logo
bios

Ladislav Babić: Kad počinje ljudski život, a kad licemjerje?

Objavljeno prije 4 sedmice . u uto, maj 21st, 2019

Kad počinje ljudski život, a kad licemjerje?

U povodu Svjetskoga dana priziva savjesti (kojekakvih „svjetskih dana“ ima više no godina posjeduje dana, pa se u tome teško snaći) 15.maja, u organizaciji Akademije medicinskih znanosti Hrvatske, Akademije pravnih znanosti Hrvatske i Hrvatske liječničke komore održana je tribina “Priziv savjesti kao civilizacijska stečevina” u Hrvatskom liječničkom zboru (HLZ). Tom prilikom je profesor Mato Palić s osječkog Pravnog fakulteta istaknuo:

„…kako pravo na priziv savjesti liječnika, na koje se u Hrvatskoj najčešće pozivaju ginekolozi kod prekida trudnoće, prema ustavnim odredbama ima prednost u odnosu na pravo žene na pobačaj. U takvim slučajevima treba osigurati alternativu, odnosno mogućnost obavljanja pobačaja na zahtjev u skladu sa zakonom, ali ‘u slučaju kolizije između prava na priziv savjesti, koje proizlazi iz ustavne odredbe o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijesti, te mogućnosti biološke majke da prekine trudnoću u određenom trenutku, prednost ima priziv savjesti'“

Savjest je subjektivna kategorija i nigdje u Ustavu RH ne stoji da nečija savjest u danom kontekstu situacije ima prednost pred savješću druge osobe, a ako su dvije savjesti u praktičnoj koliziji, svaka mora biti podvrgnuta ispitu argumentiranog opravdanja, ukoliko njeno slijeđenje nanosi štete inim osobama. Stoga je predočeni citat krajnje neetički, neistinit i direktno protuustavan, pokušavajući nametnuti prednost savjesti jednih prema savjestima drugih osoba. Posebno u slučaju kad nakon društvenih promjena naglo probuđena i uzoholjena savjest liječnika (prava savjest ne poznaje društvene promjene i realizira se u svakoj prilici, bez prilagodbi situaciji!) nije ili ne želi trudnici koja se odlučila na pobačaj osigurati pravovremeni tretman koji joj je zakonski zagarantiran. Osuđujući tako ženu, neželjeni plod njene utrobe i sve koji nakon neželjenog poroda budu involvirani u posljedice, u ime svoje savjesti na nesreću i možebitno doživotnu patnju koja može završiti i nasilnim prekidom života, ne embrija već aktualnih ljudskih osoba. Ne može ustavom garantirana autonomija slobode misli, savjesti i vjeroispovjesti jedne osobe, ničim imati prednost nad podjednakom autonomijom druge osobe već joj treba osigurati etikom i zakonom garantiranu mogućnost ispoljavanja vlastite slobode. Ukoliko bi bilo tako, a u praksi baš i nije, daljnja rasprava bila bi lišena svakog smisla. Žalosno je da to jedan profesor pravnog fakulteta nije u stanju razumijeti. I inače su mnogi pravnici prilično fahidiotskog profila, zadržavajući se tumačenjima u okvirima vladajućih zakona koji poput bodljikave žice nerijetko ograničavaju slobodu ljudi. Ustav se odnosi na građane države kojima garantira sva pripadajuća zakonska prava (koja mogu biti itekako u koliziji sa zakonima nadređenom etikom). Građanin jedne države je osoba, pod imenom i prezimenom zavedena u dokumente koji garantiraju njen subjektivitet, pripadanje državi i iz toga proistekla građanska prava. Neovisno od shvaćanja kad počinje ljudski život – rođenjem ili oplodnjom – na što ću se još vratiti, embrio ne ispunjava spomenute kriterije. Na njega se, kao pravnu neosobu, ne odnose propisi koji tretiraju osobe. Embrio je pravna neosoba sve do časa kad zakon zabranjuje abortus, a nakon tog razdoblja on je unatoč neispunjavaju kriterija koje sam naveo, zakonom zaštićen od prekida trudnoće, mada se još ne ubraja u punopravne građane države. Da je tako, onda bi se morali revidirati statistički podaci o broju stanovništva, a s druge strane trudna žena ipak nije klokanica da bismo posebnom ljudskom osobom smatrali biće u njenom „tobolcu“. Liječničku etiku definira tzv. Hipokratova zakletva koja navodno potiče od grčkog liječnika Hipokrata, biografski smještenog negdje između 5. i 3. stoljeća pne. Osuvremenjena, prihvaćena na kongresu Međunarodnog saveza liječničkih društava, tzv. Ženevska zakletva, glasi:

U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.“

Ovako prihvaćena zakletva ima bar dvije sporne točke, boldane u njenom tekstu. Prva je ta da je zapravo trudna žena liječnikov pacijent i on mora prvenstveno brinuti o njenom zdravlju, a tek sekundarno o zdravlju ploda koji je sve do rođenja sastavni dio njezina tijela. Gotovo kao zasebni organ koji uzima učešće i u ženinom metabolizmu. Druga sporna točka je u nepostojanju definicije početka ljudskog života; ne života, niti života nalik ljudskome, već – ljudskog života. O tome sam pisao u tekstovima „Oprez, embriji nadiru!“ i „Religija i ljevica“ – pogled ispod tribine. Najčešći i najžešći prizivatelji zabrane abortusa i priziva savjesti su pokreti pod vjerskim utjecajima, koji nastoje na cijelo društvo primijeniti vlastite etičke standarde. Nastoje prizivanjem prigovora savjesti osoblja koje je obavezano Hipokratovom zakletvom, zabraniti – na štetu pacijenata – primjene nekih medicinskih zahvata; kriminaliziraju abortuse i umjetna začeća; kriminaliziraju homoseksualnost – da ne nabrajamo dalje. U prvom od spomenutih tekstova stoji, što se tiče početka ljudskog života:

————————-

Obično se počne s pitanjem „Kada nastaje život?“ – naravno, misli se na ljudski život. Protivnici zamrzavanja embrija polaze od stajališta da život nastaje u trenutku začeća, pa ako je tako – a ljudski život za njih je svetinja (oko koje baš i nisu previše galamili tokom proteklih ratova, osim ako je pripadao članu vlastita naroda, a i onda više zbog svojih računica negoli humanih stavova) – podrazumijeva se da je neljudski postupati sa njime na način kako to predlaže prijedlog novog zakona o MPO. Naime, zamrzavati ga, skladištiti ga, donirati prema potrebi, a nakon uspješno izvršene oplodnje ne znati što učiniti sa preostalih 9-10 embrija (novi zakon predviđa njihovo čuvanje tokom 5+5 godina, no ne kaže što kasnije). Spomenuto pitanje možemo preformulirati u jednakovrijedan ali mnogo sugestivniji oblik: Kada nastaje čovjek? Nastojeći objasniti kako um čovjeka treba staviti na prvo mjesto Platon je rekao kako je čovjek je biće bez krila i perja…, našto je Diogen donio očerupanog pijetla otkinutih krila, podrugljivo govoreći: “Evo Platonovog čovjeka.”. Daklem, od davnina se ljudi nisu slagali oko definicije ljudskog bića jer je ono toliko kompleksno da izmiče svakoj definicij čak i danas. Kako li ćemo se onda tek dogovoriti u kojem trenutku nakupina stanica postaje ljudsko biće. Smijemo li tvrditi da oplođena jajna stanica predstavlja čovjeka? Imamo li dva ljudska društva – jedno vanmaterično i drugo smješteno unutar ženskog spolnog sustava? Funkcioniranje ljudskog društva regulirano je određenim zakonima koji propisuju prava i dužnosti pojedinaca uzimajući ih, kad zatreba, u zaštitu. Imaju li i embriji svoja ljudska prava, baš kao i svako ljudsko biće? Naučne spoznaje zaista su dovele do toga da plod – plod, a ne embrij – bude zaštićen. Pobačaj je dozvoljen, po zakonu još iz bivše SFRJ koji je na snazi u većini država nasljednica, do isteka 10 tjedana trudnoće, a nakon toga – sve do 28-og tjedna – moguće ga je izvršiti tek uz dozvolu komisije koja propituje njegovu opravdanost. Tada se naime mozak ploda počine intenzivno razvijati, nervni sistem može već kontrolirati neke tjelesne funkcije, dok je dišni sustav – mada još nedovoljno razvijen – već sposoban za izmjenu plinova. Mogli bismo – po nekoj neformalnoj definiciji – prihvatitit da tada nastaje ljudsko biće, te mu pripadaju određena prava, među ostalim i zaštita njegova života. Po tradicionalnim shvaćanjima, čovjek postaje čovjekom tek prilikom rođenja. Daklem, imamo za sada tri različite tvrdnje o trenutku očovječenja ljudskog bića:

1) trenutak njegova začeća

2) 28. tjedan majčine trudnoće

3) čas njegova rođenja

Zastupnici prvog stava, da bi mu dali što veću težinu, često se služe tvrdnjom: „i ti si nekada bio embrij!“ ciljajući njome na naše emocije. Jer zaista, ako sam „onda“ to bio „ja“, zar bih htio da me zamrzavaju u tekućem dušiku? Danas uopće ne bih postojao da su „me“ nekoć abortirali, tvrde također na istoj liniji stojeći protivnici pobačaja. Zar nije sve drugo neljudski, negoli prihvatiti kako sam od trenutka intimnog susreta mog spermija sa ženinom jajnom stanicom – ljudsko biće? Zigota, oplođena jajna stanica, prvih će nekoliko sati potpuno mirovati u tekućini jajovoda da bi se potom počela dijeliti – prvo u dvije stanice, pa četiri,… da bi nakon oko 7 dana dospjela u maternicu i tamo se „usidrila“ kao morula, u stadiju od oko 30-tak stanica. Možemo li tu, u početku još nepodjeljenu jajnu stanicu a kasnije u obliku od nekoliko desetaka stanica, već tretirati kao čovjeka? Spomenimo samo da oko 25% embrija tijelo žene samo odbacuje prije šestog tjedna razvoja, čak vrlo često i bez da žena primijeti da je došlo do začeća, a još 8% embrija propada do fetalnog stadija. Daklem, oko jedne trećine embrija u prvih nekoliko tjedana trudnoće propada, a da se nitko previše ne uzbuđuje dižući paniku oko toga da „umiru ljudska bića“. Na taj način otpada i primjedba kako, zbog toga što liječnici pri postupku izabiru bolje a bacaju lošije embrije odlučujući tako koji će živjeti a koji biti uništeni, milijuni embrija pogibaju bez znanja roditelja – to se prirodnim procesima svakodnevno dešava. Uostalom, može li se jednostanična, dvostanična ili višestanična tvorevina – nešto slično primitivnim organizmima amebi ili papučici – bez obzira na svoj genetski sadržaj koji nosi, smatrati čovjekom? Najviše što smijemo smatrati je da te stanice sadrže potencijal ili mogućnostda se razviju u ljudsko biće. Potencijalno se od aktuelnog razlikuje po tome što je potonje realno postojeće, dok se ono prvo može ali ne mora ostvariti. Potencijalno, Jugoslavija nije trebala propasti – mi smo odabrali suprotno. Potencijalno, raspad se mogao dogoditi mirnim putem – mi smo odabrali rat. Potencijalno, mogli smo upisati bilo koju školu – realno, odabrali smo onu koju smo završili. Potencijalno, mogao sam postati alkoholičar ili narkoman – realno sam u oba slučaja, apstinent. Od milijuna spermija koji nose pola genetskog materijala, svaki je potencijalno sposoban oploditi jajnu stanicu, pa ipak se nitko ne uzrujava što milijarde njih svakodnevno – svjesnim ili nesvjesnim ejakulacijama – završava u kanalizaciji. Vidimo da se mnoge potencijalnosti pretvaraju u ovakvu ili onakvu realnost, upravo ljudskim izborom. Na sličan način, izborom odraslog mislećeg stvora, još neformiranoj nakupini stanica stvaramo uvjete za razvoj u budućeg čovjeka ili mu te uvjete ukidamo, te ona propada. Kao što reće sofist Protagora: “Čovjek je mjerilo svih stvari; onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu”. U kontinuumu zbivanja uvijek je potrebno negdje povući granicu, napraviti rez. Taj rez nikada ne pravi neko božanstvo, već čovjek sam. A gdje će ga načiniti ovisi o mnoštvo faktora od kojih je najznačajniji – ali ne i uvijek odlučujući (naime, dogmatizmi, mitološko poimanje stvari, vjerska zastranjenost, neobrazovanost i slično, mogu igrati značajnu, pokatkad i bitnu ulogu u tome) – stupanj njegove spoznaje. Primjerice, pogledajmo tabelu kako se mijenjala, u zavisnosti od uznapredovale spoznaje o biološkim efektima zračenja, granica maksimalne godišnje dozvoljene doze zračenja (uz sigurnosti faktor 10) za pojedince i stanovništvo, preporučena od strane Međunarodne komisije za radiološku zaštitu (ICRP):

(Izvor:„Radioaktivnost i jonizujuća zračenja, detekcija, dozimetrija i zaštita od jonizujućih zračenja“, Marko Nikčević, Tomislav Anđelić)

Vidimo daklem da bi radnik iz 1934. godine, oboružan spoznajama iz 1991. godine, mogao dreknuti kako ga ubijaju jer prima 26 puta veće doze zračenja od „tolerantne doze“ svog kolege s kraja 20. stoljeća. Dan-danas odgovor na osnovno pitanje zaštite od zračenja „koliki iznos doze je štetan“, odnosno: „koliki iznos doze je bezopasan“, ostaje otvoren. Nikako ne smijemo zaključiti da se rezovi prave proizvoljno, baš kao ni da su oni apsolutni. Jer k'o što reče Protagorin daleki potomak Einstein – sve je relativno!

        Kad bi zastupnici teze kako je već oplođena jajna stanica praktički ekvivalentna čovjeku te je prema tome treba zakonski zaštiti kao svakoga od nas, zaista posjedovali toliku dozu humanizma koju promoviraju svojim stavom, tada bi se vjerojatno prvo zauzeli za miroljubivo razrješavanje sporova oko raspadle države (radije bi 100 godina pregovarali nego jedan dan ratovali), efikasnije bi rješavali pitanja ratnih zločina, silovanja i svih ostalih „vanmateričnih problema“ ukljućujući i pravo neplodnih parova da imaju djecu, noli se toliko zauzimali za pravdu unutar ženinih spolnih organa. Sve to ima još veću težinu kad se zna da oni podređuju želju i pravo neplodnih roditelja da imaju djecu, navodnom pravu opstanka nakupine od nekoliko desetaka stanica koje oni smatraju ljudskim bićem. Budućnost embrija pretpostavljaju budućnosti njegovih tvoraca (još ih ne možemo zvati roditeljima) ograničavajući tako i njihovo pravo izbora. Tu se često pozivaju na liječničku, tzv. Hipokratovu zakletvu – danas moderniziranu u obliku Ženevske zakletve – posebno na njen dio koji govori:

Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti.“ (iz Ženevske zakletve)

Osnovni nedostatak ove zakletve, koji samim time obezvrijeđuje pozivanje na nju u kontekstu u kojem to čine „zaštitnici embrija“, sastoji se u tome da ne kaže nedvosmisleno što je to „ljudski život od samog začetka“ – ne određuje njegovo ishodište. Da ne govorimo o tome kako bi se zakoni humanosti prvenstveno trebali ticati zaista formiranih ljudskih bića i njihovih međusobnih odnosa. Antička pak zakletva spominje samo zabranu davanja abortivnih sredstava trudnicama. Nitko ne može tvrditi da će metode i kriteriji kojih se drže liječnici pri današnjim postupcima MPO (medicinski potpomognute oplodnje) i prekida trudnoće ostati isti i u budućnosti. Međutim, oni će uvijek počivati na tekućim znanstvenim spoznajama, za razliku od protivnika tih metoda koji se zauzeto pozivaju na „svetost ljudskog života“ oslanjajući se uglavnom na vjerske tekstove, usput proizvoljno definirajući trenutak aktualizacije jedinke, dok s mnogo manje zauzetosti osuđuju istovremeno stradavanje milijuna ljudskih bića u ratovima, od gladi, siromaštva i sličnih ljudima uzrokovanim katastrofama.

————————-

        Da vidimo što o problemu kaže dr. Asim Kurjak, svjetski poznati stručnjak, profesor akušerstva i ginekologije, u radu „Znanstvene, religijske i pravne kontroverze o početku ljudskog života“, objavljenom od ANUBIH, razmatrajući svestrano problem početka ljudskog života, bez konkretnog zaključka koji bi zauvijek razriješio dileme o tome, kao i etičnosti prekida trudnoće. Citiram ga opširnije, što će mi zainteresirani za problematiku oprostiti:

„Sve današnje forme života plod su neprekinutoga kontinuiteta od samoga njegova nastanka. Nijedna se forma ne pojavljuje potpuno nova; život se, dakle, prenosi, a ne začinje, svakom novom generacijom. Ljudski život nije nikakva iznimka. I žensko jajašce i muški spermij ljudske su stanice. Njihovo spajanje, oplodnja, nije početak ljudskog života, nego samo jedan, izuzetno značajan, korak u njegovu kontinuitetu. Istina, proizvod oplodnje, oplođeno jajašce ili zigota, nov je oblik, ali još uvijek nije i nova individua ni po znanstvenim niti po općim standardima. To jajašce nema još nijednu od bitnih karakteristika koje pripisujemo ljudima. Nedostaju mu osnove živčanog sustava i ne reagira ni na najjednostavije podražaje.

Te nove spoznaje nametnule su još jednom i pitanje: kada zapravo život počinje i što o tome zna suvremena znanost. Zna se da ni sperma niti jajašce samo po sebi ne mogu razviti ljudsko biće. Međutim, čim je došlo do začeća, do spajanja ženskog jajašca i muškog spermija u prikladnoj okolini, moguće je da se jedan ljudski život potpuno razvije. Iz toga bi proizlazilo da život čovjeka, pa tako i njegova prirodna prava, počinju začećem. Oslobođeno ljudsko jajašce predstavlja, međutim, česticu protoplazme, promjera oko 100 mikrometara, što grubo odgovara promjeru ljudske dlake. Danas se zna da se između polovine i dvije trećine takvih jajašca neće nikada uspjeti ugnijezditi u maternici majke i bit će neprimjećeno, otplavljeno u nepovrat. Nedvojbeno je da to čudesno združivanje muških i ženskih gameta, u trenucima oplodnje, predstavlja život. No, je li to doista i osoba? Ispravan odgovor na to pitanje traže danas liječnici, pravnici i stručnjaci mnogih drugih specijalnosti u nas i u svijetu. Pri tome se ne postavlja pitanje kada ljudska individua počinje stjecati osobna iskustva ili postaje moralni činilac nakon postizanja razboritosti. Niti je pitanje dokazivanja kada počinje genetska individualnost svakog pojedinca. Dobro je poznato da se to javlja u oplodnji. Pitanje je koliko unatrag možemo slijediti naš osobni identitet kao isto kontinuirano individualno živo tijelo, biće ili entitet. To je ono što se podrazumijeva pod ontološkom individualnošću ili identitetom žive osobe…

…Razmotrimo problem ljudske individue prije rođenja. Nema sumnje da je to fetus in utero. Dijete koje je rođeno ista je osoba u drugoj fazi svog života. Sam čin rađanja ne može dati osobnost ili ljudsku individualnost. Ovo je potvrđeno prijevremenim porođajem novorođenčadi koja su pouzdano ljudska i gotovo isto tako sposobna za život kao i ona kod kojih je trudnoća trajala do termina. Svi poznati dokazi upućuju na to da je ljudski fetus istinska ontološka individua i prema tome zapravo ljudska osoba, iako ne i po važećim zakonima. Ljudsko biće ne može nastati prije nego se razviju određene moždane strukture koje su odgovorne za postojanje svijesti. To isto se odnosi i na nakazni fetus. I on je ljudska individua, iako njegova ljudska priroda nije savršena niti njegove funkcije sasvim normalne. Nitko ne sumnja u ljudsku prirodu fetusa ili djeteta s Downovim sindromom. Fetus ili dijete s jako otvorenom spinom bifidom nije zbog toga manje ljudsko biće. Isto treba reći za živi anencefalični fetus ili dojenče sa samo funkcijama moždanog stabla. Ono je ljudska individua, čak ako mu i nedostaje cjeloviti mozak te obično preživi samo nekoliko sati ili jedan dan nakon rođenja. Sasvim drugačiji slučaj je mola hidatidoza ili grozdasta potajnica. Premda je mola živa i ljudskog porijekla, ona definitivno nije ljudska individua ili ljudsko biće. Za razliku od anencefaličnog fetusa, njoj od početka nedostaje istinska ljudska priroda i nema prirodni potencijal za započinjanje ljudskog razvoja…

…Kako se niti jedan od ovih kriterija ne može smatrati znanstvenom osnovom za utvrđivanje momenta kada život počinje, na sudstvu je da odluči kada će se produktu začeća dati zakonska zaštita. Razmatrajući relativna prava trudnica i fetusa, čini se prihvatljivim da prava fetusa neko vrijeme prije rođenja, u takozvanom perinatalnom razdoblju, ne budu manja od onih djeteta starog mjesec dana. Fetus rođen prijevremeno već u 24. tjednu može preživjeti, a medicinska tehnologija bi ovaj period mogla još i više skratiti. Zbog toga bi trebalo vrlo fleksibilno uzeti vrijeme u kojem fetus stječe sposobnost preživljavanja. Tvrdnju da život počinje začećem moguće je obrazložiti samo s religijskog, ali ne i s medicinskog stajališta. Nitko ne može dokazati da duša (još jedan problematični i nedokazivi parametar, posebno u smislu nekog entiteta nezavisnog od cjelovitog razvoja čovjeka; moja primjedba) ne ulazi u jajašce s DNA spermija. Međutim, upravo kao što se uzima da život završava moždanom smrću, tako se može tvrditi da se ljudska svijest i spoznaja pojavljuju tek onda kada je mozak znatno napredovao u svom razvoju….“

        Razmotrimo „argument“ protivnika pobačaja kojim nas žele pridobiti za svoja nastojanja: „razmislite gdje biste bili da je vaša majka izvršila abortus?“. Da shvatimo svu njegovu bezvrijednost, jer već sam po sebi počiva na krivom logičkom zaključivanju, moramo razmotriti razliku između aktualnoga i potencijalnoga. Aktualitet ste ovdje jedino vi, i oni koji vas nastoje pridobiti zamkom „što bi bilo da je bilo?“. Pa da, što bi bilo da nije bilo 2.svjetskog rata, da je Hitler pobijedio, da se Jugoslavija nije raspala,… Takvim se stvarima bavi tzv. „alternativna povijest“ čiji zaključci ni na koji način ne mogu promijeniti aktualno stanje, svijet koji jeste kakav ovaj čas jeste. Da je neka žena svojedobno izvršila prekid trudnoće, ne biste bili ni vi, ni vaše danas, ni jučer, ni prekjučer, ni mladost, ni djetinjstvo, ni sjećanja,…, jednom riječju ne bi bilo čovjeka koji bi odgovarao na to pitanje zamku; radilo bi se naprosto o potencijalu koji se nije realizirao i cijeli taj kontinuum vremena i sva preispitivanja sebe i svoje savjesti ne bi imala nikakvog smisla jer naprosto ne biste postojali. Baš kao što je jedan od milijuna spermića imao potencijal oploditi ženinu jajnu stanicu a aktualizirao se pogodak tek jednog od mirijade njih koji su promašili. Ajde, patite – zašto baš ja a ne moj spermić rođak iz istog sjemenika, koji je za dlaku promašio? Zašto se ne bi svi ti potencijali razvili, jer ovako su svi ti nerealizirani pogoci, promašaji – „zločin“ s kojim se ne mogu nositi. Jedna je žena izvršila pobačaj i nema neaktualiziranog potencijala da je osuđuje i propituje njen čin, jer naprosto ne postoji. Bio je nerealizirana mogućnost, baš kao što nerealizirani rezultat spontanog pobačaja ne postoji da bi moralizirao „a zašto baš meni to da se desi; a što bi bilo da se to nije zbilo,…“. Aktualitet je potrebno prihvatiti, a od silnih potencijala u cijeloj prirodi neki ostanu neostvareni dok se tek manji dio njih realizira. Poput žirova koji padnu s hrasta na travu pa ne proklijaju, a onaj jedan realizirani mladi hrastić fol počinje patiti – „zamisli što bi bilo da sam pao na neko drugo mjesto?“. On jednostavno raste i razvija se, „neopterećen“ nerazriješivim, logike lišenim dilemama.

        Što pak se prigovora savjesti liječnika tiče, ne samo da se miješa u slobodu žene da odlučuje o sebi ne namećući pritom svoje odluke drugima, svakome dajući pravo na individualno razrješenje (u skladu s pozitivnim znanstvenim spoznajama i zakonom koji prati njih a ne gorljive vjernike koji bi svoj rigidni stav nametnuli svima, bez iznimke), već je tu i druga strana stvari (mimo one da smo savjesni u bolnici, a odbacujemo je u privatnoj klinici gdje se abortus naplaćuje. Čak i aktualni ministar osuđuje podijeljeni priziv savjesti: “To je za osudu, neprimjereno je da netko ima podijeljeni priziv savjesti – dopodne i poslijepodne“). Do početka izbora studija iole normalna osoba ima formiran osnovni svjetonazor, pa tako zna što je prekid trudnoće imajući svoj odnos prema njemu; ako baš ne znanstveno a ono vjerski ili subjektivno etički utemeljen. Kako je cijela praktična stvar u domeni medicine, onda čovjek sa relevantnom, nepatvorenom savješću, neće birati studij koji bi ga jednog dana mogao dovesti do konflikta sa samim sobom i prigovora savjesti na štetu trećih osoba. Osoba koja drugoj osobi priječi pravo izbora, niti se može nazivati osobom. Ona svojim stavom može gomilati nesreće za bezbroj ljudi (trudnici prisiljenoj roditi, njenim najbližima, mogućnosti samorealizacije majke, utjecaj na porodične odnose itd, a ne na kraju i neželjenom djetetu koje će biti nevoljeno ili dato na posvajanje. Što i jeste jedan od savjeta vrlih zagovaratelja zabrane abortusa: samo vi rađajte, „pa ako ga ne želite već ćemo mi to podijeliti širom svijeta“ (poput štruce kruha ili porcije graha), mada se zna koliko se i kako teško ta obećanja ostvaruju u stvarnosti. Abortus pak, izvršen u dopuštenom roku, neće unesrećiti ljude ako je trudnica (majka je termin koji bi trebalo upotrebljavati samo za (po)rodilju) dobro razmislila, a abortirani embrio – kao što kaže dr. Kurjak – ne posjeduje „osnove živčanog sustava i ne reagira ni na najjednostavije podražaje“. Dakle, on kao takav nikad neće postati vi, niti se zamarati naturenim, izmišljenim dilemama, što bi bilo s vama da vas je majka pobacila. Ništa, ne biste postojali niti se baktali s navodno inteligentnim pitanjem, u stvari sofisticiranom logičkom i etičkom zamkom. Majka vas nikako nije mogla pobaciti, jer između pobačenog embrija i vas postoji logička i egzistencijalna praznina, nikakva realna poveznica. Vi ste vi, jer niste bili pobačeni i postoji kontinuitet poveznice između oplođene jajane stanice i vas, a pobačeni embrio nikako ne može biti vi – takvog kontinuiteta naprosto nema. Bavite se onim što jeste, a ne onim što je moglo a nije bilo, jer upravo ste onakav kakav jeste. Kad se realizirane osobe bave pitanjem što bi bilo da nisu realizirane, to ih može odvesti u ludilo. Odgovor je krajnje jednostavan. Ne bi ih bilo, a kako jesu – ne vidim na koji ih način nešto što se nije desilo (jer jesu!) može pogađati. Unatrag strahovati za svoju sudbinu je logički i fizički neopravdano, s obzirom da su zbivanja nepovratna – zbila su se kako su se zbila, i tu se više ništa neda promijeniti. Ako već želimo dumati nad suštinskim pitanjima, neka budu okrenuta budućnost: što će biti s nama i sa svijetom budemo li samo skrštenih ruku razbijali glavu o nerealiziranim potencijalnostima, umjesto da se posvetimo aktualnom stanju stvari.

        Stoga savjet (kvazi)etičarima, pravnicima i vjernicima: pratite razvoj znanosti i prilagođavajte svoje djelovanje novim spoznajama, jer ništa apsolutno (niti bog) ne postoji – sve se nalazi u mijeni. U istu rijeku ne možemo dvaput zagaziti, kako se već znalo i prije Heraklita. Zagovornici apsoluta na najboljem su putu od rigidnih dogmatičara postati totalitaristima najgoreg tipa koji bi u sitnice propisivali pravila za sva ljudska bića, braneći im slobodu izbora djelovanja. Uostalom, da bog i postoji, posebno bi vjernici mogli prvo povaditi trunje iz vlastitih očiju, pa se prisjetiti što im je Svevišnji „poručio“. Da je On posljednji i jedini, apsolutni sudija! Oni pak manje zagnani i manje obuzeti vjerskim nadahnućem ili histerijom, ionako znaju da žive na ovom a ne nekom virtualnom svijetu, da su takvi kakvi jesu, da su drugi slični njima pozvani da im sude (i obrnuto) po ljudskim mjerilima („Čovjek je mjerilo svih stvari…“), a da se ona izoštravaju iskustvom, spoznajom i obrazovanjem, a ne pozivanjem na lik iz „knjige nad knjigama“.

        Izađimo konačno na ulicu, gdje se – a ne u parlamentima koji su samo posljedica tamošnjih zbivanja (ratova, revolucija, protesta, referenduma, krvi i razbijenih glava,…) – rađaju i umiru svi progresivni i regresivni pokreti, gdje se demokracije i totalitarizmi potvrđuju ili opovrgavaju vladanjem te neposrednim izborom naroda. Od dva masovna pokreta, onog za priznanje prava na prekid trudnoće i onoga za njegovu zakonsku zabranu, iole bistrijem čovjeku jasno je koji je militantniji. Sudionice (mada iza oba pokreta ne stoje samo žene) prvoga daju baš svakoj pripadnici drugoga pravo na vlastiti izbor, prepuštajući svakoj od njih slobodnu odluku koju im ne zamjeraju – hoće li roditi ili pobaciti vlastiti plod (u zakonskim, temeljem naučnih spoznaja određenim vremenskim okvirima. Pobacuje se embrij a ne dijete, jer on to još nije). Sudionice drugoga pak eksplicitno, izričito (sem relativno malobrojnih izuzetaka) zabranjuju svim ženama svijeta – pod prijetnjom zakonske kazne – tu slobodu. Jasno da se baš svaka emancipirana žena koja želi imati nadzor nad svojim tijelom i upravljati vlastitim životom, osjeća lično pogođena, frustrirana, a moguće nasilno izražavanje nezadovoljstva samo je inducirano pravim nasilnicima – jedinkama i pokretom u cjelini koji joj to pravo želi ograničiti. Onima koji bi u ime svojih konzervativnih etičkih stavova baziranih uglavnom na vjerskom uvjerenjima popabirčenima iz knjiga, a u praksi upravo od njih najlicemjernije kršena, onima koji en masse sprečavaju slobodu izjašnjavanja drugih osoba. Pravo, uzročno nasilje može se javiti u nefizičkom obliku, u krajnjem slučaju izazivajući fizički odgovor pogođenih. Zar nisu tome dokaz i negdanji nacistički i ustaški rasni zakoni? Abortusom, u vremenskom okviru striktno definiranom temeljem ne vjerskih uvjerenja već znanstvenih spoznaja, prekida se jedan život, ali ne ljudski život jer stvorenje još nije formirano u ljudsko biće. Pozivanje na patnje takvog bića koje nije svijesno sebe kao ljudskog bića, jednako je licemjerno kao šutnja na svakodnevne masakre širom klaonica svijeta u kojima, ne embriji u ranom stadiju postojanja već aktualne životinjske vrste (krave, svinje, konji, ovce,…) jednako i još jače pate negoli nesvijesni, pobačeni embrio, s obzirom da je njihov živčani sustav u cjelosti formiran i sposoban u realnijim okvirima od embrija pojmiti što se s njima zbiva. Da ne pričam od dobrovoljnom odlasku u uzajamna ljudska klanja (ratove) gdje se vrli pobožnjaci, opet u ime „božanskih“ načela uzajamno kolju, prenebregavajući kao da ne postoji, ono najvažnije – Ne ubij! Naravno, ljudsko biće, jer sve ostalo nije pitanje vjere, već najobičnije biološke evolucije i metabolizma organizama koji zahtijeva svoje.

        Prekida neželjene trudnoće jednako se teško riješiti zakonskim sankcioniranjem kao i prostitucije (ili primjerice sive ekonomije, ubojstava, itd). Nitko se iz užitka ne bavi ni jednim ni drugim (sem nastranih ili iz nužde prisiljenih osoba), a zna se da „nužda zakon mijenja“. Moguće ih je smanjiti (ne i eliminirati) samo obrazovanjem, a kakav tip obrazovanja nude klerikalne državice (tipa Hrvatske) nastale raspadom bivše, jasno je koliko je to onda izgledan posao.

Ladislav Babić

magazinplus.eu

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh