Kolumne

Ladislav Babić: Vidrex – mana s neba

Vidrex – mana s neba

 

 

Otkad sam poznavao Vikija, a bješe to tokom cijelog života počevši od prvog razreda osnovne koju smo prosjedili u zajedničkoj klupi, oduševljavao me inventivnošću. Bijaše ona uvijek na tragu svojevrsnog humanizma prema živim bićima, napose ljudskima, te je tijekom sazrijevanja nastojao humanizirati sustav koji je smatrao vrhuncem ljudske povijesti – kapitalizam. Od krletke sa elektronskom šifrom za papagaja, pogled preko rešetaka na kojega ga je uvijek podsjećao na robijanje, do revolucionarnog izuma o kojem vam želim govoriti, prošle su godine sazrijevanja. No, da shvatimo način njegova razmišljanja, zadržimo se još na ptičici koju je izdresirao kljunom ukucavati četveroslovčanu (bile su to ustvari sićušne sličice) šifru koja je otvarala vrata kaveza kad bi se zaželio slobode, i ponovno zaključavala pri povratku u njega, s obzirom da i papagaji – naročito u sredini koja im nije prirodno stanište – potrebuju i cijene dom, te se u njega uvijek vraćaju. Stvar je zaista perfektno funkcionirala, sve dok kućni mačor Miki nije prokljuvio šifru. Možda su ostaci šarenog perja, koje je pronašao u kutu sobe gdje se Miki „istovario“, bili inicijator tijeka razmišljanja koje je narednih godina dovelo do vrhunca njegove inovativne aktivnosti i revolucionirao ljudsko društvo. Svakako je veliku ulogu u razvoju njegovih zamisli odigrao i film „Soylent Green“, s Charltonom Hestonom u glavnoj ulozi, poznavanje čijeg kratkog sadržaja će čitatelju pomoći shvatiti Vikijevu ideju.

 

Radi se o razvijenom kapitalizmu koji, kao što je poznato, ništa ne baca džuture a da to ne pokuša prethodno oploditi, kapitalizirati. O sistemu totalne reciklažne iskoristivosti svega tvarnog, koji pohlepu skriva iza fraze o ekološkoj nužnosti. Uostalom, još od kitolova je poznato kako od ulovljenog morskog sisavca ne preostaje gotovo ništa, s obzirom da biva konvertiran u jestivo meso, mast, ljepilo, sapun, parfem, želatinu i ine čovjeku nužne potrepštine. Taj sustav nimalo ne brine što je od živog bića, produkta božje invencije, na koncu preostala tek hrpa ljudima upotrebljive mrtve tvari, jednom iskorištena koja se također baca u pretvorbeni ciklus. Uostalom, zar i astronauti u kabinama svemirskih brodova ne piju recikliranu mokraću? Dobro, reći ćete, kabina je ograničeni prostor u koji iz niza (od čisto prostornih do fizikalnih) razloga nije moguće spremiti hranu i piće za dugotrajno korištenje, ali – razmislimo li zrelo – nije li i Zemlja ograničeni prostor, s ograničenim resursima za stanovništvo koje neograničeno raste? Daklem, jednog dana je detektiv Frank (Heston) zapazio da umrle osobe netragom nestaju, te je nemoguće ući im u trag. Ni u hladnjačama, ni na grobljima – jednom rječju, nigdje – a pitanja kuda su nestali ostaju bez odgovora. Da skratim, nakon niza istraživanja popraćena filmu potrebnim avanturističkim duhom, on saznaje da u tom oglednom društvu budućnosti kojem kapitalizam teži, leševi bijahu prerađivani u hranu za brojno stanovništvo koje nije ni svijesno da se vratilo svojim ljudožderskim korjenima, u nešto „humanijem“ obliku (katolički vjernici još uvijek ga prakticiraju u simboličkom vidu, grickajući hostiju – nisam zamijetio da im svećenici nude i vino, što već samo po sebi miriše na prijevaru – koje se potom znanosti nepoznatim ćiribućiribarijama pretvaraju u Isusovu istinsku krv i tijelo). Ljude se ne lovi, niti ne ubija, već naprosto nakon prirodnog svršetka njihovog životnog ciklusa i određene biokemijske prerade „zemnih ostataka“ – kupuje u konzerviranom obliku!

 

Kao što rekoh, Viki je s jedne strane bio oduševljen kapitalizmom a s druge pak poprilično humana duša, te mu se nakon gledanja filma toliko smučilo da je sat vremena povraćao u toaletu. Kako između dva izbruha iz želuca mozak ipak radi, pogled na zahodsku školjku izazvao je prisjećanje na papagajevo šareno perje u Mikijevom izmetu, a to ga je podsjetilo – ništa neobično jer bijaše nagnut nad nju – na ljudske potrebe koje u prosjeku desetak milijardi stanovnika Zemlje vrši jednom dnevno. S obzirom da je tijelo svojevrsni biološki stroj koji prerađuje unešeno i izbacuje neprerađeno, a to je – kao što mu dobro bijaše poznato – ekvivalentno energiji, spontano mu se nametnulo pitanje: koliki je koeficijent iskorištenja u metaboličkom procesu ljudske mašine? Odnosno, dali se izmet sastoji samo od kemijski otrovnih ili po organizam inertnih tvari, koje on ne može iskoristiti za obnavljanje staničja i svakodnevnu fizičku te mentalnu aktivnost. Još jasnije, dali su svi unešeni vitamini, proteini, minerali i ostali sastojci u potpunosti ugrađeni u organizam, ili ih u izmetu ima u postotku koji bi isplatio traganje za njima (već par grama zlata po toni rudače pokreće u ljudi pravu zlatnu groznicu, aktivirijući sva moguća ulaganja, mehanizme, postupke i aparate za isplativu eksploataciju nalazišta). Gledajući spomenuti film, osim što ga je lično pogodio s obzirom da mu roditelji bijahu pri kraju zemaljskog putešestvija, učinilo mu se – kad se malo primirio – da bi rješenje koje je kapitalizam u njemu ponudio, bilo prenaglo i stoga neprihvatljivo mentalnom sklopu stanovništva opterećenog tradicijom i kojekakvim glupavim vjerovanjima. Znajući da nigdje u svemiru ne postoji stroj sa stopostotnim koeficijentom iskorištenja, nakon prilježnog višemjesečnog istraživanja po bibliotekama, shvatio je kako – ne zadirući u ekstremne postupke prerade i konzumacije mesa pokojnika – može humanizirati sustav, istovremeno rješavajući problem gladi u svijetu. Čini se kao da već naslućujete kamo moja priča vodi, ali strpite se još malčice.

 

Ne samo visprenog već i poduzetnog duha kakav se rijetko sreće, poduzeo je prve korake. Najprije je razradio biokemijski model ekstrakcije korisnih tvari iz ljudskih i životinjskih čvrstih izmetina (ta, govno je ipak samo govno), potom to tehnološki i tehnički realizirao u pokusnom uređaju, s produktima isprobanima u zakuski koju je priredio za svoje prijatelje. Trebalo mu je mjesec dana da od ukućana – stimulirano diskretnim dodavanjem cimeta, đumbira, magnezija i inih laksativnih artikala u njihovu hranu – skupi dovoljno materijala za pokusnu gozbu o kojoj je sve ovisilo. Za večeru na koju je pozvao najbolje prijatelje. Odazvali su se praktički svi, s obzirom da ih je dovabio pomno izabranim promotivnim porukama (kapitalizam je majka propagandnog publiciteta), koje su se svodile na to da takvu hranu u životu nikad još nisu kušali. Oduševljeni prijatelji su ne jednom punili tanjure tražeći repete, iskajući recept ili ime dobavljača tih nevjerojatnih delicija, što im Viki svakako nije želio odati. Zadovoljan reakcijom konzumenata na svojoj gozbi, poduzeo je naredni korak. Obratio se banki za kredit. Gotovo mu je taj dio plana bila najteža etapa na putu realizacije projekta, s obzirom da nije mogao iskreno obrazložiti svoj zahtjev, a sami znate kakvi su ti kapitalistički, bankarski strvinari. Stoga je cijelu stvar predstavio kao uvođenje inovativnih javnih nužnika koji će preradom izmeta znatno smanjiti zagađivanje okoliša. Uz poveću kamatu – kapital plodi svoje ulaganje neviđeno efikasno (bolje od organizma u metaboličkom procesu), a s druge strane mu je važno u javnosti ostaviti lažni dojam ekološkog zaštitnika okoliša – uspio se nekako dokopati početne svote za svoju investiciju. I tako, širom regije, pa države a potom i svijeta, počeše nicati Vikijevi javni nužnici, korištenje kojih bijaše upola jeftinije od konkurentskih. Istovremeno, na mjestu dobro proračunatih strateških točaka izgradio je komplekse za preradu „sirovina“ koje počeše kontinuirano, danonoćno pritjecati u cisternama. U nužnicima je zapošljavao starije, pomno izabrane samce (posao im bijaše samo naplaćivanje ljudskih prirodnih potreba; ha, naplaćivanje prirodnih potreba!) za razliku od ostatka kompleksa njegovih pogona. Oni bijahu razdvojeni na dva dijela, i kao takvi pri nadležnom tijelu odvojeno registrirani za različite namjene. Prvi dio, u koji se dovozio izmet (uz čvrsti, odvojeno i onaj tekući – poduzetni(čki) mu duh nije trpio propadanje dragocjene sirovine, čija reciklaža je već ionako razrađena u kozmičkim programima), bijaše registriran za skladištenje i efikasnu neutralizaciju izmeta, a s njim je drugi dio kojih dvjestotinjak metara udaljen – na zemljištu također u njegovom posjedu – naizgled posve nezavisan od prethodnog, bio povezan skrivenim podzemnim cijevima te svrstan u kategoriju prehrambene industrije. Dok su dovozitelji ljudske nečisti smatrali da pomažu reciklaži isporučenog u okolini neštetne proizvode, dotle radnici drugog dijela bijahu uvjereni da – u najnaprednijim tehnološkim uvjetima zatvorenog ciklusa proizvodnje – fabriciraju prehrambene brendove. Nisu, doduše (sem ako je neki gledatelj Hestonovog filma posumnjao, što je malo vjerojatno) znali odakle sirovina, kao ni recept po kojem su stvarali konačni proizvod, s obzirom da je sve bilo posve automatizirano i prikriveno velom proizvodne tajne.

 

I tako, postepeno je tržište preplavila, isprva „Vizmes“ – jeftina salama – a potom dodatkom raznoraznih aditiva i niz drugih proizvoda, poput „Vibal“-a, „Vibrab“-a, „Vipog“-a, „Vidrex“-a na istoj sirovinskoj bazi, okusa i arome prilagođenih raznolikim potrošačkim nepcima. Ljudi bjehu oduševljeni, što zbog okusa a vjerojatno i više zbog smanjenih troškova koje je pribava tih delicija iziskivala. Viki se od školskog druga, prvoškolca iz zajedničke klupe, svojom inovativnošću vinuo među najbogatije ljude svijeta, riješivši zadugo problem ishrane stanovništva (naročito afro-azijske sirotinje) i doprinjevši ostvarenju „kapitalizma s ljudskim licem“ o kakvom su mnogi vizionari stoljećima sanjarili. No, bijaše on, poput svih genija, dalekovidnija uma od ostalih smrtnika – shvaćajući da je njegov „prehrambeni bum“ tek etapa prema totalnoj reciklaži svega upotrebljivog, jelte – što će shvatiti oni koji su gledali „Soylent Green“. Samo, on je imao smisao za postepenost, nikad odveć pohlepan za gomilanje bogatstva s kojim ionako nije znao što bi, shvaćajući da ljude treba korak po oprezni korak, mic po mic privikavati, tako dugo dok ih biološki evolutivni procesi ne usmjere upravo na konzumaciju hrane koja ih je i uputila u tom smjeru. Sjetite se starih samaca zaposlenih u javnim toaletima. Vrlo rijetkima je moguće upadalo u oči da se sve većem broju staraca gubio svaki trag nakon prirodne smrti, što je – statistička bi analiza pokazala – bilo nekako korelirano s promjenom okusa Vikijevih proizvoda, na veliko zadovoljstvo potrošača. Revolucioniranje ljudske ishrane nezadrživo je napredovalo vođeno Vikijem, a poslije njegove smrti (da se tko zanimao, ne bi pronašao njegovo truplo) i potomcima kojima je zavještao tajnu uspjeha.
„Kapitalizam s ljudskim licem“, nije bio više samo stvar zanesenjaka, on je zaživio pred licima ka njemu genijalno vođenih i oduševljenih potrošača.

 

Primjedba:

 

        Priča je inspirirana smećem koje supermarketi prodaju besramno bagatelno (rad čega bi se deklarirane prerađevine – dok su još kvocale po uzgajalištima ili se valjale po svinjcima – osjećale poniženima), a konzument koji ga je zbog besparice prisiljen kupiti, nikad nije siguran jede li „štakorevinu“ ili možda neki vikijevski prerađeni izmet.

 

Ladislav Babić

http://afirmator.org/ladislav-babic-vidrex-mana-s-neba/

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close