Nema velikih naroda
Udubljujući se u trenutnu i povijesne situacije u svijetu, nekako se nameće pitanje „postoje li veliki narodi?“. Slično pitanje postavio sam godinama ranije u tekstu „Grmljavina stada“, a sad ga uglavnom ponavljam u moguće ekvivalentnom, modificiranom obliku. Odgovor je svakom iole objektivnom, nedresiranom i genetski nezahirenom ljudskom biću kristalno jasan. Nema velikih, kao ni genocidnih naroda! Postoje samo veliki i genocidni pojedinci. Ako nadobudno ustrajemo na atributu veliki, pridjeljujući zasluge pojedinaca cijelom prosječnom – neki kažu i amorfnom – skupu ljudskih bića koji se nazivaju narodom (terminom koji je povijesno vrlo mlad i datira tek od otprilike 18-tog stoljeća), s logički jednakim pravom smijemo sva zla počinjena od pojedinaca – kojih prečesto ima premnogo – pripisati cijelom narodu. Postavlja se pitanje zašto onda narodi prvenstveno inzistiraju na svojoj navodnoj veličini, žustro odbacujući navodnu genocidnost – osim ako ih jedan narod ne pripisuje drugome? Odgovor ni tu nije suviše kompliciran, a ilustrira ga primjer poznatog glumca Zijaha Sokolovića. Naime,
„Bez pompe, govora i lovora Zijah Sokolović je, govoreći tekstove iz svoje drame Glumac… je glumac,… je glumac svojim sugrađanima, slučajnim prolaznicima, ustvari pokazao ovdašnjim kazališnim upravama da ne zavrjeđuju njegovu pozornost. Jer, glumac koji je igrao u svim sarajevskim teatrima i to briljantno, eto ne slavi u teatru obljetnicu kojom se pohvaliti ne mogu mnoge njegove kolege.“
Okovan u daske, on ovim performansom – jer ga možemo i tako shvatiti – samo pokazuje stanje društva i umjetničke slobode u njemu, koje bivaju sputavane (poput njega u daskama) ideološkim premisama. Točnije, rekao bih, krivim ideološkim premisama, jer u osnovi ne mora svaka ideologija sputavati. Ustvari, spustimo li stvari do same suštine, nije stvar u tome da je sputana umjetnost, već sam čovjek, individua, osoba, ličnost – kreativni pojedinac. Naime, ako je svaka jedinka slobodna, onda je takvo i društvo; obrnuto ne vrijedi, što među inim demonstrira i sam Sokolović. Bezbroj je primjera u svijetu kako narodi prepuštaju svoje natalentiranije i najmoralnije kćeri i sinove propasti, da bi potom prisvajali njihova djela i autore same, kao navodni dokaz vlastite veličine, mada su im u trenutku nastanka umjesto podrške odmagali. Licemjerje je – uz neoplemenjeni životinjski instinkt održanja – možda najupečatljivija ljudska karakteristika. Kad se promijene okolnosti, odnosno nakon Zijahovog odlaska s ovog svijeta (bog mu dao dug život!), svi ti teatri i bosanski narod će ga svojatati, podizati mu spomenike te spomen ploče, držati naučne skupove o njegovom značaju i ine manifestacije. Da sam kojim slučajem na mjestu ma koje poznate ličnosti, javno objavljenim testamentom odrekao bih se ma koje nacionalnosti, i zavještao potomcima da imaju pokrenuti sudski proces protiv ma kojeg pojedinca ili institucije koja se usudi prisvajati me u svoj korpus. Jer, glumac je glumac, je glumac, a čovjek je čovjek, je – samo čovjek! Ni više, ni manje od toga.
Dodatni „dokaz“ kako nema velikih naroda, je i migrantska „kriza“ (jedan od indikatora poslijednje faze nehumanog kapitalističkog sustava) odnosno, spram sveukupnosti masovne pojave ovdje izdvojeni „minorni“ slučaj koji, sem vladanja nadležnih, ilustrira i ono naroda koji je i sam pred neko desetljeće bio u bijegu spašavajući svoje živote, i često ostajući bez ičega tražio dostojanstveniji život:
“Nehumani uslovi u kojima borave 64 migranta: Prenoćili doslovno u vodi… Pokušali smo kontaktirati nadležne da se organizuje jedan autobus za prevoz, ali bezuspješno.”
Naravno, ima i obrnutih slučajeva, ali suština je u tome da se ni „ovakvi“ niti „onakvi“ ne mogu automatski pripisati narodu kao njegova intrinsična karakteristika. Ovo nije samo bosanski, niti samo regionalni već svjetski problem, koji govori o urušavanju etike, morala, humanosti i cijelog kapitalističkog ustroja svijeta. A narod i dalje bira one kojima je humanost apstraktna, u praksi neupotrebljiva kategorija. Zato, neka mi nitko ne priča o veličini ovog ili onog naroda, o povijesnim dokazima toga i ine budalaštine. Hic rhodus, hic salta! Ne povijesni, već aktualni tragovi govore o veličini ili mizeriji ma kojeg naroda. Za sada, i jedno i drugo su samo pojedinci, a narod kao takav tek je amorfna, šuteća i pasivna masa, u očekivanju slijepaca koji će ih povesti kamo god da ih već vode.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
