Sindrom Spasitelja i sudbina pravednika
(Julianu Assangeu i ljudima koji se žrtvuju za nas)
Kapitalizam, a u stvari svaki vladajući ekonomski-politički sustav koji nije pod direktnom kontrolom naroda u svim segmentima i fazama svog djelovanja (a to ni jedan do dana današnjeg nije bio), jako je dovitljiv – posebno onaj apostrofirani – u iskorištavanju primitivnih ljudskih potreba, kako bi stabilizirao svoju izrabljivačku suštinu. Najbolje to opisuje starorimska fraza „Panem et circenses“ (kruha i igara):
„… kruha i igara; riječi kojima je D. J. Juvenal u svojoj desetoj satiri karakterizirao dekadentni mentalitet puka u carskome Rimu: narod ne traži ništa drugo nego da mu vladar dijeli žito i priređuje besplatne igre u cirkusu. Danas se tim izrazom označuju slični potezi vlasti kojima se javnosti skreće pozornost s problema, a također i životno stajalište potpune nezainteresiranosti za sve što ne služi zabavi i užitku.“
Osiguraj narodu između dva kruljenja crijeva neku najjeftiniju salamu da ne osjeti glad, a onda ga zabavi banalnim aktivnostima, svejedno jel’ gladijatosrskim igricama ili televizijskom sapunicama, kako bi smirio i na duže vrijeme neutralizirao negdje duboko u njemu tinjajuće nezadovoljstvo svojim položajem. Narod je jedna golema mrcina, inertna i spremna uglavnom na puko preživljavanje, a to nije moja konstatacija već je možemo naći u mnogih autora, preko Puškina do Andrića i drugih. Ipak, u intervalima između dviju porcija „kruha i igara“ on shvaća svoj položaj, mnogo više no činjenicu da samo o njemu ovisi njegova promjena. Stoga stoljećima tragovima svoje zahirene svijesti očekuje da netko to umjesto njega izvrši, tek tu i tamo se budeći iz drijemeža kad „kap prelije čašu“. Jeste li primijetili prenabujalu invaziju holivudskih filmova na um građana, koji ga, s obzirom da očekivanje Spasitelja već tisućljećima ne daje rezultata, održavaju u naivnom uvjerenju da će kojekakvi „spasitelji“ sve riješiti u njihovu korist – onako, iz čistog humanizma – bez potrebe da se sami lično pobrinu za svoju stvar. Supermeni, betmeni, hellboyi, supergerle, catwomanke, ljudi pauci, akvamani, fantastične četvorke, ironmani, robocopi, hulkovi, thorovi,…, sve se dalo u žrtvu za spasavanjem indolentnog čovječanstva, puneći kinoblagajne dok puk hrli pasti svoju porciju sijena koju mu kapital servira. Narod kao očekuje da će se bez suvišnog stradanja i organiziranja nasilnog otpora (revolucije) kapitalističkoj tiraniji (koja se takvom pokazuje u sveopćem vidu – ekonomskom i fizičkom prema nerazvijenima, a prvenstveno ekonomskom spram vlastitih naroda) uspjeti utjerati pravdu i zauvijek skinuti breme sa svojih leđa. No, valjda ste i to zamijetili, kojekakvi supermeni koji ordiniraju po filmskim i televizijskim ekranima, u svom obračunu s tiranima u korist pasivnog naroda nimalo ne mare koliko će te pasuće, indolentne stoke izginuti dok oni utjeruju pravdu. Glavno da se to ne nazove kapitalizmu proskribiranim imenom, revolucija – koju umjesto puka provode njegovi izmaštani i od elita promovirani junaci. Sve kao u korist oslobođenja naroda, dok se njihovi lični računi pune dolarima, a puk i dalje jednako glupavo čeka svog osloboditelja.
Nitko ne može ponad svojih ljudskih moći zadanih evolucijom, inteligencijom i osjećajem za pravdu, koje su u većine prilično minorne (prosječne, kaže se kako se ne bi uvrijedila većina) karakteristike, pa je utoliko razumljivo da se prosjek vlada upravo kako mu priliči, razbijajući svojim djelovanjem, ili apstinencijom od njega, iluzije da se može olako preskočiti evolucijski jaz koji dijeli idiote od genijalaca, poltrone od humanista, egoiste zabrinute tek za svoj opstanak od pravednika koji uspiju pronaći motive djelovanja visoko ponad prosjeku uobičajenih „u se, na se i poda se“. Kršćani svijeta na riječima se zgražavaju nad Isusom, Judom i Pilatom, čak tisućljetno optužujući Židove za grijeh izdaje sina svog naroda, iako upravo danas premnogi, na čelu sa svojim vladama i ostalim inovjernicima svijeta, za manje od trideset srebrnjaka prodaju pravednika koji im je pokušao otvoriti oči, pravdani ciničnim riječima britanskog ministra vanjskih poslova: „Danas smo pokazali da nitko nije iznad zakona“.
Dokazujući tako u ime kolega političara razasutih po vladama cijelog svijeta da im etika ne znači baš ništa. Uostalom, nekako je logično da stoku koja ih je birala u zastranjenom obliku demokracije predstavlja još veća stoka. Ekvadorska vlada, kršeći pravo individua o azilu, prema kojemu ga je za vrijeme ljevičarskog predsjednika priuštila Assangeu, promjenom vlasti u desničarsku izigrala je povjerenje tražitelja azila. Političari se silno trude svoje zanimanje koje bi trebalo biti časno, srozati svojim djelovanjem u kriminalno. Njihovu misao vodilju jasno je izrazio spomenuti britanski ministar vanjskih poslova (Jeremy Hunt) – oni nastoje zakone prikazati nadređenima etici, što je naglavce postavljena teza o bazi i nadgradnji. Evo što kaže poznati bosanskohercegovački, međunarodno priznati doktor medijskih i komunikoloških znanosti, Sabahudin Hadžialić, u eseju objavljenom u Eurasia Review:
“Odvjetnici i suci nam govore da su zakoni temelj naše civilizacije. Oni su u krivu i to nije istina. Temelj naše kulture leži u moralnom poštivanju zakona.”
Ja bih možda dopunio, u poštivanju moralnih zakona. Većina pak građana svojim ponašanjem, u svakoj prilici se podređujući i najidiotskijim zakonima, čak ako su i krajnje nemoralni, nasilni, fašistički,…, krivo shvaća temelje ljudskog društva. Čini se da naša civilizacija ima stvarni problem, koji tek malobrojni uviđaju. Počiva na krivim temeljima! Eto, kako se fašističke vlade (a u nekom trenutku povijesti to su sve do jedne) odnose prema onima koji žele otvoriti oči čovječanstvu. No, ono ipak radije žmiri, i drži ih otvorene tek gledajući televizijske sapunice, množeći se poput štakora i legući podmladak jednakih genetskih karakteristika, uz malobrojne izuzetke koje se zaista smije nazivati ljudima. Svi ti zviždači bivaju od vlasti (i šutećih naroda) ispraćeni u sudnice, zatvore i progonstva, pod motom “Badava vam trud, svirači!”. Zaista, isplati li se toliko žrtvovati za kolektivnu stoku imenom narod? Biti idealist je u svako vrijeme predstavljalo prokletstvo, ali bez njih teško bi se ovaj sijaset primjeraka koji se smatraju vrhuncem inteligencije na planeti, ma i formalno moglo svrstati u istu ravan s pravim, iskonskim, humanim primjercima – samo biološki iste vrste.
Julian Assange je metafora svih ljudi koji smatraju da su upravo to, a ne uznapredovali primati, te se kao takvi moraju vladati u svojim djelovanjima. On i njegova organizacija WikiLeaks simboliziraju sve zviždače svijeta – ali ne samo njih – nad koje se nadvila duga, prijeteća sjena krivo shvaćene pravde svjetskih država. Edward Snowden, optužen u Sjedinjenim Državama zbog kršenja američkog Akta o špijunaži, morao je zatražiti azil u Rusiji (odobren najmanje do 2020-te, vjerojatno pod uslovom da ne čeprka po ruskim tajnim dokumentima, jer državama istina i pojedinci ni najmanje nisu važni. Tako se ruku u vatru ne može staviti ni za njegovu sudbinu), reagira na hapšenje svog zviždačkog sudruga:
„Slike ekvadorskog ambasadora kako poziva britansku tajnu policiju u ambasadu da iz nje silom izvuče izdavača – dopadalo vam se to ili ne – nagrađivanog novinarstva, završit će u istorijskim knjigama… Assangeovi kritičari mogu se radovati ovome, ali je to mračan trenutak za slobodu medija.“
Zviždači predstavljuju svojevrsne korifeje mirne revolucije u društvenim odnosima, koju – uz niz drugih, prilično malobrojnih u odnosu na svjetsku populaciju – nastoje animirati u javnosti objavljivanjem tajnih dokumenata vlada i korporacija. Tajnih ne stoga što bi ugrozili živote na terenu onih ljudi koji se tamo ionako nalaze zbog ugrožavanja života nevinih, već radi zaštite nalogodavaca. Stoga se oni i arhiviraju na rok od pedeset godina, kad praktički nitko od upletenih nije više živ, a javnosti tada polustoljetno stara „otkrića“ baš previše ne znače (osim historičarima). Oni su malobrojni svjetionici na putu sazrijevanja čovječanstva, zasad uglavnom prinuđeni doživljavati osobne brodolome na grebenima politike i naše prevladavajuće šutnje. Šutnje još uvijek maloljetne javnosti rad dobrobiti koje oni žrtvuju sve, a ona u konačnici žrtvuje njih, poput Isusa u korist Barabe. Mada podržavam svaku mirnu, pozitivnu, korjenitu promjenu odnosa u svijetu, nimalo nisam uvjeren u takovrsno mijenjanje globalnih odnosa, za što mi povijest daje više potvrda negoli njenim promotorima. Slavoj Žižek, svjetski znani slovenski filozof, analitički sagledavajući film o Batmanu („Vitez tame“) kaže:
„Šanse da će pokret Okupiraj Volstrit (OWS) preuzeti vlast i uvesti narodnu demokratiju na ostrvu Menhetn toliko su žalosno apsurdne, toliko potpuno nerealne, da se ne može izbeći sledeće pitanje – zašto jedan holivudski hit sanja o tome? Zašto priziva ovaj duh? Zašto uopšte fantazira o tome da će OWS da eksplodira u nasilni prevrat? Očigledni odgovor – da to čini kako bi OWS optužio za teroristički ili totalitarni potencijal – nije dovoljan da objasni čudnu privlačnost koju ima ideja o „narodnoj vlasti“.“
Međutim, govoreći o izmaštanom neprijatelju maštovitog spasitelja čovječanstva – apoteozi zla, izopačenosti, terora, tiranije i svega najgoreg što ljudska mašta može zamisliti, piše, povezujući fantaziju autora filma sa stvarnošću – Che Guevarinim pozivom na nemilosrdni obračun s klasnim neprijateljem, uz čuvstveni dodatak:
„…Moram reći, uz rizik da ispadnem smešan, da pravog revolucionara vode snažna osećanja ljubavi. Nemoguće je razmišljati kao pravi revolucionar bez ove odlike… možda morate biti grubi, ali nemojte izgubiti svoju nežnost…“
Zaista, najčešća demonizacija revolucionara je ukazivanje na neljudskost, mržnju, razularenost, bestijalnost, nasilnost i sklonost ka ubijanju od strane ustanika. Zaboga, ta kako li će se suprotstaviti nasilju negoli vlastitim nasiljem na koje su prisiljeni? Valjda molitvom Duhu Svetome da prosvijetli svoje dušmane iza kojih stoji sav mogući represivni aparat – od policije do vojske – koji se oni ne skanjuju upotrebljavati na najbezobzirnije načine? Zagovaraju li oni zaista “revoluciju karanfila” protiv plotuna svojih postrojbi, obučenih u ubijanju svega što se miče? Najparadoksalnije (ustvari, ništa paradoksalno, već licemjerno izokretanje moralnih normi i logike u skladu sa vlastitim interesima i pravdanjem svojih postupaka) od sistema protiv kojega se pokreće revolucija je što su njihova djela uvijek navodno čin ne samo čovječne, već čiste božanske ljubavi i milosrđa, dok podjednake postupke revolucionara tretiraju kao animalna djela đavolovih učenika. Možemo zamisliti da pojedinac, pokretan najčišćim čuvstvom ljubavi spram bližnjega svoga, istoga liši života (primjerice, vršeći eutanaziju) za što će u ogromnoj većini država odgovarati kao najobičniji zločinac. Istovremeno, te iste države u međudržavnim ili građanskim ratovima bestijalne ratne zločine – počinjene u ime “krvi i tla” – amenuju kao najčišći odraz ljubavi prema svome domu, otadžbini, rodu, plemenu i bog te pitaj kojoj još alibi-kategoriji (za primjere ne moramo izaći iz regije). Iskazujući zločincima najviše državne počasti, skrivajući im nedjela i štiteći ih od zaslužene kazne. Čak se i Einstein prevrće u grobu rad takvog izopačenja pojma relativnosti!
Kao što plodovi sazrijevaju, zrije i vrijeme za štošta. „Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme…“, (Biblija, Propovjednik 3,1:8). Jer, ono što su znali još biblijski mudraci, mi sažimamo u jednostavnu izjavu: ništa se ne dešava prije nego sazriju uslovi! Assange i njemu znani i neznani istomišljenici širom svijeta, prezentirajući javnosti skrivene istine o djelovanju vlada i korporacija, doprinose tom sazrijevanju, sve dok se ne ispuni vrijeme za „ubiranje plodova“.
„Zbog potpune krize vrijednosti svijet treba više Snowdena, Manninga – ne samo zbog otkrivanja ilegalnih praksi američkih vlasti, već i ruskih, kineskih i ne na zadnjem mjestu evropskih prljavština – uvjeren je slovenski filozof Slavoj Žižek. Dodaje da nije dovoljno samo izigravati jedan državni aparat protiv drugoga, što je svijesno ili nesvijesno uspjelo Snowdenu, koji se pobrinuo za jednu od najgorih američko-ruskih kriza od kraja hladnog rata. U tekstu „Sloboda u oblacima“ Žižek se zauzeo za stvaranje međunarodne mreže za zaštitu zviždača i širenje njihovih poruka, i u podršku vlastitih prijedloga napisao, da se radi o ‘našim herojima, jer dokazuju da se protiv vlasti koje nas nadziru, možemo lako boriti i uspaničiti ih’.“
Čovjek ne živi samo o „iću i piću“, njegov život pokreću i bitno sofisticiraniji te humaniji pokretači od banalija karakterističnih svakoj životinjskoj vrsti, a za koje je spreman prinijeti žrtve neshvatljive prosjeku (koji se, doduše, živahno odazivlje na pozive za mobilizaciju, ni ne znajući objasniti sčega, osim da je „za dom spreman“ poginuti, ma kako mu isti nakaradno izledao.). Hapšenjem Assangea elite su izvojevale samo privremenu pobjedu. Kao što svi plodovi ne sazriju u isto vrijeme, teško je očekivati da će cijeli svijet istovremeno biti senzibiliziran na djelovanje, ali jednom – sviđalo nam se ili ne što naša generacija to neće doživjeti – zasigurno hoće. Za sada, najmanje što možemo učiniti je potpisati najnoviju peticiju protiv Assangeova izručenja Americi, iako to neće spriječiti realizaciju ma koje odluke britanskih vlasti, jer „sila boga ne moli“, ali može potvrditi naš lični dignitet i ljudskost. Dok mnogi tisućljećima gaje zaludnu nadu očekujući Spasitelja koji se nikad neće pojaviti, dotle ljudi poput uhapšenog zviždača, aktivista, novinara i njegovih znanih nam i neznanih drugova nikako ne daju da u nam umre jedina stvarna nada, još nepronađena jer je dobro skrivena u zakutcima moždanih vijuga: da se „On“ krije u nama samima. Spasitelj, to smo svi mi skupa, samo treba steći odvažnost ustati protiv zla koje nam prijeti i savija šiju prema zemlji kako se ne bismo usudili uspraviti i kriknuti – e, sad je već zaista dosta! Tada će civilizacija krenuti novim smjerom, kao što je to krenula od odlučnog poteza našeg dalekog pretka,
koji nam je kad-tad suđeno nadmašiti u smjeru nadčovjeka. Samosvjesnog, humaniziranog, odgovornog, potpuno odraslog ljudskog bića.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
