Piše: Mario Šimović
Izbori za predsjednika velike stranke u bilo kojoj zemlji svijeta su uvijek više od samog izbora predsjednika jedne stranke jer određuju put kojim će uz stranku krenuti i cijela zemlja. Nema sumnje da su takvi izbori i za predsjednika SDP-a u BiH, vodeće opozicijske stranke u zemlji.
Favorit za predsjednika SDP-a je dosadašnji predsjednik Nermin Nikšić pa je to prilika da analiziramo njegove četiri godine mandata te da vidimo koliko su njegovi potezi promjenili stranku i državu.
Pozicija kapetana broda koji tone nije nešto što želite da budete, a SDP brod je tonuo kao Titanik pa sama kandidatura Nermina Nikšića i Jasmina Imamovića na prošlim izborima zaslužuje respekt. Pobjednik izbora Nermin Nkišić odmah povlači nepoznat potez za političku tradiciju na ovim prostorima – svog protukandidata na izborima Jasmina Imamovića uzima za najbližeg suradnika. U većini stranaka na ovim prostorima poraženi kandidat bude diskvalificiran od strane pobjeđenog, a često i izbačen iz stranke. Najbolji primjer je naravno HDZ Hrvatske gdje je bivša predsjednica Jadranka Kosor izbačena iz stranke, a bivši predsjednik Tomislav Karamarko potpuno marginaliziran. Da to nema veze sa ideološkom pozicijom stranke, već sa naslijeđem totalitarizma koje sve stranke i pojedinci njeguju, najbolje govori primjer Naše stranke i njihovog odnosa prema bivšem presjedniku Dennisu Gratzu koji je potpuno marginaliziran zajedno sa svojim suradnicima.
Bio je to prvi veliki potez Nermina Nikšića, a pokazatelj toga je njegov najvažniji saveznik tokom cijelog mandata, ali i predstojećih izbora u stranci Jasmin Imamović. Rezultat toga je i velika pobjeda SDP-a i Jasmina Imamovica u Tuzli na Općinskim i Općim izborima.
Drugi veliki zadatak Nermina Nikšića bio je širenje SDP-a na područje Republike Srpske i zapadne Hercegovine. To je sigurno najzahtjevniji zadatak i ima mnogo šire značenje od širenja same stranke. Pitanje je to, može li se obnoviti multietničko tkivo Bosne i Hercegovine. Puno je izazova pred kojim se našao Nikšić na tom putu. Novi članovi iz Republike Srpske morali su da zadovolje dva zahtjeva; da ne dovode u pitanje vladajuće bošnjačke narative o zadnjem ratu, ali da istovremeno ne otvaraju širok front prema vladajućim narativima u Republici Srpskoj. Pojednostavljeno, ne doći u sukob sa većinskim bošnjačkim glasačkim tjelom u Federaciji i ne doći u sukob sa većinskim glasačkim tijelom u Republici Srpskoj kojoj se obraćaš. SDP je to našao u likovima Vojina Mijatovića i Draška Aćimovića. Bez obzira na sve probleme sa kojima se našao SDP u Republici Srpskoj, lošem izbornom rezultatu i odlasku Draška Aćimovića, slobodno možemo reći da je Nikšić uspio. Mijatovićeva pojava je otvorila pitanja šta znači biti „prihvatljiv Srbin“ u Federaciji. SDP ima jak glas u Banja Luci u liku Vojina Mijatovića što se najbolje vidjelo prilikom protesta u Republici Srpskoj gdje se Mijatović isprofilirao u jednog od čelnika opozicije. Da stvari nisu samo kozmetičke prirode govori činjenica da Mijatović već sada jedan od čelnika SDP-a Bosne i Hercegovine i blizak Nikšićev suradnik.
Bez obzira na napade bošnjačkih nacionalista na predsjednika Nikšića, SDP je uspio da uspustavi princip koji je od povijesnog značaja za BiH – biti prihvatljiv na bilo kojem teritoriju Bosne i Hercegovine bez obzira na etničku pripadnost i imati punu empatiju prema svakoj žrtvi rata. Sve ostalo nije predmet javne rasprave.
Treći izazov i zadatak pred kojim se našao Nikšić bilo je ujedinjenje ljevice, što je bila i kongresna odluka što danas ističe i bivši predsjednik Zlatko Lagumdžija. Vrlo brzo nakon izbora za predsjednika SDP-a Nikšić se u Mostaru sastao sa Dennisom Gratzom i Željkom Komšićem, gdje je dogovorena suradnja koje će rezultirati zajedničkim nastupima. Nažalost, prvi dogovor nije ispoštovan što je rezultiralo gubitkom općine Centar u Sarajevu ali i desetine drugih općina koji bi bile pod kontolom ljevice da se dogodio zajednički nastup. Svjesni toga, moralne vertikale građanske scene u Bosni i Hercegovini prof. dr. Nerzuk Ćurak i slavni redatelj Dino Mustafić, zajedno sa nevladinim organizacijama organizirali su zajednički skup lijevih intelektualaca i lidera građanskim stranaka na Jahorini. Rezultat tog skupa je Jahorinska deklaracija koja je inzistirala na zajedničkom nastupu, ali i jasno naznačila da građanske stranke neće u postizbornu koaliciju sa nacionalnim strankama. Na žalost i ta deklaracija je bila mrtvo slovo na papiru. Ljevica je izašla na izbore odvojeno i sa čak tri kandidata za predsjedništvo Bosne i Hercegovine. I takva razjedinjena ostvarila je ukupno najbolji izborni rezultat. Nikšić odmah nakon izbora formira “BH Blok” kojeg čine SDP, DF i Naša stranka. BH Blok se iz dobro poznatih razloga raspao i sada je pravo pitanje za profesora Lagumdžiju – i ne samo za njega – šta je Nermin Nikšić mogao više uraditi nego što je uradio na ujedinjenju ljevice.
Bez obzira što je Lagumdžija profesor informatike, ipak je dužan koristiti formalnu logiku i pošteno reći da Nikšić nije mogao uraditi više od onoga što je uradio.
Bez obzira što su ovi rezultati dovoljni da kažemo da je Nikšićev mandat bio jako uspješan, najvažnija stvar za SDP i za cijelo društvo je unutarnja demokratizacija SDP-a koju Nikšić predstavlja cijelokupnom BH društvu kao kategorički imperativ. Jer, nije nužno da se bavite političkom filozofijom da bi vam jasno bilo da je glavni uteg SDP-a bivši predsjednik Zlatko Lagumdžija.
Bez obzira što je od 2014. godine Lagumdžija samo član SDP-a bez bilo kakvog utjecaja na rukovodstvo, u glavi prosječnog birača on je bio i dalje onaj koji vodi stranku iz sjene. Izbacivanjem Lagumdžije iz stranke SDP bi osvojio sigurno 5-8 posto glasova više na općinskim i općim izborima. Većina lidera stranaka bi se odmah riješila tog utega, ali ne i Nermin Nikšić.
Potpuno svjestan da nisu važni postoci već temeljne vrijednosti zapadne civilizacije i liberalne demokracije, Nikšić je dopustio Lagumdžiji da cijelo vrijeme radi protiv njega, a da je u očima prosječnog glasača on doživljavan kao njegov saveznik.
Dok god ne krši stranački statut, Lagumdžija i njegovi saveznici su dobro došli u SDP jer je njemu utemeljenje demokracije u BH društvu važnije od stranačke dobiti i štete.
Nikšić je bio blag i susretljiv i prema drugim neistomišljenicima u stranci od kojih su neki vodili lokalne organizacije i direktno radili protiv njega. Kritičari takvog Nikšićevog odnosa su govorili da zaboravlja da on nije prorok već političar, što je samo donekle točno, jer društvu u demokratskom nastajanju trebaju upravo proroci demokratije. Tako da Nikšić – to već sada možemo reći za BH političku povijest – nije samo predsjednik jedne političke stranke već utemeljitelj demokratskih procedura u političku praksu stranaka u BIH.
No prava iskušenja za demokraciju utemeljenu u SDP-u, dolaze nakon izbora gdje se trebala donijeti vrlo važna odluka; ući u vlast ili ostati oporba. Argumenti za ulazak u vlast bili su vrlo jaki. Najjači županijski odbor stranke tražio je ulazak, zajedno s njim i općinski načelnici. Za ulazak u vlast sigurno je bila i stranačka blagajna koja bi sa tim riješila sve problema sa dugovima sa kojim se suočavaju sve stranke u Bosni i Hercegovini. Tisuće članova SDP-a vidjeli su i vlastiti ulazak u vlast što nije nešto što se ignorira. Na drugoj strani je bilo obećanje glasačima da se neće ući u vlast s nacionalnim strankama. Najvažnije, na drugoj strani su bili SDA, HDZ i SNSD sa savršenim klijentelističkim mehanizmom, savršenijim od Guardioline Barcelone. Dakako da su upravu i oni koji tvrde da SDP-ovi saveznici nisu ništa manje udaljeni od etičkih normi i korupcije od nacionalnih stranaka, ali ono što ih razlikuje jest dugoročnost korupcijskog sistema. Tada Nikšić ne odlučuje koji su argumenti bitniji i bolji, odlučuje se za još jednu lekciju iz demokracije i odluku prepusta Glavnom odboru. Posljedica toga je povijesni dan za BH demokraciju – 9. veljače i sjednica Glavnog odbora SDP-a. Cijeli dan su članice i članovi glavnog odbora SDP-a u ambijentu međusobnog poštovanja i uvažavanja izmjenjivali argumente o ulasku ili ne ulasku u vlast. Bio je to potpuni trijumf politike koju je Nermin Nikšić vodio zadnje četiri godine. Bio je to najvažniji dan u političkoj povijesti stranaka u BIH. Taj dan je bez ikakve patetike povijesni dan demokracije u Bosni i Hercegovini. Na kraju je donešena odluka da se neće ući u vlast i svi delegati su jednoglasno ustvrdili da će svi odluku poštivati bez obzira tko je kakvu tezu zastupao.
Sasvim je jasno da demokratska tranzicija koju u BH društvu predvodi Nermin Nišić nije došla kraju i zato mu je potreban novi mandat. Mandat koji će sigurno obilježiti jačanje demokacije u SDP-u, jačanje SDP-a u Republici Srspkoj i zapadnoj Hercegovini. Ozbiljno suočavanje sa lošim aspektima prošlosti i raznim totalitarnim oblicima mišljenja kroz čitavu našu povijest. Ko to može uraditi? Za to nam treba čudo koje može dati samo prorok demokracije.
Mario Šimović je dugogodišnji građanski aktivista iz Čapljine. Član je Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine.
nap.ba
