu i neodobravanje obično iskazuje riječima: “Sve je to dobro, ali može li tako?” i “S kim to ostvariti?”. Narod kao da ne shvata da sve promjene lošeg stanja zavise od njega i da je on taj koji ih mora provesti.

Kako da dođe do promjena na terenu zatrovanom: permanentnom pričom o nacionalnoj ugroženosti, podsjećanjem na to kad i šta je ko kome učinio, raznim zloupotrebama argumenta broja, tendenciozno potenciranje pojedinačnih ekscesnih pojava i neargumentiranim napadima na neistomišljenike, sa čim se narod saživio? Promjene se tu i tamo događaju, ali u skladu s interesima i voljom izabranih lidera. Birači to znaju, pa zbog toga često konstatiraju:

“Politika je čudo”, i “u politici su svi isti”, čak nalaze i opravdanje za zloupotrebu vlasti: “Pa šta ako uzima, uzimali su svi” ili: “Zato se i borio da dođe na vlast.”

Ovakva kakva je danas, država Bosna i Hercegovina krajnje je labavo organiziran skup plemensko-nacionalnih interesnih grupa, čiju koherentnost čuva mogućnost zadovoljenja ličnih i grupnih interesa. Zato je njen opstanak upitan. Čini se da je to cilj nekih struktura, kako u ovoj državi tako i izvan nje, a koje gube iz vida činjenicu da se do radikalnih promjena ne može doći mirnim putem. Ni narod ne doživljava državu kako treba, pa se često u narodu može čuti: “Pa šta ako je uzeo!? Nije uzeo tvoje, već državno.”

Ovo je društvo daleko od civilizacijskih tekovina: demokratije, tolerancije i suživota. Narod nema tradiciju građanskog društva i ne razmišlja o tome da državu čine svi te da od odgovornosti svih pojedinaca prema državi zavisi kakva će država biti. Posebno je pitanje kakve su institucije vlasti i njihova kadrovska osposobljenost, ko sve obavlja funkcije načelnika, odbornika, poslanika, ko upravlja raznim agencijama i javnim preduzećima, koliko je ovo društvo neorganizirano i neefikasno i kako se na sve to nemilice troše ogromna sredstva poreskih obveznika. Loše organizirana i neefikasna vlast jede razvojnu supstancu ove zemlje čije će posljedice u narednom periodu narod sve više osjećati. U osnovi svega navedenog je neznanje, nehtijenje i neodgovornost.

U ovakvim okolnostima, šutnja naroda je izraz njegove nemoći, neznanja i nehtijenja da se mirnim građanskim protestom iskaže nezadovoljstvo prema aktuelnim vlastima na svim nivoima. Istovremeno, šutnja predstavlja čuvanje plemensko-nacionalnog ponosa, izražava odanost vođi koji to od njih traži, ali u pozadini je i čuvanje nekih od svojih pozicija, očekivanja i drugih sitnih interesa. Još će dugo političke vođe, pojedinci i društvo biti podijeljeni i međusobno suprotstavljeni baveći se “velikim” pitanjima i temama, umesto pitanjima iz realnog života i budućnosti ove zemlje. Iz svega proizlazi da šutnja naroda ove zemlje predstavlja stanje njegovog duha te da će još dugo tako ostati.

Kako da u takvim okolnostima i s takvim odnosom građana prema državi i onima koji njome upravljaju, država i sistem budu u funkciji građana?

S obzirom na sve navedeno, još dugo neće zaživjeti sistem građanskog društva u kojem bi građanski otpor bio odgovor i kritika naroda prema lošoj vlasti, niti će ljudi s takvim stavovima biti prihvaćeni u narodu. Iz labirinta u kojem se narod i država nalaze teško se može izaći s ovakvim političkim vođama, a i njihovim pristalicama. Iz perspektive duboko podijeljenog društva, u kojem nema političke volje za prevazilaženje podjela niti za iznalaženje adekvatnih ustavnih i zakonskih rješenja, neophodan je jasniji stav susjeda i međunarodne zajednice spram ovog prostora. Kao što rat nije stao voljom naroda ove zemlje, već voljom međunarodne zajednice i susjeda, tako se bez njih, njihovog jasnog stava i pomoći ne mogu dogoditi ozbiljnije promjene u ovoj zemlji.

____________

Milisav Tomović je rođen u Han-Pijesku, prvi je diplomirani kadrolog u bivšoj Jugoslaviji. Vođen sportskom karijerom, iz Sarajeva odlazi u Sisak. Nakon Pedagoške akademije zapošljava se u MI “Gavrilović” u Petrinji, a istovremeno završava fakultet i postdiplomske studije. Ima bogato radno iskustvo na rukovodećim funkcijama u privrednim gigantima bivše Jugoslavije (MI “Gavrilović”, BIM “Slavija”, RO “Termoelektro”, RO “Inex”). Osim privrednih, obavljao je i značajne društvene funkcije u Beogradu. Vratio se u zavičaj i otvorio privatnu firmu koja uspješno radi. Za svoj rad dobio je brojna priznanja u zemlji i inozemstvu.