logo
bios

Marko Raguž: Ogledalo i lice u nesporazumu

Objavljeno prije 2 sedmice . u pet, nov 8th, 2019

Klaus Kinski

OGLEDALA I LICA U NESPORAZUMU

Nađeni Bog

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

.Antun Branko Šimić

Lik Isusa kod Klausa Kinskog i Tolstoja

„Jesus Christus Erlöserje monodrama Klausa Kinskog prvobitno izvedena 1971. godine u Berlinu (Deutschlandhalle). Monodrama je svojevrsna recitacija. Klaus Kinski je jedina osoba koja je pojavljuje u komadu, uz povremene interakcije sa publikom, i izlaske ljudi na pozornicu. Sam tekst monodrame je dobrim dijelom zasnovan na Novom Zavjetu. Monodrama zahvata jako širok spektar problema modernog Svijeta, koji su posmatrani izvornim očima čovjeka (čovjeka-boga) na čijim plećima se nalazi i dan danas isti taj moderni Svijet. Mnogo se bitnih problema otvara ovom monodramom. Prije svega se to tiče samoga identiteta Isusovog. Da li postoje razlike između Isusa kao stvarne osobe, jednog bosonogog dječaka-proroka, koji je hodio po ispucalnoj crvenoj zemlji Istoka – o kojem nije ostalo nikakvih audio-vizuelnih zapisa (čega, naravno, u to vrijeme nije ni bilo), niti nekih neposrednih svjedočanstava. Ostala je samo jedna glasina o njegovom životu, jedan eho koji se širio u narodu od usta do usta. A znamo da glas koji nam se vraća sa susjednog brda u obliku eha nije jednak onom koji smo uputili u eter. Tako da mitovi i glasine, koji su ostali među ljudima nakon Isusovog odlaska, može biti da nisu identični stvarnim činjenicama njegove ličnosti. Taj eho života jednog dječaka-proroka uhvaćen je u „carstvo znakova“ kroz Evanđelja u Novom Zavjetu. Klaus Kinski Isusove propovijedi koje su tamo zabilježene jednim dijelom koristi kao materijal za svoju recitaciju. Međutim, vidimo da je sam put do Novog Zavjeta prošao jednu igru između originala i kopije, između stvarnog lica i odraza u ogledalu, između glasa i njegovog eha. Ali to je samo početak. To je tek početak egzistencije jednog života, koji je pretvoren u mit. Mit o Isusu je u ove 2000 godina prošao jedan čudesan, trnovit put. Mutno vrijeme rađanja ljudske civilizacije pratila su razna božanstva. Međutim, nijedna pojava nije ostavila tako snažan pečat, nije se održala tako dugo, kao što je to pojava Isusova. Tako da je bio nužan jedan proces transformacije mita. Svaki ljudski naraštaj je dodavao jedan novi sloj boje. Svaki ljudski naraštaj je na jedan novi način vidio Isusa. Naši djedovi su imali jednu predstavu o Isusu, naši očevi jednu sasvim novu, dok mi imamo svoju predstavu, a taj lanac ide daleko u prošlost, kroz procese primo-predaje. Prema tome, mi preuzimamo jednu predstavu o mitu od svojih predaka, ali vrijeme našeg života nabaci jedan sasvim novi sloj, što proizvede preobražaj istog tog mita. Tako se mitovi prenose i preobražavaju kroz Vrijeme. Samim time se ne može kazati da je Mit podložan promjenama, već se mijenja samo Vrijeme, kroz vječito obnavljanje lanca života upisanog u DNK kod ljudske vrste. „Jesus Christus Erlöser je monodrama koja pokušava da skloni naslage, taloge lažnih slojeva, koje nanese vrijeme, ali prije svega ljudsko zlo. To je problem ponora koji postoji između Svijeta ideja i stvarnog Svijeta. Svijet ideja je čist. Poruke Isusove izviru iz tog bistrog bunara ideja; to je jedna vizija Svemira, koja je čista dok teče metafizičkim koritom, kojim teku ideje. Crkva je prenošenje jednog čistog Svijeta ideja u same životne procese na Zemlji – dakle u praksu. Upravo tog odnosa se dotakao Dostojevski u „Legendi o Velikom Inkvizitoru“, gdje se suočava ideja kršćanstva oličena u Isusu, sa onim do čega je dovelo spuštanje ideje u stvarnost, što u ovom slučaju oličava Veliki Inkvizitor. U tom smislu monodrama Klausa Kinskog zahvata jedan jako star problem. Ukoliko bi Isus mogao da uskrsne danas i da oživi onakav kakav je bio kada je napustio ovaj Svijet, i da se sam susretne sa Mitom o Isusu, koji danas egzistira na Zemlji, sasvim jasno, on se u tom Mitu ne bi mogao prepoznati. Stvarni lik ne bi odgovarao odrazu u ogledalu. Upravo u taj procijep ulazi ova monodrama Klausa Kinskog. Ona nas vraća na nultu poziciju, skida sve okamenjene, lažne slojeve. Stvarnost posmatra nevinim očima pra-početka. Moderna Crkva je jedno veliko preduzeće. Pokušava sačuvati čistotu duha, prenijeti baklju duha u nove naraštaje. Ali šta raditi umeđuvremenu? Ono što radi najveći dio savremenog Svijeta; a to je komercijalizacija života u svakom njegovom aspektu. To je jedan savez sa kapitalizmom. Bez obzira što je kapitalizam zasnovan na nepravdi. Što nepravdu umnogostručuje, i unosi deformaciju u ljudske odnose. Moderna Crkva ne može da izađe na kraj sa tim bezdušnim kapitalizmom, radi čega mu se priklanja. Tako dolazi do toga da je katolička Crkva jedna od najbogatijih institucija na Svijetu, da se u pozadini svih velikih priča o ljudskosti, dobroti i praštanju nalazi jedna trgovina nekretninama, i tajni kanali novca. Svi ti crkveni velikodostojnici u raskošnim rezidencijama nemaju nikakve veze sa subverzivnom pojavom samoga Isusa. Upravo nas na to podseća Klaus Kinski u svojoj monodrami. Ukoliko bi Isus živio danas, on se ne bi nalazio na propovjedaonici u Vatikanu, nego bi provodio svoje dane sa poniženim i uvrijeđenim ljudima ovog svijeta: kako kaže Kinski, sa narkomanima, prostitutkama, beskućnicima, raznim buntovnicima i revolucionarima i drugim ojađenim ljudima, koji žive na obodima društva. U podzemlju, na stanicama podzemne željeznice, u napuštenim halama, ispod mostova. Mit o Isusu je u modernom Svijetu komercijaliziran. Na neki način je Isus postao „super star“ – jedan nedostižni uzor, kojem teže svi muzičari, glumci, pisci… bez mogućnosti da dosegnu njegovu razinu i konture slave. Međutim, to je došlo sa 20 stoljećem, sa televizijom i masovnim medijima. Baš kao što show biznis nije postojao prije televizije, i drugih medija, tako ni Isus kao „super star“ nije postojao u tom obliku ranije. Na tom primjeru vidimo kako se Mit preobražava, kako živi kroz Vrijeme, kako se prilagođava tehnološkom napretku i novim trendovima. Međutim, sve te deformacije simptomi su starosti. Čovjek se u starosti često pita u šta se to pretvorio, kakav je bio nekada i kako je moguće da su stvari krenule takvim tokom. Oči kojima se posmatra Svijet – iste su oči. Ali je na te oči došlo nekoliko slojeva, nekoliko leća životnih etapa. Premda su iste oči u pitanju, one ne gledaju jednako u vremenu ranog djetinjstva i u vremenu duboke starosti. Prema tome, deformacije su obilježje starosti. To se tiče i starosti „ideja“. Neke su u početku „svježe“, revolucionarne, jer su obilježile epohu koja traje 2000 godina. Međutim, sva božanstva, sva carstva prije ili kasnije dožive sumrak, i budu zamijenjena. Ma kolika svetinja da su bili ljudima. Prema tome, potreba da se kroz umjetnost vrijeme vrati na početak, samo po sebi govori o jednoj starosti idejnih stubova civilizacije. Crkva pokušava da produži život, da se prilagodi novom vremenu, da se preobrazi i transformira, da drži korak se razvojem duha novih generacija. Međutim, prije ili kasnije će se ta veza između Tradicije i Modernosti, između Prošlosti i Budućnosti prekinuti. Sumrak će prekriti jednu epohu, a Vrijeme će se u novoj djeci obnoviti, ali sada na jedan sasvim novi način. To se u prošlosti dešavalo jako često. Ta sudbina je zadesila staro-grčku olimpsku mitologiju, sva ta silna božanstva starog Egipta, Indije. Nestala su božanstva Inka i Maja – skupa sa njihovom civilizacijom. Mislim da našu suvremenu civilizaciju ništa ne može spasiti od sumraka, jer se simptomi starosti javljaju na svakom polju. Ali sve dok postoje umjetnička djela kao što je ova monodrama Klausa Kinskog, koja nas prisjeća vremena mladosti i početka, koja se opire svim tim demonskim deformacijama, koje sa sobom donosi starost i odumiranje, još uvijek postoji nada da Vremena još ima, da se pred nama još uvijek nije otvorio ponor. Upravo to vraćanje na početak kroz umjetnost (ali i na druge načine) govori o idejnoj vitalnosti civilizacije, koja traje jako dugo, ali koja je sada izuzetno dotrajala. A taj dječak-prorok, dječak-bog je obilježio epohu od 2000 godina i više. Vrlo je teško priču o njemu staviti u neke okvire, jer je ona jako razgranata, kao bršljan na oronulom zidu pra-stare kuće. Međutim, Klaus Kinski nije jedini umjetnik, koji je zapazio navedene probleme. Lav Nikolajevič Tolstoj je u svojoj književnosti zapazio identične probleme, kada je u pitanju sudbina Isusova, kao i sve zloupotrebe koje do današnjih dana prate Mit o tom dječaku-bogu. Tolstoj je sve to zapazio mnogo ranije, i jedna čitava etapa (posljednja etapa) njegovog stvaralaštva zasnovana je na pokušaju da se ideja kršćanstva vrati svojim izvorima. Puno je umjetnika dodirivalo ovu temu. Muzičar Goran Bare je u svojoj pjesmi Teške boje ovako pjevao:

Pokreni me, sa mnom pleši,
tuge, tuge me riješi.
Daj da budem onaj koji tješi,
svakom onom koji zna da griješi.

Uuu… teške boje,
njima ja sam obojen.

Reci mi Bože, koje si boje kože,
Boze daj kaži, to o tebi da su laži,
Ti znaš sve, tako bar govore,
mora da je super gore,
kad se prozori raja otvore.

 GORAN BARE – početak kraja ili pak Život vječni i Uskrsnuće

Prije detaljnije analize predstave „Jesus Christus ErlöserKlausa Kinskog potrebno je malo vratiti se u prošlost kroz teološku i skolastičku literaturu, kako bismo razumjeli pozadinu priče koja se u ovoj monodrami obrađuje. Najprije je nužno reći nešto o samim počecima kršćanstva, o porijeklu i korijenima religije. Početkom kršćanske religije u punom smislu se ne može smatrati raspeće Isusovo (to jest njegovo uskrsnuće), a zatim osnivanje Crkve kao institucije, pisanje Evanđelja, jer su korijeni toga učenja oblikovani mnogo ranije. Sve nam to govori da ta religija nije nastala kao “grom iz vedra neba”, putem neke objave koja se dogodila u jednom danu. Radi se o jednoj idejnoj primo-predaji koja je trajala jedan duži vremenski period. Monodrama Klausa Kinskog koristi pasaže iz Novog Zavjeta, u kojem je epicentar sam Isus Krist. Međutim, Stari Zavjet je u tom dijelu svijeta nastajao stoljećima, kao jedna koncentracija religijskog iskustva i odnosa prema Bogu, u odnosu na koji je Novi Zavjet samo jedan produžetak, svojevrsno usavršavanje ideje. Samim time bi se učenje Isusa Krista trebalo smatrati sumom ili najusavršenijim vidom jevrejske religijske misli (odnosno religijske misli koja je njegovana u tom dijelu svijeta i u tome vremenu). Ono što je Homer za predhomerovsku književnost, to je i Isus Krist naspram starozavjetnog (ali ne samo starozavjetnog) religijskog učenja. Budući  da monodrama „Jesus Christus Erlöser Klausa Kinskog koristi misli i poruke iz Novog Zavjeta, nije zgorega navesti nekoliko podataka o samome nastanku Novog Zavjeta. Prema profesoru Guntheru Bornkammu, Ivanovo Evanđelje se pojavilo vremenski najkasnije, oko 100-te godine nakon Krista, a Evanđelje po Marku je prvo koje je nastalo, i to bi trebalo biti oko 70. godine po. Kr., dok je Lukino i Matejevo Evanđelje napisano između 75. i 95. nakon Krista. (usp. Bornkamm, 1981: 233) Potrebno je napomenuti da se jevrejska religijska misao ne može ograničavati jedino na naučavanje zvaničnog židovstva, naročito u I stoljeću prije Krista, kada djeluju brojne sekte; ali iako su te sekte nastale kao opozicija zvaničnom židovstvu, ipak se trebaju smatrati njegovim derivatima, a nikako zasebnim religijama. Naročito Eseni, o čemu govori i Eugen Werber u svojoj knjizi Kršćanstvo prije Krista?(poglavlje Tko su bili Eseni), imaju dosta zajedničkog sa ranim kršćanstvom. U smislu da su bili jako subverzivni, jer su podrivali zvanične, vladajuće religijske istitucije, što je na kraju krajeva činio i sam Isus. Upravo naučavanje Esena jako mnogo nalikuje Isusovim propovijedima. (Ovakve teze su se pojavile polovinom 20. st. nakon arheoloških iskopavanja u Kumranskoj špilji). U predgovoru za gore navedenu knjigu je napisano sljedeće: “Pomna analiza kumranskih tekstova, provedena na nekim fragmentima i u ovoj knjizi, jasno ukazuje na brojne podudarnosti s tekstovima evanđelja i Pavlovih poslanica. I nisu to više neke daleke sličnosti kakve su se i prije mogle naći uspoređivanjem kršćanskog Novog zavjeta i židovskog Starog zavjeta, nego posve neposredni kontinuitet za koji se smatralo da je prekinut negdje u 200-godišnjem razmaku između posljednjih starozavjetnih knjiga i prvih evanđelja.” (Werber, 1972: VI/VII) Samim time je Isus jedna koncentracija iskustva i mišljenja svoga vremena. A to vrijeme se pruža još do današnjih dana (odnosno do vremena u kojem nastaje monodrama „Jesus Christus Erlöser. Ili kako to u članku pod nazivom – Da li je dolikovalo da Krist treći dan uskrsne?, kaže Toma Akvinski: “Krist je, kako smo prije rekli (p. 51 čl. 4 odg. na 1-2 razlog), uskrsnuo u osvit zore, kad je već svjetlucao dan, da bi time označio kako nas je svojim uskrsnućem doveo do svjetla slave: kao što je i umro kad se dan već mračio i hvatala se tama, da bi nam pokazao kako je svojom smrću razorio tmine krivice i kazne.” (Akvinski, 1990: 418) Sve nam to govori da je sa pojavom Isusa osvanuo jedan novi dan, jedan novi poredak svijeta. Prema tome, Isus je živio, pa samim time i učio od ljudi u starom dobu, u kojem je i umro, a novo doba je nastupilo njegovom smrću i uskrsnućem. To nam govori da je živio na granici, kada je “stari svijet” odumirao, i kada se jedan “novi svijet” tek oblikovao. A sve to znači da je Isusovo učenje jedna suma starog vremena – dok se on istovremeno nalazi i na početku novog stadija u evoluciji čovječanstva na planeti Zemlji. Međutim, apologeti bi sada kazali da se Kristovo učenje ne smije smatrati sumom ili najusavršenijim oblikom, jer bi mu se time oduzimale mesijanske osobine. Toma Akvinski se, također, ne slaže sa tvrdnjama da je Isus Krist učio od ljudi, i o tome je pisao u raspravi Tumačenje dogme o Isusu Kristu, Majci Božjoj i Sv. Duhu: “U svakom rodu prvi se pokretač ne pokreće onom istom vrstom gibanja, kao što niti onaj koji se prvi mijenja ne mijenja druge. A Krist je postavljen glavom Crkve, dapače svih ljudi, kako je već rečeno (p. 8 čl. 3), da po njemu svi ljudi ne samo prime milost, nego i da od njega prime nauku istine. Stoga on u Ivanovu evanđelju (18, 37) govori: Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Nije, dakle, dolikovalo njegovu dostojanstvu da ga bilo tko od ljudi u nečemu poučava.” (Akvinski, 1990: 395) Ovim se želi kazati da sam Isus nije prolazio proces učenja, sazrijevanja i obrazovanja, jer njemu nije dolikovalo da uči od ljudi, a samim time da prolazi kroz proces odrastanja, kroz koji prolazi svaki čovjek u upoznavanju Svijeta. Protivno riječima Tome Akvinskog govori i to primjerom dokazuje Gunther Bornkamm, nekadašnji profesor za Novi Zavjet na sveučilištu u Heidelbergu. U knjizi Isus iz Nazareta profesor Bornkamm piše sljedeće: “Ova izvanjska slika Isusova nastupa potvrđuje se sadržajem njegova nauka. U velikom broju o njemu predanih izreka daju se naći mnogobrojne paralele iz židovskog učenja i života.” (Bornkamm, 1981: 106) S druge strane neophodno je kazati nešto i o starozavjetnim knjigama, ali ne da im utvrđujemo duhovno porijeklo. Sasvim sigurno i u duhovnom porijeklu starozavjetnih knjiga postoji jedan proces evolucije. Premda je riječ o duhovnom rođenju ljudske civilizacije, koja je obavijena jednim velom tajne – pa se teško mogu donositi pouzdani zaključci. Ali je dovoljno usporediti Negativnu ispovijest u “Egipatskoj knjizi mrtvih” (Papyrus Ani) i “Deset božjih zapovijesti” da se uoči sličnost, ako ništa, ono barem u poimanju grijeha. A poznato je odakle su izbjegli praoci jevrejskog naroda, predvođeni Mojsijem. Ta analogija ne mora biti vjerovatnom – premda velike sličnosti postoje. Međutim, skandinavski teolog Hans Kung i orijentalista Jozef van Ess u knjizi Kršćanstvo i svjetske religije – islam govore ovako: “Bibliju nije, drugačije nego što se vjeruje za Kur'an, napisao jedan autor na nebu, nego su je – vrlo različiti autori – napisali na zemlji, kako to prostodušno svjedoče Pavlove poslanice i početak Lukina Evanđelja. Iz toga slijedi: Biblija nije bez nedostataka i pogrešaka, zastiranja i miješanja, ograničenosti i zablude; u svakom slučaju ona je krajnje mnogovrsna zbirka dokumenata vjere, koji nisu u jednostavnom smislu riječi Božja objava i riječ, nego svjedoče Božju objavu i riječ u ljudskom obliku: u mnogo ljudskih riječi jednu Riječ Božju. Da se držalo ovoga iskonskog shvaćanja Biblije o njoj samoj, bili bi kršćanstvu ušteđeni mnogi konflikti s prirodnom znanošću (od Kopernika i Darwina) i sa poviješću (od prosvjetiteljstva)!” (Kung & Ess, 1995: 59) Ali isto tako ne treba zaboraviti da ono što su određene riječi ili skupine riječi označavale nekada, u nekim slučajevima nije isto što označavaju dvadeset stoljeća kasnije. Same ideje su podložne preobražajima kroz Vrijeme. Sama interpretacija, koja se razlikuje od vremena do vremena, od stoljeća do stoljeća, daje vlastiti pečat, i mijenja izvorno značenje. Tako da jedna istina, koja se interpretira na deset različitih načina, dobija deset različitih oblika, koji nisu vjeran odraz prvobitne istine. Tih primjera zloupotreba, koje proizvodi pogrešna interpretacija ima mnogo. Ovom prilikom mi pada na pamet jedan zanimljiv primjer. Radi se o romanu Vrata raja (poljskog pisca J. Andžejevskog). U tome romanu se pripovijeda o jednoj zloupotrebi religije, koja se sastoji u zabludi da samo bezgrešna djeca mogu osloboditi Kristov grob u Jeruzalemu – jer je takva tobože predaja. Glavni junak Žak iz Kloaja tako biva nadahnut da povede djecu u krstaški rat kako bi oslobodili Kristov grob u Jeruzalemu. To je jedan historiografski zabilježen slučaj iz vremena Srednjeg vijeka na osnovu kojeg je napisan roman “Vrata raja”. Neke sličnosti sa Isusovim učenjem se mogu pronaći i u filozofskim spisima koji su nastali mnogo prije pojave Isusa. To nam govori da temeljne ideje Isusovog učenja nisu nešto što je otpočelo sa njim. Dobar primjer za to imamo u Aristotelovoj Nikomahovoj etici: “Najgori je onaj tko se služi opačinom i prema sebi samome i prema prijateljima, dok najbolji nije onaj tko primjenjuje krepost prema sebi, nego prema drugome, jer to je težak posao.” (Aristotel, 1992: 91) To da je jedno prožimanje ideja obilježje istorije ideja, otkako postoje dokumenti i pismo, neosporna je činjenica. Samim time je monodrama Klausa Kinskog, također, napajana na novozavjetnim izvorima, čime ona potvrđuje taj princip kontinuiteta i prožimanja ideja. Međutim, time ne dolazmo do korijena problema, jer ne poznajemo porijeklo ideja. Mislim da je taj proces povezan sa tajnama stvaranja. Čini se da je jezik, simboli i znakovi, sjeme u njivama duše. Oni kao da su posijani u dušama ljudi na Zemlji, nakon čega su počeli da rastu, umožavaju se, oplođuju, ukrštaju, i sa svakom novom generacijom cvjetaju u jednom novom obliku. Sasvim jasno vidimo da je monodrama „Jesus Christus Erlöser upravo jedan moderni cvijet stare Isusove misli i ideje, jedan način da se staro sjeme rascvjeta na poljima jednog novog doba. Mislim da su navedeni procesi same prirode ideja jako bitni. O tome odnosu je govorio i Jacques Le Goff u knjizi Intelektualci u srednjem vijeku: “Međutim, u tom se pokretu naziru dvije tendencije: jedna u velikih dominikanskih doktora, Alberta Velikog i Tome Akvinskog koji nastoje Aristotela i Sveto pismo izmiriti; druga u averoista koji prihvaćaju proturječje i gdje ga vide, te žele slijediti i Aristotela i Evanđelje.” (Le Goff, 1982: 130) Dobro je poznata činjenica da je istorija ideja zasnovana na jednom kontinuitetu, na prožimanju iskustva, na primo-predaji i nasljeđivanju, na usavršavanju. Ništa nije tikva bez korijena, nešto što svoje pra-oblike ne posjeduje u prošlosti. Na navedenim primjerima iz skolastičke i teološke literature mogli smo vidjeti kako je to sve izgledalo na samome početku, kada se kršćanska ideja oblikovala. Sasvim jasno, kroz nekoliko pasaža se ne može naslutiti cjelina tog problema. Skolastička filozofija je proizvela brdo knjiga o počecima kršćanstva, o njegovoj prirodi. Ali nije zgorega malo se prisjetiti toga mutnog Vremena kada je živio taj dječak-prorok. Monodrama Klausa Kinskog je jedan suprotni pol svemu tome. Baš kao da ona više pripada Vremenu kraja jedne epohe, Vremenu kada se jedna stara izvorna ideja počela da uvija, mijenja. Možda je to jedna slutnja skorog kraja ere. Postavlja se pitanje da li jedna tako stara ideja (kakvo je kršćanstvo) može preživjeti procese robotizacije, jedan eventualni nuklearni rat, genetske modifikacije u medicini, kao i brojne druge složene procese, kojima je izloženo moderno društvo. Gdje je mjesto tim idejama u virtuelnim vijugama kompjuterskih sistema, satelitske tehnologije. Žive li te ideje u nukearnim podmornicama, u sondama koje ispituju susjedne planete, koje osvajaju među-galaktički prostor. Kakvim je procesima izložen duh Zapadnog čovjeka, koji je 2000 godina njegovao kršćansku ideju. Da li je sam duh ugrožen, upravo onaj duh koji je primao i prenosio ideju religije kroz vrijeme. Na primjeru monodrame „Jesus Christus Erlöser Klausa Kinskog vidimo pečat tog novog Vremena, koje kao da počinje da gubi vezu sa pra-počecima civilizacije. Baš kao da je riječ o Vremenu koje je počelo da se raspada, o Vremenu koje je u stanju odumiranja. Možda jedan stari Svijet i mora da odumre, kako bi mogao nastati jedan novi Svijet. Sasvim jasno, monodrama Klausa Kinskog je upozorenje na sve to. U monodrami Klausa Kinskog je napravljen jedan neobičan spoj, jedna legura heroja (lika uzora, kakav je Isus) i anti-junaka. Klaus Kinski je u to vrijeme (u vrijeme nastanka ove predstave – radi se o 1971 godini), bio poznat kao nositelj uloga negativaca u filmovima: ili je bilo riječ o krimi ili horor filmovima. Tako da je i u ovoj predstavi prisutan taj sloj anti-heroja, odnosno negativca. Čak je neko iz publike tokom predstave kazao da je Klaus Kinski psihopata, i fašista. Sasvim jasno, to nije slučajno. Poruke Isusove, poruke su vrhunskog uzora, božanskog-dječaka čije riječi i djelo vijekovima služe ljudima kao uzor i mjerilo. Tako da niko ne bi očekivao da sam Isus svoje propovijedi iznosi na agresivan način, poput nekog zaluđenog psihopate. Međutim, u ovoj predstavi Klausa Kinskog je napravljena ta neobična fuzija. Sadržaj je Isusov nauk – forma je bijes, agresivnost koja podsjeća na fašizam (ne mora nužno biti fašizam). Postoji procijep između onoga šta se govori i kako se govori. To je jako zanimljivo, posebno što se radi o predstavi koja se izvodi na njemačkom jeziku. U godinama post-nacističkog i post-fašističkog Berlina, kada je njemački jezik bio širom svijeta poznat kao jezik diktature iz Drugog svjetskog rata. U tom smislu se može govoriti o odnosu Isusovog nauka i poruka i fašizma. Kršćanstvo i fašizam su potpuno suprotne idejne struje, dva suprotstavljena pola. Ako uzmemo u obzir da era u kojoj živimo traje 2000 godina, onda se može reći da je ona otpočela sa kršćanstvom, a završila sa fašizmom 20 stoljeća kasnije. Kako je to moguće? U vrijeme vrhunca emancipacije čovječanstva. U vrijeme informacijske i tehnološko-industrijske eksplozije javlja se fašizam, kao idejni pokret koji je obilježio kraj milenijuma. Međutim, taj problem se samo nazire u ovoj monodrami. Radi se o svojevrsnom crnom-humoru, koji je prisutan u ovoj predstavi Klausa Kinskog. A kako Bergson kaže u svojoj knjizi „O smijehu“ – čovjek se smije onome što je niže od njega. Moglo bi se reći da humor, pored ostaloga, nastaje u susretu višeg i nižeg. Tako je u ovoj monodrami crni-humor zasnovan na spoju uzvišenih Isusovih poruka i jednog psiho-patskog stanja, bijesa – kojim te poruke bivaju izgovorene. Možda taj bijes dolazi iz saznanja da je zemaljska realnost nešto što samo izvana prima „svijet ideja“. Ponovo tu imamo dva Svijeta, koji u spoju proizvode humor. Svijet iznad dijafragme (duhovni život čovjeka), i Svijet ispod dijafragme (životinjski život čovjeka). Mislim da u oba slučaja tog neobičnog spoja može nastati humor: i onda kada životinjski principi bivaju primijenjeni na duhovni plan, i onda kada duhovni principi bivaju primijenjeni na životinjski plan. U tom spoju se krije čovjekovo prokletstvo, ali i suština njegove tragičke sudbine. Mislim da u tom smislu treba posvetiti malo pažnje odnosu između kršćanstva i fašizma. Kršćanstvo se zanima za duhovni život čovjeka. Ovaj Svijet je „dolina suza“, „dolina patnje“. Tijelo je izloženo patnji. Uprkos toj patnji, zadatak ljudi koji žele da slijede Isusove poruke sastoji se u tome da se sačuva integritet duše i unutrašnjeg Svijeta. U tom smislu je život shvaćen kao jedan unutrašnji put čovjekove duše. Kršćanski mislioci, skolastici i teolozi, i srednjovjekovni sveci i mučenici su detaljno stepenovali taj unutrašnji duhovni put čovjeka, u njegovoj potrazi za smislom (a smisao života je traganje za smislom) i u njegovom odnosu prema Bogu. Tako da se radi o jednom složenom putu, jer duša posjeduje ograničenja u tom svom boravku u ovoj „dolini suza“. Ograničena je tijelom; tijelom koje je izloženo patnji. Zaista je duga tradicija kršćanskog spiritualizma. Onaj ko se posveti čitanju srednjovjekovnih zapisa svetaca i mučenika može zaista pronaći zanimljiva iskustva. To su iskustva ljudi koji život provode u pećini, ili uz zid samostanske sobe, živeći od hljeba i vode, okrenuti jednom unutrašnjem životu. To je način da se otmu obmanama svakodnevnice, i osluškuju disanje duše, i prate tu složenu fenomenologiju duhovnog života, od rođenja duše, pa sve do smrti tijela. A smatra se da tek smrću naša duša transcendira u čestice svjetlosti, od koje je sazdano njeno tkivo – jer se zasniva na svjetlosti, koju prima putem čula vida, jer je život samo jedna priprema za trans-kosmičko putovanje duše. Tako da ne treba da nas obeshrabri što je život na Zemlji za većinu ljudi patnja (jedna od kršćanskih poruka glasi – ono što želimo, to će nas na ovome svijetu mimoići, a ono što ne želimo, to će nam se dogoditi). Duša pati zbog onoga čemu je izloženo tijelo. Međutim, onaj ko se drži uputa svetih ljudi kakvi su kršćanski srednovjekovni mučenici i mislioci (koje smo ovdje spomenuli) ima mogućnost da prođe kroz ovaj život „u dolini suza“, a da zadrži integritet i čistotu duha. To je najveća nagrada. Postoje ljudi koji na tom putu ne uspijevaju, koji nasjednu na neku od brojnih obmana, koje ovaj vanjski život na planeti Zemlji nudi. U tom smislu treba reći nekoliko rečenica o samoj prirodi fašizma, koji je krajem milenijuma uzeo takav zamah na zemaljskoj kugli. Fašizam se zanima za bio-politiku kolektivnog tijela. Njegov predmet zanimanja je egzistencija kolektivnog bića Nacije. On želi da ta Nacija bude vitalna, da se genetski pročisti – jer je njegov fokus Tijelo. Moderni Fašizam nije zainteresiran za duhovni život, ili je na listi njegovih prioriteta taj duhovni život na posljednjem mjestu. Mi vidimo da je u suvremenom Svijetu upravo to na sceni. Medicina je potpuno okrenuta bio-politici kolektiva. U procesima robotizacije, sve se više sama duša razumijeva kao nešto sintetičko, nešto što je moguće proizvesti u laboratoriji, kao neku vještačku inteligenciju i tome slično. Taj proces je u modernom Svijetu toliko uzeo maha, čak toliko da se može kazati da je u spomenutim procesima duša izložena najvećim iskušenjima. Kapitalizam je jedan od najvećih neprijatelja duše i unutrašnjeg Svijeta čovjeka. Njega duša zanima u mjeri u kojoj se ona može komercijalizirati, što je jedno skrnavljenje same biti čovjekovog života na Zemlji, koja je u božijoj mašti kao takva zamišljena. Potom medicina, sa svim tim laboratorijama, genetskim inženjeringom. Da ne govorimo o informacijskoj eksploziji, i jednoj psihozi koju kompjutersko umrežavnje i virtuelni Svijet unosi u duhovni život čovječanstva. U tom smislu se može kazati da je izvorno kršćanstvo na velikom testu u modernom Vremenu. Time mislim na kršćanstvo onih rijetkih, ali istinskih mučenika i mislioca, koji su vjerno slijedili Isusovo učenje, i koji su u prvi plan stavili taj duhovni put. Zbog toga je ova monodrama „Jesus Christus ErlöserKlausa Kinskog zanimljiva, jer u modernom vremenu kontekstualizira jedno tako staro učenje. Međutim, ne treba podcijeniti snagu duše, jer će upravo ona biti pogonsko gorivo pobune protiv svih pošasti koje donosi „novo vrijeme“. Monodrama o kojoj ovdje govorimo je primjer takve pobune.

Klaus Kinski je po ko zna koji put ponovio na jedan sasvim novi način priču o Isusu – osloboditelju i iskupitelju. Čitava tradicija kršćanskog spiritualizma se zasniva na obnavljanju priče o Isusovu životu. Na taj način Mit nastavlja život. Onaj ko ga obnovi primjerom svoga života, obnovio ga je na jedan novi način. Klaus Kinski kroz umjetnost i teatar obnavlja isti taj Mit – i daje mu jedan novi ton, pečat novog Vremena. A priča o Isusu je ista – to je dječak bez doma, bez nacionalnosti, anarhističkih tendencija; dječak koji se ogriješio o zakone države i tadašnje vjerske vlasti; dječak prestupnik; dječak koji je okružen ljudima sa socijalnog dna – prostitutkama, beskućnicima, revolucionarima. Klaus Kinski pojavu Isusa smješta u moderni kontekst. Baš kao da ga je pronašao 2000 godina nakon njegovog života u podzemlju suvremenih metropola, negdje u nekom ćošku podzemne željeznice, u društvu odbačenih ljudi, poniženih i uvrijeđenih. Taj dječak je preuzeo sa sebe grijehe drugih ljudi, kako bi njih oslobodio grijeha i čiste uveo u Carstvo Božije – zbog toga je kažnjen raspećem. On se sumnjiči za zavjeru protiv države, predmet je policijske istrage. Klaus Kinski obnavlja Mit o Isusu u jednom sasvim novom Vremenu. Predstava „Jesus Christus Erlöser je subverzivna, baš kao što je bila pojava čovjeka koji je predmet te predstave. U jednom trenutku se pojavljuje policija, stvarna policija grada Berlina, koja pravi intervenciju, jer pojava Klausa Kinskog graniči sa kršenjem javnog reda i mira. Predstava se prekida, publika negoduje, napušta predstavu. Tek oko ponoći predstava se ponovo nastavlja. Kinski silazi sa bine u publiku, okružen malom grupom preostale publike, i nastavlja svoj monolog, baš poput nekog starozavjetnog proroka, koji okupljenom narodu otkriva tajne stvaranja, budeći u njima svijest o beskrajnim prostranstvima Svemira i Bogu. Kinski je jedan od tih modernih proroka (ili barem na jedan majstorski način, uvjerljivo glumi jednog takvog suvremenog biblijskog proroka), koji u jednom sasvim novom Vremenu vraća stvari na početak, posmatra ih očima djeteta, pogledom koji je postojao prije početka deformacije bića. Trebalo bi malo raspraviti odakle dolazi spomenuta deformacija bića, koja proizvodi jedno iznevjeravanje Isusovih riječi. U današnjem vremenu kao da kršćanski mitovi koji su povezani sa životom Isusovim služe za jednu polovinu ljudskog plemena. A u ljudskom plemenu žive roditelji i djeca. Roditelji djeci prenose poruke kršćanskog učenja, djeca se odgajaju prema tim porukama, dok se sami roditelji ne pridržavaju tih poruka. Oni su porobljeni surovim diktatom tržišta, radnom prisilom – kapitalistički sistem suvremenog Svijeta ih je pritjerao uz zid, odnosno prisilio da zaborave na ljudskost, na moralna načela, a sve u cilju da steknu sredstva za život, kojima će podizati svoju djecu. U čitavom kapitalističkom sustavu, ekonomiji i politici, birokratiji vlasti i bankarskom sistemu nema mjesta za izvorne ideje Isusove – niko nema vremena niti da se sjeti Isusovih poruka, niti da ih slijedi. Ali kada je u pitanju odgajanje djece, onda su tu još zadržani običaji. Odlazak u lokalnu crkvu, pričest – farbanje jaja, spremanje božićnih kolačića, kao i brojni drugi običaji i rituali, koji se koriste u odgojne svrhe. Sve to traje neko vrijeme, dok djeca ne stasaju, i sami ne postanu roditelji. Tada sve te priče i običaji, s kojima su odrasli, padaju u vodu. Biće je izloženo deformacijama – a sam organizam u svojim preobražajima, u procesu starenja izložen je poremećajima i deformacijama. Međutim, kapitalizam najviše unosi pometnje, jer se zasniva na jednom sistemu ucjene. Veza sa izvorom, sa poretkom Svijeta koji se zagovara u Bibliji, potpuno se gubi. To je samo jedan od brojnih, brojnih načina na koji se odvija deformacija ličnosti. Problem nije samo sa životom pojedinca. U smislu da je njegov život izložen deformacijama i preobražajima u procesu starenja. Problem je sa nasljeđivanjem. Na djecu se prenose promašaji, neuspjesi njihovih roditelja. Ne samo roditelja, nego postoji jedan lanac koji se pruža u prošlost, kroz procese nasljeđivanja. Djeca ne nasljeđuju samo genetski kod od roditelja; nasljeđuju i socijalni status, mjesto u društvu. U tom smislu se može kazati da se sve deformacije na duhovnom biću pojedinaca i naroda ne samo stiču, nego i nasljeđuju. Potrebno je mnogo više napora da se ispravi ono što je nasljeđeno, nego ono što je neposredno stečeno. U tom smislu je potrebno posmatrati Crkvu kao najvažniju i najstariju instituciju na Svijetu. Kakvim je procesima Crkva bila izložena u ove 2000 godina? Kako je tekao proces primo-predaje, proces nasljeđivanja? Crkva baštini Mit o Isusu, koji je njen kamen temeljac. Njen zadatak je da čuva taj pogonski zupčanik mehanizma civilizacije – što priča o Isusu jeste. Crkva je 2000 godina bila spona između ljudskog plemena i dječaka-proroka; ona je njegovala i čuvala tu vezu. Međutim, to nije jednostavno. Potrebno je doprijeti do svakog (ili skoro svakog) člana društva, tokom 2000 godina, a za to je potreban jedan uhodan sistem, jedna vrhunska organizacija, čije se tajne čuvaju u „podrumima Vatikana“. Ali u tom viševjekovnom procesu sama Crkva je izložena brojnim preobražajima. Pojavio se procjep između teorije i prakse, između Svijeta ideja i Stvarnosti, koje više nije bilo moguće izmiriti. To je proizvelo iznevjeravanje izvornih Isusovih riječi, kako bi se zadržala duhovna vlast nad čovječanstvom. Tas na vagi je prevagnuo u korist zakonitosti i potreba same Stvarnosti. Mislim da se tu negdje nalaze korijeni poremećaja kojima je izložena sama Crkva. Taj problem je u literaturi i filozofiji jako dobro dijagnosticiran, još u davna vremena. Ovom prilikom se želim pozabaviti posljednjom etapom stvaralaštva ruskog velikana Lava Nikolajeviča Tolstoja, koji je u 19 stoljeću zapazio upravo taj problem. Njegovo mišljenje je da je upravo Crkva osnovni kočničar da ideje Isusa na jedan ispravan način zažive među ljudima, jer sama Crkva nasljeđuje poremećaje, koje potom unosi među ljude. Tolstoj je veliki spiritualni mislilac, pored toga što je veliki pisac klasičnih romana, tako da su njegove poruke odjeknule širom Svijeta, a sama ruska pravoslavna Crkva ga je isključila iz svojih redova, zbog oštrine njegove kritike. Osnovna ideja predstave „Jesus Christus Erlöser po mnogo čemu podjeća na same stavove Lava Tolstoja o provaliji koja postoji između Isusovog učenja i zvanične Crkve, samo što je to Lav Tolstoj mnogo ranije dijagnosticirao. Međutim, vidimo da se sam Isus suprotstavljao svećenicima, koji su u njegovo vrijeme imali vlast, a o čemu se govori u ovoj predstavi Klausa Kinskog. Teško je precizno odrediti uzroke tolikog broja deformacija i poremećaja modernog čovječanstva, koje se najbolje zapaža u zvaničnim institucijama. Mislim da se najveći broj tih poremećaja nasljeđuje. Naša civilizacija je zasnovana na slojevima. Na jedan sloj arhitekture se nazida jedan novi. Temlji su starinski, zidovi malo noviji, a tek fasada je suvremena. Možda bi bilo bolje nešto sazidati od početka, sve bi to tada postojanije i čvršće stajalo, ali to još uvijek nije moguće, jer su „stari svjetovi“ i dalje jaki, jer djeluju kroz princip represije, u želji da produže svoj Svijet, i da ga u tom Vremenu pokušaju obnoviti u djeci, onako kako ga oni vide. Crkva je idealan primjer nagomilanih poremećaja koji se nasljeđuju. Ostaje da se posvetimo ukratko samoj dijagnozi Lava Tolstoja, i otkrijemo prave uzroke svemu tome.

Lav Tolstoj: bio je pravi Lav među piscima i neprikosnoveni kralj literarne džungle

Aleksandar Genis u knjizi Kula vavilonska, odnosno u eseju Pisma iz drevne Grčke, kaže ovako: “Grci su, kao Lav Tolstoj, pamtili sebe od samog rođenja.” (Genis, 2002: 19) Zanimljivo je ovo poređenje, a i tačno je, barem što se tiče Tolstoja. U autobiografskom spisu Prve uspomene Lav Tolstoj je napisao sljedeće: “Ja sjedim u koritu i oko mene neobičan, nov, nije neugodan, kiseo miris nekakve tvari kojom trljaju moje golo maleno tijelo. Vjerovatno to bijahu mekinje, i vjerovatno su me u vodi i koritu kupali svaki dan, ali me je probudila novina dojma kojom su me dojmile mekinje pa sam prvi put opazio i zavolio svoje tijelo s rebrima koja sam vidio na prsima, i glatko tamno korito, i dadiljine zasukane rukave i toplu strašnu vodu s kojih se diže para, i pljuskanje vode, a osobito glatkoću mokrih rubova korita kada sam ručicama povlačio po njima.” (Tolstoj, 1979: 440) Tolstojev život je jako dobro poznat njegovim obožavateljima širom Svijeta. To je jedan dugi životni put, sastavljen od nekoliko etapa, i bitnih prekretnica. U ovom ogledu nas zanima prije svega posljednja etapa Tolstojevog rada. U tom smislu je potrebno naglasiti da polovinom 70-tih godina (19 stoljeća) Tolstoj zapada u tzv. duhovnu krizu. Upravo tom etapom Tolstojevog stvaralaštva se mi bavimo u ovome eseju. Od tada, pa do kraja života, Lav Tolstoj najvećim dijelom stvara književnost koja je u službi religijskog (kršćanskog) učenja. Kreutzerovu sonatu piše 1887. godine, ali je tri godine kasnije zabranjuje cenzura. Par godina nakon što je štampano Uskrsnuće (1889), Tolstoj biva isključen iz Crkve. U tome vremenu piše pismo Nikolaju II, pozivajući ga da ukine privatnu svojinu zemljišta, a 1908. piše članak Ne mogu da ćutim, koji je usmjeren protiv smrtne kazne. U oktobru 1910. iznenada odlazi sa Jasne Poljane, a tokom putovanja dobija teško zapaljenje pluća; umire na maloj postaji Astapovo, u novembru 1910. godine. To bi bio samo jedan kratki uvod u problematiku koja se tiče Tolstojevog prosvjetiteljstava. Nama je jako dobro poznato da je Crkva sa svojim ustrojem vlasti prisutna u skoro svakom segmentu društva još od davnih vremena, pa sve do danas. Bez obzira što se tokom renesanse u Europi počelo razdvajati sakralno i sekularno, riječ Crkve je bitna čak i danas i u onim (sekularnim) domenima, koji ne ulaze neposredno u krug njene odgovornosti. Tako je Crkva bitna kao kotač ustroja u mehanizmu Moći moderne Države. To je danas vidljivije nego ikad, nakon pada komunizma, i obnavljanja društvenog značaja Crkve. Upravo tu sponu između Crkve i „moderne države“ – koja je usmjerena na uspostavu vlasti nad čovjekom, Lav Tolstoj sistematski napada i pokušava razobličiti i dekonstruirati. To mu polazi za rukom prije svega u njegovom romanu “Uskrsnuće”, ali i u brojnim publicističkim tekstovima: “Kršćanskog braka ne može biti i nikada nije bilo, kao što nikada nije bilo i ne može biti ni kršćanskog bogoslužja (Mat. VI, 5-12; Ivan IV 21), ni kršćanskih učitelja i otaca (Mat., XXIII, 8-10), ni kršćanskog vlasništva, ni kršćanske vojske, ni suda, ni države.” (Tolstoj, 1979: 256) Ovo je pisao Lav Nikolajevič Tolstoj u Pogovoru Kreutzerovoj sonati, gdje je na zahtjev njegovih čitalaca objasnio teorijskim načinom, ono što je već kazao i u samoj pripovijesti Kreutzerova sonata; to je pripovijetka koja je prije svega u službi moralno-prosvjetiteljskog učenja Lava Tolstoja, a tek je nakon toga literarno remek-djelo. U knjizi Tolstoj ili Dostojevski Džordž Stejner govori da je Kreutzerova sonata “tehnički manje savršena, jer su moralizatorski elementi postali suviše glomazni da bi pripovedačka materija mogla da ih potpuno upije.” (Stejner, 1989: 247) U toj pripovijesti Tolstoj napada tzv. instituciju braka, koja ne samo da nema uporište u kršćanskoj religiji (ne crkvenoj), već je brak, zbog konstantnih sukoba koji u njemu nastaju između supružnika, a oni se odražavaju i na djecu, početak agonalnog lanca (o čemu je Tolstoj pisao u Krivotvorenom kuponu) koji se – prevazilazeći okvire porodice – širi cijelim društvom. A izvorno Isusovo učenje se zasniva na prekidanju agonalnog lanca na kojem su zasnovana društva. U smislu da na zlo ne odgovaramo zlom; ako nas neko ošamari u desni obraz, mi treba da okrenemo i lijevi, a ne da uzvraćamo šamarom i time nastavljamo agonalni lanac nasilja, zla i nepravde. Taj agonalni lanac je utkan u svaki društveni odnos. Ne samo u jednom Vremenu: on se prenosi čak i kroz Vrijeme, iz generacije u generaciju. Mi od prošlosti nasljeđujemo ustroj Stvarnosti, koja je zasnovana na spirali zla, i jednom agonalnom lancu nepravde i nasilja. Taj agonalni lanac je temeljno obilježje i prirodnog života – jer su i životinje podvrgnute borbi u lancu ishrane. Ta vrsta animalnog nasilja je obilježje životinjskog principa egzistencije, dok je duhovnost, isusovskog tipa, u jednom sudaru sa takvim principima, putem samih zakonitosti duše, koji teže nadvladati životinjske principe egzistencije. Ni čovjek u tom pogledu nije izuzetak. Sasvim je jasno da se Crkva zasniva na instituciji porodice, dok je sam Isus govorio – ostavi oca svoga i majku svoju i pođi za mnom. Tu se vidi razlika između „Svijeta ideja“ i „potreba Stvarnosti“. U smislu da se Crkva podredila potrebama Stvarnosti. O svemu tome Lav Tolstoj piše u svojim tekstovima: “Ali ljudi, koji nisu razumjeli osobitost Kristove nauke, naviknuti na “vanjske” nauke, želeći se osjećati pravima, kako se osjeća farizej, protivno duhu Kristove nauke, iz njegovih riječi stvoriše “vanjski” nauk sastavljen od propisa, nazvan crkvenim kršćanskim naukom, i tim naukom zamijeniše pravi Kristov nauk ideala. Crkvene nauke, koje sebe nazivaju kršćanskim, postavile su za sve životne pojave, mjesto nauke ideala Krista, vanjske propise i pravila, različite od duha nauke.” (Tolstoj, 1979: 255/256) Tolstoj smatra da se moderno čovječanstvo treba vratiti svojim izvorima, odnosno izvornim isusovskim porukama i u tom procesu odbaciti sav talog istorije, koji se natalažio u ove 2000 godine i zagušio krvotok u venama čovječanstva. Crkva je najbolji primjer tog “opredmećenja”, procesa tokom kojeg se “sadržaj” pretvorio u “formu”, odnosno vanjsku ljušturu. To je stanje kada se pažnji pridaju vanjski protokoli (a crkveni obredi su prepuni raznih rituala, običaja i praznika, koji su svrha samima sebi), a istovremeno se gubi veza sa “suštinom”, sa izvornom istinom početne isusovske duhovnosti. U tom vremenu je Tolstoj bio jako poznat u Europi zbog svojih stavova. Godinama nakon njegove smrti su hodočasnici pohodili njegov grob. A iz perspektive Crkve, njegove ideje graniče sa herezom. Sada je potrebno objasniti zašto je Tolstojeva kritika Crkve, tako neugodna za nju samu. Profesor kršćanske teologije Bornkamm (kojeg smo već spominjali u ovom ogledu), prethodno govoreći u negativnom smislu o Tolstoju, piše sljedeće: “Kršćanska i teološka borba protiv zanesenjaštva i anarhije, osobito kad su oni svoje revolucionarne programe i snove stavljali pod Kristovu zastavu…” (Bornkamm, 1981: 237) Upravo je zbog toga Tolstoj opasan za Crkvu, jer joj nastoji oduzeti ekskluzivno pravo na Kristovu zastavu, to jest na propovijedanje kršćanskog učenja, dok vanjski napad na religiju, kakav je Holbahov, Ničeov ili Spinozin za Crkvu je (možda) manje opasan. Ili je barem drugačije prirode. Upravo u tom smislu postoje jako bliske veze između Tolstojevih opservacija i načina na koji je zamišljenja monodrama „Jesus Christus Erlöser  Klausa Kinskog. Baš kao da je sam Kinski čitao Tolstojeva djela, prije nego što je osmislio koncept svoje predstave.

***

Lav Tolstoj je smatrao da je potrebno iz korijena reformirati rusko društvo na izvornim načelima i porukama „isusovskog nauka“ iz Novog Zavjeta, koji nije prošao procese zloupotreba, pogrešnih interpretacija. Tokom ovog ogleda smo vidjeli da postoje razlike između obrisa izvornog lica i njegovih odraza u ulubljenim ogledalima, između glasa i njegovih odjeka, koji nam vraćaju naš glas u izlomljenom i preobraženom obliku. Lav Tolstoj je smatrao da treba u naslagama istorije pronaći izvorno lice tog dječaka-boga, i njegove riječi, onakve kakve su bile na početku, prije nego što su ušle u proces prepričavanja i interpretacija. Potrebno je vratiti se izvorima, vratiti se početku. S takvim idejama je Lav Tolstoj zamislio reformu društva na dva bazična plana – na duhovnom i socijalnom planu. To su dva temeljna plana egzistencije, koja ovise jedan o drugome, koji se ne mogu razdvajati, baš kao „pismo i glava“ metalnog novčića. Lav Tolstoj smatra da se Carstvo Božje treba izgraditi na Zemlji. U vezi s tim, Džordž Stejner u knjizi Tolstoj ili Dostojevski kaže ovako: “Tolstoj je neumorno pripovedao da nema dokaza o postojanju drugog sveta i da carstvo božje moraju da izgrade ruke smrtnika.” (Stejner, 1989: 222) To je moguće isključivo ako na ispravan način pristupimo “svetim knjigama”, ako doslovno slijedimo izvorne riječi “isusovskog nauka”. To je dar, koji je jedno moćno oružje, ako se čovječanstvo dovoljno visoko duhovno uzdigne, i slijedi doslovno upute tog učenja. U tom smislu Lav Tolstoj pokušava dijagnosticirati razloge radi kojih se dešavaju tako veliki poremećaji u društvu. U tom smislu dolazi najprije do problema spolnog općenja. Tolstoj osuđuje učestalo spolno općenje (ili razvrat), a to je ono spolno općenje koje nema za svrhu stvaranje potomstva nego užitak (a novi naraštaji se odgajaju za užitak, a ne za život), ne samo između parova koji nisu u braku, već i između bračnih supružnika, jer se na taj način onemogućuje razvijanje ljubavi u isusovskom smislu. Ne bi trebalo da je brak sam po sebi zlo, već prije odnosi između supružnika, te način na koji oni odgajaju svoje potomstvo. Lav Tolstoj (pobijajući razloge da je spolno općenje potrebno radi zdravlja) u Pogovoru Kreutzerovoj sonati kaže da je “…to loše zato što nije istina da zbog zdravlja nekih ljudi moraju propadati tijela i duše drugih ljudi, isto tako kao što ne može biti istina da se zbog zdravlja nekih ljudi mora piti krv drugih.” (Tolstoj, 1979: 249). Tolstoj smatra da seksualni život, koji je izvan kontrole, kvari duše mladih ljudi, i proizvodi jedan lanac zla. To je prva razina životinjskih nagona, koje čovjek ne uspijeva da kontrolira. To je Tolstoj tematizirao u brojnim djelima. “Otac Sergije” je jedna od tih priča, koja govori o jednom isposniku, koji pokušava da se odupre pohoti. Spolno općenje je u modernim društvima izvan kontrole. To je jedan vrlo složen problem, pokušaj da se ispita kakve posljedice ostavlja na duhovnu stranu bića jednog naroda takvo jedno nepostojanje kontrole. Crkva je kroz istoriju pokušala da tom problemu stavi jedan društveno prihvatljiv okvir, kroz instituciju braka. Međutim, ne može se kazati da je time problem riješen. Henri Troyat u biografskoj knjizi Tolstoj govori ovako: “Naoko ništa zajedničko između Lava Tolstoja i Pozdniševa, junaka iz Kreutzerove sonate, koji svome suputniku u vlaku pripovijeda kako je zbog ljubomore ubio svoju ženu. Ali teorije koje razvija to lice tako točno odrazuju autorova uvjerenja da, osim zločina, sve izgleda autobiografsko. Koliki je put prevaljen odonda kad je Lav Tolstoj bio izložio svoje shvaćanje ljubavi koje vodi obiteljskoj sreći u Ratu i miru! S Anom Karenjinom osudio je preljubničku strast i veličao obiteljsku nježnost, ali je već bračni par Levin-Kitty nagrižen nemirom. Kreutzerova sonata, treća etapa, dokazuje da su čak i bračne veze proklete. Kao što je nekoć hladno analizirao agoniju Ivana Iljiča, sada analizira agoniju bračnog para Pozdnišev. Usput žestoko šiba žene uopće, a osobito Sofiju.” (Troyat, 1978: 479/480) U tom smislu je potrebno nešto kazati o ljubavi. Kakva je priroda ljubavi? Poznato je da ljubav motivira jednim dijelom spolno općenje, kao i da može biti osnova institucije braka. To je jedna vrsta tjelesne ljubavi, koju proizvode hormoni. Stendal je napisao knjigu “O ljubavi”, gdje je napravio klasifikaciju i stepenovanje te emocije. Pošto ovdje govorimo o “isusovskom nauku”, onda je potrebno naglasiti to da je sam Isus mnogo polagao u tu emociju, u ljubav. Međutim, kod njega to nema veze sa tjelesnom ljubavi, nego je to jedna duhovna vrsta ljubavi, koja se sastoji prije svega od ljubavi prema Bogu. Stoga Tolstoj-pisac i prosvjetitelj, naročito u Kreutzerovoj sonati, nije protivnik ljubavi, nego erosa. Pošto u našem jeziku riječ ljubav označava dvije suprotnosti neophodno je i o tome nešto detaljnije kazati (da bi se izbjegli nesporazumi). Hans Kung i Josef van Ess u knjizi Kršćanstvo i svjetske religije – islam govore kako su kršćani “…već na početku stvorili vlastitu riječ za ljubav, koja se bez poteškoće mogla primijeniti na Boga. Riječ “agape” (ljubav) jedva se pojavljuje u profanoj grčkoj literaturi a riječ “agapen” (lieben) samo marginalno. Pojedini kršćanski teolozi – posebno švedski protestant Anders Nygren – nisu, polazeći od toga, mogli dovoljno naglasiti razliku između požudnoga erosa Grka i darujuće agape u Isusovu smislu.” (Kung & Ess, 1995: 149) U tom smislu je ključno objašnjenje samog poimanja ljubavi. Ljubav je pogonsko gorivo. Preko nje se čovječanstvo obnavlja (u tjelesnom smislu), ali ljubav je i veza između čovjeka i Boga (u drugom značenju riječi ljubav, koje je prethodno navedeno.) Korisno bi bilo radi potpunijeg shvatanja Tolstojevog tumačenja “isusovskog učenja” navesti i ono što je pisao o grijesima, posljedicama grijeha i sablaznima. Lav Tolstoj sistematski obrazlaže na koje je sve načine čovjek izložen grijehu i šta ga sve to na taj grijeh navodi. U tom smislu se može kazati da Lav Tolstoj smatra da upravo grijesi čovjeka onemogućuju u dosezanju istinske ljubavi prema Bogu, one ljubavi koja jedino može biti temelj ispravnih ljudskih i kosmičkih odnosa. U knjizi Hrišćanska nauka Lav Tolstoj govori ovako: “70. Ima šest grehova, koji smetaju, da se pojavi ljubav u ljudima: 71. Greh pohote, koji se sastoji u tome, da se pripravlja sebi zadovoljstvo u ispunjavanju svojih potreba. 72. Greh badavadisanja, koji se sastoji u tome, da se čovek oslobađa od onoga rada, koji mu je nuždan, za zadovoljavanje potreba. 73. Greh koristoljublja, koji se sastoji u tome, da se priređuje, da bude i u budućnosti moguće zadovoljavati svoje potrebe. 74. Greh vlastoljublja, koji se sastoji u tome, da pokorava sebi podobne. 75. Greh bluda, koji se sastoji u tome, da se priređuje sebi naslada u zadovoljavanju polne pohote. 76. Greh opijanja, koji se sastoji u tome, da se proizvađa umetno uzbuđavanje svojih telesnih i umnih sila.” (Tolstoj, 1920: 34/35) Upravo su navedeni poremećaji (a grijesi su poremećaji) razlozi radi kojih se društveni odnosi kvare. Međutim, duhovna čistota, duhovno zdravlje pojedinca i društva je osnova za izgradnju blagostanja (Carstva Božijeg) na Zemlji. Bez duhovne obnove, ne može biti govora o bilo kakvoj vanjskoj, socijalnoj obnovi društva. Sve to uključuje jako širok spektar uzroka i posljedica. U ovom ogledu smo samo naveli neke od Tolstojevih opservacija, premda je on napisao stotine stranica teksta u želji da detaljno obradi taj problem. Ali da bismo imali uspjeha u takvim pokušajima nužno je vratiti se izvornim riječima “isusovskog nauka” – i odbaciti sve okamenjene ljušture, koje su svojom težinom polegle po plećima naroda, u cilju da se od njega napravi poslušno roblje.

***

Preduvjet za jednu socijalnu obnovu društva jeste upravo duhovna osnova, bez koje nije moguće započeti bilo kakve radove kada je u pitanju ekonomija, obrazovanje, unapređenje društva u svim njegovim složenim segmentima. Tolstojeve stavove iz 19 stoljeća, kada je u pitanju socijalna reforma ruskog društva, u komuzimu su razumijevali kao neku vrstu predskazanja javljanja, rođenja tog pokreta. Premda Tolstojev idejni koncept „obnove društva“ na načelima izvornog „isusovskog nauka“ nema mnogo veze sa samim konceptima komunizma, koji je kasnije stupio na scenu. (Sličnosti, ako postoje, sastoje se u revolucionarnosti tih ideja). Evo kakav je savjet dao Tolstoj slavenskim, ali ne samo slavenskim, nego svim narodima: “Nije potreban patriotizam, ni ponos, ni mržnja, ni ratnička hrabrost, nego je potrebno jedino ono što je uradio taj nazaren, što su uradili i sad rade u Rusiji duhoborci, molokani, jegovisti, slobodni hrišćani, što su radili i rade u Persiji babisti, isti takvi ljudi u Turskoj, Indiji, što rade u hrišćanskom, budističkom, muhamedanskom svetu hiljade i hiljade ljudi koji su postali svesni svoga unutrašnjeg duhovnog načela i nikakvu vlast ne priznaju za višu od tog duhovnog načela.” (Tolstoj, 1969: 639) Odmah na početku treba napomenuti da se baš i ne može govoriti da je Lav Tolstoj imao mogućnost da sprovede potpunu socijalnu reformu ruskog društva. On je to činio na sopstvenom imanju Jasna Poljana. Samim time je htio biti primjer ostalim vlastelinima. Pokušavao je na svom primjeru pokazati djelotvornost tih ideja, ali daleko od toga da su njegove ideje oprobane na razini ukupnoga ruskog društva. Međutim, te ideje su bile toliko kvalitetne, da i danas čvrsto stoje kao jedan ozbiljan alternativni koncept, pogotovo u današnjem svijetu, kada alternativa (kapitalizmu, pseudo-demokratiji) gotovo i da ne postoji. Tolstoj i nije baš toliko ideolog, kakvim ga i kod nas neki smatraju, jer se i nije zalagao za reformu, koja će odjedared nastati, već je Lav Tolstoj smatrao da se Carstvo Božje na Zemlji treba graditi postepeno. Zidanje Carstva Božijeg na Zemlji ne leži na plećima jedne generacije:  i nove generacije bi trebale nastaviti da tako čine, kako bi se društvo (kroz stoljeća) nadograđivalo, sve do razine Carstva Božjeg na Zemlji. Iz tog razloga ne može biti ni govora o tome da je Lav Tolstoj revolucionar i ideolog, ili pak anarhista. Budući da je Tolstoj bio jedan od najvećih umova, koji su ikada živjeli, nama se čini da bi, slijedeći njegove upute, društvo zaista moglo postati optima civitas; to jest najpraktičnija ili najoptimalnija zajednica, o kojoj je govorio i Toma Akvinski u knjizi Država. Činjenica je da su u prošlosti veliki mislioci raspravljali o tom problemu optima civitas. Od Platona, Akvinskog, pa do mislilaca novije dobi. U današnjem Vremenu, u kojem je tehnologija preuzela glavnu riječ, ne postoje takvi umovi (ili ih je jako malo). Koliki je razmak između današnjeg društva i Carstva Božjeg na Zemlji, i gdje se među njima, uvjetno kazano, nalazi optima civitas Lava Tolstoja, to mi ne možemo znati, a to nije znao ni Lav Tolstoj. U tom se smislu, na osnovu nekoliko stotina stranica publicističkih spisa (objavljivanih u periodu između 1855. i 1909. godine), može ukazati na neke dominantne tematske okosnice, koje su zasnovane na jednoj izvornoj interpretaciji “isusovskog nauka”. Možemo izdvojiti Tolstojeve misli o sljedećim pitanjima: 1) o obrazovanju; 2) o razlozima teškog ekonomskog stanja nižih slojeva društva; 3) o ropskoj podređenosti nižih slojeva društva nakon njihovog formalnog oslobađanja od kmetstva; 4) o novcu; 5) o smrtnoj kazni, i o tjelesnoj kazni. Posebnu pažnju je Lav Tolstoj posvetio problemu obrazovanja. Prema njegovim stajalištima, obrazovanje je temeljni preduvjet bilo kakvih pokušaja obnove društva. Tolstoj govori da su postojeći motivi za obrazovanje, na kojima se izgrađuju razni pedagoški pravci i škole, pogrešni. Na takvim osnovama, kakvi su poslušnost, samoljublje i materijalna korist, se prema Lavu Tolstoju, ne mogu izgraditi opšti kriterijumi pedagogije. Govoreći o djelatnosti onoga koji obrazuje (učitelja), Lav Tolstoj navodi da se i tu mogu pronaći mnogi različiti motivi, koji su po obrazovanje negativni, a koji su bili ustaljeni u tadašnjem obrazovanju. “Ti se motivi mogu ovako razvrstati: prvi i glavni je želja da se ljudi naprave onakvima kakvi bi nama bili korisni (spahije daju služinčad na obuku i u svirače; vlada sprema oficire, činovnike i inženjere). Drugi, poslušnost i materijalna korist takođe nateruju studenta da za određenu nagradu poučava decu po određenom programu. Treći, samoljublje, koje pobuđuje čoveka da uči drugoga kako bi pokazao svoje znanje; i četvrti, želja da drugi ljudi učestvuju u onome što je meni u interesu, da prenesem na njih svoja ubeđenja, i da im u tom cilju pružim svoja znanja. Izgleda mi da u ove četiri vrste spada sva delatnost onoga koji obrazuje druge, počev od delatnosti majke koja uči svoje dete da govori, domaćeg učitelja koji za određenu platu daje časove francuskog jezika, do profesora i pisca.” (Tolstoj, 1969: 39/40) Upravo je takva uloga obrazovanja zadržana do današnjih dana, jer je obrazovni sistem upregnut od strane kapitalističkog sistema, na način da je samo obrazovanje zloupotrijebljeno, kako bi taj sistem iz njega izbijao profit, a ne kako bi ono ispunilo svoju obrazovnu ulogu. Razlika između obrazovanja kakvo je sada (i kakvo je u nešto drugačijem obliku postojalo u Tolstojevo vrijeme) i jednog obrazovanja sa smislom i svrhom, obrazovanja koje je vraćeno sa svoju suštinsku i izvornu ulogu, jako je velika. Tolstoj smatra da se obrazovanju može vratiti njen pravi smisao, jedino ako vratimo izvorni smisao u “isusovski nauk”, kojeg je Crkva kroz Vrijeme potpuno preobrazila, i na izvjestan način zloupotrijebila. O razlozima teškog ekonomskog stanja nižih slojeva društva, Lav Tolstoj je pisao u publicističkom tekstu O gladi. Tolstoj je imao običaj obilaziti sela, najčešće u svojoj, tulskoj guberniji. Pošto je prilikom jednoga takvog obilaska čak i napravio statističke podatke o ekonomskom stanju seljaka, nekoliko desetina godina ranije – kmetova, – i tada je Lav Tolstoj u svom tekstu O gladi objasnio kako se može desiti to da oni koji hrane cijelo društvo, oni koji hrane sve te činovnike, profesore, bankare, od čijeg rada zemljoradnici nemaju nikakve koristi (ili gotovo nikakve) – da upravo oni, zemljoradnici, imaju najmanje od tih dobara, koje proizvode. “A izlaza iz tog lažnog kruga nema i ne može biti zato što je posao koga su se prihvatile administracije i uprave – neizvodljiva stvar. Taj se posao sastoji ni više ni manje nego u tome da se ishrani narod. Mi, gospoda, prihvatili smo se da prehranimo hranioca, onoga koji je sam sebe hranio i hrani i nas. Dojenče hoće da hrani svoju dojilju, parazit onu biljku od koje uzima hranu. Mi, viša klasa, koja živi od njega, koja ne može ni koraka da napravi bez njega, mi hoćemo njega da hranimo! U toj zamisli i jeste ono što je najstrašnije.” (Tolstoj, 1969: 429/430) Rješenje za ovaj problem je prema Lavu Tolstoju povratak riječima “isusovskog nauka”: od dva zalogaja i dva odijela jedno treba dati gladome. O ropskoj podređenosti nižih slojeva društva nakon njihovog oslobađanja od kmetstva, Tolstoj je pisao u publicističkom spisu Ropstvo u naše vreme. U tom tekstu on razobličava to oslobađanje od kmetstva, jer je ono sprovedeno samo izvana. U suštini je robovlasnički poredak u društvu zadržan. Sredstvo pomoću kojeg vladajuće klase drže u ropskom položaju niže slojeve društva jeste novac. O svrsi novca je Lav Tolstoj pisao u svome kratkom djelu Šta je novac. Ono što su za robove i kmetove nekada bili sindžiri i okovi, to je sada za radničku klasu novac. U prethodno navedenim primjerima smo mogli zapaziti u kolikom su se širokom spektru ideja izvorne poruke „isusovskog nauka“ odrazile u literaturi i prosvjetiteljstvu samoga Lava Tolstoja. Budući da je Tolstoj jedan moderan pisac, koji je stvarao na prelazu u 20 stoljeće, može se reći da on svojim stvaralaštvom odražava uticaj učenja Isusovog u savremenim društvenim uslovima. To smo na prethodnim stranicama i mogli zapaziti. Ovdje je samo ponuđen jedan površni presjek tih Tolstojevih ideja. Zapravo su one mnogo složenije i raznovrsnije. U tom pogledu treba izdvojiti Tolstojev roman “Uskrsnuće”. „Uskrsnuće“ je jedan moderan roman kojim je Tolstoj dekonstruirao ustroj „moderne države“, ogolio njene mehanzme kontrole i sistem Moći – princip totalitarnog „nadziranja i kažnjavanja“. Ne treba ni spominjati da je baš to Lav Tolstoj učinio na jedan sasvim moderan način. Njegove ideje o sistemu kontrole idu u korak sa najprogresivnijom filozofijom u 20. stoljeću, koje tematiziraju tu problematiku. Tako da je upravo Tolstojev roman “Uskrsnuće” jedna koncentracija Tolstojevog nauka oblikovanog u publicističkim spisima, a koji je zapravo zasnovan na izvornim porukama „isusovskog nauka“. O svemu tome je ovdje samo ovlaš bilo govora. Znatiželjniji čitalac će se morati upustiti u avanturu čitanja izvornih Tolstojevih djela. Toliko o mjestu učenja Isusa Krista u Tolstojevom stvaralaštvu.

Zaključak

U ovom ogledu je dovedena u odnos Isusova pojava u tumačenju Klausa Kinskog i Lava Tolstoja. U oba slučaja se radi o umjetničko-filozofskim refleksijama. Međutim, smatram da je viđenje pojave tog čudesnog dječaka jako slična u slučaju oba ova velika umjetnika. (Bez obzira na razlike, u smislu da se radi o teatarskoj predstavi i literaturi i filozofskoj publicistici). U oba slučaja su sa Isusove pojave odstranjene naslage Vremena, civilizacijski kontekst, koji je nastao kao posljedica činjenice da je „isusovski nauk“ osnova Crkve i duge tradicije kršćanske religije. To je proizvelo činjenicu da učenje jedne jako alternativne, subverzivne i buntovne pojave postaje svojevrsni kanon crkvene tradicije. Međutim, njegova pojava kao osnova moćnog crkvenog mehanizma, koji traje 2000 godina, nije identična sa njegovom pojavom, kakva je bila izvorna, jer u vrijeme njegovog života nije postojala Crkva, niti je Isus bio dio neke institucije. Bio je to dječak kojeg nije štitila neka zvanična hijerarhija. (S tim da ne treba zaboraviti ni to da je samo kršćansvo u ranoj etapi bilo izloženo progonima u Rimskom Carstvu i da je prešlo jedan težak i trnovit put. U toj ranoj etapi se može zapaziti dosljednost ranih kršćana „isusovskom nauku“, koja je kasnije iznevjerena.). U tom sam smislu htio dovesti u odnos stajališta dva velika umjetnika o tom dječaku, koji su skinuli okamenjene slojeve sa njegove pojave, prikazujući ga u suštini njegovog bića, prikazujući ga onakvim kakav je bio na početku. Priča je to o dječaku koji je obilježio epohu, koja traje 2000 godina. To je priča o najvažnijoj pojavi otkako postoji pamćenje istorije čovječanstva. U tom smislu je ta priča važna, njena aktualnost nikada ne slabi, jer njegovo ime mnogim ljudima daje smisao svakog božijeg dana. U neku ruku se ta priča u interpretaciji ova dva velika umjetnika nadopunjuje. Ono što Klaus Kinski nije uspio da izrazi tokom jednovečernjeg programa njegove monodrame, to se nekako produbljuje u Tolstojevim opservacijama (premda je sama pojava Isusova drugačije kontekstualizirana). Međutim, u cjelini posmatrajući, mislim da se preko ove dvije priče otvaraju mnogi bitni civilizacijski problemi. Bez obzira što je vraćena svježina početka jednoj tako važnoj priči, sada se možemo upitati da li je to dovoljno? Da li je moguće civilizaciju vratiti na nultu poziciju? A tome je težio Lav Tolstoj. Obnovi Civilizacije, kroz vraćanje na principe izvornog „isusovskog nauka“. Može biti da se naša civilizacija približava svome kraju. Može biti da tek treba uslijediti jedno vrijeme „novih božanstava“ i „nove kosmičke ere“ u razvoju čovječanstva na Zemlji. Vrijeme teče sve brže, a globalni procesi u tehnologiji i medicini otvaraju nove puteve za modernog čovjeka. U samo stotinu godina se lice planete promijenilo više nego u 1000 godina prije toga. A sve nam govori da proces te izmjene teče u sve bržem ritmu. Tako da se može postaviti pitanje da li jedna tako stara priča može izdržati nova iskušenja; iskušenja jedne eventualne nove epohe i kosmičke smjene. Ako ništa, kroz interpretacije Mita o Isusu od strane Klausa Kinskog i Lava Tolstoja vidjeli smo veliku sposobnost prilagođavanja novom Vremenu te tako stare priče. U slučaju Kinskog, čak bi mogli reći da se radi o dječaku koji je naš suvremenik, koji se lako može zamisliti negdje na ivici egzistencije u suvremenim gradovima, gdje se i danas kreću društveno nepodobne pojave – otpadnici i buntovnici protiv nepravde.  U tom smislu se možemo dvoumiti oko toga da li je potrebno vraćati se izvornom učenju Isusa Krista – za što se zalagao i sam Lav Tolstoj, ili pak pripremati put za jedan novi i veliki rez u povijesti čovječanstva na planeti Zemlji, koji će biti baš onoliko nov koliko je to bilo Isusovo učenje prije dvadeset vijekova. Možda je sazrijelo vrijeme za jedno novo definisanje sistema ideja, na kojim bi se zasnivao duh modernog čovjeka. (Bez obzira što nam sve nagovještava da moderni čovjek i neće trebati jedan takav idejni sistem, jer će njega zamijeniti tehnologija, vještačka inteligencija.) Međutim, još neki poznati naučnici su primjećivali ono što je i sam Lav Tolstoj majstorski obrazložio na stotinama stranica svojih tekstova. Evo jednog primjera: “Kršćanstvo nužno mora opet započeti ispočetka ako želi zadovoljiti svoju visoku odgojnu zadaću. Sve dok je religija samo vjera i vanjski oblik, i dok religiozna funkcija nije iskustvo vlastite duše, neće se ništa temeljito dogoditi.” (Jung, 1990: 62) Ovo što je kazao Carl Gustav Jung u knjizi O religiji i kršćanstvu je upravo ono čemu je stremio kroz svoju književnost i sam Lav Nikolajevič Tolstoj. Prema Tolstojevu učenju kršćanstvo nipošto ne treba da počinje iznova (Carl Gustav Jung ovdje poistovjećuje kršćansko i crkveno religijsko učenje), jer je kršćansko učenje u Novom Zavjetu oblikovano sasvim jasno. Prema Lavu Tolstoju, osnovni je problem u svemu tome Crkva. U knizi Hrišćanska nauka Lav Tolstoj o tome govori ovako: “I uprav(o) to lažno tumačenje, predbacuje Hristos Farisejima, govoreći im, da su seli na Mojsijevo sedište, – sami ne ulaze u Carstvo Božje, a druge ne puštaju unutra.” (Tolstoj, 1920: 67) U tom smislu se možemo zapitati da li je “isusov nauk” potpuno srastao sa Crkvom. Posjeduje li on egzistenciju izvan Crkve, i da li je njihovo vrijeme trajanja identično. Da li možemo očekivati da “isusovski nauk” nadživi Crkvu, čiji će se tromi, ali jako vitalni organizam prije ili kasnije učiniti preteškim za čovječanstvo? Ako se Isus nalazi na čelu Crkve, ne mora značiti da je među njima znak jednakosti, o čemu, također, raspravlja i sam Lav Tolstoj. Mnoga brojna i važna pitanja se otvaraju kroz narative o kojima je u ovom ogledu bilo govora. Treba imati na umu da se ne može sve mjeriti Tolstojem, jer je prema samoj Crkvi možda previše strog. Ako uzmemo u obzir da je Crkva u ove 2000 godina nosila baklju duhovnosti kroz jako teška vremena, suočavajući se sa pritiskom zakonitosti života i surovostima same ljudske Stvarnosti. S druge strane, ne smije se zanemariti odgovornost Crkve za hipokriziju, jer su njeni postupci razlog radi kojeg je kršćanska kultura postala, kako kaže Jung u zastrašujućoj mjeri šupljom, ona je vanjska politura, a nutarnji je čovjek ostao netaknut i zato nepromijenjen. U tom smislu Jung piše: “Duševno stanje ne odgovara onome što se izvana vjeruje. Kršćanin u svojoj duši nije išao ukorak s vanjskim razvojem. Ta izvana imamo sve u slici i riječi, u Crkvi i Bibliji. Ali to se ne nalazi u nutrini.” (Jung, 1990: 49) Mi smo i danas svjedoci da je kršćanska kultura u velikoj mjeri jedna beživotna ljuštura. To pogotovo dolazi do izražaja u ovim provincijalnim balkanskim prostorima, gdje kršćanska kultura doživljava vrhunac svoje dekadencije, jer se odvija veliki broj zloupotreba. Međutim, mnogo bolje nije ni u velikim centrima Zapadne civilizacije. Veliki jugoslavenski kritičar Zapadne kulture Miroslav Krleža je zapazio identične stvari. U svome znamenitom eseju Evropa danas, Miroslav Krleža još i bolje i dublje opisuje dokle seže, i koliko je rasprostranjena ta vanjska religioznost krščanstva: “Ljudožderski sebeljubiva i zvjerski grabežljiva, Evropa je izmislila svoga boga kao četverobojnu sliku nad bračnim posteljama prosjaka ili budilicu na noćnome stoliću bogataša: na takvoj bogataškoj budilici Djevica Marija svira zlatnu mandolinu, a svijetlo-zelena safirna srna kleči pred kolijevkom Novorođenčeta, koje se spustilo s neba da otkupi svojom krvlju čitavo čovječanstvo i da postane barjak hiljadugodišnjih evropskih ratova i draguljarski ukras na bogataškom, milijarderskom noćnom stoliću.” (Krleža, 1966: 231) Svoju pjesmu Jerusalemski razgovor Krleža je ovako sročio:

                                   A tako? On je iz Nazareta?
                                   Pa naravno: piljarica na uglu – to mu je rođena teta!
                                   A ja sam čula, da je on nezakonito dijete
                                   i da mu otac ulice mete.
                                   Rođen je u štali, to je stalno;
                                   uopće: podrijetlo tog dječaka je nejasno i kalno.
                                   S nekakvim starcem da mu se klati mati.
                                   Tko bi mogao, gospa, sve te skandale znati?
                                   Pa dobro. Ima li on kakve škole?
                                   Je li svršio maturu?
                                   Ali!
                                   Gospa se po svoj prilici šali!
                                   Kakvu božju maturu?
                                   Neki dan na cesti
                                   poljubio je jednu javnu curu!
                                   S dangubama pije; za njim idu
                                   sami bokci, sljepci i ribari,
                                   a sad je stao i djecu da nam kvari.
                                   Već su i prijave stale da protiv njega
                                    policiji stižu.
                                    Pazite dobro, gospa,
                                    taj će dečko svršiti na križu!

 Mnogi se slažu s tim da je potrebno otpočeti iznova na novozavjetnim postulatima. Međutim, ovoga puta bez Crkve (što je Lav Tolstoj spomenuo u knjizi Hrišćanska nauka). Crkva je jedna troma i stara institucija, koja pripada starim vremenima i koja se ne može vječito preobražavati i ići u korak sa razvojem čovječanstva. Prije ili kasnije će nastupiti vrijeme kada će sama Crkva početi da posustaje – i kada će na našoj planeti Zemlji zavladati jedan novi poredak. Podjednako kao i Fridrih Niče, može biti da i Lav Tolstoj sluti jedan novi poredak Svijeta – jednu novu zoru i rađanje. Crkva nije ništa drugo nego organizacija sveštenika. Pa prema tome, svi ljudi koji žele da se organizuju izvan Crkve, i da propovijedaju “isusovski nauk”, nisu ništa manje vrijedni od sveštenika zvanične Crkve. Sasvim je jasno da u savremenom poretku svijeta bilo koji oblik zvanične religije ima sve manje uticaja. Mi znamo da je moderna religija zapravo tehnologija. Mislim da ljudi mnogo više nade polažu u razvoj tehnologije nego u samo religiju. To je u neku ruku i pogrešno. Čak i nakon toliko tehnoloških iskoraka – pogotovo u 20 – tom stoljeću, kada je tehnologija doživjela eksploziju, moderni čovjek nije otišao mnogo dalje u razumijevanju Univerzuma i svoje pozicije u tome Univerzumu, nego što je to bilo u vrijeme pojave Isusove i ranog kršćanskog učenja. Sasvim jasno, da je „slika Svijeta“ promijenjena, jer su ljudi promijenili mnoge „tačke gledišta“ kada je u pitanju planeta Zemlja. Sve nam to govori da možda još uvijek nije došlo vrijeme da se kršćansko učenje potpuno odbaci. Ali po svemu sudeći to ne ovisi o današnjim ljudima. Potrebno je da se dogodi nešto veliko, nešto što će lokomotivu civilizacije skrenuti na jedan sasvim novi kolosijek. Koliko će vremena proteći dok se to ne dogodi, ostaje da se vidi. A do tada, preostaje nam hod utabanim stazama natrag, sve do onog mjesta i trena kada je Isus izgovorio onu sudbonosnu rečenicu kojom osniva crkvu: „Ti si Stijena i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju. Dajem ti ključeve Kraljevska nebeskog“.

Literatura:

  1. Bornkamm, Gunther; Isus iz Nazareta. Sarajevo: “Jukić”, 1981.
  2. Werber, Eugen; Kršćanstvo prije Krista?. Zagreb: “Liber” (izdanja Instituta za znanost o književnosti), 1972. (Glavni urednik – Slavko Goldstein, recezent – Branko Bošnjak)
  3. Akvinski, Toma; Izbor iz djela II. Zagreb: ITP “Naprijed”, 1990
  1. Kung, Hans & Ess, Josef van; Kršćanstvo i svjetske religije – islam. Livno: “Svjetlo riječi”, 1995.
  2. Aristotel; Nikomahova etika; Zagreb: “Hrvatska sveučilišna naklada”, 1992.
  3. Le Goff, Jacques; Intelektualci u srednjem vijeku. “Grafički zavod Hrvatske”, 1982.
  4. Genis, Aleksandar; Kula vavilonska. Beograd: “Geopoetika”, 2002.
  5. Tolstoj, Lav Nikolajevič; Obiteljska sreća – (Obiteljska sreća / Polikuška / Smrt Ivana Iljiča / Vlast tame / Plodovi prosvjete / Živi leš / Uspomene). Deveto izdanje. Zagreb: “Nakladni zavod Matice hrvatske”, 1979. (preveli: Vladimir Babić, Vaso Bogdanov, Zlatko Crnković, Ivan Kušan, Malik Mulić i Roman Šovary)
  6. Tolstoj, Lav Nikolajevič; Kreutzerova sonata – (Mećava / Albert / Tri smrti / Otac Sergije / Gospodar i sluga / Kreutzerova sonata / Pogovor “Kreutzerovoj sonati” / Poslije plesa / Hadži-Murat). Deveto izdanje. Zagreb: “Nakladni zavod Matice hrvatske”, 1979. (preveli: Vjekoslav Kaleb, Malik Mulić, Jakša Kušan, Grigor Vitez i Vladan Desnica)
  7. Tolstoj, L. N.; Hrišćanska nauka. Beograd – Sarajevo: “Izdanje I. Đ. Đurđevića”, 1920.
  8. Tolstoj, L. N.; Publicistički spisi. Beograd: “Prosveta”, 1969.
  9. Stejner, Džordž; Tolstoj ili Dostojevski – ogled po suprotnosti. Novi Sad: “Književna zajednica Novog Sada”, 1989. (Biblioteka “Anthropos”)
  10. Troyat, Henri; Tolstoj. Zagreb: “Naprijed”, 1978.
  11. Jung, Carl Gustav; O religiji i kršćanstvu. Đakovo; “UPT – U Pravi Trenutak”, 1990.
  12. Krleža, Miroslav; Eseji, studije, putopisi. Beograd: “Prosveta”, 1966.

Autor: Marko Raguž

Sv. Franjo Asiški – autor kipar Stjepo Gavrić iz Sarajeva

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh