logo
bios

Ladislav Babić: Građanin Blagus i ja

Objavljeno prije 3 godine . u sri, feb 24th, 2016

U izdanju „Srpskog narodnog vijeća“ izašla je krajem prošle godine zbirka eseja Saše Blagusa, izuzetno društveno angažiranog ljevičara – fizičara s instituta „Ruđer Bošković“ – pod naslovom „Građanin Blagus“. Njegove tekstove odavno sam primijetio, prvenstveno radi njihove progresivne filozofske orijentiranosti (obratite pažnju na tekst pisan u koatorstvu sa već pokojnim Milanom Kangrgom, „Bauk komunizma opet kruži – europski desničarski lakrdijaši na djelu“). Naime, eseji skupljeni u knjigi kritički problematiziraju, sa stajališta građanina – lišenog otuđujućih etnonacionalnih atributa – postjugoslavensku društvenu situaciju Hrvatske i raspad zajedničke domovine danas jedva se tolerirajućih naroda, uz široko razmatranje odnosa fašizam-antifašizam, kapitalizam-socijalizam,klerikalizam-antiklerikalizam, antihumanizam-humanizam. Reci koji slijede su više moja vrlo ograničena razmišljanja izazvana knjigom negoli zamjedbe o njoj, i kao nužno djelomična mogu ostati neshvaćena. Prvo, osvrt na dva primjera iz knjige.

Novi postav muzeja u Jasenovcu nisam gledao, no poznate su mi kritike na njega od strane iskrenih ljevičara, koje mi se – onako na neviđeno – čine opravdanima. Posebno u kontekstu današnjeg „samozatajnog“ ponašanja upraviteljice cijelog spomen područja, kad iskreni napredni građani javno dižu glas protiv – od filofašističkog ministra kulture – najavljenih obračuna diljem cijelog kulturnog spektra, a prvenstveno onog dijela koji dotiče novoj vlasti nepodobno ideološko područje. Citati, bez kontekstualnog uklapanja u cjelinu iz koje su izvučeni kao i intelektualnog habitusa njihova autora, mogu zavarati. Knjigu gospodina Jazbeca (Salamon Jazbec, „Magnissimum crimen“), na koju se autor poziva nisam čitao, no svakako znam za prepucavanja oko broja usmrćenih logoraša, koji se – zavisno tko ih upotrebljava – kreće između 700 (a neki je navlače na preko milijun!) i 90 tisuća. Kočovićeva i Žerjavićeva istraživanja, kao i poimenični spisak žrtava, bliski su poslijednjoj brojci. Prva mi se oduvijek činila prilično sumnjivom i nerealnom. Logor je djelovao nešto manje od 4 godine, 1337 dana. Podijelimo li 700000 žrtava sa tom brojkom, ispada da bi dnevno trebalo likvidirati oko 520 osoba, što mi izgleda – posebno s obzirom na nedostatak industrijskih kapaciteta, kao u nacističkih konclogora – prilično nevjerojatno. Ne radi se o mom pomanjaknju empatije, jer između spomenutih brojaka postoji tek numerička, a nikako humanistička razlika. Stoga me iznenadio Jazbecov intervju iz 2010-te godine (za koji Blagus i nije morao znati) u kojem govori:

“Moramo se pomiriti s time da ne znamo i nikada nećemo znati koliko je sveukupno jasenovačkih žrtava. Međutim, skromne procjene koje je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća iznio pariški ekonomist Bogoljub Kočović, a nekoliko godina kasnije djelomično plagirao zagrebački ekonomist Vladimir Žerjavić (prepisujući i lažirajući uz to dopunske rezultate krajnje manjkavog popisivanja žrtava koje su obavljali neki ogranci SUBNOR­a diljem Jugoslavije, što je sve skupa zatim za vrijeme Tuđmanovog diktatorijalnog režima slijedom tuđmanovskih kvazipovjesničarskih „državotvornih“ i protusrpskih ambicija kompilirano, kanonizirano i dogmatizirano), danas su učinkovito oborene zasebnim poimeničnim popisima žrtava Muzeja žrtava genocida iz Beograda i Javne ustanove Spomen područje Jasenovac, o čemu detaljnije pišem u „Magnissimum crimenu“. Posve je jasno da moramo adaktirati svaku procjenu ukupnog broja žrtava koja postane manja od broja žrtava institucionalno utvrđenog poimeničnim popisivanjem. Činjenica jest da sujedine relevantne procjene i dalje službene poslijeratne procjene Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i domaćih pomagača Narodne Republike Hrvatske, koje uistinu prelaze pola milijuna jasenovačkih žrtava. Novije spoznaje približavaju se broju žrtava od nekoliko stotina tisuća. Svake godine istraživači dižu procjene ukupnog broja jasenovačkih žrtava za par desetaka tisuća! Dok su prethodnih godina govorili o osamdesetak do devedesetak tisuća jasenovačkih žrtava, sada već i u Hrvatskoj govore o stodvadeset do stopedeset tisuća žrtava, a čuju se glasovi i o dvjesto tisuća. Margelov institut drži da se nikako ne može ići ispod tristošezdeset tisuća žrtava u jasenovačkom logorskom kompleksu, posve lako može se komparativnim metodama doći do ukupnih procjena o petsto­šesto tisuća. Je li ih bilo sedamsto tisuća ne možemo špekulirati, ali smo svi ipak dužni respektirati procjene Zemaljske komisije koje je preuzela Državna komisija, priznata od UN­a. Te procjene govore o 700.000 jasenovačkih žrtava.”

Riječ respektirati ima značenje – uvažavati, a relevantan znači – značajan, čime se postavlja pitanje, u koju to brojku kao relativno objektivnu vjeruje gospodin Jazbec, i ne uvodi li on ovakvim poprilično zbrkanim stavovima veliku maglu i u upućenije, a ne samo one neobrazovane građane? Želim samo reći, da svi mi – citirajući pojedine autore (a citati se uvijek vade izvan cjelovitog konteksta) – često čvršće vjerujemo u navedeno negoli sam autor citata. Valja priznati da gospodin Blagus ne koristi ovaj navod, međutim, nakon njega – autor na čiju knjigu se poziva (posebno ako je niste čitali) gubi ponešto od svoje uvjerljivosti.

Drugi se primjer odnosi na prozivanje Vedrane Rudan, povodom njenog članka „Veliki brat Zuroff“:

„Međutim, ono što radi književnica Vedrana Rudan tipičan je primjer djelovanja takozvane podle svijesti, kad se iz najnižih pobuda, zbog neimanja vlastitih argumenata, lažnim objedama dezavuira nečiji ispravan stav. Dotična gospođa skaredno napada gospodina Zuroffa, voditelja Instituta Simon Wiesenthal zbog pisma predsjedniku Mesiću, koje da je prostačko i zlobno, jer da »samo zlobnik može Thompsonov koncert proglasiti masovnom fašističkom demonstracijom«. Prostačko i zlobno nije Zuroffovo pismo, nego je to upravo tekst Vedrane Rudan. On je dapače primitivan i sramotan. U Thompsonovom »spektaklu« gospođa očito nije vidjela ono što joj se nije htjelo vidjeti: proljev brutalnog koljačkog patrijarhata. A također je namjerno zaboravila uočiti i cijeli kontekst »fenomena« Thompson u svijetlu događanja od 1941–1945. i od 1990. do danas, fiksaciju ustaša i ustašoida da se napokon pobijedi u Drugom svjetskom ratu (pa makar i nakon 60 i nešto godina). Tekst Vedrane Rudan zapravo odiše čak i izvjesnom dozom antisemitizma jer optužuje Židove zbog navodnog zanemarivanja nežidovskih žrtava naci-fašističkog terora, što naprosto nije točno. Gospodin Zuroff je pak svojim pismom zapravo učinio ono što su trebali, a nisu učinili svi ti ovdašnji tzv. intelektualci.“

Lično sam uvjeren da se ona suviše napada u nekim medijima (paradoksalno, i desnim i lijevim), što za poslijednje baš i nije opravdano jer je ljevija od mnogih samodeklariranih ljevičara. Uzimao sam je i u obranu člankom ili dva, od optužbi za antisemitizam, a vjerojatno bih mogao isto učiniti u pogledu teksta na koji se okomio Blagus. Istina jeste da ona ima neuobičajeni rječnik koji iritira Hrvate s “kulturalnim genima” od stoljeća sedmog, kao i da ponekad prilično nespretno izražava stavove, ali mislim da nju treba prije smatrati saveznikom no svrstati uz desnicu. U danom članku više me smeta prilično poltronski odnos prema “demokratski izabranom hrvatskom predsjedniku”, kao da bilo čija funkcija i način dolaska na nju (ali i bilo čija patnja u prošlosti!) obvezuje na pozitivni sud o aktualnim postupcima osobe, oslobađajujći je kritike (“nepristojnosti” kojom mu seZuroff obratio) – kako lične, još i više političke opcije koju zastupa i provodi. Takav stav može navesti na sumnju da ona nije uvijek u stanju objektivno zaključivati, jer zaključci samodopadno deklariranih državljana i/ili etnika prečesto ometaju nepristrani pogled i rasuđivanje. Državljanstvo i etnička pripadnost nisu nego elementi čovjekovog otuđenja (prvenstveno intelektualnog), ma kako duboko inkorporirani u njegovu svakidašnjicu. Kad komad papira i zapis u matičnom uredu, u sinergiji sa psihologijom gomile, ometa razmišljanje, onda je to – to! Ipak, kritiku Zuroffovu valja dovesti u sklad sa cjelinom teksta, stoga nisam nimalo uvjeren da to radi iz bilo kakvih “niskih pobuda”, a ponajmanje s ciljanom podrškom fašizacije društva. A da ona jača u državi, najmanje je kriva Rudanica. Da joj tekst “…odiše čak i izvjesnom dozom antisemitizma jer optužuje Židove zbog navodnog zanemarivanja nežidovskih žrtava naci-fašističkog terora…”izgleda prilično proizvoljna konstatacija; u svakom slučaju bi njen zadnji dio prije išao hrvatske vlasti negoli Židove. Koji, usput budi rečeno, svakako nisu imuni od manjka empatije prema tuđim žrtvama – Hrvatima i Srbimavrlo poznato, zar ne? – posebno ako su to one njihovih neprijatelja, što odnos prema Palestincima i potvrđuje. To je, čini se, prokletstvo svih naroda kugle zemaljske, ne pretendirajući, naravno, na sveobuhvatnost ove konstatacije. Svakako da je, naročito u medijima, primjetno sve veće isticanje žrtava holokausta, poradi marginalizacije romskih i srpskih – ipak najvećih žrtava u NDH – kako bi se u očima javnosti smanjila njena odgovornost. Čemu ponajmanje treba kriviti Židove. Radikalni zahvati moraju započeti odaklem svaka riba smrdi, a potom su konkretni potezi na terenu samo odraz stvarnih promjena u glavama političara i inteligencije slizane s vlašću. Otprilike kao u Pilsela, koji se uspio iskobeljati od fašističke indoktrinacije vlastite obitelji i okoline u kojoj je živio. A to je, priznat ćete, vrlo rijedak slučaj.

“Domovinski rat” je naziv propagandno, svijesno preuzet iz sovjetske borbe protiv nacista, mada službena politika sovjete do zla boga ne trpi. Ponajmanje možemo “ideale” njegovih učesnika izjednačiti s idealima učesnika NOB. Između ostalog, što se rijetko spominje, partizani – posebno intelektualna predvodnica otpora, komunisti – nisu bili pokretači rata u kojem su sudjelovali, za razliku od “intelektualne” braniteljske elite koja u tome nipošto nije nevina. Uz to, prvi je bio za obranu države (uz kombinaciju obrambenog, građanskog rata i socijalističke revolucije), dok su ovi nedavni išli za njenom destrukcijom. Izgleda mi, da knjiga taj rat, prvenstveno iniciran od miloševićevskih i tuđmanovskih ekstremista, ne dovodi dovoljno u kontekst sa prvim. Naime, nitko ne ratuje sam protiv sebe, stoga je realno sagledavanje nužno kontekstualno, daklem ne isključivo samoopravdavajuće. Sve što govori Blagus je istina, ali bi ona bila mnogo upečatljivija za onoga tko ne razumije kontekst eksjugoslavenskih ratova (naročito mladež koja još nije bila rođena, a indoktrinirana je nacionalšovinističkim i povijesnorevizionističkim konceptom školstva). Ovako uvijek ostaje prigovor da se sagledava samo jedna strana, a kod opterećenih ljudi to uvijek dovodi do kontrareakcije – sagledavanje samo druge strane! Kako taj rat do međunarodnog priznanja Hrvatske možemo smatrati građanskim, tim više se zahtijeva njegovo sagledavanje iz perspektiva svih upletenih. Svakako to ne smatram svijesnim nedostatkom njegovih tekstova, jer i sam na pitanje zašto uglavnom pišem o hrvatskom neofašizmu, hrvatskim zločinima tokom poslijedneg rata i negativnim pojavama u Hrvatskoj, odgovaram kako ja tu živim i prvenstveno me zanima situacija ovdje, a srpski zločinci su ionako uglavnom pobjegli u državu koja se mora njima – i ostalim vlastitim problemima – više baktati (mada je to zajednički interes!) negoli ova u kojoj prebivam. Svatko prvenstveno neka mete pred svojim, a onda neka gleda jeli i tuđi prag čist. Kako god bili (opravdano) nostalgični prema bivšoj, realnost uspostave novih država – ma i iniciranih zločincima – suludo je negirati. Cjelokupni kontekst političkih okolnosti nije takav da bi to bilo smisleno. Lično se smatram socijalistom, na neki način i jugonostalgičarem – svakako ne prema Jugi u koju se država pretvorila devedesetih – naprosto iz proživljene spoznaje da je tada bilo bolje (država je za mene puki servis svojih građana). Ne samo u pogledu standarda i odsustva sve neprimjerenijih ekonomskih razlika (u rasponu od kojekakvih todorića, preko pučkih kuhinja do kontejnera i beskućnika) već prvenstveno ideoloških koncepata koji su ulijevali (izgubljenu) nadu u bolju budućnost Jugoslavije i svijeta u cjelini, da budem još precizniji – ljudske vrste. Podjednako ne mislim da bi tu državu, nakon zločina ili podrške svojim zločincima tolikog dijela njenih naroda, trebalo obnoviti. U cjelini se, sem pojedinih detalja (primjer Rudanice), slažem sa Blagusom; pa sam i sam svojevremeno objavio tekstove slično intonirane, ili o kapitulaciji hrvatske “ljevice”.

        Hrvatska je krenula smjerom koji vodi u još gora govna od ovih u koja smo uvaljani. Izdajom principa bratstva među narodima, jednakosti, napuštanjem samoupravljanja i nesvrstane politike, primjerice, nepovratno se udaljila i od prvog “aksioma” Francuske revolucije – slobode građanina. Slično 4. amandmanu ustava SAD, i u onom hrvatskom postoji članak (38.)koji garantira slobodu govora:

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.”

Sasvim suprotno Karamarkovim prijetnjama da će – dođe li na vlast, na koju je i došao – svatko moći misliti što želi, ali samo između svoja četiri zida! Za što su se prvim potezima ministra kulture, počeli ostvarivati konkretni uvjeti! Svojedobno sam negdje čitao opravdanje, zašto Amerikanci ne zabranjuju pojedine rasističke i neonacističke organizacije u svom javnom djelovanju, a ono se svodi na to, da “pas koji laje ne grize”, ali barem javnost zna s kim ima posla te se lakše može suprotstaviti; teorijski ili praktično – ako stvar eskalira u ekstremnom pravcu. Govor je jedno, djelovanje je nešto sasvim drugo. Naravno, ovakav stav ima opravdanja u slučaju da postoje organi od povjerenja koji mogu procijeniti kad riječ prelazi u (ne)djelo. U njihovu egzistenciju nikada ne možemo biti sigurni, posebno s obzirom na upozoravajuću sentencu “tko će kontrolirati kontrolore?”. Izlaz je najvjerojatnije u podizanju političke svijesti, razvoju samoupravljanja i stimuliranju hrabrosti javnog istupanja i “najbeznačajnijeg” stvora društva, bez straha po egzistencijalne posljedice. Jugoslavenski primjer bi mogao biti veliko upozorenje ljevičarima; mislim da je vrlo malo ljudi od formata bilo svijesno s koliko pritajenih hulja (jer su se prikrivali zbog kaznenih sankcija) živi u istom društvu. Hulja koje su ga u konačnici i destruirale. Svakako, u zakonu postoji – makar samo kao ukras – i članak o govoru mržnje, čija arbitrarna (ne)primjena samo potvrđuje Blagusove strepnje, istovremeno upozoravajući na potrebu tankoćutnog problematiziranja prethodnih razmišljanja. Jer, parafrazirajući poznatu Niemöllerovu pjesmu (“Prvo su došli…”), koju bih nazvao “Još ne tabaju”:

Kad su se fašisti skrivali po zapećcima

ja sam šutio,

jer me nisu dirali.

Kad su počeli marširati po ulicama

ja sam šutio,

jer me nisu dirali.

Kad su počeli mlatiti ljevičare

ja sam šutio,

jer sam svjetonazorski neutralan.

Kad su počeli batinati mene,

do neba sam vrištao –

ali svi oko mene su šutjeli.

Stoga, tvrdnje iznesene u knjizi treba ozbiljno shvatiti; pitanje je samo praktične neutralizacije najgorih ekscesa, jer je društvo nemoguće “destilirati”, već ga samo učiniti dovoljno (etički) “pitkim” za sve njegove članove – mislim da je to jedino realno moguće. Više od “rječitosti” (neo)fašista brinu me pokušaji njihova neformalnog organiziranja (pod prozirnim opravdanjima, poput Glavaševe “Slavonske sokolske garde”), kao i onog formalnog – u stranke – što dovodi do njihova prisustva u Saboru,nažalost ostvareno u još malignijoj verziji – učešćem u novoj hrvatskoj vladi. Prvi primjer se u jednoj organiziranoj družini, poput one spomenutog ratnog zločinca, preko noći vrlo lako premetne u ono što po skrivenoj suštini već i sad jeste, a drugi pak legalizira utjecaj na društvene tokove. Ponajviše pak zabrinjavaju krajnji relativizam, povijesni revizionizam, krajnji konzervativizam i uvođenje ksenofobnih elemenata u obrazovni proces. Naime, odgojnu funkciju države obuhvaćenu ustavom, zakonima, proklamacijama i institucijama pod njenom ingerencijom (vrtićima, školama, fakultetima, radiom, televizijom, sudstvom,…) ipak treba razlikovati od toleriranih “mekih” ekstremizama u javnom prostoru. Jasno je, netko će primijetiti, kako su sve stvari uzajamno povezane, no uvjeren sam da je nemoguće ostvariti sistem koji ne bi bio totalitaran, a da kazneno regulira sve spomenute aktivnosti. Govor mržnje i nasilje svakako treba kažnjavati, a ako je potonje revolucionarno (izazvano, jer revolucije su uvijek izazvane) – od kojeg su regionalna društva vrlo daleko – onda tu baš i nema pomoći. Baš kao i, čini se, protiv kontrarevolucionarnog, koje je i dovelo do postojećeg stanja.

Ustavni princip koji “jamči” slobodu govora, možemo sagledati i sa drugog ishodišta. Blagus slobodno objavljuje svoju knjigu, a ja članke u kojima upozoravam na nužnost revolucionarnih promjena. Naravno, reći će netko, nije to isto, ali budimo realni: svaki sistem (i kapitalistički, sa svim svojim modalitetima, pa i fašističkim) brani vlastitu opstojnost. Druga je stvar što bi, pri pokušaju prijelaza s riječi na djela, blagonaklonije gledao (čak ga u danim okolnostima vrlo rado prigrlio) na rađanje fašizma u punom obimu, negoli pokušaje socijalističke transformacije društva, ma bila ona i u prihvaćenim (kvazi)demokratskim okvirima. Stoga sam uvjeren da knjige i članci iskrenih ljevičara ne mogu praktično ništa drugo izazvati negoli dugotrajno obrazovanje građana, što tek u sinergiji sa njihovim srozanim životnim uvjetima može dovesti do stvarnih promjena, očovječenja društva – njegove socijalističke transformacije u duhu humanizma, a ne po ugledu na prošle “socijalističke” države (pa ni Jugoslavije, koja se ipak razlikovala od ostalih). I Francusku su revoluciju pripremali intelektualci (ne samo francuski) svijesni tadašnjih prilika, koji često nisu ni doživjeli ostvarenje (nažalost i izrođavanje) svojih zamisli. Možda je ispravniji dojam da se hrvatsko društvo (pa i ona regionalna) više pomaklo na sirovu kapitalističku negoli fašističku stranu (što u danasnjim hrvatskim uvjetima već postaje diskutabilno), s tim da toleriranje fašistoidnih manifestacija više služi kao upozorenje građanima što bi ih moglo dočekati, ukoliko – ne daj bože, jelte – zažele revolucionarnu promjenu sustava. Koji je postao sprdačina pravde, slobode, ravnopravnosti i inih, čak i u građanskom društvu prihvaćenih (doduše, više teorijski) principa. Činjenica je da je ljudsko društvo heterogeno; ne samo rasno, intelektualno, obrazovno, svjetonazorski, vjerski, politički,…, i ni jedan sustav – uključivo socijalistički – ne može to izbrisati. Pitanje je samo na koji način u djelatni plan izvući aksiome humanističke etike koji bi ograničavali zločinačku prevlast egoističnih, interesnih razloga. Tu je Kangrga sa svojim ljudskim, etičkim principima nezamjenljiv kao učitelj, samo, molim vas – tko to danas uopće čitaKangrgu?

Blagusova je knjiga svakako vrijedno, objektivno, potkrijepljeno konkretnim primjerima, dobro došlo djelo – kakvih je premalo – koje ima uglavnom jednu jedinu manu (kao sve knjige i članci na istoj liniji): čitat će je oni koji to sve znaju ili osjećaju, pa im to nije ni potrebno Vrlo rijetki će se od one druge sorte nje prihvatiti, još manji broj promijeniti nakon toga. Zastupati i promišljati s građanske opcije društvene probleme zajednice stubokom ogrezle u mulj nacionalizma, uglavnom nesposobne promišljati i valorizirati sebe samu van etnocentričnih gabarita, hrabar je i u postojećim okolnostima gotovo uzaludan posao. No, istina nikad nije kaskala za ljudima, ona je uvijek tu – kraj nas – čekajući da se u slijepom mimoilaženju konačno bolno sudarimo s njom. Možda je najznačajniji učinak knjige – to govorim bez ikakvog omalovažavanja djela, a napose autora (dapače!) – što je Saša Blagus, u ovim neljudskim vremenima, uspio sačuvati i praktično dokumentirati svoj moralni integritet! A za uglavnom djelatno nemoćnu jedinku, plivajuću među brzacima i vrtlozima povijesti, što ćeš više od toga.

Ladislav Babić
sbperiskop.net

 

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh