logo
bios

Ladislav Babić: Centar odlučivanja

Objavljeno prije 4 mjeseca . u sri, jun 13th, 2018

Za ljude se kaže da su društvena bića što, doduše, mravi i pčele također jesu. Tu aristotelijansku odrednicu (zoon politikon) prečesto se međutim sasvim krivo shvaća i namjerno manipulativno koristi. Ljudi su, naime, kao politička bića interesno povezani u zajednicu, što se uglavnom krivotvoreno tumači nadređenošću zajednice svakom pojedinačnom njenom članu. Na stranu to što se sama odrednica (zoon politikon) odnosi na univerzalnog čovjeka i općeljudsku zajednicu, a ne kojekakve njene parcijalne manifestacije u obliku država s različitim društveno ekonomskim sistemima, vladavinama i vladarima, uzajamno isključujućim zakonima, religijama i svjetonazorima, od kojih svaki očekuje bezuvjetno povinovanje pojedinca upravo njima, tome u srži stvari nije tako. Centri odlučivanja niti su u parlamentima, pojedincu nisu nadređeni ni zakoni ni organi koji zahtijevaju njihovi poštivanje, kao ni represivni organi koji hvataju i procesuiraju njihove kršitelje, kao niti kojekakvi neformalni „centri moći“. Ne treba čitati filozofske knjige ili političke traktate, slušati dociranja akademika, vladajućih elita i njihovih poslušnika; dovoljno je upitati prvog terorista (stignete li!) gdje se nalazi pravi centar odlučivanja, da to doznate. U njegovoj glavi, dakako, što onda znači u glavi svakog pojedinca koji čita ili ne čita ovaj tekst. Članovi društva nalaze se u uzajamnim interakcijama, što po zakonu akcije i reakcije naprosto znači uzajamno utjecanje – drugih na nas, i nas na druge. Svakako da je teroristički akt čin indoktrinacije jedinke za vršenjem njegovog čina, ali podjednako je i poziv na ratnu mobilizaciju te prebacivanje na prvu liniju fronte upravo to isto. Zadnji prekidač koji će čovjeka prisiliti ili isključiti iz akcije koju mu nameću indoktrinatori nikad nije u rukama ni parlamenta, ni organa represije već isključivo u glavi čovjekovoj. Nasuprot želji vladajućih da čovjeku nametnu svjetonazor proizašao iz njihove neposredne koristi, te usmjere svakog pojedinca prisilom zakona, organa represije ili naprosto beskrajnim ponavljanjem floskule da je to i to „dužnost svakog državljanina“, to je tek iluzija kojoj ljudi robuju tisućljećima, ne shvaćajući da sužnja ne čine isključivo lanci na zglobovima, već i oni nevidljivi – u njegovoj svijesti.

Ne postoji moj potpis (kao ni vaš) na bilo kojem dokumentu, kojim prihvaćam isključivu nadležnost i sud društva nad svojim postupcima – sem možda onih Srba od kojih se neposredno prije rata tražilo da potpišu lojalnost Hrvatskoj:

„Ne tako davno,…, vršio se pritisak na Srbe, posebno u tadašnjoj Miliciji i organima državne uprave, da potpišu izjavu lojalnosti Republici Hrvatskoj. Ako to nisu učinili, dobijali su otkaz (u najboljem slučaju). Istine radi, to su moralu činiti i Hrvati, što većini nacionalno zaluđenih slugu („ispravnih“ krvnih zrnaca) državnog aparata i nije bilo posebno teško. Nisu se baš pretrgli nad hamletovskom dilemom: služba ili moral, pitanje je sad!“, (12),

ili (usmene) svečane zakletve ročnika koju organiziraju oni koji su prekršili sličnu zakletvu prethodnoj vojsci (državi). Dakako, nitko nije sasvim slobodan, te linijom manjeg otpora prihvaća neke standarde društva i njegove zakone, ali pravi ljudi to čine samo do stupnja koji ne ugrožava njihov etički i humanistički integritet. Zakon je u osnovi „drek na šibici“, upravo u razmjeri kojom je to svaki pravni dokument spram značenja pravde, etike, morala i humanizma. Djelovanju usklađeno sa zakonima naziva se zakonitim, što ama baš ništa ne govori o pravičnosti i ljudskosti njihovoj. Postupanje po Nürnberškim zakonima (i sličnima u NDH te širom fašističkog dijela Evrope) koje je dovelo do eksterminacije Židova, bilo je zakonito, baš kao i procesuiranje onih koji su im u skladu s vlastitim etičkim vrijednostima pružali pomoć pred bezdušnom državnom zajednicom. Nikad ni bog ni država ne odlučuju umjesto istinskih ljudi; gomila samo slijedi nadresirane „etičke“ vrednote, bilo iz straha, ili vlastitog nemorala. Bio sam jedan od prvih prigovarača savjesti, još za vrijeme proteklog rata, a zvali bi me dezerterom jer bih podjednako izbjegao ratovanje za tuđe interese, čak i da ta institucija nija bila ozakonjena. Usput, savjet svim prigovaračima savjesti: ne pouzdajte se previše u taj institut, naročito u slučajevima eventualnne ratne opasnosti – jer, kako ga je „vjetar donio“ tako ga lako i odnese voljom elita.

Da bih još uvjerljivije demonstrirao pravo sjedište centra odlučivanja, neka posluži hipotetični(?) primjer. Dođe li bilo kome od vas poziv na mobilizaciju, praćen naoružanom policijom ukoliko mu se ne povinujete, imate pravo upotrijebiti oružje protiv onoga koji ga je uperio na vas: HrvataSrbina ili božjeg izaslanika lično! Nigdje nitko nikome nije dao pravo – niti ga je itko, od pacifista do zagriženih ratnika i ratnih zločinaca, svojevoljnim potpisom prihvatio – društvu (njegovim elitama) da prisilno regrutira ljude koji to ne žele. Pod ma kakvom prozirnom izlikom kojom se nastoji pravdati takav čin. Mimo vlastite prosudbe, rezona, morala i osobnog prihvaćanja, oduzimam svakome pravo da me poput stoke upregne u realizaciju svojih interesa. Dakako da u postojećim društvenim i svjetonazorskim okvirima, za ma koje ljudsko biće koje drži do cjelovitosti ljudskog integriteta, slično ponašanje nosi najčešće stravične posljedice zbog odbijanje povinovanju elitističkog nemorala, uvaljenog krdu kao društveni moral. Prigovor da ne može svaki pojedinac odlučivati o svom vladanju vođen nekim osobnim moralom, sam po sebi je u svojoj srži antiljudski – jer apriorno negira osobni integritet svake jedinke u ime poslušnosti (nigdje zapisane, sem u instinktivnom povinovanju svakog krda svojim vođama) društvu, već i posve protuslovi činjenici da isključivo individualni moral ne postoji. Naime, u spomenutoj interakciji društva i jedinki koje ga tvore – daklem, ne ex nhilo, iz vakuuma – formira se društveni ali i individualni moral. Društveni moral je promjenljiv, zavisan od povijesnih i socijalno ekonomskih prilika, kao i parcijalnih društava sa svojim posebnim vrijednostima, neka vrsta statističkog fluida sastavljenog od morala pojedinaca, sa statističkom težinom (ponderiranjem) pomaknutom u korist interesa vladajućih. Kao što se plin (društvo) izvanjski vlada prema zakonitostima cjeline, svaki njegov sastavni djelić (molekula, „pojedinac“) tek se prosječno tome podvrgava, u ograničenom smislu imajući svoj smjer i brzinu kretanja. No to je upisano u njegovu bit temeljem prirodnih zakona dostupnih u svakom srednoškolskom udžbeniku fizike. Zahtjev za „jedinstvom“ društva kakav postavljaju nacionalisti (isključivo podrazumijevajući jedinstvo u sebi prilagođenom ataru) nastoji skrojiti u osnovi ničim – sem smjesom urođenih instikata i volje vladajućih – obvezujući zakon za svoje članove. Jasno, to se čini na najrazličitije direktne ili indirektne, neposredno agresivne ili perfidne načine, upotrebom ucjena po život i egzistenciju svakoga od nas i naših obitelji, pa – primjerice – čovjek ide radije ginuti u rat, znajući da su mu izglednije šanse preživljavanja negoli da pogine ispalivši metak u svakoga tko ga silom tjera u najgori zločin kojeg čovječanstvo poznaje, čak perfidno reguliran nekakvim pravilima ratovanja! No, nije ma koji prosječni etnik etička paradigma na koju se treba ugledati; prije su to BrunoGalileoSavonarolaThomas Moore ili – primjerice – Maksimilijan Kolbe, zanemarujući kontekstualno nebitnu činjenicu da su oni bili djeca svog, no s druge strane – ljudi za sva vremena. Razlika je kao između čađi i dijamanta – oboje po građi čisti ugljik. Vratimo se našem teoristi jednako indoktriniranom za svoj čin kao i vi koji ste otišli intervenirati u tuđu zemlju. Njegovo djelovanje je nasuprot vašem percipirano neprihvatljivim, jer se armijska klanja uvijek opravdavaju „zakonski reguliranim“ činom služenja zajednici, a rekoh već što zakoni u svojoj osnovi jesu. Individualno djelo pokolja civila proglašava se zločinačkim a ono kolektivno, izvršeno u njegovoj domaji od vaše vojske – kolateralnom štetom. Svašta! Pustimo sad klanja, ovdje se radi tek o pokušaju objašnjenja gdje se nalazi glavni „komandni centar“ kojem se svatko od nas podvrgava – zakonito ili nezakonito, moralno ili nemoralno, po pravdi ili nepravedno, ljudski ili neljudski. Sve armije i obavještajne službe ne mogu me spriječiti da sjednem u kamion i projurim Ilicom pobivši desetine ljudi, dakako shvaćajući što me čeka (mislite da to teroristi ne znaju?), ali sve to ne proturječi položaju prave komandature – ne u parlamentu, policiji ili vojsci, već u inividualnim glavama pojedinaca.

Raznovrsne se metode koriste u držanju krda na okupu i razvijanju njegove poslušnosti alfa jedinkama koje se u tu svrhu i udružuju, stvarajući organizacije kojima lakše manipuliraju jedinkama, sve u navodnu korist cjeline. Vitlanje šarenim krpetinama, ukipljavanje pred akordima (u svrhu pravljenja poslušnih robota), zakletve koje se svečano polažu da bi ih inicijatori rituala prvi prekršili kad im odgovara, manipuliranje jezikom,…, sve su to indirektni načini koji se lako dopunjuju nasilnima, radi lakšeg ovladavanja umovima jedinki. Victor Klemperer, ugledni romanist i filolog, njemački Židov koji je rat preživio uglavnom zahvaljujući supruzi arijevki, u svom dnevniku pisanom u tajnosti za „Trećeg Reicha“, iz kojega je izbor objavljen i na našem jeziku (tek prošle godine) pod nazivom „Želim svjedočiti do kraja. Dnevnici 1933-1945.“, svjedoči kako su nacisti uspješno indoktrinirali njemački narod manipulirajući jezikom. Kaže nedavno preminula književnica Daša Drndić:

„Klemperer pokazuje kako su se u vrijeme Trećeg Reicha u jezik „uvukli“ pseudo-tradicijski izrazi staronjemačkog jezika, pogotovo oni koji simboliziraju pobjedu instinkta nad razumom, te poziva na kritički odnos prema jeziku, uvjeren da se moć manipulativnog jezika može rušiti zdravim razumom. Jasno je zašto se Klempererov LTI (“L(ingua) T(ertii) I(mperii)” – pod tom šifrom je zapisivao svoja zapažanja) nije pojavio u Hrvatskoj devedesetih.“, (izbor se pojavio u prijevodu 2007. godine, pod naslovom„LTI: Bilježnica filologa“),

a dodao bih kako je jednako jasno da je hrvatsko krdo jednako neosjetljivo na racionalne argumente, poput svojedobnog njemačkog. Na jednak način kojim su nacisti jezik koristili za dresuru masa u izgradnji sterilnog Reicha, hrvatske elite su ga koristile za hipnotičku implantaciju nacionalnih osjećaja u mase nesvijesne da pristaju centar odlučivanja preseliti u tuđe glave. Tako, jednostavna, osnovna funkcija jezika kao sredstva sporazumijevanja među ljudima, poslužila je (i još služi) zarobljavanju umova većine neotporne na manipulaciju. Piše Daša dalje, u knjizi „April u Berlinu“, ali i na drugom mjestu, citirajući Klemperera:

„Treći Reich progovara sa zastrašujućom jednoličnošću. Štogod da ljudi žele sakriti, čak i ono što sa sobom nesvjesno nose – sve to otkriva jezik. Le style c’est l’homme. Apsolutna jednoobraznost pisanoga jezika odražavala je homogenost govornog jezika. Nacizam je prožeo tijelo i krv masa preko pojedinačnih riječi, idioma i rečeničnih sklopova koje im je nametnuo beskrajnim ponavljanjem a koja su ljudi prihvaćali mehanički i nesvjesno. Ali jezik ne samo da za mene piše i misli, on sve više upravlja mojim osjećajima i cjelokupnim mojim duhovnim bićem, utoliko snažnije što mu se više neupitno i nesvjesno prepuštam. Žargon Trećega Reicha sentimentalizira – što uvijek izaziva podozrenje.“

Ne jezik sam po sebi, već oni oni koji ga zloupotrebljavaju u vlastite svrhe, preuzima kontrolu nad jedinkama seleći centar odlučivanja iz njihovih mozgova u centre manipulacije upravo s tom svrhom zasnovane. Zloupotrebljen, on služi prepariranju osoba, i većini neprimjetnom seljenju najvažnijeg dijela ličnosti u tuđe „ruke“ – moći kritičke analize, slobodnom odlučivanju i neuvjetovanom prihvaćanju opcija koje su mu na raspolaganju.

„U hrvatskom jeziku «stožer» se iz vojnog zapovjedništva u domobranstvu od 1941. do 1945. i u Ustaškoj vojnici, pa onda kao viša jedinica u organizaciji Ustaškog pokreta, preselio u zapovjedništvo vojske Republike Hrvatske, ove današnje. Riječ «unovačiti» ponovno se uselila u jezik, a prvobitno je značila «okupiti novake u plaćeničku vojsku». A «bojna» je bila vojna jedinica sastavljena od satnija u domobranstvu do 1918. i od 1941. do 1945., onda se pretvorila u jedinicu vojske Republike Hrvatske, također ove današnje. «Zdrug» je veći združeni odred u domobranstvu od 1941. do 1945., odred Ustaške vojnice. Onda je postao elitna jedinica Hrvatske vojske do 2000.“,

nastavlja Daša analizu, a da ne duljim – ljudima neotuđenima od sebe sama (bez obzira što se većina uvjerava da nisu), preporučujem njenu i knjigu njemačkog filologa, a sve se to može čitati i u djelima S.Kordić.

Kompjutorske simulacije s područja teorije igara ukazuju na to da se sa suigračima (ljudima, tvrtkama, državama,…) ponajbolje stabiliziraju odnosi postupa li se po principu „milo za drago“. To najčešće opameti drugu stranu, pa se i u tom kontekstu mogu gledati „križnoputska zbivanja“. Svakako je to jednostrani pristup, no činjenica je da svjetonazorski sljednbenici jednog od najgroznijih fašističkih režima izigravaju pravednike u odnosu na ostale evropske narode, sa sličnim „milo za drago“ djelovanjima. Pravo stanje duha hrvatskih kvazihumanista ogleda se u nazivanju zločinačke ustaške vojske „domovinskom“, što piše i na spomeniku pred kojim potomci zločinaca (dakako, i nevinih) godišnje masturbiraju svoju ustašonostalgiju pod pokroviteljstvom hrvatskih vlasti, zakrinkanu pijetetom prema pobijenim civilima. Mog djeda su likvidirali partizani, a ja mu kao osobi (koja politički nije bila u pravu) poštu odajem na lokalnom groblju, a ne pozivanjem na priključenje županije susjednoj državi! Još jedan primjer uspješne fosilizacije centara odlučivanja jedinki je nastojanje da se eksploatacija i raspodjela dobiti svrstaju pod ekonomske kategorije, što je čista budalaština, doduše – očekivana od većine fahidiotskih ekonomista. Ekonomija se treba baviti unapređenjem proizvodnje i razmatranjem dobiti, ali njena raspodjela i iskorištavanje radne snage su isključivo etička pitanja! Sve to samo svjedoči da je čovjek zaista predak „majmuna“, jer postupa kao i oni – po principu „što majmun vidi, to majmun radi“, a elite mu lukavo podastiru što mora vidjeti kako bi radio upravo ono što očekuju od njega. Komunizam i socijalizam (unatoč evidentnim zastranjenjima, baš kao i kapitalizam; preko žrtava svjetskih ratova izavanih upravo kapitalističkim državama prešutno se prelazi u usporedbi ovih sustava) se ogađuju kao „kolektivistički“, uz ostale prikladne atribute koji trebaju izazvati povraćanje na samo njihovo spominjanje. Ipak, još nezahirenim mozgovima posve je jasno tko se, gdje se i iz kojih se razloga (već stoljećima, implicitno ili eksplicitno) deklarira(o)kao kolektivistički entitet – „Mi, Borg“!

„Doveli su nas,“ – poentira Tomislav Jakić u svojem tekstu – „oni koji manipuliraju, da bi i sami ponekada postali žrtvama svojih manipulacija, pred dilemu. Ili da više ne vjerujemo nikome, ili da pristanemo biti praznoglave budale koje će vjerovati ‘njima’, samo zato što su ‘oni’ to rekli. Bez kritičkog prilaza, bez analiziranja i – najvažnije od svega – bez vlastitog mišljenja. Jer, to i jest ono što se traži. Da vjerujemo i ne razmišljamo; što dvije aktualne priče, čini nam se, vrlo dobro ilustriraju. Vjerodostojnost smo ubili, neka živi slijepa vjera. Je li to budućnost što je želimo? I imamo li uopće još snage postaviti i to pitanje?“

Većina ljudi su, od pamtivijeka do naših dana, dobre sluge režima, ma kakav on bio i s ma kojim „razlozima“ pridobijao mozgove. Služenje u danom času postaje dobar alibi, prenošenjem krivice na svoje individualne ili institucionalne gospodare („samo sam izvršavao zapovjedi!“). Lakše je služiti no biti svoj, i odgovarati za postupke temeljem činjenica, analiza i procjena učinjenih vlastitom slobodnom voljom. Čovjek nosi nevidljive okove – sem rijetkih – ne osjećajući da ga žuljaju.

 

Ladislav Babić

sbperiskop.net

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh