Guy de Maupassant
Na olujnom moru
Bilješka o priči Na moru Guy de Maupassant-a
Priča počinje kao novinski izvještaj o jednom brodolomu koji se desio na moru pored grada Boulogne. Nakon novinskog izvještaja se u vidu remniscencije priziva sjećanje na jedan događaj koji se desio dvadesetak godina ranije. Taj događaj se odvijao na ribarskom brodu, čiji je vlasnik bio Javel stariji. „Ribarski brod je namjenski pravljena lađa i podesna je samo za ribarenje. Ona je tako jaka da joj nevrijeme ne može nauditi, a bokovi su joj okrugli, te je talasi neprestano bacaju kao čep, i uvijek je na pučini, uvijek je šibaju oštri i slani vjetrovi na La Manchu, a ona neumorno brazda more, napetih jedara, noseći o boku veliku mrežu koja grebe po morskom dnu, i odvaja i skuplja sve životinje što spavaju na stijenju – plosnate ribe pribijene uz pijesak, teške rakove s kukastim nogama i jastoge sa šiljatim brkovima.“ Pripovijeda se da su na Javelovoj barci bili njegov mlađi brat, četiri ribara i jedan mornarski početnik, a oni su isplovili iz Boulogna po lijepom vremenu kako bi bacili ribarske mreže. Međutim, uskoro je počeo duvati vjetar, pa je bura prisilila mornare da pronađu utočište. „Ona priđe uz englesku obalu, ali je uzburkano more udaralo o litice, nadiralo na obalu, te se nije moglo ući u pristanište. Lađica opet isplovi na pučinu, pa se vrati na francusku obalu. Bura je i dalje ometala prijelaz preko nasipa, obavivši pjenom, bučanjem i opasnošću sve pristupe u skloništa.“ Zatim se lađa ponovo otisnula na otvoreno more, i tako je pet ili šest dana lutala između dvije susjedne zemlje.
Ova priča o lađi koja se kreće po olujnom vremenu granicom koja razdvaja svjetove, na otvorenom moru između dvije obale, priča je o čovjekovom životu uopšte – jer čovjekov život je poput ove lađe iz priče Guy de Maupassant-a. Jer u životu se pamte pustolovine, i one u sjećanju ostaju najduže, a njih je na moru u izobilju. Ta šta je more nego drugo ime za avanturu. „More je provod, more su koke …“ glasi jedan stih pjesme „Pišonja i Žuga“ benda Zabranjeno pušenje. Na grbu Pariza naslikan je brod sa gordim natpisom: Biju ga vali ali on ne tone.
Mreže su bile pune – Posejdon Bog mora uskoro diže strašnu oluju
Glavna radnja priče počinje kada je pri spuštanju mreže u more, Javel mlađi nesmotreno uglavio ruku između užeta i drveta niz koje je uže klizilo. Oko stradalnika su se odmah okupili svi članovi posade, koji se počeše savjetovati šta u takvoj situaciji da čine, jer je Javel mlađi dozivao u pomoć, i previjao se od boli. Najjednostavine je bilo presjeći mrežu nožem, čime bi ruka Javela mlađeg bila spašena. Međutim, presjeći mrežu značilo je izgubiti mrežu, a mreža je bila skupa, i bila je u vlasništvu brata postradalog ribara, Javela starijeg. U želji da sačuva mrežu, a istovremeno i spasi ruku svoga brata, Javel stariji je okretao lađu prema vjetru, bacao sidro i tome slično. Međutim, ribarsku mrežu je sačuvao, ali je njegov mlađi brat izgubio ruku. Lov je i pored stradanja Javela mlađeg bio bogat – široke ribe s bijelim trbusima ležale su pored njega, praćakajući se u samrtnom grču.
Arsen: „Sami smo na ovoj obali koju su svi napustili i predali bezvoljno“ (iz pjesme Nedaj se Ines)
Međutim, baš kad su se htjeli vratiti u Boulogne ponovo se diže vjetar i barka se opirala oluji, dok je Javel mlađi polivao vodom svoju ranu. Njihova barka je opet počela lutati između dvije obale, jer zbog oluje nije mogla da pristane niti uz jednu obalu. Lađa se kretala zonom koja ne pripada nikome, odnosno graničnim prostorom između dvije obale. Taj granični prostor između dvije obale je zapravo ukleti prostor, kojim plove ukleti brodovi – kakav je na primjer Ukleti Holanđanin. „Dođe noć. Bura je bjesnjela do zore. O sunčevu rođaju opet ugledaše Englesku, ali more bješe manje uzburkano, te pođoše prema Francuskoj, vrludajući.“ Dok je lađa tako lutala između dvije obale, ranjeno meso na ruci Javela mlađeg počelo je da truli, odnosno ruku je počela da zahvata gangrena. Na kraju je Javel mlađi sam nožem odsjekao svoju ranjenu ruku. Barka je naposlijetku uspjela da uplovi u sigurnu luku, i njeno lutanje po olujnom moru između dvije obale je bilo okončano. Javel mlađi je sačuvao odsječenu ruku, i posada cijele ribarske lađe je bila na pogrebu odsječene ruke koju je Javel mlađi organizirao. Javel mlađi se potrudio kako bi zaustavio truljenje ruke, tako što ju je stavio u bure sa solju. Međutim, on je uspio da je sačuva samo do tog komičnog pogreba odsječene ruke, baš kao što je i čovjekovo tijelo, podložno raspadanju, cijelo samo kratko vremena – do trenutka sahrane. A niko nema pravo da osakati ili potpuno uništi život nekom drugom čovjeku, jer dati ili oduzeti nekom život je nadležnost božanska. O tome je pisao i Viktor Igo u jednom pismu upućenom stanovnicima ostrva Hernsi gdje je osuđen nevin čovjek na vješanje: „Čujte me, časni trudbenici mora, hrabri i dobrodušni ribari, ne dajte da umre taj čovek! Ne bacajte mračnu senku vešala na svoje divno, blagoslovno ostrvo. Ne mešajte međ svoje herojske pobede nad uzburkanim morem i ovu nedostojnu pobedu nad nezaštićenim čovekom. Ne primajte na dušu strašnu odgovornost takvog mešanja ljudske vlasti u vlast božansku.“ Postoji veliki broj ljudi u svakom dijelu Svijeta, koji zbog nekih viših ciljeva postradaju, poginu, ili pak postaju invalidima.Većinom su ti viši ciljevi zapravo ratovi, odnosno jedna pljačka, radi koje su gurnuti u nesreću, ali to stradanje nedužnih ljudi radi nečije materijalne koristi, može da se dogodi i na mnogo drugih načina. I onda njima društvo da neku novčanu pomoć, ili im je upotpunosti uskrati, sve vrijeme ih uvjeravajući da su nastradali radi Zemlje, radi viših ciljeva – stalno prikrivajući sve manipulacije koje se tiču njihovog stradanja. Tako je i u ovoj priči Javel mlađi izgubio ruku radi imovine svog brata. Međutim, u novinskom izvještaju na početku priče se napominje da je posada broda Javela starijeg nastradala tako što se barka razbila o stijenje pri ulasku u luku. To će reći da je članove te posade sustigla kazna za ono što je učinjeno Javelu mlađem, odnosno da je ta trka za profitom starijeg brata upropastila čitavu posadu. Boginju pravde Temidu obično prikazuju sa trakom na očima. To treba da svjedoči o njenoj nepristrasnosti. Odmazda neba ovaj put je bila zaista brutalna. Nešto slično je zapisano u Andrićevom Ex Pontu: „Vidio sam da je ovaj život stvar mučna koja se sastoji u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.“ Tako se završava pripovijest o plovidbi tom ukletom zonom između dvije obale. Riječ je tu o plovidbi koja nije bezopasna, i tokom koje nedužan čovjek može nastradati. Baš je čovjekov život poput ove Maupassantove lađe, koja plovi gonjena olujom između dvije obale – krećući se opasnom granicom koja razdvaja svjetove.
Autor: Marko Raguž
Dubrovnik – olujno more
Brodolom na olujnom moru
