Max Weber kaže da etika političkog života svojom problematikom uvijek prati ljude koji pokušavaju učiniti dobro. U načelu se prihvaća pretpostavka da su oni koji javno djeluju u prostoru vlasti i slobode nužno časni ljudi koji traže dobro. No u toj se sferi „dobri ljudi“ sučeljavaju s preteškim pitanjima; pokazuje se da njih nerijetko u akciju tjera skromno znanje; mnoge prati nedostatak autoriteta koji je u neskladu s njihovom odgovornošću; mnogi od njih služe razne gospodare; naposljetku i iskustvo nam govori da mnogi napori da se čini dobro mogu donijeti neočekivane i štetne posljedice. ( Max Weber, Politics as a Vocation, http://anthropos-lab.net/wp/wp-content/ uploads/2011/12/ Weber-Politics-as-a-Vocation.pdf )
Zanimljivo je koliko je u tom smislu danas djelo „Legalitet i legitimitet u politici“ pravnika Carla Schmitta aktualno. U svojoj kritici demokratskog legalizma drži da isključivo poštivanje pravila i postojećih zakona nije dovoljno za legitimaciju autoriteta jedne političke odluke, tako da ono što je legalno često može biti interpretirano kao nepravedno, a ono što je legitimno često i ilegalno. Legitimitet današnje demokracije počiva na imanentnom pravu i harmonizaciji privatnih interesa „nevidljive ruke“ jednog A. Smitha. C. Schmitt se referira na četiri ideal-tipa države: država-zakonodavac, pravosudna država, vladajuća država i upravna država.
Legalističke demokracije se temelje na prvom tipu države-zakonodavca kao oblik općih depersonaliziranih normi, sustava u kojem moć nije atribut ljudi već područje zakona i normi koji suvereno vladaju. Takav legalizam je totalni sustav koji je imun na svake kontestacije i u konačnici proizvodi potpunu depolitizaciju jer ne crpi iz vanjskog legitimiteta. Suvremene liberalne demokracije nemaju vanjskog legitimiteta jer počivaju na autoreferencijalnom legalizmu koje funkcionira kao legitimitet i omogućuje auto-legitimaciju političkih oligarhija koje se sukcesivno zamjenjuju tijekom izbora snagom legalističkog inženjeringa bez obzira na ideološke razlike.
Današnje parlamentarne demokracije ne traže legitimaciju karizmatičnog vođe, religiozni ili metafizički ili pak tradicionalni dinastički legitimitet (monarhije), a još manje ideološki već se zadovoljavaju sami sa sobom. U takvom sistemu političke elite same sebe potvrđuju i kooptiraju. Pripadnici političke klase takvog sustava nalikuju na legalistički-normativni poredak, bezlični i suhoparni, a osobnost i talent nisu dobro došli u sistemu u kojem politika ostaje bez Weberovog idealističkog uvjerenja, bez erosa i strasti, politiku svedenu na kalkulacije i izbornu trgovinu. Sve se svodi na politiku kao „machina machinarum“ u kojoj „zastupnička klasa“ ne odgovara nikome.
Pozivanje na vanjski legitimitet bi podrazumijevalo da legalistički sustav ima konkurenta ili derogativni model potvrđivanja i pretpostavilo da se legalitetu demokracije suprotstavljaju primjerice drugi pravni poredak, metafizički ili metapolitički, gdje se odvija sukob između Antigone i Kreona u političkoj sferi. Presumpcija legaliteta koju ima “politička većina“ poništava svaki oblik slobodnog natjecanja. Uspon populizma, te desnih i lijevih radikalnih stranki u Europi možemo tumačiti kao izranjanje novih oblika legitimiteta, iz baze, iz naroda, odozdo, naspram legalističke, tehnokratske politike odozgo. Sve druge opcije koje se nalaze izvan sfere formalnog legalizma etiketiraju se kao neozbiljne, vulgarne, demagoške i populističke. S pravom je Charles Maurras govorio o dubokoj podjeli nacije između “realne zemlje“ i „legalne zemlje“. A ponor između ta dva legitimiteta i dalje raste.
Sudeći po svemu izgleda da je demokracija puko retorično pitanje. Nije ni čudo da su najgore komunističke diktature nosile prizive „narodnih demokracija“ i znale vješto koristiti plašt legaliteta za „legalno provođenje“ represivne politike. Demokraciju se danas često poistovjećuje s liberalnim i parlamentarnim tipom demokracije, dok se namjerno diskvalificira alternativne modele direktne, kooperativne, korporacijske demokracije. U konačnici demokracija počiva na fikciji prosvjetiteljskog izuma „narodne volje“ koju nitko nije mogao definirati osim što se svrstava većinskim izbornim glasom koji vrijedi koliko vrijedi, a čija je ispravnost i prosvjećenost sklona preispitivanju.
I desne i lijeve demokracije znale su kreirati i instrumentalizirati povoljno zakonodavstvo i legalističku osnovu za potvrđivanje svog vladajućeg legitimiteta, a često su se pozivale na sumnjive plebiscitarne i referendumske prakse koje su služile u danim društveno političkim kontekstima jačanju dominantne vlasti.
Današnji deficit demokracije, erozija biračkog tijela, drastično smanjenje broja građana koji izlaze na izbore, nepovjerenje u političku klasu, samo su simptomi, a ne uzroci krize demokracije i legalističkog pozitivističkog legitimiteta suvremenih liberalnih demokracija. Uzroci su malo složeniji: ekonomicističko poimanje politike, fenomen oligarhizacije politike, sprega poslovno-klijentelističkih i političkih krugova, odvajanje tehnokratske političke klase od naroda, ali među ključnim uzrocima treba i navesti i sam legitimitet takvog modela demokracije.
Izvori:
– https://blog.vecernji.hr/jure-vujic/legitimitet-legalisticke-demokracije-2453 – blog.vecernji.hr
Da se vratimo na ovdašnje prilike s aspekta legaliteta i legitimiteta.
Matematičkom sljedivošću smo provjerili “politički težinu” vijećnika u aktuelnom Gradskom vijeću Visoko i utvrdili da samo DEVET vijećnika prelazi “izborni prag od 4%” biračkog povjerenja.
Naravno, kalkulaciju smo radili na bazi ukupnog biračkog tijela – svih građana sa pravom glasa u Visokom.
Od svih činjenica koje dolaze do izražaja u ovakvom analiziranju podataka – dvije se nameću same po sebi:
– značaj i uloga pasivnog biračkog tijela (11863 birača nisu iskoristila svoje ustavno pravo),
– sve manjkavosti Izbornog zakona koji omogućava minornim političkim akterima da participiraju u vlast, u svoj svojoj beznačajnosti.
Od 10 političkih subjekata na Lokalnim izborima 2016. u Visokom, njih samo TRI su prešli DVOCIFRENI broj glasova u procentima.
Osvojili su 18 vijećničkih mandata.
Politički subjekti sa JEDNOCIFRENIM brojem biračkog povjerenja imaju 7 mandata.
Taman toliko, ispostavilo se – da se mogu “politički kurvat” sa svakim pokušajem formiranja VEĆINE u Općinskom/Gradskom vijeću Visoko.
Pojednostavljeno kazano, i ovi izbori su nam donijeli “već viđeno” u ovdašnjem političkom miljeu.
Politički kapacitet za odlučivanje, na taj način osiguran, podrazumjevao je legalitet ali ne i legitimitet. Demokratski principi nalažu da se politički legitimitet postiže na bazi 50%+1.
U ovdašnjem slućaju i najbolje plasirani na proteklim izborima imaju tek 29,26% povjerenja od broja izašlih građana na izbore.
Na osnovu zvaničnih podataka iz OIK-a u Visokom je glasalo 20.815 birača (34.237) sa važećim glasačkim listićima i sada na osnovu tih podataka možemo se prisjetiti prvobitnog saziva Općinskog vijeća Visoko:
Nezavisna lista (29,26%) – 20.815 birača (34.237 biračko tijelo)
Izet Smajević (2.482) – 8,49%
Aida Zerdo (2.090) – 7,15%
Kemal Kardaš (1.673) – 5,72%
Edin Džafić (1.654) – 5,66%
Bajro Fejzić (1.628) – 5,57%
Elvir Špiodić (1.560) – 5,34%
Akif Ohran (1.289) – 4,41%
Salih Purišević (1.270)- 4,34%
SDA (25,60%):
Kemal Mušinbegović (1.288)- 4,40%
Mirela Mateša Bukva (991) – 3,39%
Mirza Omanović (966) – 3,30%
Zlatko Handžić (926) – 3,17%
Zijada Smailagić (904)- 3,09%
Edin Lopo (799) – 2,73%
Emina Jusić (744)- 2,54%
ASDA (12,43%):
Elvedin Šabanović (773) – 2,64%
Mirza Bukić (576) – 1,97%
Dario Pekić (557) – 1,90%
SDP (8,33%):
Dejan Šćepanović (873) – 2,98%
Nedžla Greda (452) – 1,54%
SBB (8,66%):
Vahid Ramić (501) – 1,71%
Melina Halilović (281
+ 170 koji nisu uračunati) – 1,54%
BPS (5,40%):
Mirnes Fatić (346) – 1,18%
Naša stranka (4,18%):
Nermina Vehabović Rudež (267) – 0,91%
DF (3,01%):
Nedžad Mehmedagić (102 + 40 koji nisu uračunati) – 0,48%
Šta dans imamo?
S NULOM pomnožene političke subjekte i ljubičanstvenu stvarnost s legalitetom, ali ne i legitimitetom.
Vlast po mjeri jedne ličnosti, ma koliko ona bila pametna, visparna, dobronamjerna ili šta već – nikada nije i legitimna. Svaka autoritativna politika se zasniva na oduzimanju prava političkim predstavnicima ili onima koji su osigurali legalitet toj ličnosti.
Svaka vlast sa takvim osnovama se pretvori u idolatrijsku i klijentelnu organizaciju bez preciznih provjerljivih koordinata, ali i iznevjeri razloge i principe svog postojanja.
Relativizirajuči sve društvene segmente na način SMANJIVANJA tačnosti informacija – manipulišući transparentnošću do mjere koja potvrđuje vlastito viđenje stvari, isključujući svako vrstu kritičkog propitivanja; fabrikuje se stanje koje nauka definiše kao PONERIZACIJA.
PONEROS u grčkom jeziku znači ZLO.
Politika je postala igralište za sve moguće interese. Neoliberali bi to nazvali “slobodom izražavanja”, zanemrujući činjenicu da je realna politika – vlast mjerljiva kategorija, a ne politički subjekt koji može varirati u svojim političkim i ideološkim okvirima.
Da zaključimo – ovakvi stanje stvari ima za posljedicu DEBILIZACIJU građana; fabrikovanje kulta ličnosti, afirmaciju raznoraznih dogmi i serijsku proizvodnju NIKOGOVIĆA na odgovornim dužnostima, koji od svih kvalifikacijskih i kompetencijskih referenci imaju samo 100%-nu lojalnost svom nalogodavcu.
magazinplus.eu / M.H.
