logo
bios

Ludilo kao ljudsko stanje

Objavljeno prije 3 sedmice . u pon, nov 26th, 2018
Duševna patnja možda uopće nije bolest, nego nešto što bi se preko noći moglo dogoditi svakome. Svi se možemo naći na milost i nemilost prepušteni nenadziranim mislima, osjećajima i čuvstvima, potopljeni u strahovito crno svjetlo što smo ga navikli imenovati riječju koja titra između pjesničke, genijalne i patološke — ludilo. Ako je istina da to stanje nipošto nije rezervirano isključivo za luđake, da obično nije trajno i definitivno, nego da je prije jednokratna i repetitivna međuigra i da postaje trajno i definitivno samo ako se ne liječi, tada nije moguće niti zamisliti da ćemo problem duševne patnje moći riješiti ako čovjeka koji pati liječimo tako da ga zatvorimo u prostor zatvoren i lišen svijeta koji se naziva duševnom bolnicom.

Godine 1978. Franco Basaglia (1924–1980) je uspio u nakani da se u Italiji donese Zakon 180, koji je propisao zatvaranje duševnih bolnica. Svjetska zdravstvena organizacija je 2003. godine tu mjeru označila kao ”jedan od rijetkih inovativnih događaja u psihijatriji u svjetskim mjerilima”. No teško bismo pogriješili ako bismo zatvaranje duševnih bolnica smatrali najvećim dometom rada i nastojanja Franca Basaglie. Pogreška bi bila u korist predstavnika zakona, kod kojih se stvari obično odvijaju ovako: nešto se dopusti, u ovom slučaju zatvaranje duševnih bolnica, no potom nitko ne brine za ostvarenje načela koja su nadahnula donesenu mjeru, premda bi ta mjera imala biti samo prvi korak na dugom putu što ga valja preći.

Franco Basaglia je svoj put utro nizom rasprava napisanih između 1963. i 1979., koje su danas sabrane u knjizi pod naslovom Utopija stvarnosti (L’utopia della realtà). Naspram revolucije koja, kako nas podsjeća Salvatore Natoli, ima eksplozivan karakter, budući da označava ubrzavanje vremena imajući u vidu drukčiju budućnost, utopija, koja na budućnost gleda s terapeutskom etikom, gdje se zla eliminiraju racionalnim nadzorom učinaka, potrebuje mnogo budućnosti. Basaglina operacija spada u utopijske, a ne u revolucionarne operacije.

Zatvaranje duševnih bolnica bilo je, prema Basaglinim projektima, samo prvi korak u smjeru društvenog pretresa, ponovnog pregleda društvenih odnosa počevši od kliničke prakse, upravo one kliničke prakse koja je svojedobno nastala da bi se društvo, zainteresirano prije svega za očuvanje unutarnjeg mira i važećih odnosa moći, zaštitilo pred lošom savješću. Budući da društvo u tu svrhu nije znalo iznaći bolje sredstvo, kliničku je praksu zadužilo da pribavi znanstveno utemeljenje (pri tadašnjem, vrlo dvosmislenom psihijatrijskom znanju), zbog čega bi se činilo svima prihvatljivo i čak nužno da se luđaci zatvore u četiri zida i debelim zidovima ograde od ostatka društva.

Da bi klinička praksa uslužno obavila svoju zadaću, ludilo je proglašeno bolešću koja, da bi mogla biti liječena, treba biti otrgnuta od svijeta iz kojega izvire, dakle od svijeta života što ga je Husserl prvi označio kao Lebenswelt. Tako je započelo zatvaranje u duševne bolnice. O njemu Basaglia kaže:

Ludnica opravdava svoje postojanje time da u njoj neracionalno postaje racionalno. Kad je netko lud i ide u ludnicu, prestaje biti luđak i pretvara se u bolesnika. Postaje racionalno biće, barem u mjeri u kojoj je bolestan.

Zapravo zatvaranje duševnih bolnica nije bila konačna svrha Basagline operacije, nego samo sredstvo pomoću kojega bi se društvo moglo obračunati s nevoljama što ga tako često muče — sa siromaštvom, oskudicom, ovisništvom, isključivanjem i čak delikvencijom, koje se nerijetko spajaju s ludilom. Luđake, ako su bogati, ne isključuju iz društva. Ako su imovinske koristi ludilom ugrožene, u najboljem im slučaju oduzimaju imovinske interese. Zbog toga, piše Basaglia, um se ne bavi tim ludilom, nego onim izlučenim, institucionaliziranim, zatvorenim, koje je uvijek ludilo siromaštva — koje je u biti siromaštvo, ako se ono drugo ludilo može nastaviti izražavati negdje drugdje, izvan izlučenosti. Odnos uma prema tom ludilu jest dakle odnos uma prema siromaštvu.

Siromaštvo je najlakše nadzirati i kontrolirati, ako ga utišamo kaosiromaštvo i pustimo govoriti samo u obliku bolesti. Ako se dakle kliničko znanje daje na raspolaganje društvu, koje se ne želi baviti svojim nevoljama, nastoji Basaglia učiniti suprotno: želi postići da društvo prihvati ludilo, tu figuru što ga je uvijek uznemiravala. Basaglia o ludilu kaže da je ljudsko stanje (condizione umana). Postoji u nama i isto je tako prisutno kao što je prisutan i um. Problem je u tomu da bi društvo, ako bi se htjelo smatrati civiliziranim, moralo prihvaćati kako um tako i ludilo, no ono zapravo nalaže znanosti, psihijatriji, da ludilo prevede u bolest, kako bi ga eliminiralo. Ludnica tu pronalazi svoj razlog postojanja.

Kad je Philippe Pinel 1793. godine u Parizu ustanovio prvu duševnu bolnicu i u skladu s načelom da luđaka nije moguće izjednačiti sa zločincem oslobodio luđake iz zatvora, on nije imao takve namjere. Time se psihijatrija već od svojega rođenja predstavila kao znanost čovjekova oslobođenja. No takva je bila samo kratko vrijeme, jer iz zatvora puštenog luđaka smjesta su zatvorili u drugi zatvor imenovan duševna bolnica. Tim danom započinje kalvarija luđaka i procvat psihijatrije. Pregled povijesti psihijatrije razotkriva nam imena velikih psihijatara, dočim za luđake ostaju samo naljepnice: histerija, astenija, manija, depresija, shizofrenija. Povijest psihijatrije, kaže Basaglia, jest povijest psihijatara, a ne povijest bolesnika.

No jesu li depresija, manija, shizofrenija istinske bolesti kao čir, virusni hepatitis, rak? Ili se pak doživljaj shizofrenije veoma razlikuje od pojedinca do pojedinca i veoma je ovisan o osobnoj povijest, tako da različite zgode i simptome nipošto ne možemo označiti istim imenom?

U revnosti da se kao znanstvena grana pridruži medicinskoj znanosti, psihijatrija je bez krzmanja zanemarila ”subjektivnost” luđaka i ”objektivizirala” ih pred licem jedinstvene, zaštićene subjektivnosti — liječnikove. No je li moguće vjerovati da bi luđaka bilo moguće izliječiti, dakle ponovno uspostaviti njegovu osobnost, ako mu tu subjektivnost institucija odriče? Očito ne.

Kad je Franco Basaglia prihvatio načelo jednakosti između bolesnika i liječnika, otkrio je da postaje luđakom čovjek s kojim je moguće uspostaviti odnose samo ako mu priznaju njegovu subjektivnost. Otkrio je i da luđak ne potrebuje samo liječenje, nego i ljudski odnos sa svojim liječnikom, realno rješenje za svoje preživljavanje, novac, obitelj i sve što inače treba i liječnik koji ga liječi. Ukratko: Bolesnik nije samo bolesnik, nego čovjek sa svim svojim ljudskim potrebama.

Kad s luđakom postupamo kao s čovjekom, piše Basaglia, on ne predstavlja više bolest, nego krizu, životnu, egzistencijalnu, društvenu, obiteljsku krizu. Ta postaje stalna i definitivna ako luđaka, koji se izgubio u svijetu, otrgnemo od svijeta i više ili manje za stalno zatvorimo ga u ne-svijet koji se naziva duševnom bolnicom.

Duševna patnja možda uopće nije bolest, nego nešto što bi se preko noći moglo dogoditi svakome. Svi se možemo naći na milost i nemilost prepušteni nenadziranim mislima, osjećajima i čuvstvima, potopljeni u strahovito crno svjetlo što smo ga navikli imenovati riječju koja titra između pjesničke, genijalne i patološke — ludilo. Ako je istina da to stanje nipošto nije rezervirano isključivo za luđake, da obično nije trajno i definitivno, nego da je prije jednokratna i repetitivna međuigra i da postaje trajno i definitivno samo ako se ne liječi, tada nije moguće niti zamisliti da ćemo problem duševne patnje moći riješiti ako čovjeka koji pati liječimo tako da ga zatvorimo u prostor zatvoren i lišen svijeta koji se naziva duševnom bolnicom.

Tako je Franco Basaglia najprije u Gorici (Gorizia), a potom u Trstu započeo oglede s otvaranjem duševnih bolnica. Slično je učinio Eugenio Borgna u Novari, gdje su ”luđaci” u primjerenoj pratnji mogli izići iza zidova, neizvjesno se i nekako zbunjeno kretati po gradu, popiti kavu u baru, ući u crkve, kupovati štogod na tržnici, obratiti se komu (najčešće bez odaziva), ukratko upoznati se s koordinatama zajedničkog svijeta iz kojega ih je ludilo izlučilo privremeno, a duševna bolnica konačno.

U grad nisu mogli izaći oni koje je boravak u duševnoj bolnici ponizio na pred-ljudski stupanj, oni koje je depresija ovila u mrak i nepopravljivo im obilježila lica, a ni bolesnici, zbunjeni od bludnji, odveć bogatih i odveć živahnih, da bi ponovno mogli sklopiti stvarnost, uvaljeni u lake maštarije, koji stvaraju fantazijski svijet kao nadomještaj za realni iz kojega su ih isključili. Izlaz nisu dobili ni opsjednuti manijom, koju je Platon imenovao božanskom, a koja se oduvijek izražavala u povezanosti s prorocima, a zatvorena u duševnim bolnicama poprimala je neljudske, pokadšto pred-ljudske crte.

Ako se čovjek rodio da bi bivstvovao u svijetu, kako kaže Martin Heidegger, je li onda doista moguće vjerovati da je moguće čovjeka, kad ga zahvati vihor ludila (bilo u nijemom obliku kao depresija, bilo u bučnom kao manija) zaštititi tako da ga definitivno izlučimo iz svijeta? Zar mu tako ne oduzimamo mogućnost da organizira svijet, a time i jedinu istinsku mogućnost da prakticira um?

Tako su od tridesetih godina XX. stoljeća učili Ludwig Binswanger i Eugène Minkowski u Švicarskoj, a sljedećih godina Ronald Laing i David Cooper u Engleskoj, Gilles Deleuze i Michel Foucault u Francuskoj, Danilo Cargnello, Bruno Callieri i Eugenio Borgna u Italiji, gdje nikada nisu dodijelili sveučilišnu katedru nijednom predstavniku toj, duševnim bolnicama i uporabi psihofarmaka suprotstavljenoj, psihijatrijskoj struji. Na to je jednoga dana Franco Basaglia otvorio krletku duševne bolnice. To je vjerojatno uradio u jedinom gradu u kojem je duševnu bolnicu bilo moguće otvoriti — u Trstu.

Trst je zapravo malo austrijski, malo slovenski, malo hrvatski, malo talijanski. Trst je grad budućnosti, ako hoćete, grad koji je navikao živjeti sa strancem i dakle sa stranim, onim što imenujemo ludim. Danas se ”luđaci” mirno šeću Trstom, istodobno sa starijima. Stariji na stanovit način razmišljaju slično kao i ”luđaci”, i u gradu ih je puno, kao i stranaca, koji donose sa sobom drukčije viđenje svijeta, čudno ili strano za te krajeve, pa ipak ne toliko čudno, ako su ljudi manje kruti i ako nauče vrlinu obično zvanu ”tolerancija”.

Ako je Franco Basaglia sanjao da bi klinika jednom mogla postati laboratorij za nove oblike društvenih odnosa, danas ne bismo mogli doživjeti krutije buđenje, budući da moramo priznati posvemašnju dominaciju organicističke psihijatrije, da ne govorimo o psihijatrijskoj genetici. Otkrićima znanosti i njihovim lijekovima nije moguće ništa predbaciti sve dok čovjek, uključujući tamne meandre njegove duševnosti, ne postane običan laboratorij u kojem znanosti dokazuju svoje hipoteze.

Čini se da doživljuje brodolom Basaglina utopija da liječenje treba postati laboratorij za uspostavu ”humanih”, a ne ”opredmećenih” odnosa među ljudima — pomoću po čitavoj zemlji raspoređenih službi za duševno zdravlje, skupina za suživot, nastanjenih u zajedničkim boravištima, uz sudjelovanje učitelja, odgojitelja, pratitelja, motiviranih sudionika. Doživljuje brodolom Basaglina zamisao, premda prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije na Zapadu svaki peti adolescent pati od duševnih smetnji, a do godine 2020. će se broj neuropsihijatrijskih smetnji povećati za više od pedeset posto. Postat će jedan od pet najčešćih uzročnika bolesti, radne nesposobnosti i smrti.

Što činiti? Da pogođene pošaljemo u ludnice ili da im radije pomognemo ponovno uspostaviti odnos sa svijetom? Duševna bolnica taj odnos definitivno prekida, a službe za duševno zdravlje im ga, takve kakve jesu, zbog nemara, nehajnosti, bezbrižnosti, pa i zbog straha društva od različitosti, koju personificiraju pojave imigranata, ovisnika, beskućnika, izopćenika, ne jamče. Zbog lošeg djelovanja tih službi, Basaglia se bojao povratka duševnih bolnica i najavio ga je. Unatoč tomu, njegova mu je utopijska, nevizionarska priroda dopustila sljedeću izjavu:

Važno je bilo dokazati da nemoguće postaje moguće. Prije deset, petnaest godina, nije bilo moguće zamisliti da bismo mogli zatvoriti duševnu bolnicu. Duševne bolnice će se možda vratiti, takve kao prije i još više odvojene od svijeta, to ne znam, u svakom slučaju smo dokazali da je ludom čovjeku moguće pomoći drukčije, i naše je svjedočanstvo bitno. Ne vjerujem da bi bila pobjeda već dobivena, jer se neka pobuda primila. Značajno je nešto drugo: da danas znamo što je moguće učiniti. Manjina poput nas u svojoj slabosti ne može pobijediti, jer vlast je ta koja svagda pobjeđuje. U najboljem slučaju, možemo uvjeravati. U trenutku kada postanemo uvjerljivi, pobjeđujemo, to jest izazivamo preobrazbu koju je inače teško dosegnuti.

Basaglia je savršeno znao da nije dostatno zatvoriti psihijatrijske ustanove i prestati sa spaljivanjem života među zidovima, s tim tihim holokaustom u ime znanosti, ako želimo dosegnuti da društvo prevrednuje svoj odnos prema različitim figurama ludila i prema patnji općenito. Valja dodati da je psihijatrijsko liječenje postalo u našim danima puno zahtjevnije: nekako je više aseptično i čak čišće, i zbog toga puno invazivnije nego što je svojedobno to bila institucija duševne bolnice.

Danas je uistinu ugroženo društvo kao totalna institucija u kojem previše pojedinaca svakim danom pomaže sebi tabletama kako bi bolje kontrolirali svoje raspoloženje. Kemiji daju prednost pred društvenim odnosima, dok ne postanu kemijski roboti. Kadri su dosegnuti zahtijevane rezultate, a njihove su se duše našle u gluhoj tišini. O tomu je u jednoj raspravi pisao psihijatar Franco Rotelli, koji je preuzeo nasljeđe Franca Basaglie.

Molekularna biologija i neurofiziologija bit će itekako sposobne, neurološke će nam znanosti moći jako puno reći o mozgu, mnogo će nam reći genetika. No o nečemu nam sve te znanosti neće nikada moći ništa reći: o etici, to jest o načinu na koji ljudi odlučuju uspostaviti društveni ugovor, o vrednotama i uporišnim točkama, na koje se oslanjaju, kad se odlučuju za odnose s drugima. Mislim da bi Franco Basaglia to bio kadar: pitanje je znao postaviti na najvišoj razini. Počeo je naime s etikom, jer je htio ponovno otvoriti problem bolesti, medicine, odnosa, počevši s jezgrom same etike, s vrednotama, s načinom kako institucije konkretno organiziraju te vrednote, ostvaruju ih i daju im konkretno lice.

To je bio Basaglin projekt. Zatvaranje duševnih bolnica imao je biti samo jedan od manjih koraka, u ovom slučaju na ograničenom području duševnih bolesti. Uz te bi korake od društva zahtijevali da se prestane bojati različitosti koju ugošćuje i koju bi, u tom ili onom obliku, moralo sve više ugošćavati. No naše je društvo očito sve više osjetljivo za odnose moći i sve manje na odnose pomoći. Možda zaštita drugačijih, ludih i ostalih slabijih pojedinaca, kojoj je ozračje sedamdesetih bilo naklonjeno, a što je dovelo do zatvaranja duševnih bolnica, u našoj kulturi više ne slovi kao ideal.

No ne nudi li upravo takav pogled ugodan teren da se ludilo i očaj, koji ga svagda prati, još više rašire? Srce se okamenilo i izgubilo povjerenje u terapeutski karakter što ga komunikacija i društveni odnos posjeduju kao svoju specifičnu crtu, a koju svatko od nas može provjeriti kada se ne osjeća dobro.

Umberto Galimberti

Preveo s talijanskog Mario Kopić

Umberto Galimberti, I miti del nostro tempo, Milano: Feltrinelli, 2013, str. 197–204.

Filozofski magazin

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh