logo
bios

“Mi došli da ih pobijemo, a oni nama daju lepinje”

Objavljeno prije 2 sedmice . u ned, nov 3rd, 2019

Većina žrtava nikad nije pronađena, a sve su manje šanse da će i zločinci odgovarati za svoja zlodjela

Željeznička pruga Beograd-Bar bila je najveći uspjeh jugoslavenskih stručnjaka kada je puštena u promet sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako čak i opis na Wikipediji govori: “Prilikom gradnje pruge se nije obraćalo puno pažnje na činjenicu da 9 km pruge prolazi kroz teritorij Bosne i Hercegovine, ali je to kasnije postalo poprilično zanimljivo”.

Ovih dana u Beogradu sudi se bivšim pripadnicima snaga bosanskih Srba Gojku Lukiću, Ljubiši i Dušku Vasiljeviću, Jovanu Lipovcu i Dragani Đekić zbog ratnog zločina. Tereti ih se da su na željezničkoj stanici u Štrpcu 27. veljače 1993. godine oteli i kasnije ubili 20 putnika iz zloglasnog vlaka 671. Prema navodima iz optužnice, optuženi, zajedno sa drugim srpskim borcima, su putnike prvo kamionom odvezli u osnovnu školu u selu Prelovo, u kojoj su ih tukli, piše Balkan Insight.

Potom su zarobljenicima naredili da skinu odjeću i prisilili ih, da tako u donjem rublju i sa vezanim rukama, ponovno uđu u kamion, nakon čega su ih odvezli u jednu kuću u selu Mušići. Natjerali su zarobljenike da uđu u kuću u grupama od po dvoje ili troje i ubili ih hicima u potiljak.

Osamnaest ih je ubijeno na taj način, a dvojica su ubijena kada su pokušali pobjeći. Pred Sudom BiH za ovaj zločin se sudi desetorici bivših pripadnika snaga bosanskih Srba. Za ovaj zločin su do sada osuđene samo dvije osobe, podsjeća Balkan Insight.

Nebojša Ranisavljević, koji je u Crnoj Gori osuđen na 15 godina zatvora i Mićo Jovičić koji je dobio petogodišnju kaznu nakon što se pred Sudom BiH izjasnio da je kriv. Vođa „Osvetnika” Milan Lukić je pred Haškim tribunalom 2012. godine osuđen na doživotni zatvor zbog ratnih zločina u Višegradu, ali ne i zbog ubojstava u Štrpcima.

“Nismo isti dan znali što se dogodilo. Tek sutradan. Jutrom, počelo se govoriti o vozu 671 i Prijepoljcima koji se nisu vratili domovima. Jer, u tom vozu najviše je bilo Prijepoljaca – čak njih 11”, prisjetio se umjetnik iz Prijepolja Meša Brničanin u razgovoru za Al Jazeeru Balkans. Sa ove vremenske distance izgleda naivno, ali građani Prijepolja dan nakon što se “otmica” putnika dogodila okupili su se ispred zgrade općine Prijepolje. Bilo ih je 4.000-5.000. Čekali su da im neko objasni što se dogodilo s njihovim sugrađanima, opisuje te događaje novinarka Saida Mustajbegović u tekstu za Al Jazeeru Balkans.

“Okružili su nas specijalci, kojima smo oko akšama, pošto je bio ramazan, počeli nuditi pitaljke [lokalizam somun]. Na to je jedan od specijalaca promrmljao kolegi: ‘Mi došli da ih pobijemo, a oni nama daju lepinje'”, odmahujući glavom i sabirajući nabujale emocije, kazao je Brničanin.

Šesnaestogodišnji Senad Đečević bio je najmlađa žrtva tog pokolja, a među najstarijima bio je Toma Buzov. Službeno, umirovljeni kapetan JNA s prebivalištem u Beogradu. On je išao u posjet sinu koji je bio na odsluženju vojnog roka u Podgorici. 

Međutim, kako je to opisao Boris Dežulović, za Buzova nitko ne baca ruže u Drinu. “Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli „Vodite ih, strijeljajte ih!“. Mogao je odšutjeti i umirovljeni oficir, Kaštelanin Tomo Buzov.

Preuzeto iz Expressa

Samo da je šutio, da se udubio u novine ili pravio da drijema, da je gledao vlastite blatnjave cipele i vlastita posla – a imao je svojih, važnijih poslova, imao je na jednom kraju pruge suprugu, a na drugom sina – trgnula bi ga nekoliko minuta kasnije lokomotiva i mala stanica Štrpci zauvijek bi ostala iza zaleđenog stakla na prozoru kupea. Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, što to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“

Bila je to – i onda je bilo jasno, a kamoli danas – posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa promijeniti i nikoga spasiti. Nije riječ jednog penzionera mogla biti jača od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to jače samo od njega.”

Stanko Cerović u „Monitoru” od 12. ožujka 1993. godine, nedugo nakon zločina, ističe:

“Grupa ekstremista zaustavi vlak, legitimiše putnike, u prisutnosti policije izvede iz njega Muslimane i odvede ih u nepoznatom smjeru – što će reći zapravo, u vrlo poznatom, da ih hladno likvidira – ta situacija je viđena samo sa Židovima u Drugom svjetskom ratu. Tom prilikom su odvedeni neki bosanski Srbi – vjerojatno na front. I ovo je strašno, ali se na taj slučaj može primijeniti neka logika rata: tretiraju te Srbe kao dezertere, dok se na odvođenje Muslimana ne može primijeniti nikakva druga logika osim bestijalne mržnje. Ispada da Muslimane možete uhvatiti tu gdje ih sretnete i umlatiti u potpunoj ravnodušnosti. Ponašanje ostalih putnika u vlaku dobro opisuje neljudski položaj u kome su se našli svi jugoslovenski narodi suočeni sa ovom vrstom netrpeljivosti i zločina. Svi znaju zašto su ti ekstremisti u vlaku , koga traže, koga će odvesti i kakva sudbina čeka odvedene. Svi znaju, vide, da su ti ljudi nedužni i nemoćni. Govorit će jednog dana: Što smo mi tu mogli učiniti? I zaista ne mogu učiniti ništa, kao što ni cijeli narodi ne mogu učiniti ništa dok ih njihove vlasti odvode u barbarstvo, bijedu, sramotu i prapovijest. Pred njima je nepodnošljiv izbor: ustati u obranu ovih Muslimana i biti ubijen zajedno sa njima, ili pak, do kraja života živjeti sa osjećanjem sramote da se na neki način sudjelovalo u zločinu hladnog ubijanja nevinih i nemoćnih. U ovako postavljenom problemu, u jednoj konkretnoj situaciji, možda se najbolje vidi i tragedija Muslimana, osuđenih i napuštenih, i bijeda nacionalnih pokreta koji su do takve sramote doveli svoje narode.”

Zaboravljeni Toma Buzov nije previše dvojio o svojoj dužnosti. Dežulović s punim pravom ogorčeno piše da Buzov ne pripada nikome, iako bi se svi trebali njime ponositi. Iako Hrvat, Buzov je za Hrvatsku izdajnik jer je ostao u Beogradu tijekom rata. Za JNA je izdajnik jer je Hrvat. Bošnjak nije i Bošnjaci za njega ne donose ruže.

A zločinci se i danas slobodno šeću gradovima. Milan Lukić svoju kaznu služi u zatvoru u Estoniji, zajedno s Milanom Martićem. Zajedno s njim žali se na nehumane uvjete u zatvoru. Zajedno s njim, čeka svoj izlazak na slobodu.

Buka

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh