Kolumne

Ladislav Babić: Zlo mijenja oblike, ne i suštinu

Zlo mijenja oblike, ne i suštinu

        Blei na njemačkom znači olovo, pa bismo ime austrijskog gradića Bleiburga mogli prevesti kao Olovni grad. Simbolički, on to i jeste bio za mnoge domaće kvislinge (ustaše, četnike, belogardejce) koji su se 15.maja 1945. godine – tjedan dana nakon svršetka 2.svjetskog rata u Evropi – predali, ne Englezima, jer njihova predaja nije prihvaćena, već partizanskim jedinicama pred kojima su bježali čineći zločine nad lokalnim civilnim stanovništvom i pripadnicima partizanskih jedinica, dijelova međunarodne Antifašističke koalicije:

„Kad je 8. svibnja 1945. kapitulacijom njemačke vojske napokon završio Drugi svjetski rat u Europi, jedino je još vojska NDH nastavila ratovati. Probijajući se prema Austriji, pljačkala je, palila i ubijala po kmetijama sjeverozapadne Slovenije. U borbama poslije službenog svršetka rata ubila je više od 1000 pripadnika Jugoslavenske armije i blizu 3000 ranila. Time je ta vojska definitivno, pribrojeno njenoj četverogodišnjoj zločinačkoj bilanci, pala pod udar članka 4, točke 1, Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu Ženevske konvencije, po kojoj je izgubila prava, predviđena po toj istoj Konvenciji za vojske korektnog ponašanja u vođenju rata. To je predstavnicima vojske NDH direktno rekao britanski brigadir Patrick Scott, kad je u ime Petog korpusa svoje vojske 15. svibnja 1945. u dvorcu nad Bleiburgom odbio prihvatiti njihovu ponuđenu kapitulaciju i naredio im da se predaju Jugoslavenskoj armiji.“, (Slavko i Ivo Goldstein, „Jasenovac i Bleiburg nisu isto“)

Glavnina oružanih snaga NDH, bez svojih vođa; Poglavnika koji je još prije „uhvatio maglu“, „Maksa“ Luburića, bivšeg zapovjednika svih koncentracionih logora u NDH kojemu je predao zapovjedništvo nad vojskom, i Rafaela Bobana – poslijednja dvojica također su pobjegla ostavivši svoju vojsku na cjedilu, a kasnije su pokušali organizirati oružani otpor putem „križarskih grupa“ kada je Boban i poginuo – tako je bila prisiljena predati se pobjedničkim partizanima, nad kojima, njihovim obiteljima i nevinim jugoslavenskim civilima, su četiri godine vršili neviđene zločine u ovim krajevima. Sasvim sigurno bi na sličan način postupilo (bijegom) i proustaški naklonjeno aktualno vodstvo hrvatskog naroda, koji odlukom Sabora RH kao pokrovitelja učestvuje u financiranju navodnog spomena „nevinim žrtvama hrvatskog naroda“ (ali ne i godišnjice bitke na Sutjesci), a u osnovi profašističkog vašara poraženih snaga i njihovih simpatizera (uključivo hrvatsku predsjednicu i „Crkvu u Hrvata“), što su konačno prepoznali i koruška katolička crkva te austrijske vlasti (put od guzice do mozga je zapriječen mnogim preprekama). Ako hrvatske vlasti komemoriraju žrtvama pred spomenikom koji je podignut ne njima već „u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci“:

to znači da ne priznaju kako su njeni vođe (Pavelić, Boban, Luburić i drugi; s poslijednjim je i Tuđman pregovarao o odcjepljenju Hrvatske od Jugoslavije) bili ratni zločinci, jednako ih – unatoč vlastitom praznoslovlju i Ustavu na koji se lažno i licemjerno zaklinju – abolirajući kao i cijelu zločinačku, fašističku i kvislinšku vojsku bježeću pred pobjedničkim antifašističkim, partizanskim snagama. Pošteni stanari nebi dozvolili mnogostruko lažljivoj i proustaški orijentiranoj predsjednici – koja će vjerojatno biti iznova izabrana na istu dužnost (narod voli lažove koji dobro izgledaju) – ni da postane predsjednica kućnog savjeta, a kamoli države:

Ali pošteni ljudi niti biraju narod, niti je ovaj raspoložen birati njih za svoje vodstvo. Na samom Bleiburškom polju bilo je, nakon što su neki pružili otpor a drugi pokušali pobjeći, između 16 i 40 poginulih, ali je Bleiburg kao pojam prerastao kod fašističke emigracije u simbol kasnijeg „križnog puta“ zarobljenih kvislinških snaga. Nakon prisilne predaje partizanima, ovi su izdvojili žene i djecu te ih s propusnicama poslali kući, s obavezom da se u roku od 24 sata jave Komandi mjesta. Zarobljeni vojnici dijelom su likvidirani u samim logorima, ili su umirali od iscrpljenosti i gladi na putu do vojvođanskih logora. Prema procjenama demografa Žerjavića, može se računati na ukupno oko 50000 pomrlih vojnika, koje nisu štitile nikakve međunarodne konvencije već samo principi humanosti pobjednika, koji u ta poslijeratna vremena očito nisu bili na velikoj cijeni (ali, niti u drugih evropskih naroda koji su razračunavali vansudski sa svojim kvislinzima i okupatorima). Ženevsku konvenciju je NDH potpisala tek 20.1.1943. godine, u međuvremenu (a niti poslije) uopće ne mareći za njenu primjenu kako na „nepodobno“ civilno stanovništvo, tako ni na učesnike partizanskog pokreta. Saveznici su  „… na konferenciji u Teheranu, koja se održala u prosincu 1943. godine, priznali NOV i POJ kao jedine borce protiv fašizma u Jugoslaviji“, dok su „na Krimskoj konferenciji u veljači 1945. godine, priznali Jugoslaviju kao svog ravnopravnog saveznika u antihitlerovskoj koaliciji“, pa otpadaju svi prigovori da partizani kao „banditi“ nisu bili obuhvaćeni konvencijom, uobičajena metoda licemjera koji ljudskost ne traže u sebi, već na načrčkanom papiru.

„Međutim, u duhu općeljudske pravde i pravičnosti, svako je ubijanje bez suda zločin, pa stoga nema sumnje da je nad pojedincima i grupama koje su na Križnome putu bile ubijene bez bilo kakva suđenja bio počinjen zločin. U međunarodnom pravu poslije Drugoga svjetskog rata takva su nedjela definirana kao ratni zločin, protivna prirodnom pravu i „temeljnim načelima ljudskoga roda”. Bacaju sjenu na NOB, ali „nisu odlučujuća za njegovu temeljnu karakterizaciju” kao zaslužnog sudionika na pravednoj strani u Drugom svjetskom ratu. Pri tome treba uzeti u obzir i radikalnu promjenu kriterija koju je donio Drugi svjetski rat: do poslijeratnih sudskih procesa 1946. termin „zapovjedna odgovornost” uopće nije postojao, a i današnje poimanje o ratnim zločinima definirano je u međunarodnom pravu tek tijekom posljednjih 60 godina. U tom nastojanju da se pojmovi preciziraju i prodube, nužno je došlo i do shvaćanja da ratni zločin ne čini samo agresor, već ga može počiniti i napadnuta strana, da ni ratovanje na pravednoj strani ni izvojevana pobjeda ne donose automatski i aboliciju za počinjeni zločin.“, (ibid)

 Ima ona mudrost da krčag ide na vodu dok se ne razbije“, a potom je zalud plakati i okrivljavati sve, osim vlastite nepažljivosti i nedostatka pameti. Relativno brzo, 3.augusta 1945. godine, Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je na Titov prijedlog Ukaz o pomilovanju i amnestiji, čime je prestala kalvarija većine preživjelih zarobljenika vojske NDH, ali je nakon toga započela mitomanija o Bleiburgu („križnom putu“) među izbjeglom ustaškom emigracijom i njenim ideološkim srodnicima u zemlji, pojačana višedesetljetnom jugoslavenskom šutnjom o stvarnim zbivanjima namjesto da budu podvrgnuta širokoj znanstvenoj analizi i valorizirana na znanstvenim i etičkim principima uzroka, posljedice i humanosti, kontekstualizirana u uži (regionalni) i širi geografski i povijesni okvir, te razmatrana relativno spram drugih zbivanja.

        Jasenovac, donekle kao metaforički povod (uzrok) i Bleiburg kao jednako takva posljedica, nerazdvojno su povezani poput nevinosti i vinosti pravih žrtava i posljedičnih „žrtava“, među kojima su tek malobrojne s kojih možemo maknuti navodnike. Svaka država, i ona kvazidržava NDH pa i ova suvremena RH, prema humanističkim se načelima ne odnose „kao govno na kiši“, već zaista „jesu govno na kiši“. Kad ma koja ideja preraste principe ljudskosti red je da umre ili se preustroji, a – nažalost – to se materijalizira u umiranju vinih i nevinih ljudskih bića. Četiri godine kvislinzi, posebno ustaše, nisu odustajali od čišćenja njima nepoćudnih elemenata na rasnoj, nacionalnoj, klerikalnoj, općejugoslavenskoj, komunističkoj osnovi, pa onda nije čudno da su „počišćeni“ na onoj antizločinačkoj, ne baš prema svakome pravedno provedenoj vansudskoj, ali je tako bilo širom Evrope. Ipak se ona – poput nacija u formiranju, s kompleksom više vrijednosti – ne hrusti toliko pokušajima revizije povijesti kao narodi što su raspadom bivše države formirali svoja „govna na kiši“. Čak i poraženi, kvislinzi su se htjeli pridružiti zapadnom dijelu pobjednika i vratiti se da dovrše nedovršeni posao u zemlji, a aktualni istomišljenici podlo prikriveni maskama liberalizma za to im pružaju novim uslovima prilagođenu priliku. Uzmemo li u obzir dinamiku svega, pa i ideja, današnje vlasti u Hrvatskoj teško skrivaju svoju simpatiju prema najvećem izmetu hrvatskog naroda. Minorizirajući jasenovačke žrtve:

Državna komisija za utvrđivanja žrtava iz 1999. zaključila je da je u Hrvatskoj stradalo 240 Židova i sedam stotina i nešto Srba. Predsjednik Komisije Vice Vukojević potom je izabran za suca Ustavnog suda, kazao je Kraus i dodao da ljudi iz vlasti uspoređuju žrtve Bleiburga i Jasenovca, što je neprihvatljivo.“,

istovremeno maksimizirajući one s „križnoga puta“, nastoji se ne samo izjednačiti zločin partizana, koji je bio eksces (doduše, golemi i svakako ne na njihovu čast), sa zločinačkom politikom ustaša provođenom godinama; nego se poslijednja nastoji ugraditi kao poželjna, ako već ne u Ustav a ono u glave novostasalih generacija koje jedva da znaju išta o sebi a kamoli o povijesti. Ne svjedoči li karakteru države komemoracija u Jasenovcu, kad žrtve – odnosno potomci žrtava ustaša – Srbi, Židovi, Romi i Hrvati antifašisti, sami komemoriraju bez učešća predstavnika vladajuće klike. Kad se u antisrpskoj histeriji koja se namjerno podmeće ušima javnosti, govori o tome da Srbi preuveličavaju zbivanja – što se u srpskih nacionalšovinista zaista i zbiva, ali to ne mijenja suštinu jasenovačkog logora i zbivanja u njemu – zašto se ta javnost ne upita kako to da na podjednak način o zločinima svjedoče ne samo Srbi, već i Židovi, Romi i Hrvati antifašisti? Jesu se svi oni urotili protiv Hrvatske, baš kao što srpski nacionalisti govore da je cijeli svijet protiv njih? Zašto svjedočenja preživjelih ne govore o “kulturnoj” djelatnosti u logoru i skrbi ustaških liječnika oko zdravlja logoraša, već o strahotama koje su se tamo zbivale? Zašto se inzistira na tezi o “sabirnom logoru” (sabirnom za što i za koga – za skupljače ljudskih kostiju?) i “radnom logoru”, a u njemu je pobijeno oko 20000 djece?

        Teorijski, čemu praksa uveliko proturječi, svaki je zločin individualan pa treba suditi pojedinačnim izvršiteljima uzevši u obzir sve faktore (optužujuće i olakotne kao i opseg zločina) pri donošenju presude, ali onda tako vrijedi ne samo za ustaške, partizanske, već i savezničke zločine nad masama, a dakako i za današnje, a ne da se – poput Amerikanaca i još nekih – ne priznaje legitimnost „Međunarodnog krivičnog suda“, a regionalni nacionalšovinisti (koji zajedno s neizjašnjavujućim šutljivcima tvore većinu građana) slave osuđenike ICTY-ja kao nacionalne heroje, odajući im javna priznanja ili birajući ih u javne i državne službe. Krivica pojedinaca ne oslobađa vlade i narode (građane) odgovornosti, a napose ako potonji ne prisile vlasti da procesuiraju zločine po istini i pravdi. Ustaški zločini su sramota onih koji su ih vršili i podržavali, zločini partizana onih koji su ih vršili i podržavali, a sramota je današnjih vlasti što iz fašističko jatačkih razloga nisu sposobne izjasniti se o vlastitoj povijesti, a naroda pak što ih podržava i iznova bira, neodlučan bi li „turnuo vrit ili mimo“, kako je to učinio vrhovni pastir tih ovaca kad se na pola puta do Bogdanovićevog spomenika vratio natrag, robujući svojim idolima namjesto istini. Zadržimo se još malo na nevinosti/“nevinosti“ civila koji su pratili pobjeguljsku kolonu. Procjene su da je kolonu od maksimalno 116 tisuća vojnika (ustaše, domobrani i oružnici bili su 1944. godine objedinjeni u tzv. Hrvatske oružane snage HOS) pratilo oko 50 hiljada civila, daklem je ukupno povorka brojala oko 150 tisuća ljudi. Ilustracije radi, pogledajmo kako je izgledao zbjeg pretežno srpskih civila (prema procjenama UN 150-200 tisuća) nakon „operacije Oluja“:

Nakon kapitulacije nacističke Njemačke stanovništvo se branilo da ništa nije znalo o stravičnim zbivanjima, prebacujući tako krivicu na SS i članove NSDAP-a. Pretpostavimo li, samo hipotetski, da ni hrvatski civili nisu znali za užase Jasenovca, Jadovna i niz drugih ustaških stratišta, ipak su morali znati za javno proglašene rasne zakone:

ili vidjeti tjelesa pred njihovim očima obješenih, kako se klate po trgovima širom „lijepe koljačke“:

U tom smislu groteskno je govoriti o nekoj nevinosti civila (među kojima je bilo i preobučenih vojnika) koji vjerno ih prateći, zajedno sa zločincima bježe s mjesta zločina, mada to naravno ne znači da zaslužuju smrt, ali ih karakterno sasvim lijepo definira. Kad smo već kod naziva „križni put“ za stradanja zarobljenih kvislinga, spomenimo da je on svetogrđe za navodno 86 postotni katolički narod (formalno, a u stvarnosti je to većinom hrpa licemjernih kvazivjernika), koji nastoji Kristov martirij – stradanje intelektualno, a napose stvarno nevine osobe čija je jedina krivica bila nova ideja podastrta neprihvaćajućem narodu i rimskom okupatoru – izjednačiti s “putešestvijem“ ratnih zločinaca i onih koji to nisu direktno bili, ali su, podržavajući ih, pomagali u zločinu. Panični bijeg iz pravca Osijeka, Trebinja i Sarajeva prema Bleiburgu nije im teško pao, jer su spašavali vlastite guzice, za razliku od povratka pod stražom pobjednika, od kojih koji su se mnogi – to je nesumnjivo – i do smrti iskaljivali nad beštijama odgovornima za smrt i poniženja njihovih žena, djece, majke, očeva, prijatelja, ljubavnica,….

        Jednom su partizani “duboku državu“ koja se manifestirala prema ljudima vrlo plitko, na površini – u konclogorima i masovnim koljačinama, paležima, silovanjima i pljačkanjima – smjestili tamo gdje joj je i poželjno mjesto. Duboko, vrlo duboko! Kad-tad će se ljudi toga morati prisjetiti, ako ih povijest ičemu ikada može naučiti. Jugoslavenski narodi su prepoznali zlo, zato su se pod vodstvom KPJ i digli protiv njega. Saveznici su prepoznali zlo, zato su i jugoslavenski oslobodilački pokret službeno primili u krug Antifašističke koalicije. Englezi su prepoznali zlo, zato su – držeći se međunarodnih sporazuma – izručili zločince pobjednicima od kojih su ovi u smrtnom strahu bježali, te svaki na svoj (pravedan ili nepravedan način u tadašnjm okolnostima) dočekali svoju sudbinu. Austrijske vlasti i koruška katolička crkva su napokon (bolje ikad nego nikad) prepoznale zlo i nastojanja da se pod krinkom odavanja počasti žrtvama reinkarnira negdanja zločinačka ideologija, na tuđem (austrijskom) teritoriju nastojeći tome dati međunarodni legitimitet. Samo ovdašnja vladajuća profašistička, kvaziliberalna i još više kvazidemokratska klika u službi reanimacije zločinačke ideologije, to ne uspijeva, jer joj je mozak zaposjelo zlo. Ukoliko je više ograničena na međunarodnom planu, mada širom svijeta jačaju (čini se samo privremeno poražene) ekstremo desne tendencije, to više je razularena kod kuće, gdje konačno ima svoju pušku na ramenu, svoju lisnicu u džepovima probisvijeta, jedino nema pameti, morala i ljudskosti u nečemu što tek liči na mozak, vrlo upitne stvarne funkcije.

A narod, kad progleda, obično se pred njim prostre polje prepuno leševa, što zasluženih a što nezasluženih, o čemu će prosuditi povijest do narednog progledavanja gomila zabezeknutih pred prizorom koji im iznova blokira razmišljanje. Vođa jugoslavenskih antifašista jednom je prilikom rekao za omladinu, koja će potom izdati i njega i ideje ležeće u srži pokreta koji je vodio: „Narod koji ima ovakvu omladinu, ne treba brinuti za svoju budućnost.”. Ali…

„…Program, uzgoj, dresura,…

U stupove društva ugrađena mentalna presura.

U beskrajnom, prirodnom potencijalu,

vješti majstori tešu – aktuelnu budalu.

Hoće li torzo naslutiti da se

performans zove „u se, na se, poda se“?

Hoće li kirurzi duha početi hajati?

U podatnom materijalu nadalje bezbrižno vajati?

…………………………………………..

Negdje u memljivom prostoru hladne, halapljive tame,

tiho podriguju gladne kraške jame.“

Ladislav Babić
magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close