logo
SDA
SDA

Ladislav Babić: Posljednje utočište hulja

Objavljeno prije 1 sedmica . u sri, sep 12th, 2018
S kojim pravom ova država zahtijeva robovanje još mutnijoj, nikad u intenzivnijoj upotrebi, kategoriji domoljublja? No, što to onda rade ti građani, robovi ponašanja koje ne razumiju, ali ga u svakom sistemu i svakom režimu licemjerno manifestiraju na iste načine? Ispoljavaju djelomice svjesne osjećaje , a u velikoj mjeri podsvjesne psihološke relikte. Do danas preživjele instinkte krda; poput stampeda ustrašenog stada u vidu ljudske gomile jureće iz kaosom zahvaćenog stadiona, gazeći sve pred sobom.

Umro je neki prekooceanski senator, i američki guzolisci takmiče se širom svijeta u odavanju počasti njegovom političkom angažmanu. Kakvom? Bio je zakleti konzervativac koji se umjesto popuštanja napetosti zalagao za naoružanje, invaziju Iraka, bombardiranje Libije i slične “slobodarske liberalštine” (recimo, u Ukrajini), a u očima spomenute javnosti koja danas diktira javnim mnijenjem istomišljenika i pasivne mediokritetske gomile, on je heroj zarobljen u Vijetnamu prilikom rušenja aviona iz kojeg je bacao bombe po njemu (tisućama kilometara od domaje!), a onda kao bio mučen što ga uzdiže u sveca u očima štovatelja.

Što je s dan današnjim mučenjima u Guantanamu i tajnim zatvorima CIA-e (na čije čelo je došla harpija izviještena u tim stvarima) širom svijeta – u čemu je i Hrvatska igrala sramotnu ulogu – zaobilaze u širokom luku, baš kao što suze liju nad šezdesetak tisuća pobijenih Amerikanaca koji su u jednoj dalekoj zemlji napravili pokolj među stanovništvom (procjene, uključivo rat u Kambodži, idu sve do četiri milijuna poginulih) i pravi ekocid, nad čime zapadnjački “slobodoumnici” ni suzu da puste. Kaže za njega bivši predsjednik Bush, da je McCain “čovjek dubokih uvjerenja i domoljub najviše klase”; američki sekretar obrane Jim Mattis će, kako smo “Izgubili… čovjeka koji je stalno predstavljao najbolje ideale naše Što je s dan današnjim mučenjima u Guantanamu i tajnim zatvorima CIA-e  širom svijeta – u čemu je i Hrvatska igrala sramotnu ulogu – zaobilaze u širokom luku, baš kao što suze liju nad šezdesetak tisuća pobijenih Amerikanaca koji su u jednoj dalekoj zemlji napravili pokolj među stanovništvom i pravi ekocid, nad čime zapadnjački “slobodoumnici” ni suzu da pustezemlje”; preminuli pak sam o sebi: “Zaljubio sam se u svoju zemlju dok sam bio zatvorenik u nečijoj drugoj (zemlji)”, dok drugi tvrde kako je “mnogo žrtvovao za svoju zemlju” (Vijetnamaca, Afganistanaca, Iračana, Libijaca, Sirijaca,…, uz živote vlastitih državljana?). Dugogodišnji predsjednik Skupštine Crne Gore, Ranko Krivokapić pak divani, uma pomračenog senatorovom podrškom članstvu njegove zemlje u NATO:

“Senator McCain je svjetionik onoga kako treba da izgleda parlamentarac u svijetu. Američki parlamentarci su najbliži tom idealu, ne samo senator McCain, nego i još neki,…”, doživljavajući “parlamentarizam” “idealne demokracije” – koja je od osnutka do danas 93% vremena ratovalaširom svijeta – valjda u skladu s onom: “Crna Gora u boj kreće”. A onda, čak i ruski predsjednik, izjavljuje, da li ironično ili iskreno, tko li će ga znati u današnjoj političkoj džungli koja obiluje bedacima, kubureći s manjkom državnika od formata:

“Senator McCain mi se dopada u određenoj mjeri. Ne šalim se. Cenim ga zbog njegovog patriotizma i mogu se povezati sa njegovom doslednošću u borbi za interese svoje zemlje”

Prethodna izjava dušu je dala za razmatranje domoljublja iliti patriotizma, kojim se vitla širom planete u pripitomljavanju masa, s ciljem da se spriječi njihov gnjev koji bi svu tu jadnu političarsku kamarilu – koja planetu tisućljećima vodi iz rata u rat, s minornim periodima mira kako bi se oporavili za naredno klanje – pobacao jednom zauvijek u najveće dubine vode ili tla. Netko je izračunao da su ljudi u posljednjih 3400 godina svoje povijesti, u miru proveli svega 268 godina. Od toga, nakon svršetka najkrvavijeg – vjerojatno ne i posljednjeg – globalnog sukoba, nakon 1945. godine, svega 26 dana bez rata! Je li domoljublje – kako se uobičajeno tretira – znate već što na šibici, ne treba mnogo dalje ići od Putinove izjave da se shvati. Jer, ako se patriotizam McCaina cijeni zbog “borbi za interese svoje zemlje”, koji su različiti od onih ruskih, njihovi pak od turskih, ovih pak od izraelskih, a njihovi… – jasno je da se radi o kaosu sebičnih, međusobno razilazećih se interesa koji s humanističkom etikom veze nemaju.

Da bismo razumjeli definiciju (ne emociju!) domoljublja, prije toga trebamo shvatiti njegov korijen, riječ – domovina. Da skratimo, sve se svodi na ljubav prema zemlji rođenja i/ili prema svojemu narodu, ali upravo u tom grmu leži zec! Sve bi bilo mnogo jednostavnije, kad bi netko smisleno Netko je izračunao da su ljudi u posljednjih 3400 godina svoje povijesti, u miru proveli svega 268 godina. Od toga, nakon svršetka najkrvavijeg – vjerojatno ne i posljednjeg – globalnog sukoba, nakon 1945. godine, svega 26 dana bez rata!objasnio što je domovina, a što “svoj narod”, mada sam uvjeren kako mislite da vam je to itekako jasno. No, čemu god se priklonili, nećete racionalno moći opravdati vlastitu verziju domoljublja. Još uvijek je većina stanovništva regije rodom iz bivše Jugoslavije, da ne problematiziram domoljublje onih koje su – poput mog pradjeda, primjerice – za njega prozivale (ili se oni na njega pozivali) sve državne vlasti od propasti k.u.k monarhije do suvremenih otpadaka bivše domovine.

Preko noćno masovno prebacivanje na patriotizam prema ficlekima raspadnute (slično stampedu devedesetak tisuća hrvatskih “komunista” prema “stranki opasnih namjera”) istovremeno je potvrda fleksibilne prilagodljivosti pojma koji razmatramo, kao i krhkosti karaktera velikih domoljuba. S druge strane, pošto su se narodi počeli formirati tek od 18. vijeka nadalje, što je s domoljubljima ranijih generacija? Imamo li u višenacionalnim državama više vrsti domoljublja, na etničkoj bazi zasnovanih? Konzervativka Margaret Thatcher se svojedobno istakla budalaštinom da društvo ne postoji, mnogo većom no kad bismo ustvrdili da narodi ne postoje – naravno, do spomenutog stoljeća. Sumirajući, skoro nadolazi misao da se etnička čišćenja vrše s namjerom micanja onog ili iz definicije patriotizma, radi poprimanja jedinstvenog oblika najprihvatljivijeg nacionalističkim fanaticima (domoljublje se ipak ne može jednačiti s nacionalizmom). Kako Blut und Boden-ovski, zar ne?!

Patriotizam se najčešće povezuje s teritorijalnom cjelinom koju naseljava većinski narod, prisiljavajući i manjine da ga prihvate, ako ništa drugo a onda ih uvjeravajući da su žitelji te miš-maš cjeline jedan te isti “politički narod” (pa se preostale hrvatske Srbe s razvijenim etničkim osjećajem srpstva, nastoji uvjeriti da su ustvari “politički Hrvati”). No, što li je država, pitanju nas vodi neumitni slijed razmišljanja. Prilično konfuzni autor Hans–Hermann Hoppe, ekonomist anarho-kapitalističke tradicije, veliki je protivnik države na račun tzv. “prirodnog stanja društva”, svakako ne Preko noćno masovno prebacivanje na patriotizam prema ficlekima raspadnute  istovremeno je potvrda fleksibilne prilagodljivosti pojma koji razmatramo, kao i krhkosti karaktera velikih domoljubau smislu koji su komunisti davali odumiranju države. Ponešto slično hobbesovskom stanju “rata svih protiv sviju”, ali on potpunu privatizaciju svih resursa i funkcija – i onih koje vrši država – ne shvaća tako. Dok Hobbes “prirodno stanje” smatra neprihvatljivim, objašnjavajući da je ono upravo poticaj stvaranju države, Hoppe je ustvari razgrađuje sasvim suprotnim argumentima. U knjizi Demokratija: božanstvo koje je izneverilo daje prilično prihvatljivu definiciju države:

“Država se konvencionalno definiše kao činilac koji praktikuje obavezni teritorijalni monopol na donošenje konačnih odluka (jurisdikcija) i oporezivanje. Po definiciji, svaka država, bez obzira na svoje specifično uređenje, ekonomski i etički se razlikuje. Svaki “monopolista” je loš sa tačke gledišta potrošača. Monopol se stoga razumije kao nepostojanje slobodnog tržišta za određeni proizvod: samo jedan proizvođač, A, može da proizvede X.”

Kako liberalni kapitalizam, čijim “smo” fanovima postali, ima zakonski uređene odnose spram sprečavanja monopola, jasno je što problematizira Hoppe: kako to da svi kao pozitivnu činjenicu prihvaćaju državni nadmonopol nad svim monopolima i životima državljana, odnosno u našem slučaju – korelaciju između države-domovine i iz nje izvedenog domoljublja, iako to proturječi protivljenju monopolizmu? Donekle slično religijskom shvaćanju slobode, ako zaboravimo da nad nama bdije vrhovni Gazda s pravom miješanja u naše živote. Jednako loše mišljenje o državi ima i Friedrich Nietzsche:

“Državom se naziva najhladnija od svih hladnih nemani. Hladna, i laže; i ta laž gmiže iz njezinih usta: Ja, država, ja sam narod.”, (“Tako je govorio Zaratustra”)

Prebacimo se na ponešto banalnije i svakodnevnije stvari. Kakvom smo iznenadnom čarolijom suvremene manifestacije domoljublja legitimirali, nasuprot prekonoć izopćenih, sasvim identičnih negdašnjih? Čini se da roditelji, baš kao ni moj pradjed cijelog svog života, nisu bili domoljubi u No, što to onda rade ti građani, robovi ponašanja koje ne razumiju, ali ga u svakom sistemu i svakom režimu licemjerno manifestiraju na iste načine? Ispoljavaju djelomice svjesne osjećaje (štetnost konfrontiranja s većinom), a u velikoj mjeri podsvjesne psihološke relikte. svim tim državama koje su preturili preko glave, da bi to odjednom postali u novostvorenoj? Kojim su potom pravom svi ti nadmonopoli nad svim monopolima tražili da ga dokazuju – od plaćanja poreza, do danka u krvi u ratovima koje su vodili bez njihova pristanka?

S kojim pravom ova država (sigurna da se jednom neće raspasti?), po Hans–Hermann Hoppeu dosta mutna kategorija, zahtijeva robovanje još mutnijoj, nikad u intenzivnijoj upotrebi, kategoriji domoljublja? No, što to onda rade ti građani, robovi ponašanja koje ne razumiju, ali ga u svakom sistemu i svakom režimu licemjerno manifestiraju na iste načine? Ispoljavaju djelomice svjesne osjećaje (štetnost konfrontiranja s većinom), a u velikoj mjeri podsvjesne psihološke relikte. Do danas preživjele instinkte krda; poput stampeda ustrašenog stada u vidu ljudske gomile jureće iz kaosom zahvaćenog stadiona, gazeći sve pred sobom. S evolucijskog stajališta, korijenje možemo tražiti u instinktivnoj potrebi pripadanja krdu koje pruža zaštitu od “drukčijih”.

Kaže Gustav le Bon u djelu Psihologija gomila: “Gomila je bez znanja često zločinačka, no ona je često i herojska. Sve ovisi o načinu, kako je gomila sugestionirana.”. Psihologija gomila je prilično složena stvar i ne može se objasniti čisto racionalnim argumentima. Važnu ulogu igra konformacija s drugima, na ne posve razboritim razlozima. Knjiga Socijalna psihologija, (Aronson, Wilson, Akert), razlaže razloge konformiranja pojedinaca s gomilom (ilustrirano nizom primjera i eksperimentalnim rezultatima):

“…osim potrebe za informacijom postoji i drugi razlog zbog kojeg se konformiramo: konformiramo se i kako bi nas drugi ljudi prihvatili i kako bismo im se svidjeli. Konformiramo se socijalnim normama grupe, što su implicitna (a ponekad eksplicitna) pravila prihvatljivog ponašanja, vrijednosti, vjerovanja… Grupa ima određena očekivanja o tome kako se članovi grupe trebaju ponašati i dobro prihvaćeni članovi konformiraju se tim pravilima. Članove koji se ne konformiraju opaža se kao različite, problematične i čak devijantne. Ostali članovi grupe mogu devijantne članove ismijavati, kažnjavati ili čak odbaciti.”

A napose “ljubavi” radi koje bih žrtvovao svoj ili živote najdražih na poziv idiota s vrha, koji umišljaju da me po vlastitoj volji – podvaljujući je kao opći interes – mogu upotrijebiti za topovsko meso u ostvarenju sebičnih namjera, pozivajući se na domoljublje koje upražnjavaju na načine ovisne o kontekstu u kojem živeVećinu ljudskog roda tvori prosjek normalne statističke krivulje, i u svjetlu toga mogu se protumačiti rezultati. Ukratko, svijet je takav kakvi su ljudi (većina) koji ga tvore.

“Jedan razlog zbog kojega je odluka konformirati se ili ne toliko važna, jest u tome što ta odluka utječe na definiranje stvarnosti. Ako odlučite prihvatiti definiciju situacije koju nude drugi, počet ćete gledati na svijet onako kako ga oni vide.”, (ibid)

Ali, vratimo se Putinu ili ma kojem povijesnom šićardžiji domoljubne magle. Jedino zajedničko njihovim shvaćanjima je “dosljednost u borbi za interese svoje zemlje”, ma kakvi oni bili, samo da se podudaraju s definicijom koju nam nude trenutni obnašatelji vlasti nad trenutnim teritorijem, koji se trenutno naziva vlastitom državom – pa kao takvom, trenutnom domovinom u kojoj ostvaruju svoj trenutni interes – dok povijesne okolnosti sve to ne pošalju u ropotarnicu, a iz uzgajališta budalaština isklijaju novi gospodari duša i manjkave pameti.

Jesu li Hitler, boreći se za “interese” njemačkog naroda koji ga je većinski pratio; Churchill koji mu se suprotstavio ali je imao interese čuvanja carstva “u kojem sunce nikad ne zalazi”; Pavelić kojeg je u početnoj fazi vlasti podržavala većina Hrvata; Tito ili Tuđman pod njegovom komandom bili domoljubi, odnosno – u kojoj fazi života potonjeg mu je domoljublje migriralo iz pozadine u više sfere? Mesićeva svjedočenja pred Haaškim sudom (i) o hrvatskim ratnim zločinima, te posebno o podjeli BiH, šljam koji bi prikrivao istinu proglašava veleizdajničkim, sebe smatrajući velikim patriotima. Jesu li domoljubi i oni što danomice hrle tamo gdje im je bolje (samo o Njemačkoj živi oko petsto hiljada Hrvata) više se pouzdajući u staru latinsku Ubi bene, ibi patria, nego li lažnim vapajima za domoljubljem u korist vladajućih elita?

Ima, doduše, jedna sintagma koja bi bila prihvatljiva prihvaćanju domoljublja i za nezaražene u javnosti kolajućim frazama, a to je tzv. lokalni patriotizam: “ljubav prema kraju ili užem zavičaju bez obaziranja na interese šire zajednice”. Dakle, ljubav moga pradjeda prema gradu i bližem okružju svog rođenja, bez obzira na povijesna prekrajanja i prisvajanja granica i naroda, odnosno ljudi. Mogu voljeti svoje roditelje, djecu, prijatelje,…, ali mi ljubav prema tako mutno definiranim i promjenljivim stvarima poput države, domovine, naroda i domoljublja baš ne sjeda

Uostalom, ako ćemo pojednostavljeno, tko uopće tvori narod? Zar ga ne čini nehomogena mješavina genijalaca, prosjeka, idiota, eksploatatora, eksploatiranih, poštenjačina, kriminalaca, humanista, huškača, pacifista, ubojica, ratnih zločinaca, vjernika, ateista, ljudi raznoraznih svjetonazora, karaktera i namjera, povezanih življenjem na širem ili užem teritoriju, povijesnim zbivanjima koja su ih snalazila, jezikom koji govore (koji nije identitetska osobina naroda), kulturom izmiješanih etnija (nijedna država nije etnički homogena, mada se prilježno na tome radi nečasnim metodama!),… Previše neprihvatljivih etičkih elemenata u toj mješavini za moj osjećaj ljubavi, a napose kad podrazumijeva veću prema “svojim” nego li “tuđim” kriminalcima, eksploatatorima i inim zločincima koji su savršeno jednaki ološ.Ako je domoljublje nekritičko, dresirano služenje interesima država, onda je zaista “znate već što na čemu”, posebno s obzirom da su ti interesi toliko uzajamno nekompatibilni, a napose s ljudskošću

A napose “ljubavi” radi koje bih žrtvovao svoj ili živote najdražih na poziv idiota s vrha, koji umišljaju da me po vlastitoj volji – podvaljujući je kao opći interes – mogu upotrijebiti za topovsko meso u ostvarenju sebičnih namjera, pozivajući se na domoljublje koje upražnjavaju na načine ovisne o kontekstu u kojem žive. U tom smislu, s još većim pravom nego li će oni mene siliti na podložnost sebi, ja koristim pravo da se oduprem– na jednak način, stupnjevan do svih mogućih načina na koji to meni rade.

Ako je domoljublje nekritičko, dresirano služenje interesima država, onda je zaista “znate već što na čemu”, posebno s obzirom da su ti interesi toliko uzajamno nekompatibilni, a napose s ljudskošću. Ako pak je dobrovoljno “služenje” vlastitim moralnim životom dobrobiti zajednice, bez štete po srodne zajednice diljem globusa, onda bi termin mogao biti prihvatljiv. Nažalost, koliko nas raznorazni mccainiputinitrumpovituđmanikitarovići ili plenkovići širom svijeta i države u kojoj živim nastoje prisiliti prihvaćanju njihovog viđenja patriotizma, toliko mu se ja opirem, što je već iz naslova vidljivo – dijelu citata velikog engleskog književnika Samuela Johnsona. Američki dezerteri u Kanadu, oko 55000 za vijetnamskog rata i oko 5500 njih za intervencije u Iraku, bijahu ne veći domoljubi – nego veći ljudi od milijuna preostalih “domoljuba” koji su glasno, tiho ili nezainteresirano svojim ponašanjem podržavali američke ratove. Pišem u ratnoj prepisci s beogradskim astronomom:

“Mnogi vaši novinari upozoravaju na represivnost režima, kontrolu medija, prikrivanje istine o ratu, otpuštanja nepoćudnih novinara s posla. Često se javljaju preko slovenske TV i govore i o tome i o drugim prilikama kod vas. Prikazana je svojedobno emisija (YUTEL, TV Slovenija) o srpskim mladićima koji su pobjegli u inostranstvo (konkretno u Amsterdam) da bi izbjegli mobilizaciju i učešće u, kako su rekli, bratoubilačkom ratu. Druže se u nekom klubu zajedno sa Hrvatima pobjeglim iz istog razloga (valjda zato HTV nije prikazala ovu emisiju).”

“Kad potkopamo domoljubnu laž, iskrčit ćemo put za veliku strukturu u kojoj će sve nacionalnosti biti sjedinjene općim bratstvom – istinski slobodno društvo”S humanističkog stajališta, svi ti tražitelji azila mogu se popiškiti na “domoljublje” svojih sudržavljana koje je, što direktno, a što indirektno, uzrokovalo nebrojene žrtve i patnje. Većina se prekonoć dadne upregnuti u ratnička kola za “obranu” države (širom svijeta svi se samo “brane”, pitanje je – tko onda napada?), ali zaziru od – u krajnjem slučaju – jednake zaštite svojih ekonomskih i socijalnih pravica. Ne preuređujte “kavez” u koji su me smjestili (“imamo Hrvatsku!”) ma se u njemu hranio samo pomijama i inim splačinama, a “kome se ne sviđa nek’ ide vanka!”. Pridružujući se Vedrani Rudan ili   zaključcima Emme Goldman, svjesno se svrstavam u plejadu antidomoljuba koje navodi. Kome tri desetljeća terora kriminala i kriminalaca u regiji nije dovoljno da shvati stvari, te neprestano vitla izlizanom zastavom domoljublja, taj ili je iz tih redova, ili mu treba specijalistička pomoć. Završimo Emminim riječima koje mase, ni više od stoljeća nakon izricanja, ne shvaćaju:

“Kad potkopamo domoljubnu laž, iskrčit ćemo put za veliku strukturu u kojoj će sve nacionalnosti biti sjedinjene općim bratstvom – istinski slobodno društvo“.

h-alter.org

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh