Kultura

Marko Raguž: Svijet iz kojeg je iščezla Svjetlost – o odnosu svjetlosti i naracije

Bilješka o Andrićevoj priči Na obali

Svjetlost i Tama su u vječitom zagrljaju. Njihova borba, koja traje uporedo sa trajanjem Vječnosti, sa beskrajnim Vremenom Svemira, koje mi ne možemo uhvatiti niti u jednu matematičku jednačinu, odgovara borbi božanstava, Titana – koja se odvija na jednom višem stepenu egzistencije, koja je van ljudskog domašaja, ali kojoj čovjek svakodnevno svjedoči. Upravo ta granica „hrvanja“ Svjetlosti i Tmine tokom svakoga dana povuče jednu graničnu liniju preko Svijeta. Ta svjetlosna pukotina ogromnom brzinom, kojom se kreće Svjetlost, zapara zemlju, sa svakim svitanjem, sa svakim sutonom – ureže svoj trag preko stepa, pustinja, tajgi i okeana. Ta borba Svjetlosti i Tmine samo je jedna slutnja da je Svemir zasnovan na jednoj vagi, na jednom balansu, a tanana svjetlosna nit odlučuje koja će strana da prevagne. Svaki dio Svijeta je na svoj način prožet tom igrom Svjetlosti i Tmine. Svim tim kulisama viših, drugih sfera, koje iznad naše male stvarnosti padaju kao jedan zastor. Tim fenomenom su na jedan način zaokupljeni isposnici na Tibetu, a na drugi način hodočasnici u Andima. Te daleke svjetove mi nikada nećemo vidjeti (osim rijetkih sretnika), ali zato možemo posmatrati tu svjetlosnu borbu iznad našeg grada, iznad naših planina i rijeka. Taj jedan prelijepi momenat, sliku Svijeta u treptaju oka, iz kojeg iščezava Svjetlost, u predvečerju, uspio je da uhvati Ivo Andrić u svojoj priči Na obali. Tako sam mnogo dana, kad zemlju prožme crvena Svjetlost, u danima kada proljetna vrelina počne da se preobražava u ljetnu, u predvečerju iznad grada, posmatrao tu igru Svjetlosti i Tmine. U tih nekoliko trenutaka Sarajevo, koje ispod mene leži u dolini, kao da postaje grad nekih drugih Svjetova. Baš kao da izgubi svaku vezu sa svakodnevnicom, koja je obuzela stvarnost toga grada, tokom najvećeg dijela godine. U tim trenucima progledaju neki drugi Svjetovi. A granica između Svjetlosti i Tmine se upravo u tim trenucima pojavi. Pola grada je u Tmini predvečerja, a pola grada je prožeto Crvenom Svjetlošću, koja je naselja obojila nekim nuklearnim odsjajem. Crta razdvajanja je upravo negdje oko Miljacke. Ta linija je podijelila grad, kao što je podijelila čitav Svijet. Zaista jednan neobičan fenomen, koji u čovjeku probudi neko unutrašnje uho, koje počne da osluškuje šapate bića, koji u vidljivom obliku ne žive na zemlji. Upravo tu igru Svjetlosti i Tmine je u svojoj majstorskoj pripovjedačkoj radionici uspio da uhvati Ivo Andrić. Radnja Andrićeve priče Na obali se dešava na obali rijeke Drine. U Višegradu, tačnije. Gdje se okupila grupa sarajevskih gimnazijalaca, koji su iz Sarajeva došli na raspust u svoj rodni grad na Drini. Oni su sjedili na obali Drine, i posmatrali suprotnu obalu, obasjanu Suncem, dok je njihova obala već utonula u predvečernje sjene, i oni su se odlučivali da li da ponovo preplivaju rijeku, po drugi put toga dana, kako bi uhvatili još malo predvečernje svjetlosti i topline. „Na njihovoj, levoj, strani reke sunce je već bilo zašlo. Dani su bili kraći. (…) Opako leto spalilo je u svojoj vatri i prvu, lepšu, polovinu jeseni. Izgledalo je kao da je preskočen mesec septembar. Sa strmih osojnih strana leve rečne obale već je nailazila hladovina predvečerja. Mladićima se ježila koža, pored vode koja je i usred leta hladna i koja je već od polovine u senci.“ Dok su tako sjedili u hladnoj sjeni na obali Drine, oni su čežnjivo gledali prema drugoj obali, koja je bila obasjana Suncem i topla, za razliku od njihove obale. Njih je privlačila mistična toplina Svijeta s „onu stranu“ – koja je u predvečernjem plamenu obuzela vrbake suprotne obale. Tamo gdje se čini da je sve nekako jednostavnije, gdje je i sam Bog bio izdašniji. Granica između dnevne svjetlosti i predvečernje tame se nalazila na sredini Drine, jer je voda bila do svoje polovine u sjenci. Tu granicu je podvuklo Sunce, koje je pokretač mehanizma života na ovoj planeti Zemlji. A tako ono uspostavlja granicu i na jednoj divljoj balkanskoj rijeci, kakva je rijeka Drina. Baš kao što Sunce pravi granicu na rijeci, to Sunce pravi granicu svojom svjetlošću i toplinom u našoj galaksiji. Granice Sunca na rubovima galaksije su iste prirode kao i granice Sunca na planinskoj i divljoj rijeci Drini. Mladići i nesvjesni ustroja Svijeta, i svih tih mehanizama vasione, koji prožimaju njihove živote, čeznu za drugom, obasjanom obalom – dok sjede na hladnom kamenu na obali rijeke Drine: „Druga, desna, obala bila je još cela obasjana; i inače bogatija drvećem i zelenilom, sad je, u blagoj svetlosti popodnevnog sunca, izgledala svečano i raskošno i privlačila sebi kupače sa leve obale.“ U tim lelujavim trenucima predvečerja, kada slike života postaju poput priviđenja, kada nas napusti osjećaj da je stvarnost koja nas okružuje nešto stabilno, kada se realnosti iz nekih drugih dimenzija počnu ulivati u naš život i sve ono što nas okružuje, tada nam postaje jasno da i sama hladnoća jedne divlje rijeke, i vrbaci u plamenu, i čitav taj Svijet, koji je uvijek tako bujno raste uz jednu rijeku, zapravo jeste jedna pozornica, u koju se izlivaju neke više sfere, koje mi i ne poznajemo, koje često i ne slutimo, jer smo toliko okupirani životnim spletom, u kojem se nalazimo, svim tim pričama, i porodičnim okolnostima. Uvijek nas obilježi jedna životna priča, koja je nekako ista za sve te dječake, koji sjede na obali Drine, a opet je kod svakog ponaosob različita. Sve te slike iz njihove Svijesti počinju da lelujaju i magle, kao da nikada nisu bile stvarne, dok se stvarnost noći polako navlači na taj krajolik oko rijeke. Vidimo da je taj modri tok u hladu predvečerja, po kojem lutaju umorni dječiji pogledi, zavedeni privlačnom snagom vode – vode kao jedne misterije Svemira, koja je povezana sa životom, jer život bez vode nije moguć – povezan sa samim tajnama stvaranja u Svemiru. Tada nam postaje jasna veza Tvorca sa jednom divljom rijekom, jer ona u sebi posjeduje neki skriveni pečat demijurga, skriveni pečat tajni stvaranja. Upravo onaj žig, koji je prožeo ukupno stvaralaštvo Ive Andrića, koji je nekako povezan sa tajnama stvaranja, koje su prisutne u samim temeljima i pra-počecima Svemira. Mi vidimo ispoljavanje upravo tih tajni u tom jednom danu na izmaku ljeta, u sjenama predvečerja, i sjenkama nad modrim tokom Drine. Dugo su se mladići odlučivali da li da zaplivaju prema drugoj obali, jer voda je bila brza i ledena, i skupu su cijenu morali da plate za tih nekoliko trenutaka sunčanja na obasjanoj obali rijeke. Svejedno, na kraju su se odlučili da zaplivaju prema drugoj obali: „Tamnozelena brza voda prekrivena predvečernjom senkom, dočekala ih je hladnom jezom, a matica je zanosila ta laka, zamorena i od kupanja izgladnela tela. Ali oni su se otimali i plivali, potcikujući od studeni i bacajući poglede put osvetljene obale.“ Oni su tako čežnjivo željeli da preplivaju tu kosmičku granicu, taj granični topos koji je zasnovan na mehanizmima vasione, dok im je jedino zelena i brza planinska rijeka bila prepreka prema drugoj obasjanoj obali. Ta njihova želja da se domognu druge obale mnogo je dublje prirode. Oni su u tome trenutku čeznuli za suprotnom obalom Drine, koja je bila obasjana Svjetlošću, ali mislim da ta čežnja za toplinom druge obale posjeduje mnogo dublje korijene. Plivači su uspjeli preplivati rijeku, ali se istovremeno sunčeva sjena pomakla sa sredine rijeke prema zaleđu obale i vrbacima koji graniče sa seoskim putem, na toj drugoj obali Drine: „Dok su kupači, boreći se sa brzom studenom vodom i sa svojim umorom, uspeli da preplivaju, sunce se još nije bilo spustilo na zapadu, i obala, na koju su jedan po jedan iskakali, hvatajući se grčevito za oštro kamenje, bila je već u senci. Sunce je bežalo pred njima i izgledalo im nestvarno i nedostižno kao fatamorgana.“ Zatim se u ovoj Andrićevoj priči pripovijeda da je posljednji na obalu iskočio mladić koji se zove Marko, i koji je tražio sunčano mjesto na obali, jer mu je čitavo tijelo podrhtavalo od te večernje hladnoće. Marko je zapravo centralna ličnost ove Andrićeve pripovijesti. On se odvojio od ostalih dječaka, koji su ga zadirkivali jer je toliko zimomoran, i bezuspješno je pokušavao da pronađe neko osunčano mjesto na obali, jer se sada granica sunčeve sjene pomjerila prema seoskom drumu, koji je vodio u jedan drugi Svijet, kojem ti dječaci sa lijeve obale Drine nisu pripadali. Sada je sunčeva svjetlost obasjavala taj drum, i za te dječake je bilo besmisleno da dalje idu za tom svjetlošću. Dok Marko sjedi na obali Drine, drhteći od hladnoće, u njegovo sjećanje se prizivaju slike iz sirotinjskog života na toj lijevoj obali Drine, na trošnu kući, i školovanje u Sarajevu. „Sve se mešalo i kovitlalo u nagom mladiću koji je sedeo kao kip nepomičan na kamenu, zaboravljajući sve oko sebe.“ U čitavom tom okruženju, dok se zračenje svjetlosti prelama u zamućenim očima, kroz trepavice u ružičastom odsjaju, baš kao iz najdubljih virova Drine, iz naše pod-svijesti izviru sjećanja. Uvijek nešto od čega želimo pobjeći. Mislimo da će brza voda Drine saprati mulj našeg porijekla, da ćemo na obali u Suncu tokom dana zaboraviti sve traume, da će riječni vrbaci sakriti patnje, koje nas iz naše kuće prate kao sjena, i kojih se ne možemo osloboditi. Upravo se to javlja u Svijesti dječakovoj, dok sjedi na kamenu, modre kože, koja podrhtava na predvečernjem vjetru. On se prisjeća događaja i ljudi koji su obilježili njegov život, koji su na neki način sav njegov Svijet, bez obzira što on u tome trenutku ne razmišlja o Cjelini Svijeta, o Cjelini Univerzuma, koji nekako vise u zračenju svjetlosti, koji su se nekako upleli u riječne vrbake, koji u njega zure iz modrih virova. Brojne ljudske sudbine su se preplele oko toka rijeke Drine – ona je jedno ušće u koje se slivaju brojne pritoke, ljudske sudbine. To je priča o ljudima, čiji su životi povezani uz rijeku Drinu, sa svom težinom života na granici, na međi imperija, koje su u tome vremenu vladale tim prostorom. Ali Andrić nekako na majstorski način prepliće sve te bitne životne istine. Neke su u prvom planu, neke su u drugom, ali su prisutne i prepliću se tokom cijele priče. Centralo mjesto pripovijesti zauzima djevojčica Roza Kalina, koja se javlja u mladićevom sjećanju, dok sjedi na obali i priprema se na ponovno plivanje prema drugoj obali Drine. „Bila je ćerka financijskog inspektora Antona Kaline. On je Čeh poreklom, ali iz porodice koja je ponemčena i naturalizovana u Černovicama, gde su mu deda i otac bili spostvenici poznate fabrike piva.“ Zatim se opširno pripovijeda o roditeljima te djevojčice Roze Kaline. „Nekako ubrzo posle teške bračne drame, Kalina je dobio avansman za inspektora i premeštaj čak na autrijsko-srpsku granicu, u daleki i nepoznati Višegrad.“ Djevojčica Roza je išla u školu sa višegradskom djecom, i ona je za njih bila poput bića sa drugog Svijeta, potpuno neobična pojava u životu male kasabe na Drini. Međutim, ona se potpuno srodila sa kasabom, jedino je svojim izgledom odudarala od ostale djece u Višegradu. To je vrijeme kolonijalno-imperijalne vladavine Austro-ugarske monarhije na ovim prostorima, tako da takvi sukobi identiteta u to vrijeme i nisu bili neobični, u smislu identiteta imperijalnog Centra, kojeg je predstavljala ta djevojčica Roza, i identiteta višegradske djece, koji su živjeli na samoj granici imperije. Marko je sa tom djevojčicom Rozom išao u istu školu, on je bio u četvrtom razredu, a ona u trećem, i on se sjeća nje i njene porodice, čitave pripovijesti o njihovom životu u Višegradu, dok sjedi na tvrdoj stijeni na obali rijeke, koja je potpuno utonula u večernju sjenu. Marko je u tim školskim danima imao jednog dobrog druga: „Markov dobar drug bio je njegov vršnjak, neki Ahmo, sin Ibrahima kafedžije na mostu.“ Taj dječak je Marku rekao jednu tajnu, koja je kružila među školskom djecom. Naime, djevojčica Roza Kalina je odlučila da želi da je od svih dječaka u školi poljubi upravo Marko. „Odmah posle ručka, kad na obali još nema dece, našli su se Marko i Ahmo na peščanom sprudu gde počinje Veliki rakit. Malo posle, u daljini se pojavila, tačno i neminovno kao u bajkama, crvena vrpca, jedina jarka tačka na sivoj obali, cvet u pokretu. Polagano se primicala Roza.“ Onda se dalje pripovijeda o tom poljupcu između Roze i Marka. Ubrzo je Roza nestala iz dječakovog života, jer su je poslali rođacima u Češku: „Kad se idućeg leta Marko sa drugovima vratio kući, Roza više nije bila tu. Završila je osnovnu školu i poslali su je rođacima u Češku, odakle nikad više nije dolazila roditeljskoj kući, ni po praznicima ni o raspustima.“ Sve te uspomene kuljaju u tom dječaku, dok zamišljeno sjedi na kamenitoj obali rijeke, koju su prožele sjene sumraka, beskrajne noći koja je na pomolu, koja neumoljivo steže zemlju. Ponovo jedna granica, jedna pukotina između Svijeta koji živimo na svjetlosti Sunca, i Svijeta koji živimo noću, bilo u svojim snovima, bilo na svjetlosti Mjeseca. Ponovo se prepliću različite dimenzije, pritišću golo dječakovo tijelo kao jedan neizdrživ balast, čije pune težine on još uvijek nije svjestan. To je prilika da se vrati u Svijet iz koga želi da pobjegne, da baci jedan pogled u ponor svoje prošlosti. Tako se završavaju refleksije iz školskih dana mladića Marka, koji sjedi na kamenoj obali Drine. Sva sjećanja Markova prekinuta su jednim udarcem mokrim dlanom po povijenim Markovim leđima, koji je prekinuo odjednom sva maštanja i sve slike: „Jedan od drugova bio je prišao nečujno i udario ga mokrim dlanom po golim povijenim leđima. Marko je skočio. I sad stoji, grubo probuđen, na ivici kamene obale.“ Dječaci su ga zadirkivali, jer se Marko izdvojio iz grupe, i nazivali su ga plačkom. Međutim, Marko im je ljutito okrenuo leđa i skočio u ledenu rijeku. Njemu kao da je postalo jasno da je ta čežnja za iluzijom topline druge obale bila obmana, da je hladnoća koja izvire iz dubine modre rijeke prava stvarnost, jedna beskrajna hladnoća Svijeta, od koje nema spasa: „Više nije bilo ni studeni od popodnevne senke ni drhtavice od pomisli na hladnu vodu. Studen ga je prožela do srži; sav se pretvorio u studen, i više je nije osećao ni drhtao od nje. Gnevno je okrenuo leđa svima, digao ruke uvis i glavačke skočio u tamnomodru brzu vodu ispod stene. Kao da se spasava u njoj.“ Sve je bilo samo jedna varka, jedno poigravanje Svjetlosti, koja je dječacima otkrila na trenutak jedan Svijet, a potom isti taj Svijet im je iščezao ispred očiju. Sve su to samo iluzije ljetnjeg predvečerja, kada je svjetlost mnogo razigranije prožela ovaj Svijet nego u drugim dijelovima godine. A kada jednom noć prekrije Svijet, kada dnevne Svjetlosti nestane, sve životne priče, koje su se dogodile, postaju nestvarnije od same Svjetlosti. Mi ne možemo biti sigurni da li se nama naš vlastiti život zaista dogodio, da li je to bila samo obmana, jedan dio tuđeg sna, koji nam je podaren kao prokletstvo, da barem na trenutak spoznamo kako je sve to moglo biti, da rajski Svijet nije izgubljen, da čovjekova sudbina nije obilježena stradanjem. To je jedna od brojnih priča ljudi sa Drine, čiji su životi kroz vijekove obilježeni stradanjem. Ali svejedno, sa svakim novim naraštajem, koji odraste na obalama Drine, baš se oko te rijeke isplete mnogo živopisnih zgoda, koji se potom nose kroz cijeli život. Nemaju svi ljudi privilegiju da žive pored rijeke. Oni koji su rođeni i odrasli uz rijeku znaju sve njene draži, svu svetost te vode, koja kao da nije od ovoga Svijeta. A šta se događa u glavi dječaka koji preplivava Drinu. Zasigurno, to znaju samo oni koji su u dječačkim danima preplivavali Drinu. Može biti da je to prvo kršenje zabrana, koje djeca iz tog kraja čine. Svima je poznato kako je Drina opasna, kako je odnijela mnogo života, tako da je djeci preplivavanje Drine strogo zabranjeno. Ali toga se ne pridržavaju svi. Neki se otisnu u tu pustolovinu, u želju da se domognu „druge obale“, kao ova grupa Andrićevih dječaka. O čemu razmišlja dječak koji se bori sa brzom vodom, i hladnom strujom. Samo o želji da ispliva, da ga ne savlada riječna struja, i opasni virovi. Samo želi da ispliva, to je grčevita borba za život, borba za preživljavanje, jedno opiranje ništavilu, koje vreba iz podvodnog Svijeta i tamne dubine virova. Upravo o tome razmišlja i ovaj Andrićev dječak. Tako se završava ova Andrićeva pripovijest o čežnji grupe mladića za suprotnom osunčanom obalom, i njihovom željom da pređu granicu koju je na brzoj zelenoj rijeci uspostavilo Sunce, jer žele da izađu iz predvečernje sjene i urone u blještavilo sunčeve svjetlosti. Marko je skočio u vodu i zaplivao prema drugoj obali, dok je iza sebe čuo kako skaču u ledenu vodu i ostali njegovi drugovi. Niko se više nije okretao nazad. Da se nekim slučajem okrenuo, vidio bi da je obala već potpuno potonula u hladnoću prvog sumraka, da su se vrbaci u plamenu ugasili, da riječni kamen više se blješti na suncu, i da ne privlači svojom toplinom. Hladnoća Svijeta je osvojila i tu „drugu obalu“, koja je samo nekoliko trenutaka ranije tako primamljivo gorila u plamenu ljetnjeg sunca. Marko nije okretao glavu, već je imao uperen pogled u suprotnu obalu, i osjećao je želju da dođe do kraja, i ispliva iz te ledene rijeke. „Samo plivati! Isplivati iz hladne vode i okrenuti leđa svemu, i maštanjima o onom što je bilo, i čega nema, i što bi trebalo da bude, i ovoj obali i ovom životu. Plivati i isplivati!“ Samo još jedan dokaz da je život borba u kojoj nema pobjednika. Smisao i draž nije u pobjedi, nego u samoj borbi. Tom Markovom željom se završava ova simpatična literarna razglednica sa Drine. Možda Marko još uvijek nije svjestan da će u životu morati da preplivava i mnogo veće granice, koje je uspostavilo Sunce, i da je ta granica na Drini relativno mala, jer kako vrijeme prolazi i Marko sve više saznaje i sazrijeva, granice Svijeta se šire, i granice koje uspostavlja Sunce postaju sve veće.

Sarajevo, 17. 08. 2019

Marko Raguž

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close