logo
bios

Ladislav Babić: Ljevica i kriva paradigma

Objavljeno prije 7 mjeseci . u sri, dec 12th, 2018

Ljevica i kriva paradigma

        Već godinama pratim stanje (hrvatske) ljevice i njenog neuspjeha predočenog gubitkom i potonjim preuzimanjem vlasti u novonastalim državicama raspadle Jugoslavije. Jedna opširnija analiza stanja ograničena na hrvatsku ljevicu dana je i člankom „Magnum crimen hrvatske ljevice“, međutim problem je mnogo obuhvatniji sagledamo li ga u okviru cjelovitog sustava u kojem su sve lijeve snage svijeta prisiljene djelovati. Kapitalizma. Izgleda da mnogi, pa i visokoobrazovani autori to ne shvaćaju, pa se – među inim – djelomično osvrćem na tekst filozofa i politologa doc. dr. sc. Gorana Sunajka: „Zašto ljevica ne može na vlast?“. Uz lucidnu analizu s kojom se uglavnom slažem, čini mi se da radi dva previda radi kojih njegov tekst nije doli teoretiziranje kojeg on osuđuje, i sam se upetljavajući u njega. O čemu se radi? Pozivajući se na praksu (praxis) on tretira taj pojam samorazumljivim, što – dakako – ni izdaleka nije. Drugi previd je, što svoja razmatranja smješta u okružje kapitalističkog sustava u okviru kojega rješenja traži oru(ž/đ)jima koja je ovaj nametnuo. Oboje dovodi do teksta prepunog formalno istinitih ali praktično neprovedivih zaključaka, jer se baziraju na kao samorazumljivim premisama.

        Pođimo od kraja. Demokracija je pojam uglavnom sasvim nejasan ljevičarima, jer se oni ograničavaju na teoretičarima kapitalizma nametnutu interpretaciju. U praksi se ona svodi na političku demokraciju, koja pak pretpostavlja korištenje izbornog prava za sve građane i ništa više. Čak i ono je za sve jednako samo u kontekstu biranja, ali ne i vlastitog izbora koji uglavnom ostaje dostupan potkoženim članovim društva, prečesto do bogatstva došavših na kriminalne načine (većinom eksploatatorske). Takva je „demokracija“ sasvim formalna, okljaštrena, prazna, jer ne uključuje trojstvo istinske demokracije: političku, ekonomsku i socijalnu, uz još jedan dodatni zahtjev – njen globalni sadržaj. Država u kojoj bi nekim čudom bile ostvarene sve tri pretpostavke, a koja se time samoljubivo zadovoljava gledajući jad i bijedu ostatka svijeta (s kojim komunicira i trguje), nikako se ne može nazivati demokratskom. U kontekstu Sunajkovih recepata za oporavak ljevice i dolaska na vlast metodama kapitalističke demokracije, svakako se slažem da njihov dolazak na vlast može biti samo sredstvo a ne i cilj (cilj je promjena društvenih odnosa), ali se već u rečenici:

„No, stranačka ljevica ima za cilj što dužu trajnost na vlasti zbog čega je ne samo ustavno obvezna biti zastupnik svih građana, nego joj je dobar odnos s drugima uvjet broja glasova.“

zapliće u zamisli koje smješta u ograničenost prostora ekonomsko-političkog sustava koji treba rušiti, ali bi on to činio sredstvima koje ovaj daje na pladnju, upravo stoga da bi što više učvrstio svoje postojanje. Što znači za njega sintagma „što dužu trajnost na vlasti“, koja u prah i pepeo ruši sve pretpostavke trajnog rješenja položaja eksploatiranog čovječanstva? Neka, spuštajući se s akademskih visina na visinu obične logike, pokuša odgovoriti na jedno jedino pitanje (od niza njih koje može naći ovdje) – zadnji put postavljeno na portalu na kojem se i on javlja – koje već godina ustrajno upućujem ljevičarskim korifejima, a oni još ustrajnije nastoje ne odgovoriti:

„Pretpostavimo da dođete na vlast (demokratskim putem – što god on značio) i da imate dovoljno mašte zamisliti ovaj misaoni eksperiment. Provodite mjere socijalističke ekonomske politike (usput rečeno, a koje su to?) u upravljanju zemljom. Poslije četiri godine skinu vas sa vlasti (nenasilno, izborima) stranke kapitalističke provenijencije poništavajući u svom mandatu vaša dostignuća. Nakon slijedeće četiri godine… Znači li to da bismo izvodili periodičke fluktuacije tipa: socijalizam – kapitalizam – socijalizam -… praćene svim mogućim napetostima i traumama koje ih prate? Zamijetite da se pri smjeni građanskih stranaka na vlasti izmjenjuju samo stranke a ne i nepomirljivi politički sistemi. Kako bi se vi nosili sa ovim socijalističko – kapitalističkim yo-yojem?“

Da ga, ipak, dopunim pitanjem organski povezanim s prethodnim:

„Ostanimo u domeni pretpostavki. Osvojili ste vlast. Kako je kanite sačuvati (makar za trajanja samo jednog mandata) od, prije vjerojatnih no eventualnih, intervencija stranih i domaćih nedemokratskih snaga (koje su, ironije li, do vašeg dolaska na vlast bile demokratski deklarirane i legitimirane)? Idealizam tipa: demokratski smo došli na vlast pa ćemo (prirodno, sigurno, valjda, možda,…) biti priznati i tolerirani od ostalih (kvazi)demokratskih snaga, pada na povijesnim primjerima (Španjolska 1936., poslijeratna opstrukcija KP Italije od strane udružene desnice, Allendeov Čile,…).“

Sasvim sam siguran da on ne može – kao ni ostali ljevičari kojima je postavljeno – na njega smisleno odgovoriti, iz jednostavnog razloga što ljevičarenje razmatra kroz paradigmu kapitalističkog višestranačkog parlamentarnog sistema! Svako neodustajanje od te paradigme nije drugo negoli varijanta Fukuyaminog „kraja povijesti“ – sna o liberalnoj demokraciji kao zadnjoj, nezamjenljivoj fazi kapitalizma (u što su povjerovali samo mentalno zaostali ili interesno preparirani ljudi) od čega je i sam odustao – umotana u navodno evolucijsko mijenjanje kapitalizma prema onom s „humanim licem“, što već prema njegovim ishodnim „aksiomima“ ne postoji! Naravno, niti jednostranački sustav, nalik postojećem u ranijoj državi, nije preporučljiv rad opasnosti njegova zastranjenja, ali je ipak taj (jugoslavenski) sistem dao razrješenje. A to je nestranačko samoupravljanje! Evidentno je da kapitalizam ni na koji način nije istoznačnica demokraciji, a visoki ekonomski rast može se desiti bez uvažavanja demokratskih standarda, za što Yanis Varofuakis daje primjer Singapura i Kine, tvrdeći da demokracija (kakva već jeste) uzmiče i u Evropi:

„Početkom ove godine, dok sam predstavljao Grčku – novoizabranu grčku vladu – u Eurogrupi, kao ministar financija, izravno mi je rečeno da demokratski proces naše zemlje – naši izbori – ne smiju ometati ekonomske mjere koje su se uvodile u Grčkoj. U tom času sam pomislio da ne može biti boljeg opravdanja za Lee Kuan Yewa, ili kinesku Komunističku partiju, zapravo i nekih mojih svojeglavih prijatelja koji su mi stalno govorili da će demokracija biti zabranjena ako ikada zaprijeti bilo kakvom promjenom.“

Naravno da se ostvarenje demokracije (u skladu s potpunošću te ideje) može tražiti izvan višestranačkih i jednostranačkih parlamentarnih sustava, u okviru nestranačkog samoupravljanja, a to je vrlo daleko od anarhizma, bilo ispravno bilo namjerno krivotvoreno (kao potpuni nered i bezvlašće) shvaćenoga. No, pustimo ideje s kojima se – sasvim sam siguran – većina učahurenih u bogom danu vladajuću paradigmu, neće složiti. Tražim samo, bez ulaženja u polemiku s mojim stavovima – kojoj bi cilj bio tek bijeg od smislenog, konkretnog odgovora na konkretna pitanja – jasan odgovor! Fukuyamino akademsko trućanje i prigodno, sasvim pragmatično mijenjanje stavova kojima nije cilj razjašnjavanje istine već vlastito održanje popularnosti političkog filozofa, povijesno je sasvim bezvrijedno i od njega će ostati tek nešto dugotrajni trag no od nadobudnica visokog društva snimljenih bez gaćica.

        Suvremena ljevica, salonska, parlamentarna ili ulična, još se nekako može složiti oko teorijskih ciljeva kojima treba težiti, ali se stubokom razilazi oko metoda kojima to postići. Ako je cilj rušenje eksploatatorskog kapitalističkog sustava (ma koje ime nosila njegova tekuća modifikacija), onda prvo treba postaviti pitanje na koji način – kakvom metodom, i zašto upravo takvom – je on uspostavljen. Molitvama upućenim bogu i Djevici Mariji, ili pak… Budalenje gluposti o promjeni mentalnog sklopa čovječanstva, koje kao da je sazrelo za zrelo, argumentirano i humanističko raspravljanje o meritumima u okvirima neke navodno „pravne države“ (a koja se tijekom ljudske povijesti nije smatrala „pravnom“?) doživljava brodolom na najbrutalnijim ratovima i eksploatacijama od vremena kad je ovaj sustav nasilno rušio onaj prethodni, i na evoluciji toljage koja oduvijek služi njegovom održanju. U predgovoru engleskom izdanju „Kapitala“, Engels u zaključku iznosi vrlo suvremenu misao:

„Željeni period prosperiteta ne dolazi; koliko nam se god puta učini da smo zapazili simptome koji ga nagoveštavaju, toliko su puta iščileli u vazduhu. Međutim, svaka nova zima postavlja iznova pitanje: ‘Šta da se radi sa nezaposlenima?’ Ali dok broj nezaposlenih raste iz godine u godinu, nema nikoga da na to pitanje odgovori; i mogli bismo skoro izračunati momenat kada će nezaposleni izgubiti strpljenje i uzeti svoju sudbinu u svoje ruke. U takvom času svakako će biti potrebno da se čuje glas čoveka čija je cela teorija rezultat njegovog doživotnog proučavanja ekonomske istorije i položaja Engleske, i koga je ovo proučavanje dovelo do zaključka da je Engleska, bar u Evropi, jedina zemlja u kojoj bi se neizbežna socijalna revolucija mogla potpuno sprovesti mirnim i zakonskim sredstvima. Istina, on nije nikad propustio da doda da on jedva očekuje da će se vladajuća klasa Engleske pokoriti ovoj mirnoj i zakonitoj revoluciji bez ‘proslavery rebellion'“

(„proslavery rebellion“ – pobuna vlasnika robova – pobuna robovlasnika na jugu SAD, koja je dovela do građanskog rata od 1861. do 1865.)

Misao koju potvrđuje sve više akademski obrazovanih građana regije, dok u ovom trenutku to sasvim praktično čine francuski demonstranti (sa mnogo širim zahtjevima od ukidanja povećanja poreza na gorivo) koje podržava čak 77% njihovih sudržavljana. Vrlo direktno to izražava Mate Kapović rečenicom kako „…u povijesti nikad nije zabilježeno da se netko svojih privilegija odrekao bez prisile i nužde.”. Stoga vladajuće elite i nastoje do krajnosti dezavuirati Marksovu misao kao posve zastarjelu, navodno neprimjerenu vremenu, što kod premnogih hvata korjene. Međutim, to je logički ekvivalentno negiranju Newtonovih radova kao zastarjelih, ne uviđajući da upravo oni služe – i kao takvi su utkani – u nadgradnju njegove teorije. Spomenuti Varoufakis sličnoj nadgradnji jasno svjedoči, deklarirajući se kao libertarijanski marksist:

„…Pa, ako ova analiza ima smisla, onda je Marx apsolutno relevantan. Ali isto tako je i Hayek, zbog toga sam ja libertarijanski marksista, a isto tako i Keynes,…“

Samo, čini mi se da i on ima probleme s metodom ostvarenja ciljeva, o čemu (metodi) kaže Kapović u knjizi „Ogledi o kapitalizmu i demokraciji“:

“Ovdje treba navesti da antisistemske snage koje su se borile kroz sustav obično shvaćaju da se sistem ne može promijeniti pukom po­bjedom na izborima, nego da institucije buržoaskog elektoralizma mogu poslužiti tek kao sredstvo za dobivanje financijskih sredstava za daljnju borbu i kao pozornica za izlaganje svojih ideja. Pobjeda na izborima u okviru kapitalističkog parlamentarizma može olakšati antisistemsku borbu, ali promjena sistema se ne može izvršiti kroz par­lament – takva se promjena mora dogoditi, a borba voditi, na svim razinama društva (od ulice do radnih mjesta).”

        Još ukratko o praxisu kao praksi ljevice kojom bi trebala osvojiti vlast i „što je duže sačuvati“ (dok je ne smijene neki ekstremni desničari, pozivajući se na demokraciju, čak i da to učine oružjem?). Praksa je podjednako donošenje progresivnih zakona, bulažnjenje u parlamentu, demonstracije, štrajkovi, kao i revolucija (mirna ili nasilna), a poznata je i izjava poznatog fizičara da nema bolje prakse od dobre teorije. O kakvoj to djelotvornoj praksi za preuzimanjem vlasti i konačno rješenje problema eksploatacije razmišlja Sunajko, čime se vraćamo na prvo postavljeno pitanje? U jednom intervjuu tvrdi:

„Ljudski su egoizam i težnja za ostvarenjem privatnog interesa snažniji od svih pokušaja njihova sprječavanja i to ni jedan, pa ni komunistički, sustav ne može spriječiti. Stoga je jedini izlaz stvoriti takav sustav u kojem svi u općem interesu vide svoj privatni. To, međutim, još nitko nije uspio, ali je cilj smanjiti broj nezadovoljnih, obespravljenih, siromašnih i ogorčenih na minimum, a tada, socijalnim mjerama, njihov položaj izjednačiti s većinom. To se može postići uz sustav koji kontrolira država s jedne i još više građani s druge strane. Hrvatska, ne zaboravimo, ima jednu od najdugotrajnijih i najznačajnijih tradicija socijalne države oslonjenu na bizmarkovsku tradiciju i socijaldemokratski model prema kojemu je socijalno osiguranje za sve slojeve društva. Socijalnu državu sankcionirala je i SFRJ, osobito od Ustava iz 1963., a Hrvatski ustav od 1990. jamči činjenicu da je Hrvatska socijalna država. Stoga, ako je riječ o kapitalizmu, onda on prema mojem mišljenju mora biti reguliran prema modelu skandinavskih država u kojima tržište progresivno funkcionira, ali uz najsnažnije socijalne mjere koje po sebi djeluju regresivno. Osim toga javnim je angažmanom i građanskim, civilnim aktivizmom, štrajkovima i buntovima potrebno prisiljavati vladu na jačanje socijalnih mjera i radničkih prava, jamčenje plaća, otvaranje radih mjesta i smanjenje siromaštva. Na taj će način vlada, uz neizbježan korporativni utjecaj, svoje odluke morati prilagoditi građanima to više i u većoj mjeri što su oni glasniji i izravniji.“

Vidim tu niz problema:

– ljudski egoizam nije statička činjenica, već socijalnom evolucijom mijenja svoje animalno porijeklo. U životinja on je usmjeren isključivo na vlastito očuvanje u darvinističkoj borbi za opstanak, što su ljudi totalno neumjereno proširili na gomilanje bogatstva nauštrb drugih pripadnika vlastite vrste

– društvo ima masu ograničenja na živote svojih članova (brzine na putevima, poreznu stopu, kamate na štednju, minimalnu plaću, monogamiju, seksualne odnose s djecom, razinu buke, …) i ine propise koji potiču poželjno i nekažnjivo vladanje građana. Takva ograničenja nametnuta su ljudima od ljudi, oni ih se drže – pa ne vidim razloga zašto se ne bi nametnulo i ograničenje na bogaćenje i tako novac preusmjerilo ka eksploatiranom i najsiromašnijem dijelu populacije. Treba tek dovoljno hrabrosti da se to učini, što – doduše – vladajućim elitama ne pada na pamet

– skandinavski kapitalizam je ipak samo kapitalizam, pa se postavlja pitanje što ustvari Sunajko želi; održati i humanizirati sustav (što je u osnovi nemoguće, sem u smislu ublažavanja a ne i ukidanja eksploatacije) ili ga ukinuti?

– kao ogledni primjeri spominju se bizmarkovski model, socijaldemokracija, ustavi SFRJ i RH, s tim da posljednji kao jamči činjenicu (na papiru s kojim se može obrisati pozadina!) da je Hrvatska socijalna država, no u cijelom se intervjuu termin socijalizam – sem u akronimu imena bivše države – pojavljuje tek dva puta:

„Samoupravni je socijalizam bio svojevrsna autentična ekonomija tadašnje države, određeni model, no Hrvatska nema sebi svojstven kapitalistički model jer se smatra da kapitalizam jest apsolutno ili nije uopće i da funkcionira samo ako je potpun, bez utjecaja države i drugih aktera. Provlači se i teza da kapitalizam nije ništa drugo nego “državni socijalizam, ali samo za bogate”. Drugim riječima, kapitalizam je za mnoge Hrvate i dalje simbol groznog sistema u kojem se radnici izrabljuju. Nije li to pretjerano?“,

oba puta više kao povijesni raritet negoli nešto čemu treba težiti (socijaldemokracija se mnogo puta u povijesti – uključivo aktuelne primjere koji su nam svima pod nosom – deklarirala sklonošću paktiranja, i u najsramotnijim epizodama, s kapitalističkom elitom!). O poslijednje dvije citirane rečenice možemo razmišljati na slijedeći, ovoj državi i cijeloj regiji primjeren način. Društveno vlasništvo, stvarano zajedničkim radom svih državljana, preko noći je podržavljeno kako bi nacionalističke elite mogle pljačkom namiriti svoje zahtjeve (radi čega je bivša država zapravo i rušena). Ako pljačka nije iskorištavanje, što li je onda? E sad, kad smo opljačkani i prekonoć uvedeni u kapitalizam a da nas nitko ništa nije pitao, izgleda da bi bilo pretjerano smatrati kapitalizam izrabljivačkim sistemom?! Pljačku zaboravimo, a dalje – izgleda – teku med i mlijeko za sve državljane, koji zbog obilja šećera i straha od šećerne bolesti masovno bježe na Zapad, gdje čini se također nema izrabljivanja! Jesu li podaci da američke kompanije kriju tisuće milijardi dolara, da broj siromašnih raste dok se bogati sve više bogate, a svega osam ljudi raspolaže bogatstvom kao pola svijeta i niz inih pokazatelja – zapravo pretjerani, te možemo zaboraviti eksploataciju kao maštariju dokonih gladnuša? Kad u istom razgovoru kaže:

„Jesu li uvjeti slični onima koje je zatekao Marx i je li stoga jedini izlaz revolucionarna promjena ne želim niti pomisliti jer revolucija nije ništa romantično, poput estetski domišljena stila života nekih dobrostojećih mladih, nego radikalan i konačan izlaz koji, povijest je pokazala, vodi u krvoproliće. Kako izbjeći promjenu ekonomskog sustava s pomoću revolucije pitanje je koje nam se još ne čini odgovorivim. Svakako se čini da ako je sada kapitalistička klasa (korporacija), za razliku od Marxova doba, globalna, onda i alternativa može biti samo globalna, samo je pitanje kako povezati te nove “proletere” i postoji li dovoljno onih koji mogu “izgubiti samo okove” da bi se to uopće htjelo. Jedno je sigurno, revoluciju, od koje svi zaziremo, nikad nisu izazvali potlačeni, jer oni nemaju što izgubiti, nego tlačitelji koji imaju izgubiti sve.“,

to mi se čini kao smjesa ispravno i krivo postavljenih stvari. Revolucija može biti mirna i nasilna, a iz ranije rečenog razabiremo zašto je malo vjerojatnija ona prva. Međutim za promjenu stanja zbiljski je potrebno revolucionirati društveno ekonomske odnose. Da je povijest pokazala kako revolucije vode u krvoproliće istinita je, ali manje bitna posljedica suštinskog upozorenja „učiteljice života“. Onog da su nam revolucije (nasilje) neprestane pratiteljice, kao i pouke zašto izbijaju. Krv je pritom žalosna, ali tek sekundarna posljedica. Svi jauču zbog krvi prolivene radi opravdanih prohtjeva eksploatiranih, a manje ih tišti krv prošlih, današnjih i budućih imperijalnih ratova; kao – to je valjda nešto normalno! Svakako se slažem s autorom da krivci za revolucije i prolivenu krv nikako nisu potlačeni, „jer oni nemaju što izgubiti, nego tlačitelji koji imaju izgubiti sve.“. I zaista – također se slažemo – za uspješnu revolucionarnu preobrazbu ljudskog roda u okružju globaliziranog kapitala, treba jednako globalizirana sila koja bi je provela. Naravno da „danas“ u Francuskoj neće biti oružanog „prevrata“ (revolucije), kako histerizira njihova štampa, jer nisu sazrele okolnosti; u postojećim okolnostima on bi bio osuđen na propast. Još i danas se „bauk komunizma“ širi Evropom i svijetom, i iza onih koji se žele održati tamo odaklem ih drugi žele zbaciti stao bi NATO, a sva oružana sila Zapada bi im pohrlila u pomoć da se ukaže i najmanja šansa za uspjeh “prevrata”. Ali…, „sutra je novi dan“!

        I za kraj kratka napomena koju izgleda mnogi ne shvaćaju. Ni Marx niti socijalizam ne kane ni na koji način ukinuti kapital kao ekonomsku kategoriju (što je nemoguće), koji je uostalom neophodan za ostvarivanje raznih projekata u koje ljudi ulaze. Radi se o ukidanju kapitalističkog sistema, što znači – izrabljivanja čovjeka po čovjeku, načina raspodjele kapitala i baratanja njime po nahođenju i na korist elita a ne cijelog društva. Ne zaboravimo, što se prečesto čini, da svijet nije samo regija ili Zapad. A socijalizam – baš kao i prevladavajući kapitalizam – pretendira biti globalni sustav, za cijeli svijet i za sve njegove stanovnike.

P.S.

        Tekst treba shvatiti kao isključivosubjektivni osvrt. Ne interesira me polemika, ali itekako me zanima odgovor nadva – u tekstu posebno istaknuta – pitanja, koji nikako da dobijem odteoretičara ili praktičara (stranačkih ljudi) socijalističke ljevice.

Ladislav Babić
magazinplus.eu

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh