logo
bios

Marko Raguž: Dubrovnik – ljepota koja traje

Objavljeno prije 1 mjesec . u sri, sep 18th, 2019

MICHELANGELO BUONARROTI U DUBROVNIKU

Dubrovnik – ljepota koja traje

                                                                                              AKO

                                                                                              Ako pjesnik ne čuje pjev ptica

                                                                                              iz obližnjeg parka,

                                                                                              Kako može čuti vapaj umirućih?

Bilješka o Krležinoj drami Michelangelo Buonarroti

O Mikelanđelovim planovima da putuje u Dubrovnik, nešto kasnije. Mikelanđelo Buonaroti je bio italijanski slikar, vajar, arhitekta i pjesnik. Za života su ga zvali „Sveti“, a danas predstavlja „Savršenstvo bez mane“ i miljenik je boginje Talije. Toliko za uvod jer se na pozornici podiže zavjesa za početak Predstave. Radnja Krležine drame se odvija u Crkvi Sikstini, na skelama na kojima je zaposlen slikar Michelangelo Buonarroti koji je na zidovima Crkve slikao svoje djelo Dan Gnjeva Gospodnjeg. Međutim, umjetnik se čitavu noć umjesto da slika, bavi prikazama i sablastima koje ga ometaju u poslu. Tako Krležina drama i započinje – jutro sviće i prva svjetlost se probija kroz prozore Crkve Sikstine, Michelangelo tiho mrmlja nervozan i unezvijeren, baš kao da je u toku neka golema borba, dok na zidovima Crkve nema nikakvih rezultata rada. U takvom stanju Michelangela zatiču dva Famulusa koji su zorom dosli da posjete meštra i da vide ima li ikakvih rezultata njegovog posla na zidovima Crkve. Međutim, pošto se i sami uvjere da umjetnik nije ništa uradio, oni između sebe razgovaraju o Michelangelu: “Dugo ti ja govorim to, brate moj, da je lud. U lance bi ga trebalo sapeti, a ne ovako mititi ga zlatom i maziti. Svemu je kriv taj vatikanski snobizam. Kao da mu nema para danas u Rimu! Nitko nije nenadoknadiv, dragi moj prijatelju.” Dva Famulusa govore tako o Michelanđelu, da je on zapravo jedan luđak i jedan neradnik i da nikakvih rezultata njegovog rada nema na zidovima Crkve. Ili samo ima nekih započetih slika, kakav je ciklus njegovih proroka, koje je on počeo da slika a zatim je sve ogulio. Sve što o Michelangelu imaju da kažu je zapravo da je on zastranio sa božijeg puta i da je on zapravo tek jedan luđak. Evo dijela njihovog dijaloga: “E sunca mi i boga sad već stvar pomalo postaje opasna! Već je prošlo godinu dana kako stoji na istom mjestu! Sve ga nešto sapinje i sapinje i niti s mjesta da bi se maknuo. Sve radi i ruši. Maže pa guli. Razdire i kune i lomi i reži kao zvijer.”

 Sve je to uvod u jednu detaljnu razradu duhovnog stanja jednog umjetnika koji ne može da svoj duh poveže sa duhom univerzuma i muzama umjetnosti, kojega iskušavaju svi mogući izazovi u kojima se nalazi jedan umjetnik. Baš kao da ga je zaposjeo Nečastivi koji ne dozvoljava da se u umjetnikovoj duši pojavi sklad božasnkog reda, koji bi on tada prenio na zidove Crkve. Čak i Famulusi govore o uzaludnosti umjetnikovog posla, jer je i po njima bolje provoditi vrijeme u krčmi i kockati se, nego da se nanosi boja na neku stijenu – o tome govore dok iznad Rima bruje jutarnja zvona, i oni govore o iskušenjima koji također muče i Michelangela. Jedan stih iz Krlržine simfonije Pan to dočarava ovako:

 “O kad bi ti, Bože, znao kako sam grešan u duši,

 s prstiju mi kapa mlaz tople nevine krvi.

 O, kad bi ti, Bože, znao kako me savjest mrvi,

 spalio bi me ognjem da Grijeh me uguši.”

Tada na zapovijed Gospodnju stiže odmazda s neba u stihu:

 „Daj da ti s krvavog oka skinem luđačku mrenu,

 da se prospu svijetla, linije i boje.

 Sotonu da čuješ gdje divnu pjesmu poje,

na crvenom ognju gdje cjeliva ženu.

 Daj da ti s krvavog oka skinem luđačku mrenu.”

 “Dolazi Michelangelo Buonarroti. Njegove su geste i kretnje samlivene i teške. Lice mu je obrašteno dugom, pustinjačkom, kovrčavom bradom i poštrcano bojama, te se pričinja, kao da nosi groznu, iznakaženu, demonsku krinku. U naručju ima bijele ruže te ih sipa po skelama.” To je prvo stupanje na pozornicu umjetnika čiji je duh pred velikim iskušenjima, i koji sumnja u svrhu svoga rada, jer Nebo iznad njega je nijemo, i ono ne odgovara na njegove vapaje, niti mu daje potvrde da je njegov izbor ispravan, da njegovo stvaranje umjetnosti ima smisla. Ta dilema muči svakoga umjetnika, jer on na ovome svijetu ne dobija satisfakciju za svoj rad, a neki viši poredak koji bi mu trebao dati potvrdu da je njegov izbor ispravan i da njegov golemi trud ima smisla – mu ne daje nikakav znak, niti umjetnik ima neku potvrdu da sveti likovi koje on slika na zidovima Crkve posjeduju svoju egzistenciju u tim dalekim prostranstvima Nebesa, gdje se nalazi Carstvo Božije, koje jedino umjetnicima i može dati neku satisfakciju, budući da je ovaj svijet u kandžama Nečastivog i da je porok jedino što cvjeta na ovome Svijetu. Evo kako o svemu tome razmišlja sam Michelangelo: “Melješ me, mrviš i daviš Gospodine! O, od onoga dana kako sam provirio iz majčine utrobe, biješ me i gaziš, a ja ništa ne mogu, samo stenjem pod tvojom težinom. Gospodine! Gospodine! Eto! Ležim u tom grobu prokletom, mislim na tebe i patim se, a ti šutiš. O, tako krvnički okrutno šutiš.” Ta šutnja Gospoda je nešto što je bilo predmet umjetničkih opservacija i u drugim umjetničkim djelima, pa tako u jednom razgovoru između Velikog Inkvizitora i Isusa, koji zapravo nije razgovor jer Isus sve vrijeme šuti, dok mu Veliki Inkvizitor iznosi objašnjenja zašto je Crkva morala da izda Isusova učenja kako bi mogla ovladati ljudima, i na kraju jedini odgovor koji Isus nudi Inkvizitoru jeste taj da mu prilazi i ljubi ga u obraz, jer je to suština Isusovog učenja – a to je zapravo prekidanje agonalnog lanca. Možda se u tome sastoje i dileme samoga Michelangela u ovoj Krležinoj drami, jer i njega mori to što Gospod šuti na svu tu patnju i sva iskušenja koja zbog višeg poretka umjetnik prolazi na ovome Svijetu. O tome se i govori u razgovoru Michelangela sa Nepoznatim, koji je zapravo Nečastivi koji ga iskušava i koji ga pokušava ubjediti u uzaludnost njegovog rada i stvaranja umjetnosti: “Vjeruješ u nadzemaljsku, višu potrebu tvoje nadljudske biti! Zašto se nisi razbio? Sunovratio? Uvjeren si, glupane, da kroz tebe probija os svemira.” Sva ta pitanja koja muče Michelangela su pitanja koja muče svakoga umjetnika – pa tako na kraju i svakoga čovjeka. Jer kako je moguće nešto zidati na temeljima koji se zasnivaju na nečem što se nalazi izvan čovječijeg dohvata – na vjerovanju u nadljudski život. Jer šta je umjetnost ako ne čežnja za uzvišenim duhovnim poretkom, koji čovjeka čeka nakon smrti, u nekim drugim svjetovima, jer taj uzvišeni duhovni poredak čovjek na ovom svijetu ne može pronaći.

 Vrhunac Krležine drame se odvija kad u Crkvu u kojoj Michelangelo stvara dolazi Papa kako bi se osobno uvjerio u rezultate koje je Michelangelo ostvario na zidovima Sikstine. Međutim, vrata Crkve su zatvorena i papa čeka pred vratima, dok Famulus dolazi kod Michelangela i moli ga da otvori vrata tom uvaženom posjetiocu. Michelangelo je pospan i ne želi otvoriti vrata bez obzira što se radi o samome papi, ali mu Famulus govori da nemaju novca za pribor i boje za slikanje, da su posvuda u dugovima. Buka pred vratima se pojačala. Učenik Frančesko ga već uplašeno budi i trese: “Meštre, ta probudite se meštre tako vam rana Kristovih. Bacit će nas u okove. Spalit će nas, meštre. Proklet će nas. O, jao.” To je život umjetnika. Michelangelo je prodao svoju očevinu, i on ulaže vlastiti novac u svoju umjetnost, i Famulus mu govori da su do grla u dugovima jednom mesaru. Jer i umjetnik mora da jede, i umjetnika stavlja pred iskušenja njegova životinjska priroda, budući da i on mora da jede meso, koje je i za njega potrebno nabaviti od mesara. Kako on može vjerovati u svoje nadljudsko biće i u autonomiju Duha – kad svaki dan mora podmiriti svoju životinjsku prirodu određenom količinom mesa, kad jedna životinja mora biti ubijena kako bi on preživio. Čovjek ubija da bi preživio, i to ne može da promijeni nikakav umjetnički domet niti duhovna uzvišenosst – to je čovjekovo prokletstvo, i to je ono što velikog meštra Michelangela dovodi pred iskušenja. Evo šta papa govori Michelangelu: “Čuješ li sinko? Čuješ? Treba se smiriti i naći ravnotežu u sebi! Jer šta  znači to tvoje besposličarenje po zidovima? Kao da su se vještice poigravale sa đavolima, doista, tako to sve u tebi i oko tebe izgleda. Ništa to ne znači! Pa i ne vidi se ništa! Nema ničega! Šta to znači, da ti nogama razbacuješ boje? Kao da se rveš sa nekim demonima po zidovima! Šta znači, sve to sinko? Od Uskrsa do Uskrsa ništa. Jedno veliko golemo – ništa. A Michelangelo odgovara: “Malo je to, Presveti Oče, od Uskrsa do Uskrsa! Premalo je to, da bi moglo dozrjeti sjeme dubokih misli. Jer sjeme u brazdama moždanim polagano zrije, presvete Oče! A plod mudrosti Gospodnje ne sazrijeva kao kajsija svakog ljeta. Polagano zrije mudrost saznavanja, Bezgrešni! I nisam ja tome kriv – što je Gospodin tako uredio.” Papa odgovara udobrovoljeno, jer mu se svidjela ta “bogobojazna misao”: Tako je. Dobro si se izrazio sinko, dobro. Još uvijek živiš u Našoj sjeni, vidi se. I pogađaš naše najskrivenije misli. Tako je. Sjeme u moždanim brazdama polagano zrije, polagano, doista.” Sa papom Michelangelo razgovara o razlozima zbog kojih već godinu dana ništa nije naslikano na zidovima Sikstine: “Lažu na Vatikanu, Oče Presveti! Lažu, Bezgriješni! Radim ja, radim! Samo se teško živi! Eto! Boje i materijal kupujem za rođene pare. Već sam i sve svoje zemlje prodao! Očevinu svoju. A eto, u prnjama hodam i o hljebu živim, o suhome hljebu.” Neko iz papinske pratnje govori da se ne živi samo o hljebu nego i o riječi Gospodnjoj. Međutim, papinsku svitu zanima gdje je djelo, gdje je taj veličanstveni trijumf čovjekovog duha, jer je Michelangelo kao umjetnik plaćen kako bi dokazao trijumf čovjekovog duha nad životinjskim principima – što bi bio i trijumf Isusovog poretka Svijeta nad poretkom Nečastivog ukoliko bi on zavladao Svijetom.

Ipak, treba naglasiti da je u stvarnosti istina izgledala drugačije nego je predstavljena u Krležinoj Legendi. Legende su samo legende i ništa više od toga. Mikelanđelo je kao veliki umjetnik uživao veliki ugled u Vatikanu. Sa mnogim crkvenim velikodostojnicima imao je bliske veze. Jedan od njih je bio nadbiskup Dubrovnika Ludovik Beccaldelli. Obojica su pisali poeziju te je njihova prepiska bila pravi literarni kružok. Evo par stihova koje je Mikelanđelo napisao u pismu svome prijatelju Ludoviku Beccaldelliju, nadbiskupu dubrovačkom:

 “Milošću i putem mnogih grdnih bola

 Mi ćemo nać se u Raju, o Monsignore:

 No, prije smrti, ne će bit najgore

 Vidjet se još i sred tog plačnog dola. 

Tvrd ako put i brda i more prječe

 Sastanak nov, duh naš se na let sprema

 Pred svime: snjed i led ga skučit ne će.

 Za krila misli lanca i spona nema.”

Zanimljivo je da se veliki Mikelanđelo godine 1556 spremao da posjeti Dubrovnik ali ga je u tome spriječila smrt njegovog pomoćnika Frančeska. Ali, Mikelanđelo je dug period sa mislima bio u Dubrovniku i sa Dubrovnikom, a to je mnogo važnije od kratke posjete i jedne šetnje Stradunom. Da je stvarno tako i bilo potvrđuje njegova prepiska sa monsinjorom Ludovikom Bekalldellijem, nadbiskupom dubrovačkim.

Ovaj tekst smo počeli a tako ćemo i završiti: sa jednim stihom dubrovčanina Voje Šindolića. On je drugovao i vodio prepiske sa mnogim velikim umjetnicima, a jedan od njih je bio i Bob Dylan:

Ako pjesnik kao prorok života

ne zna da pripada planeti Zemlji,

kako može pripadati ijednoj državi?

Dakle, umjetnost je trijumf ljudskog duha i dokaz da je taj ljudski duh jedna moćna sila u vasioni i da je ona zapravo stožer te vasione.  

Autor: M. Raguž

Dubrovnik – Stradun

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh