Mani pulite – čiste ruke
(kondicionirani, manipulirani, iskorišteni)
Riječ manipulacija je višeznačna, ali nas u politici i psihologiji prvenstveno zanimaju značenja:
– pol. ideol. postupak podčinjavanja pojedinaca, društvenih skupina, javnosti, komunikacijske procedure, komunikacijskih kanala, medija i subjekata određenoj vrsti interesa
– psih. model ponašanja obilježen pokušajima da se iskoriste međuljudski kontakti
– pren. smišljeno baratanje krivim podacima, izvrnutim činjenicama, lažnim interpretacijama, vješto podmetanje
Već iz definicija vidljivo je da će se manipulacija vrlo često upotrebljavati u političkoj propagandi širenjem lažnih i/ili neprovjerenih vijesti, poluistinitih informacija, mitova, podmetanjima, lažnim interpretacijama i izvrtanjem činjenica, korišćenjem citata van konteksta njihova nastanka, navođenjem lažnih svjedoka,… Bezbroj je načina na koji se povodljivi narod nastoji podvrći služenju manjini, u čiju korist propagandna mašina melje mozgove, pretvarajući ih u kaotičnu kašu sposobnu tek ponavljati utisnute „istine“. Propaganda nije ništa doli dresura ljudi da brane dokazano nedokazivo, urlaju „Za dom spremni!“, ili odlaze „dobrovoljno“ ginuti za interese dresera. To se onda zove domoljubljem, vjernošću, čašću ili nekom sličnom besmislicom u danom kontekstu, a plaća se isporučuje u obliku limenog bedža i proglašenjem mrtvaca vitezom. S talijanskog se jezika izraz mani pulite prevodi kao čiste ruke, što sugerira etičku dimenziju manipulacije masama (ovo mi je bliže od francuskog korijena). To je postupak dresure gomila koja željeni posao obavi umjesto tebe, pružajući k tome tvojim manipulacijama punu podršku, tako da uvijek imaš „čiste ruke“! Tuđman, Milošević, Izetbegović, Hitler, Mussolini, Staljin, Pol Pot, …, vlastite ruke nisu okrvavili, jer su to namjesto njih – u ime nadresiranih ideala kojima su prikrivali interese grupa čiji su eksponenti bili – činili drugi. Lako se manipulira pojedincem ili manjom grupom, ali da bi se manipuliralo narodom potrebno je osim njega (što lakovjernijeg) imati pod kontrolom medije. Sprega pokvarenih političara, medija i fluida ne previše bistrog naroda, idealna su kombinacija koja obećava dugotrajnu, plodonosnu manipulaciju. Može li narod izbjeći „hobotnici“ koja ga je čvrsto obujmila krakovima uzvišene slatkorječivosti i obećanja, cijedeći iz njega (sem materijalne koristi) poslijednje kapi razvodnjene inteligencije? Narod teško, ali pojedinci mogu, ukoliko sem općeg obrazovanja i pismenosti, posjeduju i medijsku pismenost, te poveću dozu kritičnosti. Da ne ulazim u područje prijatelja koji o tome zna nesrazmjerno više od mene, sažet ću stvar u jednu jedinu rečenicu. Treba znati odabrati medije kojima možete pokloniti povjerenje, a ono se stiče komparacijom izvještavanja o stvarnosti i nje same, u čemu mora postojati pozitivna korelacija. Za to je odgovoran isključivo softver iz vaše glave, koji – dakako – treba redovno održavati. Baš i nije jednostavno kako se čini.
Pustimo po strani najveće manipulacije kojima je rastrojena Jugoslavija na proste faktore (Hrvati su bili idejni začetnici i najveći promotori jugoslavenske ideje), jer ogromna većina ih još uvijek nije sposobna shvatiti, pa se ograničimo na niz lako dokazivih, konkretnih primjera koje samo rođena budala može zanijekati.
a) Šime Đodan, koji je u „bivšoj“ robijao zbog nacionalizma, a kojega su – po njegovom svjedočenju, kojeg treba primiti s cijelom godišnjom proizvodnjom soli paške solane – navodno toliko mučili da je totalno prolupao, ističe se, uz sve ostale nebuloze kojima je manipulirao narodom, onom s otvaranja Sinjske alke 1991. godine, kao specijalni izaslanik Franje Tuđmana:
„San o Garašaninovu nacrtanju, koji nije ni bio neki naročito pametni program, san Vuka Karadžića, koji je bio primitivac, i brbljarije Dobrice Ćosića – a ovdje je i moj prijatelj Brković koji je napisao da oni Dobricama u Crnoj Gori rade one stvari. I tako, neka se oni koji su po rastu manji od nas u prosjeku 15 centimetara i imaju šiljate glave – vjerojatno imaju i manji mozak – okane nas Dinaraca, jer smo mi jači od njih i kad nemamo dinara, a to je jednostavano zato jer imamo maraka i dolara.“,
što je dočekano burnim pljeskom prisutnih. Manimo se objašnjenja o „primitivcu“ Karadžiću kojega primitivnost cijela tadašnja Evropa nije prepoznala te je:
„…bio cenjen u Evropi: biran je za člana Berlinske, Bečke, Petrogradske akademije nauka, primljen je za člana naučnih društava u Krakovu, Moskvi, Getingenu, Parizu…, odlikovan je od ruskog i habzburškog cara, od pruskog kralja i Ruske akademije nauka. Godine 1861, dodeljena mu je titula počasnog građanina grada Zagreba (sic!)“
Da je dotični Đodan bio samo luda, jedino iskoristiva za zamajavanje naroda, njegovo kondicioniranje za kasnije, ozbiljnije manipulacije, ubrzo je shvatio Tuđman te ga je svega petnaest dana nakon predsjedničkog zajeba – postavljanja na dužnost ministra obrane – smijenio, jer je dotični pokazao krajnju nesposobnost.
b) Promjene, kad narod svojom šupljoglavošću usvoji difamaciju antifašističkih tradicija na račun nacionalnih, marširaju poput rimskih legija, te je tako promijenjeno i vojno nazivlje uvođenjem onog usvojenog za NDH, a sve pravdajući kako je to stvar hrvatske tradicije koja kao nema veze sa zločinima ustaških fašista. Kao što Reichsmarka nema veze sa zločinima nacista, pa je nakon poraza Trećeg Reicha ostala (do uvođenja Eura) njemačka platežna jedinica; ili sam nešto pobrkao? Time dolazimo do slavne kapitulacije hrvatske krune, u korist životinjice koja se politikom nikada nije bavila. Ali je u njoj bila nebrojeno prizivana. Kune (čija se 25 godišnjica upravo slavi, a koja će uspjeti preživjeti još koju godinicu prije no se zamijeni eurom). I to one hrvatske. Točnije, HRK – trenutne obračunske valute unutar RH. Kako je sve što miriše na Jugoslaviju, Srbe i ine narode i narodnosti nekad skupne države smrdilo više od spomenute živuljke, tijekom razdruživanja (kako je proces nazvan) postepeno je ukinut dinar (ime koje se koristi u bar još deset država) u korist “hrvatskog dinara” (na kojem su se kojekakvi rajići bogatili), da bi 1991. jednoglasno(?) tada još uvijek Sabor Republike Hrvatske donio “čuvenu” odluku:
“Već 30. kolovoza 1991. Komisija za pripremu prijedloga koncepcije monetarnog sustava i izradu novčanica Republike Hrvatske, pod predsjedanjem akademika Dalibora Brozovića, donijela je odluku da se hrvatski dinar u pogodnom trenutku zamijeni hrvatskom krunom, s podjelom na sto banica, te je u Narodnim novinama broj 71 od 23. prosinca 1991. (isti dan kad je u optjecaj pušten hrvatski dinar) objavljena Uredba o Narodnoj banci Hrvatske gdje se navodi:
Članak 34.: Novčana jedinica Republike Hrvatske je „hrvatska kruna”, koja se dijeli na sto „banica”
Članak 36.: Novčanice i kovani novac koji glase na hrvatsku krunu zakonsko su sredstvo plaćanja na području Republike Hrvatske. “
Kako je “iznad Sabora samo Bog”, pojavio se u obliku ustaškog ministra Gojka Šuška koji je u sprezi sa svojim ekspartizanskim gazdom – u potaji, mimo odluke parlamenta – u inozemstvu štampao hrvatske kune (HRK)! I onda to uvalio tadašnjima budaletinama hrvatskog Sabora, pozivajući se na zvjerke (kune), njihovo krzno, vjekovnu tradiciju – što su lakovjerni progutali i prije no im je iz guzice pristiglo u mozak. No, činjenica je očita: platežno sredstvo imenom kuna nikada – sem za zločinačke NDH – nije postojalo u hrvatskoj povijesti! Da, rečena zvjerka je krasila novčanicu, ali sasvim drugog imena – banovac! (1, 2). Tradicija je tradicija, ma bila i zločinačka, a valja priznati da se na nju pozivaju čak i mnogi neznalački, ne previše nacionalistički raspoloženi numizmatičari. Nekima kao opravdanje da HRK nije istovjetna ustaškoj novčanoj jedinici, upravo koristi sam naziv „hrvatska kuna“ koji je kao različit od kune. Činjenica je da ni na jednom apoenu ne stoji to ime, već samo kuna, baš kao i na novčanicama Pavelićeve države!
c) Svaka država ima državne blagdane, pa ih je tako imala i ona bivša. Nije čudno, dapače logično je (logika i etika nisu nužno usklađeni) da se oni povezani sa starim zamijene vezanima za novi režim. Međutim, pogledajmo kakvim se „argumentima“ za javnost ukidalo dijelove internacionalnih blagdana, nevezanih za ma kakvo društveno uređenje. Tako su se, primjerice, prvomajski i novogodišnji praznici „srezali“ na svega jedan dan, s obrazloženjem kako tadašnja Jugoslavija ima najviše državnih praznika (plaćenih neradnih dana) u Evropi. Već kratki pregled pokazuje da je u to vrijeme bilo svega 4 državna praznika (ukupnog trajanja od 7 dana), plus po još jedan koji se slavio samo u pojedinim republikama. Stvarno pak su se praznici kratili da bi se učinilo što više mjesta onim crkvenima koji su – gle čuda – prekonoć avanzirali u državne (navodne sekularne države), te ih upravo ovaj čas ima gotovo najviše u Evropi. Broj državnih praznika u evropskim državama lijepo ilustrira mapa:
Trajanje novogodišnjih i prvomajskih praznika u nama najbližim državama – nekoć dijelovima iste cjeline – iznosi u danima: Slovenija (2,2), BiH (2,2), Srbija (2,2), Crna Gora (2,2), dok u većini zemalja EU novogodišnji blagdani traju 2, a praznik rada 1 dan.
d) Zna se da se ljudi, maštajući ostvarenje vlastite verzije „američkog sna“, više pouzdaju u sreću no u rad. Od davnina to koriste svakojaki maheri da olakšaju naivne, čemu je država doskočila legalizirajući sebi isključivo pravo da ih „zakonito“ pljačka. Riječ je, naravno, o igrama na sreću. Sjećam se žustre parlamentarne rasprave koju su vodili nadasve doslijedni (u idiotizmu) saborski zastupnici, kako je potrebno ukinuti oporezivanje lutrijskih dobitaka (što u svijetu svaka država radi), jer samo nehumana država (Jugoslavija!) ima porez na sreću. To se toliko dojmilo hrpe napabirčenih glupsona, da su drito ukinuli takav porez. Ali, ne lezi vraže, trebalo je ponešto vremena da se spoznaja kako su svojom odlukom oštetili državni proračun, probije iz guzica do sjedišta njihovih mikroprocesora iz „stoljeća sedmog“. Pa su počeli kakiti po ranije usvojenoj odluci, te mic po mic uvoditi poreze na lutrijske dobitke I, znate li koliki su danas?
1. 10% na tržišnu vrijednost stvari, usluga ili prava što čine pojedinačni dobitak iznad 750,00 kn do 10.000,00 kn
2. 15% na tržišnu vrijednost stvari, usluga ili prava što čine pojedinačni dobitak iznad 10.000,00 kn do 30.000,00 kn
3. 20% na tržišnu vrijednost stvari, usluga ili prava što čine pojedinačni dobitak iznad 30.000,00 kn do 500.000,00 kn
4. 30% na tržišnu vrijednost stvari, usluga ili prava što čine pojedinačni dobitak iznad 500.000,00 kn
Što će reći, ne kupujte brzopleto stan i auto ukoliko osvojite milijun kuna, jer ćete – kad ova „humana i pravedna“ odcapari u svoje svrhe oko trećine vašeg dobitka – ostati zatečeni, ako ne i u dugovima. U nekih se povremeno rađa retoričko pitanje o tome tko u takvoj igri ima više sreće, vi koji ste platili srećku, ili država koja u još većoj mjeri oporezuje dobitnike od one bivše, neljudske – dakako. Umnije pak, više od oporezivanja bode u uči moralnost „poštovanih“ saborskih zastupnika.
e) I dok među biskupima (kao i među akademicima) bujaju NDH-ški sentimenti, izraženi pozivanjem na puristički jezik ili uvođenjem u vojnu službu obaveznog, tobože tradicionalnog hrvatskog pozdrava “Za Dom spremni”, navodno postojećeg i u operi (što se iščitavanjem libreta demaskira kao laž) najdražoj srcu hrvatskih nacionalista koji je nikada nisu ni čuli, formalno obrazovanoj prvoj hrvatskoj kokoški je trebalo godine i godine da „shvati“ svoju „pogrešku“ koju su podupirali njoj primjereni savjetnici i birači. Kako profašisti njenog tipa ne priznaju totalni poraz, napravljena je iznimka, te je u „komemorativne svrhe“ dozvoljena upotreba fašističkog pozdrava (na preporuku moralnih jadničaka iz komisije koja je o tome odlučivala). Možda se ubuduće napravi još koja iznimka, te u „specijalnim slučajevima“ dozvoli pokoja egzekucija nepodobnog komuniste, Židova, Roma ili Srbina (moguće Pupovca?). Iza predvodnice hrvatske peradi i njenih desničarskih istomišljenika beskrajno je „pogrešku“ ponavljalo desetine tisuća manipuliranih građana, koji svršavajući na kokoškina impresivna „pluća“ kao spužva upijaju njene laži o jogurtima i kruhu („…da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna“), te slične cvebe što izlaze iz njenih ustiju čim izdahne. Čak su se i strani mediji sprdali s njenim izjavama. No, kako je Sabor kokošinjac (a moguće i životinjska farma, jer opoziciju čini „stoka sitnog zuba“), sasvim je u redu da Hrvate kod kuće i u inostranstvu zastupa jedna iz takvog miljea, jer ih to najobjektivnije oslikava. Valjda. Usput, u životu koji mi pomalo kopni jedino sam problema s kruhom imao devedesetih godina prošlog vijeka, kad sam već ujutro u pet morao stajati u redu pred dućanom koji se otvarao u šest, da bih nabavio svega jedan jedini racionirani kruh!
f) Vratimo se opet Kardžiću Vuku, kojeg premnogi Hrvati ne razlikuju od jednog drugog Karadžića, osuđenog ratnog zločinca. No nije to ni čudno od velikog dijela hrvatskog naroda koji nije sposoban uočiti da su takozvani h,s,b,cg „jezici“, samo varijante zajedničkog policentričnog jezika, što je potpisavši „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“ potvrdio i najveći živući lingvist Noam Chomsky. Kao da mnoge hvataju moždani valunzi, pa čas uočavaju razlike gdje ih uglavnom nema, a čas ne vide sličnosti koje bodu oči. Eto, pre neki dan u Bolu na Braču, lokalni majmuni tražeći Srbe među sezonskim radnicima koji svojim radom unapređuju hrvatsku privredu – jer su čuli ekavicu koja im je iznenada povećala količinu adrenalina u krvi – inače tolerantni i širokogrudni, nisu se uspjeli suzdržati te ih vičući „Di je Srbin!“ prebili na „mrtvo ime“. Inače sjajno obrazovani narod, koji uglavnom nikada nije čuo da je ćirilica bila i hrvatsko povijesno pismo, čim čuje ekavicu načisto popizdi. Sad, vrijedi li takvima uopće tumačiti:
„Što se tiče procesa odabiranja jatovog oblika u 19. st. kada se odlučivalo koji oblik jata će postati standardni, Ante Starčević se borio za to da se u Hrvatskoj uzme ekavica, dok se njegov suvremenik i autor Srpskog rječnika (1818) Vuk Stefanović Karadžić zalagao za ijekavicu (što se vidi i iz naslova njegovog Srpskog rječnika). U skladu sa svojim idejama, Ante Starčević piše 1851. u zagrebačkim Narodnim novinama br. 239 i 242 sljedeće:
»Naš jezik, bez da se razumljivost uvredi, može se mnogo polepšati, t. j. uhu slušatelja ugodnim učiniti. Ja sam i za ovo polepšanje. Ovde opširno pisati, u čemu stoji lepota jezika, nedopušća mi vreme ni prostor. S toga velim: 1. na šaranje — makar kakvo: a) reči šareno pisane (e, ie, je, ije) nerazume ni svi štokavci, a kamoli kajkavci i čakavci; b) šaranje cepa naše proste reči na više komadah, što niti je razumljivo, ni lepo, dakle ni slobodno — t. j. polag moga načela. U našem jeziku nije ni jedna reč, koja bi imala više od pet slovkah, a uz šaranje jednoslovična ih reč toliko ima, n. p. iz lep ali bel postaje lijepijema, bijelijema itd. — samo ako se dosledno piše. To je srednja perioda!! — Meni ovde druga neostaje, nego uzeti ali čisti i ali e. Ja sam rodjen štokavski ikavac, dakle niko nemože mi reći: Cicero pro domo sua ali s g. B. da su mi reči jednostrane, pa i tako opet strictissime od moje strane — velim: ovo je (i) najpotištenii, najgadnii glas, koi samo nekoliko nas štokavacah razumi. Ja sam dakle za čisti e. I zbilja, on je najlepši glas, koi svi razumimo. « (Ovaj citat navodi i Jonke 1964: 205).
Starčevićeva nastojanja da se u Hrvatskoj uzme ekavica nisu pobijedila jer su prevladali hrvatski vukovci, koji su se zalagali za Karadžićev ijekavski izbor jata. Rezultat je, dakle, bio: Karadžićev ijekavski izbor jata nije prihvaćen u Beogradu zato što tamo nisu htjeli mijenjati svoj ekavski izgovor, dok su u Zagrebu, gdje su izvorni Zagrepčani također ekavci jer su kajkavci, ipak prešli na ijekavicu. A da je bilo po Anti Starčeviću i Vuku Karadžiću, Hrvati bi danas govorili ekavicom, a Srbi ijekavicom. Zato Friedman (1999: 14) kaže da je »ironija sadašnje situacije« to što je ijekavicu u 19. st. izabrao i zastupao Vuk Karadžić i što se ona tada više identificirala sa srpskim nego s hrvatskim intelektualnim kretanjima, a danas je obrnuto“, (Snježana Kordić, „Jezikinacionalizam“)
Čisto sumnjam, jer bi to cvijeće hrvatskog naroda i u slučaju usvajanja Vukova prijedloga, među sezoncima nepogrešivo prepoznalo Srbe (po ijekavici, naravno!) i dakako – iscipelario ih. „Njuh“ je u evolucijski stagnirajućeg nakota mnogo razvijeniji od nagona za učenjem i barem minimuma ljudskosti. Manipulacijama oko jezika u tome ih podržavaju hrvatski kroatisti (formalno obrazovaniji nakot podjednakih „gena kamenih“), ali i slični im srodnici ostalih naroda regije.
g) Manipulacije s religijom su i unutar vjerskih zajednica toliko prisutne, da dovode ne samo do međureligijskih već i intrareligijskih sukoba. Uz toliko šizmi unutar jedne te iste vjere (pogledamo li samo one najveće, monoteističke) nakupilo se sijaset tumačenja božjih riječi da se ni on sam ne snalazi što je stvarno rekao. No, na Zapadu je sve prisutnija jedna manipulacija masama koja želi „zapadnu civilizaciju“ prikazati kao počivajuću na kršćanstvu.. Nije, nego! Jao si ga svakoj civilizaciji koja počiva na religiji. Promatra li se Zapad pomalo ograničenim očima kakve on samoljubivo zamišlja kao sveobuhvatne, onda se osnovicom zapadne civilizacije ima smatrati ona, kad još kršćanstvo ni u zamecima nije postojalo – antička civilizacija stare Grčke! Koju je kršćanstvo gotovo zatrlo, ne razumijevajući i ne prihvaćajući njezine domete. I da nije bilo druge, nekršćanske civilizacije, s kojom bi danas uzjogunjeni Zapad iznova vodio krstaške ratove, ne bi bilo ni njega niti tzv. zapadne, navodno na kršćanstvu zasnovane civilizacije. Dakako, riječ je o muslimanima (islamu) koji su doslovce u zadnji čas spasili i dalje razvili dostignuća starih Grka, kojima možemo mirijadu puta više zahvaljivati negoli kršćanima. Ovoj manipulaciji, u vrijeme širom svijeta jačajuće desnice, vole se pridruživati zemlje u kojima je politika spregnuta s religijom (poput Hrvatske), države koje se diče svojim kršćanskim korjenima a u čijim vladama učestvuju lopov do lopova, probisvjet do probisvjeta, tipovi koji i na takav način zaluđuju narod predan krajnjem relativizmu, te se više teško u ičemu snalazi. Pa sumnja u efikasnost cijepljenja, da su ljudi bili na Mjesecu, u etičku superiornost antifašizma pred fašizmom, traga za boljom prošlošću, posvećuje zločince u kal strovaljujući pravednike, zaboravlja svoje prognaničke jade iskaljujući se na novim jadnicima, bira klaunice da mu vode državu, dokumentirane fašiste da ga zastupaju u Evropskom parlamentu,…, i sve to naziva demokracijom umjesto – ludilom! Mnogi vjernici posjeduju neki „kameni gen“ koji tek evolucija mukotrpno može razbiti, trošeći na to previše vremena da bi tekuća generacija imala neke vidljive koristi, a na učvršćivanju njegovom sinhrono su spregnuti politika i crkva. Kao da prosvjetiteljstvo (doba razuma) nikad nije pohodilo čovječanstvo. Dijelu tog kvazitemelja „zapadne civilizacije“ – katoličkoj Crkvi – koji je na stratišta ili u zatvor slao najbolje što je čovječanstvo izrodilo u svoje vrijeme (Galileo, More, Hus, Bruno, de Dominis,…), u kojemu ni danas žene ne sudjeluju ravnopravno s muškima, tom konglomeratu licemjernih etičara i falsifikatora božje riječi, koji svoje pedofile kažnjavaju premještanjem u neku zabitu župu gdje će – uz još zatucaniji narod – moći dalje upražnjavati svoje sklonosti,…, namijenila je Udruga građana za zaštitu ljudskih prava „David“ tužbu – razaslanu na sijaset adresa – povodom njenih tisućljetnih zločina, priznatih i od triju poslijednjih papa koji su javno zatražili oprost za „grijehe“ Crkve. Svakako, nije ova udruga toliko naivna da misli kako će netko reagirati organiziranjem procesa protiv katoličke Crkve, posebno takvog koji bi rezultirao presudom, materijalnom odštetom (kome?) ili raspuštanjem ove zločinačke organizacije. Tužba ima više namjenu razrijediti gusti mrak s milijuna i milijuna (o Hrvatskoj 86% stanovništva) „širom zatvorenih“ očiju.
h) Odveć bi bilo nabrajati sve moguće manipulacije kojima se služe fašisti i nacionalšovinisti da bi temeljem njih animirali narod – nesvijestan vlastitog jada u svojoj neobrazovanosti i dresurabilnosti, moralnoj uskoći te nedostatku ljudskosti – za izgradnju i učvršćivanje države u kojoj sloboda toliko cvate da cijele familije bježe iz nje. Narodu je stalo jeli kuna bila fašistički novac koliko i kažnjavanje najbližih ukoliko su ubojice drugih ljudi (ali ne i obrnuto). Zato za kraj samo još jedan primjer manipulacije ljudima, koje laž, propaganda i maheri za nju mijese poput tijesta u oblik koji im odgovara. Na riječi četnik i pokazivanje tri prsta ovdje se reagira tolikom mržnjom (kao u Srba na riječ ustaša i pokazivanje dva prsta) da je bolje ne igrati se životom. Možda u najboljem slučaju budete samo pretučeni ili oskaćeni za griješne prste kojima ste zazivali đavla. No, teško da većina domoljubnih tabadžija s obje strane zna:
„Što se tiče staroga hrvatskog nazivlja činova, dr. sc. Krunoslav Mikulan je otkrio jednu zanimljivost: – Otkrio sam da riječ bojnik nije stari hrvatski naziv. Taj se čin nije upotrebljavao prije 1941. godine. Pregledavajući stare hrvatske rječnike i stare spise na hrvatskom jeziku, našao sam da je prvi naziv za zapovjednika postrojbe od približno tisuću ljudi bio – četnik. Takva se postrojba zvala četa, pa je to logično. Kad je stvorena Austro-Ugarska, taj se naziv iz nepoznatog razloga promijenio u „tisućnik“.“
S druge strane, „Šokantno! Ustaša je srpska reč! Srbi su bili ustaše vekovima pre Hrvata“! Sve se čini da će se pripadnici ovih naroda morati educirati glede broja prstiju za buduća zaklinjanja (prisezanja) i moguća caparenja:
Manipulacijama generacija i generacija tijekom nastajanja entiteta zvanog narod, utkano je u njegovu srž toliko mitova, laži i poluistina da se lično ne zamaram navodnom veličinom i dostojanstvom te tvorevine počivajuće na krhkim temeljima, kojemu prividnu čvrstoću daju tek samoljubivo samozavaravnje i pljuvanje po drugima, te povodljivost neobrazovanog, naivnog i k ljudskosti ne isuviše napredovalog naroda. Parafrazirao bih misao britanskog pisca E.M. Forster-a, uz napomenu da se to odnosi na pripadnike svih naroda: „Ako bih morao birati između izdaje vlastite ljudskosti i izdaje sunarodnjaka, nadam se da bih imao hrabrosti izdati potonje.“. Ne samo sunarodnjake nego i cijeli narod, kad bih procijenio isto što i ove „izdajice“:
,
jer apriorno domoljublje samo po sebi nije etično i lako vodi u zločin kojega su mnogi nesvijesni, koliko im je zakržljao etički moment. Narodu su osim heroja ponekad potrebni „izdajnici“ – a ne treba posebno naglašavati da je sve stvar kontekstualne, u svjetlu zrelosti naroda, procjene – kako bi se otrijeznio. Zato tražim istinu u riječima i djelovanjima prosvijetljenih pojedinaca, a ne u ponašanju pokorničkog naroda. Nije Krleža zalud rekao kako „S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo“, što samo znači da je težio nezavisnosti svoje misli, ne izažavajući nikakvu mizantropiju. Ja nadasve volim svježi zrak!
Ladislav Babić
magazinplus.eu
