Kultura

Marko Raguž: Homerova slijepa publika

Marko Raguž

Homerova slijepa publika

Ako ne znaš gdje je pakao pitaj umjetnike, ako umjetnika nema onda si već u paklu

To je bio dan kada su i pingvini dozivali: „UPOMOĆ“. Prije 56 miliona godina na ovo mjesto je pao Asteroid. Da, Asteroid. Skoro, iste veličine kao onaj u Meksičkom zaljevu, samo se mi time ne hvalimo kao Amerikanci. Kako to mi znamo? Asteroid koji je prije 66 miliona godina pogodio Zemlju u Meksičkom zaljevu također je misterija. Tako davno, prije 66 miliona godina. Kako to oni znaju? Mi to nismo ni protumačili kao pad Asteroida nego DAN GNJEVA GOSPODNJEG. Pogledajte malo pažljivije ovu sliku gore ili posjetite ovaj biser prirode i sami se uvjerite. Ma kakvi, ajte molim vas. Kakav sad Asteroid? Nas je lupalo svašta po glavi ali to da nas je tresnuo Asteroid, gluho bilo. Znate, nebi mi bili ovakvi kakvi smo da nas nešto golemo nije lupilo po glavi. Troja bi bila naša da smo htjeli u to povjerovati. Meksikanac Robert Salinas Price nas je podrugljivo nazvao „Homerovom slijepom publikom“ jer smo rezultate njegovih istraživanja osporili i oborili. Kome je smetala Troja? Bosanske Piramide su postale stvarnost jer nas je Semir Osmanagić uvjerio u njihovo postojanje. Dobro je da imamo svoje Piramide. Ni Teba nije daleko ako je Troja tu. U Neumu postoji jedna ulica koja nosi ime „Stepenište Teba“. Možda bi Semir Osmanagić mogao postati novi trojanski kralj Prijam. Ovaj Svijet je satkan na mitovima i legendama.

Da bi mogli bolje razumjeti ove misterije vratimo se u samo praskozorje ljudske civilizacije. Prvi ljudi koje su bogovi stvorili bili su zlatni naraštaj – piše Gustav Schwab u svojoj knjizi Priče iz klasične starine. Živjeli su bezbrižno i bili su slični bogovima, daleko od posla i brige. Tegobe starosti su im bile nepoznate. Uvijek zdravi, lišeni svakog zla, uživali su u veselim gozbama. Blaženi bogovi su ih voljeli i darivali ih bogatim poljima i prekrasnim stadima. Kad su trebali umrijeti zapadali su samo u blagi san. Kad je taj naraštaj po odluci Sudbine iščeznuo sa Zemlje, postali su ti ljudi zaštitnici bogova. Oni su obavijeni gustom maglom, oblijetali zemlju kao čuvari pravde i osvetnici. Onda bogovi stvoriše drugi ljudski naraštaj – srebrni. Nepromišljena djela bacila su te nove ljude u bijedu.Oni nisu mogli obuzdavati svoje strasti nego su griješili obijesno jedan protiv drugog. Ni žrtvenike bogova više nisu htjeli častiti doličnim žrtvama. Stoga Zeus ukloni i taj naraštaj sa Zemlje. Zbog toga što nisu imali dovoljno poštovanja prema besmrtnicima oni su još smjeli obilaziti zemljom kao smrtni demoni. Tada Zeus stvori naraštaj božasnkih heroja, koje su negdašnji ljudi zvali i polubogovima. Ali je na kraju i njih uništio rat i razdor. Jedne pred sedmorim vratima Tebe, a ostale na bojištu pod Trojom kamo su u golemom broju doplovili radi lijepe Helene. Zeus im je dao nakon smrti boravište na kraju svijeta, u okeanu, na otoku blaženih. Onda bog stvori sljedeći naraštaj koji je obilježio naše vrijeme. Njegova epoha još traje. „Oh, da nisam“, uzdisaše stari Hesiod, koji pripovijeda tu priču o ljudskim naraštajima, „oh, da nisam pripadnik ovog naraštaja koji je sad došao. O, da sam prije umro ili da sam se kasnije rodio. Ovaj naraštaj je od željeza.“ Božice stida i svetoga straha, koje su se još mogle vidjeti na Zemlji, zastiru svoje lijepo tijelo u bijelu haljinu i napuštaju ljude da ponovo nađu sklonište u zboru vječnih bogova. Dok topovi pucaju muze ćute. Otpočelo je takozvano dugo putovanje kroz noć. Čovjekova prošlost je obavijena maglama i mitovima, i on ništa osim mitova nema da osvijetli to burno vrijeme njegovog rođenja na Zemlji. To čovjekovo putovanje kroz noć traje vijekovima. Vrijeme ljudi željeznog naraštaja o kojima piše Gustav Schwab obilježili su topovi i zvona – zvona kao muzika vasione i topovi kao muzika Zemlje. Život na Zemlji je pretvoren u pakao. Iz očaja se govorilo: „Ako ne znaš gdje je pakao – pitaj umjetnike, ako umjetnika nema onda si već u paklu.“ Umjetnici su i sami bili često žrtve mraka i tiranije. Fransoa Vijon i njegova sudbina o tom najbolje govore. Godine 1431 ljeta Gospodnjeg, na maloj crkvi Sen. Žak u Parizu zvonila su zvona radosti. Kapelan te crkve posinio je budućeg velikog pjesnika. Te 1431. godine kad je Fransoa Vijon došao na svijet, na lomači je spaljena heroina nacije Jovanka od Arka. Strašan prizor pružala je tada Vijonova Francuska. Gradovi su gorili. Bilo je mnogo izdaja, mnogo podviga, mnogo leševa i mnogo pobjeda., ali nije bilo hljeba ni spokojstva. Sudije su u to vrijeme brzo sudile a dželati brzo vješali. Bojeći se da ne izgubi vlast nad zbunjenim dušama, Crkva je marljivo radila. Pronalazili su nove jeretike, i bacali ih u podzemlje, vješali ili spaljivali na lomači. I sam Vijon je bio žrtva tog vremena. Bio je osuđen na vješala. Očekujući smrtnu kaznu on je napisao Epitaf:

 „Pet nas je bilo svega. Života mi smo htjeli.

 Ali nas objesiše i svi smo pomodrjeli.

 Živjesmo ko i ti. Sad nas više nema.

 Nemoj osuđivati – bezumni su ljudi.

 Prigovor nikakav od nas se ne sprema.

Pogledaj, pomoli se, a Bog će da sudi.“

Da je Ernest Hemingvej bio njihov suvremenik, svoj roman “Kome zvona zvone”, mogao je napisati u tri toma. Ali i naš Mak je bio u svome “Kamenom spavaču” na tragu velikih otkrovenja. On tu nije samo veliki poeta nego i tumač tajni. Evo par stihova iz njegove pjesme “Sunčani Hristos“:

 “Ni život ni smrt ne pripada meni.

 Ja sam tek onaj koji je u sjeni,

 onog što se u vremenu ovremeni.

 Onog što mu smrt ne mogaše ništa.

 Onog što pretoči se u stub sunčani.

 Ja sam onaj što iz svoje jeseni.

 Iz zatoka tvari iz tvarne muke u ona

 daleka sunčana počivališta pruža ruke.“

  Epitafi, te kamene enciklopedije prohujalih vremena pomažu nam da se sklopi mozaik o ljudima koji su obilježili svoju epohu. Na jednom starom groblju u Londonu može se pronaći ovaj epitaf: „Here reposes Daniel Defoe author of Robinson Crusoe 1660 – 1731. Veliki francuski pisac Stendal dao je da se na njegovoj nadgrobnoj ploči ukleše epitaf na italijanskom jeziku: „Enri Bejl milanez, živio, pisao, volio.“ Stendal, autor romana Crveno i crno, pokopan je na groblju Monmartr u Parizu. Viljem Šekspir na svojoj nadgrobnoj ploči ima uklesan neuobičajen epitaf: „Bio je poeta kao Vergilije, obrazovan kao Sokrat, mudar kao Nestor. Narod ga voli a Olimp ga ima.“ Gete je bio zaokupljen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Smatrao je da nacionalna književnost nema više puno toga za reći. Sada počinje epoha svjetske literature i svako mora doprinositi razvoju toga razdoblja. Govorio je da treba poznavati perzijskog pjesnika i mudraca Hafiza da bismo bolje razumjeli španskog pisca Kalderona. Pjesnik Hafiz, taj kralj uma i lijepe riječi sahranjen je u perzijskom gradu Širazu. Na osam mermernih stubova postavljena je velika smaragdna kupola od majolike. Pod kupolom je veliki sarkofag ispisan Hafizovim stihovima. Uklesao ih je najveći krasnopisac Perzije A. Malek, zvani „princ kaligrafa“.

Bertolt Brecht – Funkel in Dunkel (Iskra u Tmini)

Nisu svi slikari genijalci kao Mikelanđelo. Ovaj o kome je Brecht napisao pjesmu, sa svake ptice na sebi perja ima ali je ipak bio sve drugo samo ne „rajska ptica“:

 „O jednom slikaru“:

Neer Kas jaše na kamili kroz peščanu pustinju
i vodenim bojama slika zelenu urmenu palmu
(pod teškom mitraljeskom paljbom).

Rat je. Strašna nebesa su plavlja no obično.
Mnogo ih pada mrtvih u barsku travu.
Čovek može da ubija tamnopute muškarce. Uveče
može da ih slika. Ruke su im katkada čudne.

Neer Kas slika bledo nebo iznad Ganga na
jutarnjem vjetru.
Sedam kulija drže mu platno: četrnaest kulija drže
Neera Kasa, koji je pio
zato što je nebo lijepo.

Bertolt Brecht je sahranjen po svojoj želji na jednom starom francuskom dominikanskom groblju u Berlinu (slika gore). Zgrada u kojoj je proveo posljednji dio života nalazi se uz samo groblje. Prozori njegovog stana su gledali na to groblje i svega desetak metara su udaljeni od mjesta gdje je on kasnije sahranjen. Taj prostor je danas muzej i Brechtov arhiv. Bježeći od rata, Brecht je prvo utičište našao u Kopenhagenu. Tamo je napisao jedan satirični dramski tekst pod naslovom Was kostet das Eisen (Koliko košta željezo). Švedska je u to vrijeme bila najveći snadbjevač željezom za Naci-Njemačku. Ovim dramskim tekstom kao i svojim cjelokupnim literalnim djelom, Brecht je opovrgao onu tezu da – dok topovi pucaju muze ćute.

 Da su muze zbilja ćutale dok je zveketalo oružje, ko zna šta bi ispalo od poezije. Jedva ako bi se skupilo nešto mrvica. Jedan od najboljih primjera pruža nam Vergilije. On je propjevao u najcrnja ratna vremena. Nad svojim stihovima je strepio i “mazio ih” kao što medvjedica mazi svoje mladunce, kako sam reče. Muze su ga pratile kao sjena dok je radio. Kakvo ćutanje, koješta, došaptavale su one, tek u ratu se vidi ko je pjesnik a ko nije. On je započeo grandiozan poetski poduhvat kojim bi trebao Homera nadmašiti. Rim je trebao i na polju umjetnosti pokazati dominaciju nad Atenom. Javno čitanje pred imperatorom Avgustom izazivalo je veliku pozornost. To je bilo najviše formalno priznanje poeziji u cijeloj njenoj istoriji. Ni prije ni poslije ona nije bila na nekom mjestu i u nekom času podržana s većim autoritetom. Dante je Vergilija unio u svoju “Božanstvenu komediju” i tamo ga naziva svojim ocem i učiteljem.

 Danas neki Vergiliju, ipak, zamjeraju što nije “sastrugao pozlatu sa svog vremena.” Njegov san o zlatnom vijeku je ostao samo san. Tako je i Rim doživio poslije zlatnog, srebrnog i svoje željezno doba. Rituali spaljivanja vještica su trajali skoro do kraja 19. stoljeća. Napomenimo da je na tlu Njemačke poslednja vještica spaljena na trgu u Minhenu l852. godine. Nije to bilo tako davno. Noći su bile duge, pune zebnje a na svitanja se čekalo dugo. Jedva da je bilo primijetno svjetlo male lampe na stolu Galileja u gustom srednjovjekovnom mraku. Mikelanđelo je morao prekinuti radove na jednoj velikoj skulpturi od bronze. Ona je pretopljena i od nje je izliven top. Posada na tom topu se istakla sa matematski preciznim pogocima. Taj top su od milja zvali “ludi Mićo”. Tamo gdje su njime dejstvovali, trava više nije rasla.

O ljudima govore njihova djela, a možda ponajviše njihovi odlasci. Njihove posljednje želje. Jedan njemački putopisac je u latinskoj Americi pokušao da osvijetli zagonetan ritual ili kult smrti kod Inka i Maja. On je obilazeći groblja na Andima primijetio jedan zagonetan pomen mrtvima. On u svom putopisu govori: „Grab stein dort hat es eine Lucke, eine offene Stelle. Warum? Sie ist der untergehenden Sonne, zu gedacht.“ Mali otvor na grobu je pružao priliku pokojniku da gleda zalazak Sunca. Posljednja zraka Sunca trebala je probuditi pokojnike iz sna. Inke i Maje su dolazili u tišini. Provodili su život u radu i molitvi i onda u tišini odlazili. Navike, običaji, tradicija pa makar i vjekovima stvarana podložna je promjenama. Dolaskom željeznog naraštaja važnu su ulogu u životu ljudi imale njihove omiljene igračke od željeza – topovi i crkvena zvona. U jednoj svojoj priči Andrić piše: „Top nisam nikada video, jesam čuo kad puca o praznicima, ali video ga nisam. Top je važna i sudbonosna stvar. Top može svakog časa da opali i da uplaši i digne ne samo ove golubove sa kamenog vijenca na zidu tvrđave nego i ljude, i da unese teške potrese i velika uzbuđenja među njih. Pucanj topa može u ovim prekomorskim krajevima da javlja dolazak broda iz Evrope. A taj brod nam donosi možda dragog putnika koji nedostaje našoj sreći pa da bude potpuna. Ali može da donese neko službeno pismo sa mnogo pečata, koje javlja neočekivane preokrete, rastanke i stradanja. Pucanj topa može da kazuje da je neprijatelj na vidiku. Uvijek postoji negdje neprijatelj, ali kad se on pojavi, topovi počinju, tako reći, sami od sebe da pucaju i ubijaju. Ovo je onaj koji samo javlja da drama počinje.“

Topovi su bili vreli i u Geteovo vrijeme. Napoleon je osedlao i uzjahao Evropu kao  svoju kobilu.To su bila vremena kad se mnogo pucalo, strasno voljelo i mnogo patilo. Gete je imao jedan susret sa Napoleonom. Njihov razgovor je još i danas prekriven velom tajne. Ekerman je u svojoj knjizi Razgovor sa Geteom pokušao razriješiti zagonetku. „Napoleon vam je označio mjesto u Verteru, koje, kad se strogo ispita, ne može da se održi, što ste mu i vi priznali. Volio bih da znam na koje je mjesto mislio.“ „Pogodite“, reče Gete sa tajanstvenim osmjehom. „E, sve mi se čini da je to ono mjesto gdje Lota šalje Verteru pištolje, a nije izustila Albertu ni riječi, niti mu saopćila svoje slutnje i bojazni.“ Vaše zapažanje je tačno. Ali da li je Napoleon mislio na to isto mjesto ili na neko drugo smatram da je dobro da ne odam – odgovorio je Gete. Malo se odahne i onda ponovo topovi. Topovi kao muzika zemlje i zvona kao muzika vasione. Kažu da život svakog čovjeka obilježavaju tri zvona. To je zvonjenje sa crkvene katedrale povodom rođenja čovjeka  zatim je to zvonjava crkvenih zvona na vjenčanju čovjeka, i posljednje treće zvono tiče se zvonjave crkvenih zvona povodom smrti čovjeka. Zvono udara u ritmu svemirske melodije, ono u čovjekov život na planeti Zemlji unosi puls vasione, dok je časovnik nešto potpuno suprotno, on je također graničnik vremena, on tom vremenu daje čovjeku prihvatljivu formu trajanja vasione, kojoj je podložno i trajanje vremena na planeti Zemlji. Zvonjava zvona je predstavljala bitan događaj u svakome božijem danu. Svi ti tornjevi su imali svoje zvonare, ljude kojima je bila profesija da prevode muziku vasione u svakodnevni život ljudi, koji je toliko podlegao pod ljudskom glupošću.

 Ko je malo bolje osluhnuo, mogao je nedavno čuti iz pravca Mostara šapat neba. Prvi put, nakon više od dvadeset godina zazvonila su zvona sa zvonika Saborne crkve u Mostaru povodom obilježavanja krsne slave – Silazak svetog Duha na apostole, Trojcindana. Posljednja služba pod krovom Saborne crkve služena je u aprilu 1992. Godine, na Vaskrs. Izgrađena je 1873. godine i bila je tad jedan od najvećih i najljepših pravoslavnih hramova na Balkanu. Zapaljena je 15 juna 1992. godine na Trojcindan. Obnova je pri kraju. Počeli su radovi na centralnoj kupoli, a ove godine bi trebalo završiti zvonik i pokriti crkvu. Vladika Grigorije kaže da su svi Mostarci pomagali obnovu hrama i na to su jako ponosni. To ohrabruje i raduje. Tome je svakako doprinjeo i omiljeni mostarski pjesnik Aleksa Šantić koji je simbol onog lijepog lica Mostara. Evo par njegovih stihova iz pjesme “Veče na školju”:

 “I jeca zvono bono.                                    

 pred likom boga svog.

 Ištu. Al tamo, samo,

 ćuti raspeti Bog.”

Kleče kosturi suri.

Po kršu dršće zvuk.

S uzdahom tuge, duge,

 ubogi moli puk.

 Crkva je najstarija evropska institucija. Jedno od objašnjenja, zašto je to tako, može se pronaći u onoj mudroj latinskoj izreci: Ora et labora. (Radi i moli se Bogu) Fascinira vitalnost Crkve i njena sposobnost da se posle velikih historijskih potresa obnavlja i postaje još jača. Ako je igdje božija providnost neupitna, onda je tu. Isto se odnosi i na Džamiju i Sinagogu. Svi smo mi djeca jednoga Boga. Svi smo mi na istom Suncu gaće sušili.

U romanu Viktora Igoa se govori o jednom takvom čovjeku, o jednoj nakazi koja je potpuno bila vezana za zvona katedrale: „Toranj je drhtao, Kvazimodo je uzvikivao i škripao zubima, kostrešila mu se riđa kosa; grudi mu se nadimale kao kovački mehovi, oči mu iskrile, a ogromno zvono kao da je zadihano rzalo pod besnim jahačem.“

 Međutim, nije samo Kvazimodo bio fasciniran crkvenim zvonima. U Kohanovoj knjizi Istorija zapadoevropske književnosti postoji još jedan primjer čovjekove fascinacije crkvenim zvonima. Samo što u ovom slučaju nije riječ o crkvenom zvonaru, nego pak o graditelju tih zvona. Riječ je o Hauptmanovom djelu Potonulo zvono, o kojem je pisao Kohan u svojoj knjizi. Govori se tu o majstoru Hajnrihu koji je neumorno radio, i koji je izlio više od stotinu zvona. Na stotinama zvonika su ta zvona oglašavala muziku vasione i širila se među narodom. Međutim, majstor Hajnrih je sanjao o tome da napravi i svoje posljednje zvono, koje bi trebalo da bude vrhunac umijeća toga majstora, i koje bi bilo potpuni spoj estetike i majstorske vještine. Međutim, nakon bezuspješnog pokušaja da se to zvono postavi na zvonik, majstor Hajnrih se povlači na brda, i tamo se preporađa. On shvata koliko je ništavna njegova tvorevina, jer je to zvono bilo dobro u dolini koju naseljavaju ljudi, ali ne i dovoljno dobro za carstvo brda, prostoru u kojem borave duhovno uzvišeni ljudi, polubogovi, ili pak bogovi, jer to carstvo brda može predstavljati i tu vasionu, s kojom su u dodir došli samo posebni ljudi, koji su se duhovno uzdigli, i koji su prešli granicu koja ljude razdvaja od bogova. Kohan u svojoj knjizi piše: „On postavlja sebi natčovečanski zadatak da napravi novo zvono u čijem će zvuku gromovitih truba potonuti zvon svih zvona i, uz jeku sve jačeg likovanja, objaviti svetu rađanje novoga dana.“ Otkako se povukao u brda, duh majstora Hajnriha čezne za duhovnim vrhuncima, koji su tako udaljeni životima obične mase, kojoj je dotada gradio crkvena zvona, i njegova je želja bila da izgradi novo crkveno zvono, za novu eru, koja će služiti novoj duhovno uzvišenoj crkvi, za nova ljudska pokoljenja, koja će biti bliže svijetu Hajnrihovih brda. Možda je majstor Hajnrih sanjao o početku nove epohe, koja bi trebala zamijeniti ovu željeznu eru, o kojoj je bilo govora na početku ovog teksta, a u kontekstu mitskih priča Gustava Schwaba. Pa tako Kohan piše: „Brda – to je zemlja u kojoj je on ugledao natčoveka, doline – savremena zemlja u koju je on doneo vest o njemu. Ovim fantastičnim sižeom pesnik se oslobodio obaveze da tačnije odredi zadatke i težnje majstora Hajnriha. Zvono o kome Hajnrih sanja ovaploćava u sebi ideal umetničke tvoračke prirode.“ Baš kao što su crkvena zvona svojom zvonjavom objavila otpočinjanje nove ere u povijesti ljudske civilizacije, takozvane nove ere, tako majstor Hajnrih sanja o tome da izgradi novo zvono, kojem će objaviti svijetu otpočinjanja jednog novog Svijeta, ili Svijeta u kojem će živjeti duhovno superiorniji čovjek – odnosno Natčovjek. Međutim, mi iz iskustva bliske povijesti znamo kako je prošao jedan pokušaj građenja Svijeta na principu duhovno uzvišene rase – a to je primjer Adolfa Hitlera, i nacističke Njemačke, čiji su koncentracioni logori i gasne komore progutale milione ljudi u cilju tog čišćenja ljudske civilizacije od genetskog smeća. Svejedno, ta nova era o kojoj sanja majstor Hajnrih ne mora nužno biti slična tom mračnom primjeru iz povijesti naše civilizacije. Dalje Kohan govori da je majstor Hajnirh sličan Ničeovom Zaratustri, koji je također natčovjek, i koji živi u Svijetu Brda, visoko iznad života ostalog čovječanstva. „Majstor Hajnrih prezire gomilu, i gomila ga mrzi. Njegov tajanstveni rad u brdima odvratnost budi svuda. Zaratrustrin natčovek se peo na visine i pio iz izvora koje nisu dotakle nečiste usne gomile. Majstor Hajnrih napušta dolinu radi brda, da mu blizina gomile ne bi oskrnavila njegov ideal.“ Ovdje vidimo sličnost na principu suprotnosti između Hauptmanovog lika majstora Hajnriha i Igoovog lika Kvazimoda. Obojica su bila opsjednuta zvonima, samo što su oni bili potpuno suprotni tipovi ljudi – majstor Hajnrih je bio duhovno uzvišen čovjek, dok je Kvazimodo bio duhovna nakaza, jedan zakržljali čovjek, i duhovno i fizički, koji oličava sve od čega je majstor Hajrnih htio da pobjegne. On čuje kako potonulo zvono ječi označavajući pobedu zemaljskog nad nebeskim u njegovoj duši. Ali, možda će upravo zvona sa tornjeva kao muzika vasione, označiti na kraju sumrak naše ere, tog željeznog naraštaja o kojem je govorio Gustaw Schwab, odnosno sumrak Kristove ere, jer sva zvona današnjice i dalje zvone i skladu sa veličinom žrtve Isusa Krista. Možda će uskoro doći i sumrak te ere, koju je tako dobro i duboko u svojoj duši osjećao majstor Hajnrih. Međutim, možda je i naša civilizacija, bez obzira na zvonjavu crkvenih zvona širom planete zemlje, osuđena na propast, jer je čovjek željezne ere, odnosno čovjek željeznog naraštaja u tolikoj mjeri u svoje kandže uzeo ovu planetu Zemlju, koja je stalno poprište ratova, ljudskog stradanja i izgnaništva, a sve se to omogućuje tom metalnom tehnologijom podređenom ubijanju kojom je čovjek ovladao. Zato se može kazati da su topovi zapravo muzika ove planete Zemlje, da ta zvona samo uzaludno pjevaju svoju muziku vasione, u jednom poretku koji je zasnovan na borbi jačega, koji je zasnovan na sveopštem ubijanju i podjarmljivanju, toliko da je sve ono što simboliziraju crkvena zvona zapravo uzaludno. Ipak, ostaje nada da će možda ta zvona jednoga dana odzvoniti, odnosno označiti rađanje jednog novog pokoljenja. Možda u dubinama Svemira, na nekoj drugoj planeti zvone zvona na katedralama, šaljući tako vapaje čovječanstva duboko u Svemir, i očekujući da će se zvuk tih udaljenih zvona spojiti sa zvukom koje odašiljaju naša zvona na katedralama, i time označiti početak jedne nove ere u povijesti čovječanstva na našoj planeti Zemlji. Zasad je zvuk tih zvona samo jedan usamljeni odjek nad provalijama bez dna – koje okružuju naš Svijet. Sve je Svjetlost, kao što reče Tesla. U jednom njenom zraku je sudbina naroda; svaki narod ima svoj zrak u onom velikom svjetlosnom izvoru koji vidimo kao sunce. I zapamtite: nijedan čovjek koji je postojao, nije umro. Pretvorili su se u Svjetlost i kao takvi postoje i dalje. Tajna je u tome da se te svjetlosne čestice povrate u prvobitno stanje.

Marko Raguž

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close