Midina djeca
U distopijskom djelu „1984.“ predviđanja kojeg se sve pomalo ostvaruju, kako u pojedinim zemljama tako i u svijetu, George Orwell uveo je pojam Velikog brata.
„Veliki Brat je ruho u kome se Partija prikazuje svetu. Njegova funkcija je da bude žiža a u koju će se sticati ljubav, strah i poštovanje, dakle osećanja koja se lakše mogu imati prema jedinki nego pema organizaciji.“
Orwell bijaše ljevičar koji je djelima „Životinjska farma“ i ranije spomenutim, podvrgnuo kritici staljinističku nomenklaturu nastojeću sveopćom kontrolom građana, podčiniti ih svojim manipulacijama. Da ga razumijemo, i sebe sama u odnosu na djelo mu, ali i šire – s obzirom na ekonomsko-politički sustav koji nas je inkorporirao u sebe, stvorivši predodžbu o sebi kao vrhuncu razvoja, „najboljem od svih mogućih svjetova“, zapamtimo dva njegova citata:
“Španjolski rat i ostali događaji 1936.-37. su sve promijenili i poslije toga sam znao gdje sam. Svaka ozbiljna rečenica koju sam napisao od 1936. izravno je ili neizravno napadala totalitarizam i branila demokratski socijalizam, barem ja to tako shvaćam…”, (iz eseja “Why I Write” – „Zašto pišem“)
“Postoji mnogo ljudi koji mogu biti objektivni o morskim puževim ili o korijenu broja 2, ali postaju shizofrenični ako moraju razmišljati o izvoru vlastitih prihoda”, (iz eseja “Antisemitism in Britain” – „Antisemitizam u Britaniji“)
Prije negoli fosilizirane pristalice najboljeg od sviju svjetova (kapitalizma) trijumfiraju, dobro je pročitati tekst „Pravna pobjeda Velikog brata“, koji govori o odluci britanskog Visokog suda „o vladinoj upotrebi tehnologije prepoznavanja lica u realnom vremenu“, presudivši „da je prihvatljivo da policija koristi taj sistem i da se time ne krše pravo na privatnost niti ljudska prava“. Dublje misleći će sve to dovesti u kontekst s kamerama raspoređenim po javnim lokacijama, mogućnostima kontrole vlastitih mejlova i komentara po društvenim mrežama, bespravnim korištenjem osobnih podataka s interneta, mogućnošću prisluškivanja građana, novinara i političara koje je ne jednom bivalo zloupotrebljeno, i sličnih stvari, pa da zaključi kako u osnovi nema razlike između totalitarizama staljinističkog realsocijalističkog i kapitalističkog tipa, između jednog koji se naočigled takvim prikazuje i drugog koji je zakrinkan u „slobodno društvo“. Jedina bitna razlika je, ne kontrola osoba i njihovih djelatnosti, već pravdanje te kontrole (antisocijalističko djelovanje s jedne, a s druge strane strah od terorizma, primjerice) i način brutalnog ili manje brutalnog sankcioniranja „nepoćudnog djelovanja“ (navodnici su stoga što vladajuće elite arbitrarno određuju što je to). U načinu djelovanja vlasti, koja jednima otkriva a pred drugima skriva svu perverziju sustava u kojem se živi, kapitalizam je daleko profinjeniji. U spomenutom tekstu čitamo:
“Sud je pak odlučio da policija ima “dovoljnu legalnu kontrolu” za sprječavanje neprikladne upotrebe tehnologije, uključujući brisanje podataka osim ako se ne tiče osobe identifikovane s liste traženih.”
Što se humanističkih etičkih načela tiče, policija ne bi trebala imati (samo) legalnu već legitimnu, od policijskog sustava i od politike nezavisnu, društvenu kontrolu! Ali, toga ćemo se načekati, sve dok se taj sistem ne zbaci kad sazriju uvjeti, što će sustav svojim funkcioniranjem sam odrediti. Mnogi će naprosto reći „takva su vremena“, pravdajući posege u privatnost, što nije točno – jer su ljudi oni koji određuju kakva su i kakva bi ona trebala biti, a ne obrnuto. Ljudi određuju vremena, a ne vremena ljude! Ili će možda ustvrditi da smo upali u „klopku tehnologije“, što je opet pokušaj opravdanja, jer nije klopku postavila tehnologija već ljudi koji je upotrebljavaju. Štogod čovjek izumio, izum sam po sebi nizašto nije kriv, već način njegove upotrebe što je odgovornost isključivo ljudi. A oni su prilično fleksibilni (da ne kažem prefrigani i licemjerni) u pravdanju svojih dejstava. Razmotrimo slijedeći fiktivni primjer, nerijetko realiziran u praksi, i odnos društva (sistema, zajednice i pojedinaca) prema njemu.
Goran se odlučio opljčkati banku u vlasništvu dinastije Rotschild, što je jednog dana i izveo. Upavši u banku izvukao je pištolj i glasno, da ga svi mogu čuti, povikao: „Ovo je pljačka! Lezite na pod i ništa ne pokušavajte, pa se nikome ništa neće desiti!“. U trenutku kad mu je bankarski službenik trpao novac u vreću, zaštitar je izvukao revolver što je pljačkaš vidio i na mjestu ga upucao. Uspio je pobjeći, ali temeljem snimki kamera i softvera koji smo spominjali, brzo je identificiran te uhapšen. Sudilo mu se osnovom dva krivična djela – pljačke banke i ubojstva službene osobe – pa sad izdržava kaznu od kojih 30-40 godina robije.
Naivni čitatelj će se snebivajući upitati što u svemu tome nije u redu: razbojnik i ubojica dobio je zasluženu kaznu. Međutim, stvari su mnogo kompleksnije! Presuda je, naime, donesena humanističkom nekompetentnošću – u ovom vremenskom času – ma kojeg suda na ovoj planeti. Suđeno je po zakonu, zakone donosi čovjek, a samo slovo zakona – obavezujući sve građane – daleko je od toga da u cijelosti obuhvati i opravda događaj zbog kojega se sudi, kao i kompletne uslove koji su do njega doveli. Daklem je svaki zakon u cjelini etički (humanistički) upitan zbog vlastite ograničenosti (nesposobnosti) uzimanja u obzira svih faktora, te apriorne „stručnosti“ sudija da djeluju prema propisu a ne prema etičkoj konstelaciji cjeline. Moguće i to ima utjecaja što se tako često krši, baš kao i božja zapovijed “Ne ubij!”. U doba kad se inzistira i radi na “pametnim” lijekovima prilagođenima svakoj osobi, zakon se nepristrano (u principu) primjenjuje baš na svaku jedinku iz skupa fizičkih, duhovnih, psiholoških, socijalnih i statusnih raznolikosti, pravdajući to jednostavnom tvrdnjom: Zakon je isti za sve! Ne radi se o zahtjevu da se na neke primjenjuje restriktivnije a prema drugima blagonaklonije, favorizirajući pojedine optuženike prema socijalnom statusu, položaju u vladajućoj hijerarhiji, društvenom ugledu ili temeljem nepotizma, već se osvrćem na širi dijapazon uslova koji prate počinjeno nedjelo, a koje slovo zakona ne uzima u obzir (konkretni suci mogu to uvažavati prihvaćajući niz olakotnih okolnosti, ali ni oni ne idu u tome preduboko). Pokušajmo opravdati rečeno.
Svaki zakon počiva na apriori pretpostavljenim, i kao takvima vrlo relativnim etičkim principima. U našem slučaju, to su nepovredivost vlasništva i spomenuta božja zapovijed. Pravo vlasništva ni po čemu nije apsolutno (primjerice, već i postupak nacionalizacije ukazuje na to), a samo po sebi je zavisno od usvojene definicije (ovisne o povijesnom vremenu i klase koja ga definira), kako vlasništa tako i prava na njega. Naime, u povijesti se ni jedno ni drugo nije uvijek formuliralo na danas usvojen način (1, 2, 3, 4), a za očekivati je da ni u budućnosti neće biti tako. Tek sasvim usput spomenimo da valja razlikovati privatno (naročito nad sredstvima za proizvodnju) i osobno vlasništvo. No, pođimo redom. Sud apsolutno nije propitivao pravo vlasništva Rotschildovih na banku, koje je (blago rečeno) vrlo upitno. O skoro samorazumljivoj „etici“ sticanja neprikosnovenog privatnog vlasništva, bilo nad prirodnim bogatstvima ili sredstvima za proizvodnju, koja potom služe umnožavanju osobnih (kuća, vila, vikendica, jahti, helikoptera, aviona, hotelskih lanaca, marina,…), ponajvećih svjetskih kapitalista, koja počiva na stoljetnoj dresuri ljudske vrste od strane kapitala, pisali su ponajveći svjetski pisci, poput Krleže u ciklusu o Glembajevima, primjerice:
“U prvoj grupi, prvoga koljena Glembajevi bijahu još cehovski bezimeni, u drugom koljenu javljaju se već prvi znaci kriminala i grabežljive violencije, u trećem rade Glembajevi s prvim parnim strojevima, osnivaju prve banke, obogaćuju se lihvarskim kamatnjakom pretvarajući hladnokrvno ljudsku krv u zlato.“, (M.Krleža, „Glembajevi. Proza“),
ili Bertolt Brecht, mnogo općenitije:
“Što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem banke?”,
no čini se da njihova djela dotiču samo dio mozga ljubitelja literature, ali ne onaj za koreliranje sa stvarnošću. Možda stoga što ih zanesu krivi dojmovi, s obzirom da teže sličnom:
„Glembajevi, uzeti sintetično, znače neko naporno, sretno i nadareno kretanje egzistencija, koje se probijaju iz blata, zločina, nepismenosti, dima i laži do svjetlosti, profita, ukusa, dobrog odgoja, do gospodskog života (u jednu riječ: kretanje iz tmine u svjetlost), ali isto tako, retrospektivno, čini se da je to gibanje kao i sve drugo podvrgnuto nekim stalnim, nevidljivim i nepisanim zakonima.“, (ibid)
Daklem, u osnovi je Goran otimao od drugog pljačkaša (ne nužno njegov, već novac građana), uglednog člana društva čije razbojničke djelatnosti nikada nisu bile sankcionirane. Sasvim je nebitno što moguće Rotschildova banka danas djeluje pošteno, kad je zasnovana na nepoštemo stečenom kapitalu, s obzirom da bi i Goran – da mu se pljačka nije izjalovila – jednako tako, nakon perioda zastare zločina, mogao djelovati na pošten način, nepošteno stečenim novcem. Svaki će pravnik reći kako u danom događaju nije učestvovao Rotschild, pa se ni ne može suditi njemu, sem toga postoji institut zastare za počinjena djela (“’Ko je jamio, jamio!”), kako potomci ne mogu biti krivi za zločine roditelja mada su odrasli i školovali se na ostvarenoj protuzakonitoj dobiti,…, i niz drugih, na prvi pogled praktičnih primjedbi koje će cijeli događaj reducirati iz cjelovitosti realnih okvira, u onaj obrezan propisima, kljaštreći time ne samo zbivanje već i učesnika u njemu – cjelovito ljudsko biće. Svakako je jasno da je iz praktičnih razloga besmisleno upletati niz faktora koji na prvi (ali samo prvi!) pogled sa slučajem nemaju veze, ali postavljeno pitanje je posljedica kontinuiranog funkcioniranja društva koje se u jedno zaklinje, verbalno prizivajući ideale na kojima kao počiva, praktično ih non-stop kršeći. Da bi se potom hladnokrvno nastavilo razvijati principom “idemo dalje”, gomilajući “greške” na “grešku” (u stvarnosti to nisu greške, već naprosto modus djelovanja ljudskog društva), ne vodeći računa o posljedicama. Kompleksnost događanja i učesnika u njemu ne može se jednostavno emulirati zbirkom pravnih propisa koji se, uostalom, mogu mijenjati dolaskom svake nove garniture na vlast (humanistička etika ne može, jer ne ovisi o političkom utilitarizmu). Daljnje razmatranje samo će potvrditi smisleno pitanje, kakvo je to društvo koje funkcionira na takav način?
Pitanje je, čemu zaštitar u banci? No, no, moguće ste vi ipak naivniji od mene. On ja unajmljen da čuva novac od mogućih pljačkaša, dakako, ali – pod kakvu cijenu? Postoji izreka koja se izlizala od vječnog ponavljanja i njene praktične bezvrijednosti: „Čovjek je naše najveće bogatstvo!“. S obzirom da je zaštitar naoružan i potegnuo je oružje na pljačkaša da ga spriječi u naumu (ubijajući ga), očito je kako je njemu i njegovim poslodavcima novac ipak vrijedniji od „našeg najvećeg bogatstva“! Drugim riječima, u praksi nije istina kako čovjek određuje vrijednost novca, već sasvim obrnuto – novcem je određena cijena ljudskog bića (dovodite li u korelaciju izreku da “odijelo ne čini čovjeka”?)! Da ne spominjem kako je apriori bio spreman, što mu poslodavac i zakon dopuštaju, ubiti razbojnika, pritom očito kršeći spominjanu božju zapovijed. Dobro, dobro, reći ćete kako nije zaštitar ubio razbojnika, već upravo obrnuto. Razmotrimo to na slijedeći način. Kako god rezolutno i apsolutno zvučala zapovijest „Ne ubij!“, postoji jedan jedini razlog kad se može prekršiti, što uopće nije određeno zakonom već biološkim principom opstanka jedinke. U slučaju ugroze vlastitog života. Prisjetimo se samo pljačkaševih riječi: „Ovo je pljačka! Lezite na pod i ništa ne pokušavajte, pa se nikome ništa neće desiti!“. Dakle, on je pošao u razbojništvo ne kaneći nikoga ubiti, dok mu je revolver služio samo za zastrašivanje. Lijepo je upozorio sve prisutne da im se ništa neće desiti ukoliko ga poslušaju, i ništa protiv njega ne poduzimaju. Prema tome, nije ugrožavao nijedno ljudsko biće, sem bankarske pologe koje je namjeravao prisvojiti. Nasuprot toga, zaštitar je bez ikakve opomene potegnuo oružje na njega namjeravajući pucati, što znači da je naš Goran reagirao ustvari u samoobrani! Druga je stvar što sud vladajuće klase to tretira kao beskrupulozno ubojstvo čovjeka (zaštitara) koji je apriorno bio spreman – štiteći tuđi novac – ubiti drugo ljudsko biće, jer je sistem tako definirao vlasništvo: ono je nedodirljivo, i po cijenu ljudskog života! Ne ulazeći sad u to što je opljačkani novac bio vlasništvo ni krivih ni dužnih štediša, osim što su ga nastojali čuvati u lopova (Rotschilda, odnosno potomaka izraslih na njegovom lopovluku), što baš i nije bitno za zaključak. Naš razbojnik se moguće odlučio na pljačku jer su ga okolnosti natjerale na to (kronična nezaposlenost, socijalna služba odbija pomoć, nema zdravstveno osiguranje, familija i djeca mu gladuju, nema para za liječenje bolesnog djeteta,…), nastojeći pritom poštedjeti živote drugih ljudi od nasilja, sem u slučaju obrane vlastitog života. Ono što u svakodnevnim ratovima ljudi širom svijeta legalno (zakonito) rade.
Daklem, uzevši u obzir trenutno vladajuću mantru o vlasništvu i njegovoj „nedodirljivosti“, sud bi ga eventualno mogao suditi za razbojništvo, ali ne i ubojstvo s namjerom, jer se ustvari radilo o samoobrani. Sad, vi razmislite doklem je društvo (sistem) dotjeralo percepciju o vlasništvu i njegovoj nedodirljivosti, kad to podrazumijeva i upotrebu najgrublje fizičke sile (ubistvo) u njegovom očuvanju, legalizirajući je kao moralnu i zakonitu, dok samoobranu tretira kao zločin. Slutim već vaše prigovore. Kao, svatko zna – pa je i Goran morao – kako se pljačkati ne smije, i što ga može očekivati ako se upusti u tu rabotu. Ali, zar svatko ne zna da je „čovjek naše najveće bogatstvo“ i za božji zakon „Ne ubij!“? Kako onda se naš razbojnik odlučio krasti uz očekivanje dobitka od milijun dolara, eura ili čega već, ne želeći nikome oduzeti život, dok se zaštitar za plaćicu od tisuću eura obavezao gazdi da će štititi njegov imetak (i građana koji prešutno pristaju na takvu premisu) i po cijenu oduzimanja života, pa i gubitka vlastitog? U kakvom to svijetu ljudi žive? Šire gledano, zajednički opslužuju vladara od kojega ih je još „knjiga nad knjigama“ nastojala odvratiti, usmjeravajući ih prema humanizmu – Zlatno tele! Novac, preciznije – ekonomiju u isključivo vlastitom, a prvenstveno elitističkom interesu. Zlatno tele koje usmjerava njihovo djelovanje, podložnost, formira praktične etičke i moralne kriterije, dok upozorenja da ekonomija mora služiti njima namjesto oni njoj, pobijaju floskulama o slobodi, shvaćajući je na najprimitivniji način: slobodan si (navodno) ravnopravno se uključiti u ekonomsku utakmicu, a potom načelo slobode, pravde i ljudskog humanizma prestaje vrijediti preobrazivši se u ono iz životinjskog svijeta: tko jači, taj kvači!
„Požuri se dolje!’ – progovori Jahve Mojsiju. ‘Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: ‘Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!’ Dobro vidim’, reče dalje Jahve Mojsiju, ‘da je ovaj narod tvrde šije.’“
Postali su ljudi samo praktičniji, preselivši objekt obožavanja od kipa Zlatnog teleta u svoje novčanike, kreditne kartice ili banke, mada ustvari on nikada i nije napuštao mjesto u koje je tisućljećima stvarno ukotvljen – njihov um! Pokušaj prilagodbe kojekakvih mudrolija dinamici preživljavanja dovodi do licemjernog prihvaćanja načela, u praksi prilagođenih vlastitoj probitačnosti. To je više nego jasno, a svakodnevno potvrđuju ponajveći negatori humanih principa, jer ih u životu vodi, oni mu služe, Mamonu – lažnom bogu novca. Ljudi su od „božjih stvorova“ ustvari postali Midina djeca, samo što nema Dioniza da ih izbavi iz pošasti u koju su upali, već oni to moraju sami učiniti – za sada sasvim bezuspješno.
Sasvim mi je jasno da većina uopće neće shvatiti o čemu ja to “trućam”, pa da skratim, preskočivši njima dubinski nerazumljive pričice. Radi se o tome da isključivo ljudi određuju kako će se ma koje njihovo otkriće (tehnološko, znanstveno, novac,…; samo po sebi nizašto krivo) ili ideja tretirati, i na koji način će presuđivati i doklem tolerirati sve aspekte relevantne za neko zbivanje, odnosno – sasvim izostaviti iz razmatranja. Jasno je eliti sve, baš kao i ogromnoj većini ljudi: banke se ne smiju pljačkati, ako se pokuša – zaštitar može reagirati sve do ubojstva razbojnika, i – amen! Zašto im onda nije jasna kristalno čista zapovijed boga u kojega se – pod različitim imenima – zaklinju širom svijeta: „Ne ubij!“? Pa, rekao bih, zato što ih je Veliki brat kroz tisućljeća (da, ima ga svaka epoha!) dobro izdresirao da plešu kako on svira. A jedan mali brat – George Orwell – to je jako dobro shvatio, ali je krajnje upitno jesu li to i preostala njegova mala braća. Po opsegu i dosegu zbivanja o kojima je pisao. Moguće (sasvim vjerojatno) mnogima sve to izgleda vrlo naivno, isključivo stoga što čovjeka i zbivanja nisu sposobni sagledati nego isključivo u trenutku u kojem upražnjavaju svoja bivanja na zemaljskoj obli. Međutim, čovjek je povijesno biće, kao što veli Kangrga:
„Na životinju ili Boga ne može se postaviti nikakav zahtjev onim treba da, jer oni već jesu to što jesu u svojoj gotovosti kao savršenosti, i ne mogu postati drugačiji nego štojesu! Čovjek naprotiv, da bi uopće bio to što jest, ne samo da može, nego i treba da postaje čovjekom kao bićem koje prekoračuje i prevladava svojim vlastitim djelom svoju ograničenost i nesavršenost. To mu, međutim, nije naprosto dano.“, („Šverceri vlastitog života“),
što će reći:
„Čovjek je praktičko-povijesno biće koji, vlastitim djelom i trudom, čovjekom tek treba postati te je nužno upućen na samoga sebe, a ne na sebe kao unaprijed ili unatrag određeno biće, kao nešto što je već postalo, na-rodilo se. U proizvodnji uvjeta svog života, čovjek proizvodi i svoje odnose, a time i svoj specifični oblik razvoja.“,
ili možda nekima razumljivije: on je socijalnoevolutivno biće, koje ni u jednom (historijskom) trenutku nije jednako samom sebi (kao što reče Heraklit – „Ne možeš dva puta ući u istu reku“!), jer vlastitim djelovanjem mijenja, očovječuje samoga sebe, upotpunjujući time vlastitu definiciju. Prema tome, možda je pravo pitanje i pravi subjekt na kojeg treba obratiti pažnju, čitatelj sam. Jeli on u ovom trenutku samo fosilizirana gromada koja onda tako i pristupa ljudima, pojmovima i zbivanjima, ili je još zadržao razvojnu životnost koja mu omogućava sagledavanje horizonata koji se otvaraju pred njim?
Ladislav Babić
magazinplus.eu
