Krajem devedesetih proteklog vijeka osnovan je HDZ, čuvena Račanova “stranka opasnih namjera”, kojemu je njegova socijaldemokratska – navodno lijeva, a tijekom povijesti mnogo puta kompromitirana opcija (što samo potvrđuju današnja zbivanja u SDP-u i širom Evrope) – postala “vodonoša”. Pomalo hipotetski, bez dokaza, ali s izvjesnim špurijusom, iščitamo li naziv HDZ s desna u lijevo, sa sitnom rotacijom zadnjeg slova suprotno kazaljki na satu, dobije se NDH.
Znajući mnoge osnivatelje stranke, i izbjegavanje riječi nezavisna na račun neovisna, te politiku kojom se već tri desetljeća vode njeni čelnici i “opozicijske” vodonoše, najmanje što možemo reći da o nekoj nezavisnoj, neovisnoj ili samostalnoj – s humanističkim vrijednostima usklađenoj – politici Hrvatske nema ni govora.
Prednost desnice pred ljevicom je da se ona u svojoj djelotvornosti otvoreno služi revizijama povijesti, lažima i inim metodama očuvanja kriminalno stečene vlasti. Pustimo po strani Miloševića i njegove velikosrpske aspiracije, kojima su se suprotstavile i istovremeno pridružile one velikohrvatske u politici prema BiH, još uvijek s obje strane u prikrivenom obliku (neistinitoj Deklaraciji o domovinskom ratudonešenoj upravo na inicijativu SDP-a u parlamentu se suprotstavila jedna jedina osoba), suština rata sastojala se u preraspodjeli društvenog bogatstva.
Drugim riječima, promjeni društveno političkog sustava. Jasno iščitljivo pogleda li se materijalna situacija ne samo članova dosadašnjih vlada, prije i nakon raspada Jugoslavije. To vrijedi za sve regionalne dronjke na koje je raskomadana u svijetu cijenjena cjelina.
Kako je međutim jasno da ne posvećuje dragi bogo ni ljude, ni događaje, ni njihove interpretacije, već to čine oni sami – a za njih je još Erazmo Roterdamski prije više od četiri stoljeća konstatirao da služe Ludosti – kraljici svijeta (pričinja se da je u međuvremenu s prijestolja zbačena Zlatnim teletom, no iskusniji znaju da je ono tek jedna od njenih manifestacija) – skeptičnijima ostaje preispitivanje raznoraznih tvrdnji koje kolaju eterom života:
“Nesreća je, kažu, biti varan, ali je još veća ne biti varan. U velikoj su zabludi oni koji misle da čovekova sreća leži u stvarnosti; ne, ona zavisi od mišljenja. Zbog toga u životu ima toliko tamnih i raznorodnih stvari da je prosto nemogućno pronaći jednu pouzdanu istinu, što su pravilno naglasili moji akademici, koji su među filozofima najmanje oholi; pa čak ako se i pronađe kakva istina, ona često ide na štetu životne sreće. Najzad, čovek je stvoren tako da ga više privlači laž nego istina. Ako neko želi jasan i pristupačan dokaz za to, neka ode na propoved u crkvu. Dok se govori o istinitim stvarima, svi dremaju, zevaju i čame. Ali ako koji gromovnik (oh, prevarila sam se: htela sam reći govornik), što se često događa, razveže kakvu bapsku priču, odjednom se svi trgnu iza sna, isprse se i slušaju otvorenih usta!”
S obzirom da su pratioci “kraljice svijeta” atributi (za koje smo uvjereni da slijede sve druge, a nikako nas):
“Ova ovde što tako ponosno uzdiže obrve zove se φιλβυτία (Samoljubivost); ovoj što kao da se smeje očima i pljeska rukama ime je κολακία (Laska); ova što napola spava zove se λήνη (Zaboravnost); ona tamo što se oslanja na oba lakta prekrštenih ruku zove se µισοπονία (Lenjost); ova s vencem ruža na glavi i zavijena u mirisni oblak je ηδονή (Naslada); ona tamo s neodređenim i izgubljenim pogledom zove se άνοια (Lakomislenost); najzad, ova okrugla, debeljuškasta, s glatkom kožom naziva se τρυφή (Razuzdanost). Među devojkama vidite i dva muška božanstva od kojih se jedno zove κώµος (Gozba) a drugo νήγρετοζ ύπνος (Tvrdi san). Pomoću ovih vernih slugu podvrgavam pod svoju vlast ceo svet i vladam i nad vladarima.”
Je li čudno da većinu “više privlači laž nego istina”? Dobro to znaju upravljači javnog mnijenja – pastiri ovčica kojima ga treba udresirati – još davno prije Goebbelsovih vremena. Nesposobnost razlikovanja forme od suštine i kolizije vladajuće suštine sa istinom, izvan je misaonih mogućnosti domoljuba. Patriotizam nije, naime, ništa drugo no “prihvatljivi” oblik virusa, ležećeg u rasponu od domoljublja do nacionalšovinizma, pa čak i rasizma.
“Stoga ljudi kojima je dato da osete takav zanos (a dato je vrlo malom broju ljudi), doživljuju nešto vrlo slično bezumlju; oni govore reči bez veze, u njima nema ničeg ljudskog, iz grla im izlaze neki besmisleni glasovi, svakog časa menjaju izraz lica: čas su veseli, čas potišteni, čas plaču, čas se smeju, čas opet uzdišu; ukratko, sasvim su »izvan sebe«. A kad se »vrate sebi«, ne znaju reći gde su bili, da li u telu ili izvan njega, da li su bdeli ili spavali; ne sećaju se šta su čuli, šta su videli, šta su govorili, šta su činili. Sve vide kao kroz maglu ili san. Znaju samo to da su u tom svojem bezumnom stanju bili neopisano srećni. Mnogo im je žao što su se osvestili i ništa više ne žele nego da njihovo ludilo traje večito. I to je tek neznatno iskušenje buduće sreće.”
Pomalo pretjerano rečeno, lažu svi koliko ih god ima, od predsjednice države do premijera (1, 2), njegovih ministara, cijele vlade i zadnjeg izdresiranog mladca (rođeni devedesetih godina sad su već skoro tri desetljeća izloženi dresuri vladajućih, a nikako ne zaboraviti “vodonoše”)! Jedan “ugledni” saborski zastupnik (Sabor sjaji poput dijamanta od “uglednika”) svojedobno je izjavio, upravo za zastupnicu koja se jedina istinom usprotivila neistinitoj “Deklaraciji o domovinskom ratu”, kako ju “Bog nije stvorio za mudraca, nego za madraca”. Svakako seksistički i neprihvatljivo..
No, kako nisu svi ljudi geniji, pa ima i blesa, kriminalaca, licemjera, perverznih i tome sličnih, tako ima i osoba koje svoju vještinu primjenjuju na primjerenijem mjestu, a ne uvaljujući se u politiku, šireći laži i otrovni govor, istovremeno optužujući – po principu da je napad najbolja obrana – one koji ih raskrinkavaju, za govor mržnje.
Sve te laži, koje je upoznatima s istinom i povijesnom stvarnošću, obrazovanima da raspoznaju zrnje od kukolja, nepotrebno nabrajati, šire se od najviših i moralno najprokazanijih eksponenata kapitala (vlasti) sve do najzadnjih anonimusa po medijima, koji ih dopunjuju lažima primjerenima vlastitoj intelektualnoj ništavnosti. Anonimnost i težnja ka skrivanju identiteta je u najviše slučajeva karakteristika kukavica (zbog straha od posljedica), ljudskog šljama, individua bez obraza i hrabrosti da javno – pod imenom i prezimenom – iznesu stavove i djeluju.
Zaštićeni bezličjem ne samo da ordiniraju po portalima već i degeneče ljude od formata (naročito novinare) po hodnicima i tamnim ćoškovima, zakrabuljeni učestvuju po demonstracijama, ili kolju u ratnim uvjetima uvjereni da su (što najčešće i jeste tako) anonimnošću zaštićeni od odgovornosti za laži, lopovluke, premlaćivanja, ubojstva i ine zločine protiv ljudi i čovječnosti. Predsjednici treba priznati da svoju političku neupućenost, stupidnost i nemoralne stavove iznosi pod vlastitim insignijama, moguće u korelaciji s mjesečevim mijenama s obzirom koliko to često čini, pa ljudi znaju s kim imaju posla. Što njeni birači izuzetno cijene, te će je ponovno birati na položaj kojem je etički nedorasla.
Vrlo sam skeptičan prema parlamentarnom put k socijalizmu, čemu me ne vodi agresivnost već “učiteljica života”, dok današnju jedva postojećju hrvatsku ljevicu više smatram paradnom, kabinetskom i nedjelotvornom. I na takvu se desničarski, “braniteljski” i ini uhljebi nabacuju lažima, primjer čega je “Šibenska deklaracija” – pokušaj da se srede njeni redovi i učini nešto u ovoj guzolizno neovisnoj državi nastaloj od kako-tako respektabilne bivše.
Jedino je u izdvojenom mišljenju Radničke fronte prepoznat meritum stvari, i jedino akcija bazirana na njemu može kad-tad postati zaista djelotvorna. Sve drugo u deklaraciji je istinito, ali vođeno principom “ne možeš li ih pobijediti pridruži im se” – čuvenom američkom pragmatičnošću koja bi ih navela da se pridruže i Hitleru da ga nisu uspjeli maknuti.
Primjerice, neki desničarski anonimus, nabacujući se na “Deklaraciju”, ljevicu i radništvo, lupeta kako su najbolji radnici otišli iz zemlje, a ostao sami škart, pa uopćava navodni primjer nekolicine radnika kako sjede i piju pivo mada im je pauza odavno prošla, na cijelu radničku klasu – zaključujući da valjda neće poslodavci trpjeti takve neradnike. Slične njemu ne dira da ljevica, pa i okupljena oko “Šibenske deklaracije”, nikad ni jednom rječju nije stimulirala nerad i lijenost, ali se jasno zauzimala za radnička prava.
“Majstori grade, a rabadžije rade” poznata je Einsteinova izreka, ali majstori ne bi daleko došli bez radništva da mu ono ne ostvaruju projekte, a takve treba pošteno plaćati, a ne eksploatirati. Uopćavajući slične primjere, ti sitnozubi anonimni eksponenti kapitala ne spominju končare, lukšiće, kutleje, todoriće, guciće, rajiće, štrokove, mamiće i ine mahere koji su u crno zavili na tisuće i tisuće radnika, firmi i cijele privredne grane, stekavši kombinacijom krađa (ne treba eufemizirati lopovluke!) i nesposobnosti nevjerojatna bogatstva, dovevši nekad respektabilnu republiku na skoro zadnje mjesto EU!
No vratimo se nezavisnosti, velikoj floskuli kojom se maše pred mješavinom naivnih, glupih i podmuklih državljana (uključujući i poštene), da bi uz niz uznositih frazetina lakše robili i koruptivno rasprodavali društveno bogatstvo, najčešće u strane ruke. Sve velike projekte ova država preduzima uz “milostinju” (evropski fondovi, iz kojih ne zna izvući ni koliko uplaćuje) s mizernim vlastitim učešćem, naveliko cmizdreći za “strateškim partnerima” jer bi bez stranih investicija odavno trunula na samome dnu, od kojeg i nije predaleko.
Dovoljno je na godinu doživjeti havariju naftom prepunog tankera usred Jadrana da turizam krahira, a s njime i državni budžet koji ona krpa. Ulazak u EU na jedvite jade, unatoč toga što realno nisu ispunjeni svi kriteriji (što se naknadno pokazalo), bio je mamac Zapada za širenjem na istok, baš kao i bezreferendumsko pristupanje NATO-u poslije raspuštana Varšavskog ugovora, nakon što su Ameri prevarili naivnog Gorbačova. NATO nije zaštitni mehanizam od vanjskih ugroza – tko bi napadao najrazvijenije i vojno najjače zemlje svijeta? – nego mehanizam iskorištavanja i upravljanja sirovinski bogatim zemljama i obrana unutrašnjeg ekonomsko-političkog sustava članica. Kapitalizma!
Elite, naročito tranzicijskih zemalja, koje su se “čudotvorno” prekonoć obogatile, nastoje štititi popljačkano i u tome neće prezati od ničega. Ni od nasilja prema svojim državljanima, što povijest rječito demonstrira. “Nezavisnost” Hrvatske ogleda se u potpunom podržavanju prozapadnih – čak više američkih negoli briselskih stavova – neovisno od humanosti, pravde i moralno opravdanih potreba vlastitih, a kamoli tuđih građana.
Suzdržanost u UN pri glasanju o palestinskoj državi, podrška izraelskoj politici spram potonjih, učešće u afganistanskom ratu koji se ne može dobiti, pristajanje uz “rješenje” problema migranata bez ulaženja u meritum problema koji je na Zapadu, a ne u zemljama njihova porijekla, osuda Rusije glede nedokazane veze s kemijskim napadima u Britaniji, njeno bespogovorno sankcioniranje i niz drugih drugih primjera, samo su manifestacije desničarskog nacionalističkog diskursa sinhroniziranog s Briselom i/ili Washingtonom čemu se država podređuje.
Podrška HDZ-ovih zastupnika premijeru Orbanu u Evropskom parlamentu – što, s obzirom da je stranka vladajuća znači i podršku Hrvatske – u pogledu primjene članka 7 Evropskog ugovora zbog mađarskih nepoštivanja evropskih vrijednosti, jasno ukazuje od čega je ova država neovisna. Od pameti, humanizma i morala.
Tito je, pustivši Crvenu armiju u Jugoslaviju prethodno sa Sovjetima potpisao sporazum kojim se ista obavezuje nakon oslobođenja napustit zemlju:
“Sovjeti su dobili dopuštenje ulaska na jugoslavenski teritorij kako bi nastavili prema Mađarskoj. Ako se susret s predsjednikom britanske Vlade Churchillom nije mogao smatrati ničim više od priznanja Kraljevske vlade kao ravnopravne strane u pregovorima, činjenica da su Sovjeti prihvatili da Tolbuhinove trupe privremeno uđu na jugoslavenski prostor i da ga nakon obavljenog posla napuste te da se na oslobođenom teritoriju organizira Vlada NKOJ-a, značila je puno više, zaključuje Jakovina (Jakovina, 2003: 22-23)“, (Ključni momenti jugoslavenske i hrvatske diplomacije…, Bruno Korea Gajski).
Neposredno nakon rata rušio je američke avione koji su se bahato drznuli bez dozvole nadlijetati jugoslavenski teritorij:
“U leto 1946. godine, iznad Bleda u Sloveniji, letelice Jugoslovenske Armije su prisilno prizemljile jedan američki avion, a onda, 19. avgusta jedan i srušile. Nemački ratni zarobljenici koji su radili u okolini slovenačkog izletišta pomislili su da je izbio rat između SAD-a i FNRJ, jer akcija nije izgledala slučajno. Američke vojne vlasti se, posle rata, nisu obazirale državnu teritoriju Jugoslavije, a Tito je naredio da se američki avioni pozovu na spuštanje na neki od najbližih aerodroma, a ako to odbiju – da se otvori vatra. Prvi avion je pristao na spuštanje tek nakon što je izrešetan mitraljezom, a tom prilikom je ranjen turski vojni diplomata, a drugi avion, s četiri pilota, bio je oboren….”
Godine 1948. je Staljinu jasno i glasno rekao ne! (godina je sedamdesetgodišnijice Rezolucije Informbiroa) kad je ovaj htio jugoslavenske komuniste, a preko njih i cijelu državu, podrediti svojoj politici:
“Primiti pismo SKP(b), to je zabluda. I oni moraju da saznaju da je to zabluda. Primiti pismo, znači biti podlac, priznati ono što nije. Mislim da imamo pravo da govorimo na ravnoj nozi sa Sovjetskim Savezom… Kod njih postoji duboko nerazumijevanje onoga što se desilo kod nas… Ti si Crni, sebi uzeo pravo da više voliš SSSR od mene… Naša Partija je čista kao sunce. Ti, Crni, hoćeš da razbiješ njeno jedinstvo, hoćeš da razbiješ njeno rukovodstvo koje već jedanaest godina radi zajedno. To je rukovodstvo vezano krvlju sa narodom. Mi smo taj narod pozivali da daje najveće žrtve. Taj narod ne bi nas htio da trpi ni jedan dan kad bismo se pokazali nedostojni tih žrtava…” (Tito).
To su postupci nezavisne države, međutim, mi već trideset godina trpimo da se građani podređuju zapadnjačkom diktatu i nekritičkom guzoljublju vladajućih. Da ne nabrajam dalje, kulminacija nezavisnosti zemlje (naravno, u kontekstu tadašnjih geopolitičkih prilika) bilo je osnivanje i učešće u Pokretu nesvrstanih, jedino primjerenoj opciji za budućnost čovječanstva, čiji principi logički i humanistički odoljevaju vremenu, za razliku od politikantske pragme koja mimo UN samo ulazi u sukobe, prvenstveno na strani onih koji ih i izazivaju. Tito je o tome govorio:
“Pitanje nezavisnosti malih i srednjih zemalja je krupna stvar. I nesvrstanost tu igra značajnu ulogu. Ta velika uloga u prvom redu dolazi do izražaja kroz Ujedinjene nacije. Jer, vidite, sad u njima dominiraju nesvrstani. Tamo su, na primjer, neke odluke, donesene i prihvaćene, koje, recimo, SAD teško progutaju. Ne bi htio više da ponavljam, ali nesvrstane zemlje mnogo su učinile svojom principijelnom politikom, politikom nezavisnosti, nemiješanja, politikom koegzistencije. Što znači koegzistencija? Ona ne podrazumijeva neku učmalost, da tako kažem, životarenje države sa državom, nego aktivnu suradnju. Neki veliki nisu bas jako oduševljeni sa nesvrstanošću, ali iako bi htjeli nesvrstane zemlje ignorirati, ne mogu ih spriječiti u aktivnosti. One mogu još da igraju još veću ulogu.”
Nije se zemlja trebala priklanjati ni na stranu druga “Putina” ni gospodina “Trumpa”, kreditno se (devizno ili klirinški) zadužujući gdje je bilo povoljnije. S tim u vezi široko je rasprostranjena laž da je Jugoslavija opstajala zbog uzimanja kredita, kao da Hrvatska nije kreditno zaduženija (ne računajući bespovratna sredstva EU fondova) mnogo više od cjelokupne bivše.
Širi se i skaska da se održavala jer je dozvolila “jugošvabama” odlazak na rad u inozemstvo, ali se prešućuje da danas na stotine hiljada Hrvata radi u inostranstvu (samo u Njemačkoj ih je oko petsto tisuća, po priznanju samoga premijera, da ne računamo na desetke tisuća u Engleskoj, Irskoj, Austriji, Švedskoj i inim zapadnim zemljama, a godišnji se egzodus povećava za još tisuće njih). Premnogo je toga čega mladi nisu svijesni, dok stariji izumiru, a sistematski prikupljena građa u knjigama poštenih autora ionako će ostati nepročitana u zemlji gdje caruje nečitanje.
Lagati se počelo i prije devedesetih godina, još prije no je potpredsjednica HDZ-a (tad još novinarka) izjavila kako je za Hrvatsku spremna i lagati, a vidimo da joj je aktuelna predsjednica države vjerni učenik. Kad je jedne večeri, nakon Dnevnika, iznenadno po formirajuću se političku elitu, emitiran prilog snimljen od KOS-a o hrvatskom nezakonitom naoružavanju, to se – mada je u osnovi bio istinit, sasvim nezavisno u kojoj funkciji – proglašavalo namještaljkom prosrpskih obavještajnih službi:
“Špegeljeva obrana je bila da su kazete potpuna krivotvorina, što je nakon rata opovrgnuo. Bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić također je potvrdio da su Špegeljeve vrpce autentične.”
Mesić od početka djelovanja na rušenju Jugoslavije nije bio kristalno čista figura, što potvrđuju njegove idiotarije o Jasenovcu ili laude ustašluku (što svjedoči o udjelu laži u formiranju RH), ali je nakon osamostaljenja došao k sebi i dosljedno zastupao antifašističke stavove, dok je nakon dva uzastopna predsjednikovanja državom (2000-te s 60.88 posto i 2005-te s 65.93 posto glasova građana) nakratko skrenuo zemlju od tuđmanovog apsolutizma ka civiliziranijim vodama.
Desnica mu (kao i svim bivšim komunistima bez kojih se država nikad ne bi osamostalila) međutim zamjera upravo antifašizam, “izdaju” zbog svjedočenja u Haagu o hrvatskim ratnim zločinima i politici prema BiH. Nakon embarga UN na naoružavanje sukobljenih strana, Hrvatska je nastavila ilegalno uvoziti oružje, primjerice iz Argentine – za što je kasnije osuđen tadašnji njihov predsjednik Menem.
Aposteriori, kad su se slegle ubilačke strasti (nakon sto tisuća mrtvih, mirijade invalida, prisilno i svojevoljno iseljenih,…) u regiji, javnost se uvjeravala kako je sve to bio samo dio specijalnog rata. Ali, nisu laži bile usmjerene prema neprijatelju, već prvenstveno kondicioniranju i pridobijanju vlastitog stanovništva, što je uloga i ovih aktuelnih. “Domoljublje” se najbolje učvršćuje lažima i probranim informacijama podmetnutima javnosti (uz korištenje međunarodnih sportskih uspjeha u političke svrhe). Nju se uvjeravalo ili da su sve to objede, ili da je sve bilo legalno. No, da je i bilo, ovo svakako nije:
“Crna Mlaka, 1990. Snimamo Čarugu. Pauza je za ručak. U blagovaonicu ulazi blagajnik ekipe. Tihi čovjek srednjih godina, niskog rasta. Sjeda, skida šešir iz unutrašnjeg džepa kaputa vadi pištolj. ‘Bio sam na sastanku HDZ-a. To su nam dali da nam se nađe’, kaže okrečući se uokolo da vidi kako reagiramo, a zatim uz samozadovoljni smiješak sprema pištolj”, (Neispričane priče, Rajko Grlić, str. 53)
Iste te godine:
“U jednoj od prvih rečenica kojima nam se obratio (Tuđman) rekao je: ‘Meni je izuzetno drago da ste vi kao delegacija Srba došli do mene…’. Prekinuo sam ga i rekao: ‘Oprostite predsjedniče, mora da je došlo do neke zabune. Mi nismo delegacija Srba. Ja ne znam tko je među nama što po nacionalnosti, ali mislim da je to sada najmanje važno. Mi smo došli kao ljudi koji bi željeli pomoći pri uspostavi dijaloga između Vas i Knina. Ništa više, ništa manje.’ Tuđman se ispričao kazavši da su ga očito krivo informirali i razgovor je nastavljen.”, (ibid).
Nakon što je kasnije opet ponavljao frazu o “delegaciji Srba”, ponovno bio upozoren i ponovno se ispričao.
“Sutradan je u svim novinama, a u ‘Vjesniku’ na naslovnoj stranici, izašla naša slika s Tuđmanom uz naslov ‘Delegacija Srba kod predsjednika Tuđmana’. Tako sam postao ne samo Srbin, nego i službeni predstavnik Srba. A to je u tom trenutku bilo sigurno najveće prokletstvo koje se u Hrvatskoj može na nekoga baciti.” (ibid).
To piše jedan od najpoznatijih hrvatskih režisera, koji je zbog pritisaka kasnije bio primoran uzeti američko državljanstvo. Bijaše to kad rata nije bilo, a republička vodstva “ozbiljno” pregovarala o razrješenju krize koja je prijetila (i urodila) ratom. Kontinuitet laži i revizija povijesti nastavlja se od tada, preko ratnih izvještaja i poratnih zbivanja sve do danas – s lažima najviših državnih funkcionera – s ciljem da se rasturi Jugoslavija, osvoji vlast, opljačka društvena imovina i zadrži konce u rukama da krivce ne bi bilo moguće kazneno goniti.
Upravo u tom smjeru išlo je svojevremeno ukidanje Zakona o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine, te vladino glatko odbijanje najnovijeg prijedloga sličnog zakona. Za slobodne, nacionalizmom neopterećene, istinoljubive umove, ima bezbroj povijesnih i aktualnih svjedočanstava. Mnogi od tih lažova (sjetimo se samo Hebrangova “Ja nikad ne lažem, samo povremeno govorim neistinu”) i danas zauzimaju istaknuto mjesto u ekonomiji, politici, kulturi, znanosti, sportu ili u medijima.
Posljednji rat(ovi) u bivšoj državi svakako ne indiciraju jednaku krivicu, no niti bilo koga isključuju od nevinosti za njihov začetak – s različitom, ali ni u jednom slučaju ništavnom vjerojatnošću. Kao što je konstatirao Rajko Grlić za Tuđmana još 1990. godine: “Bilo je dosta jasno da je rat za njega jedina opcija”.
Naravno da su prirodni i društveni procesi nepovratni, to je svojstvo fizikalnog i socijalnog univerzuma. Ispraviti se ne može ništa da bude kako zamišljaju i pravi i krivi, ali postoji mogućnost da pravi postave žive krivce – za prošle i sadašnje zločine, neovisno kojeg stupnja težine – na pravo mjesto. Pošteni i neokaljani ljudi ove države i regije to i očekuju. Ali, ima začkoljica.
Umjesto da čekaju Spasitelja koji nikada neće doći, moraju prvo sazrijeti do spoznaje da on leži u njima samima. Moraju steći samosvijest, ljudsko dostojanstvo, smisao za humanu pravdu i poduzetnost. Za to još, kako događaji pokazuju, oni nisu zreli.
