logo
bios

Ladislav Babić: Beštija

Objavljeno prije 5 dana . u uto, maj 14th, 2019

Jednog ne baš toliko lijepog dana, ali dan je dan, bio lijep i prekrasan ili zloguko oblačan, rodilo se dijete. Dijete je dijete, i što ono uopće zna da se rodilo i kojeg je spola, a čim izađe na svjetlo dana cendra, cmizdri i kmeči kao kad prase predosjeća što mu slijedi, ali – priče radi – izgledalo je kao muško. Imalo je, doduše, “onu stvar”, ali kao što cigla ne čini kuću, tako ni “stvar” ne čini muškarca, a ako ćemo pravo, ni činjenica da je netko izašao iz one “druge stvari” ne čini čovjeka. To se postaje ili ne postaje tek životom. Veseli roditelji u svojoj bezgraničnoj radosti učiniše fundamentalnu grešku, koja je pratila život stvora (to mu je vrlo prikladni opis, s obzirom da se cijeli život provlačio kao anonimac) sve do njegova povratka u anonimne dubine, odakle takvi stvorovi i izranjanju: bez imena i prezimena, ispod sipke za suhog, a kaljave žute zemlje za kišovitog vremena. Naime, zaboraviše roditelji pozvati Suđaje ili Suđenice, tri sestre sposobnosti kojih omogućavaju ne samo predvidjeti sudbinu djeteta, već je i usmjeriti u njegovoj najranijoj dobi. I tako, one baciše prokletstvo na stvora, kob koju je on rad gluposti svoje (to ni Suđaje nisu znale ili htjele promijeniti) neuomorno ispoljavao tijekom sadržajnog mu života. Naime, svaki život ima neki sadržaj, ma bio i prazno ništavilo poput njegovog. Nije shvaćao prirodu kletve kojom je obdaren kao rođendanskim darom, od sila viših no što je zamisliti mogao, pa je cijelog svog bitisanja nalijetao na sile koje je predvidjeti – a potom i izbjeći – mogao, da se makar zrno bistrine koprcalu u prostoru između ušiju, no koje su mu se poradi rečenoga, stalno obijale o glavu. Radost poradi rođenja glomaznog promašaja – kako bi roditelji to mogli znati? – bila je veličanstvena, pilo se, lokalo, prežderavalo, nazdravljalo u stvorovu čast, čak je i pokoji metak ispaljen u zrak da svima obznani: novi je život naselio prenaseljenu planetu, potencijalni prostori raznolikog sadržaja su otvoreni pred njim, a radost ili tugu ostavite za konačnu (pr)ocjenu njegova života, kad jasno bude na koji način se biće realiziralo.

Dijete je od ranih dana pokazivalo znatiželju graničeću s glupošću, koju su roditelji ograničavali njegove sigurnosti radi, što baš i nije zaleglo s obzirom da se više puta naglavačke strmoglavilo iz kinderbeta, nikakve pouke ne izvukavši iz posljedica strmekajućih se pustolovina. Mudri bi rekli da mu ništa od doživljenoga nije ušlo u glavu. Bilo je neko predratno vrijeme, nekog od bezbrojnih ratova što se napopastiše tijekom povijesti na Balkan, i rastući, biće je počelo uviđati kako ljudi kojima je okružen imaju svoja imena i prezimena, nacionalnosti, vjeroispovjesti, svjetonazore, da su naprosto osobe koje poštuju različitosti jedni drugih, a on se neprestano u tom društvu osjećao kao strano tijelo, kao kup govana na kiši, kao anonimac s kojega ni blagonakloni pljuskovi tople kišice nisu uspijevali sprati govna kojima su ga obdarile Suđaje. Kad je u osnovne, tadašnje pučke škole, podsmješljivo uvredljivo razrednog druga nazvao židovskim smećem, dobio je šakom u glavu, pa je nekoliko dana zbog slomljenog nosa morao kod kuće promišljati svoj čin. Rezultat toga bio je, da nakon primljenog poučnog bubotka ništa nije ušlo u njegovu glavu, ali niti – sem nešto krvi, crvene k’o u svih stvorenja – isteklo iz nje. Naprosto, nije imalo što. Vakuum je dobro skrivao svoju prazninu.

Za srednjoškolskog razdoblja (roditelji su ga preko svojih poznanstava utrpali u građansku školu), hofirao je izvjesno vrijeme razrednoj drugarici paloj na lijepak njegovog prividnog šarma, sve do prvog izlaska u kino, kad je radi nasilnog ponašanja dobio dobru zaušnicu, a potom i par udaraca pesnicom u nos (pokazalo se da mu organ njuha bolje podnosi nego izbjegava bubotke) od macana koji je stao u njenu obranu, kad je nesuđenoj ljubavi želio uzvratiti istom mjerom. I nekoliko idućih pokušaja uspostave kontakata s ljudskim osobama suprotnog spola, završilo je na isti način: direktnim fizičkim utuvljivanjem u gornji dio njegove anatomije, da ih druženje sa stvorovima nimalo ne zanima. Ne može se reći da baš ništa, iz neposrednih doticaj svog nosa i tuđih udova – što ženskih, a što branitelja njihovih časti – nije naučio, no nedostajala mu je sposobnost uopćavanja posljedica vlastitog ponašanja na svekolike životne situacije.

Nekako je, u to već predratno vrijeme, uspio upisati faks (kojeg nikad nije završio) posredstvom utjecajnih rođaka, a potom se poučen (eto, izvjesne su pouke nekim čudom difundirale u njegovu razvodnjenu moždanu masu) od neuspjeha sa ženama, bacio u politiku. Političko usmjerenje diktirano mu je spoznajom da je prvi bubotak dobio od židovskog klinčića u svojoj djetinjoj dobi, a šamarčinu od djevojke – kako je kasnije otkrio – srpskog porijekla. Dušu dalo da postane član stranke koja je spomenutim etnijama nastojala bejzbol palicama (bar u prvoj fazi strančarenja) vratiti dugove za koje su umislili da je nužno. Kad ga je nekom prilikom grupa mladih komunista na koje se njegova stranka napopastila – pitanje dali shvaćajući što njihov svjetonazor uopće predstavlja, ili vođena pretpostavkom da su svi Židovi komunisti, ergo su svi komunisti Židovi – prepoznala kao dio batinaške grupe koja je dan ranije opustošila njihove stranačke prostorije, dobro su mu izmasirali dio tijela u kojem životno iskustvo nikako da nađe utočište. Rezultat ovaj put mnogo duljeg bolovanja, zarad dubljeg utuvljivanja istine u teško je reći čemu služeći dio njegove anatomije, bio je samo proširenje liste mržnje prema osobama koje ignoriraju njegovu anonimnu beznačajnost (Romi su se na njoj već odavno nalazili, tek boje kože radi koja mu se nije sviđala; bezbojni tipovi njegove vrste iskonski su prezirali sve boje spektra ljudskih različitosti).

Kaplar s čaplinovskim brčićima zasjeo je na čelo tisućgodišnjeg Reicha, a sluga njegov ponizni – Poglavnik spram svojih, Podložnik spram sponzora – ubrzo je počeo utjerivati osobe koje se ni našem stvoru nisu sviđale, u koncentracione logore. Biće je namah osjetilo gdje se kriju neslućene mogućnosti napredovanja, napose u materijalnom smislu, te se iz studentskog kampusa prabacilo u kampus ograđen bodljikavom žicom, gdje je – vremena su bila takva – stoka deportirala i klala ljude. S mjesta logorskog čuvara osjećao je izuzetnu nadmoćnost nad ljudima koji mu ništa nisu skrivili, sem što je negativno životno iskustvo projicirao na cijele ljudske zajednice, okrivljujući ih za svoje patnje. U to vrijeme, kad još nije uspio vlastoručno poslati pod zemlju dovoljno ljudi da mu se njihov broj zagubi u pamćenju (što će se kasnije desiti), ojačao je pokret otpora protiv krvoločnih stvorova. Ljudi s imenom i prezimenom, protiv anonimnih bića vražjim utjecajem došlih na svijet, u ljudskom obličju ali ne i odličju. Prilikom jednog bezuspješnog pokušaja oslobađanja drugova iz logora, neki zalutali metak okrznuo je glavu našeg stvora, zarad čega je više tjedana lebdio između svijeta koji ga je bezuspješno pozivao i onog koji ga se bezuspješno odricao. Činilo se, barem njemu, da su se sve sile svijeta napopastile na njegovu glavu, no nikako mu nije išlo od ruke dešifrirati poruku koju mu šalju. Stoga je, oporavivši se, prilježno prionuo koljačkom poslu, poput mesara u klaonici, samo što su stoka i ljudi zamijenili svoje uloge. Dešavalo se, rijetko doduše, da tu i tamo koji nesretnik uspije pobjeći iz klanice “maksovih mesara” u partizane, čiji otpor je jačao širom domovine, ali bi potom preostali zatočenici višestruko osjetili bijes logornika, do čega je prilježnim poslom uspio napredovati.

Kako ničija ne gori dovijeka, a napose ne zločinačka, približilo se vrijeme kad je stvorenje shvatilo da je vjetar promijenio smjer. Riječ shvatilo, možda i nije adekvatna, jer svako živo biće (a takva su, nažalost, i stvorenja) instiktivno osjeća kad treba spašavati svoju kožu. Nakon bijega logoraša, koji je tek šačica preživjela, prije konačnog pokolja i uništavanja tragova zločina, pokrenuše se zlotvori spram zapada, bježeći pred pripadnicima pokreta otpora. Konačno su stvari nekako došle na svoje mjesto: ljudi su sad gonili bezglavo bježeću stoku, koja se godinama iživljava nad njima. U tom kaosu gonitelja i progonjenih, kad su potonji spašavajući nevrijedne guzice (ili glavu, sasvim svejedno!) i nadalje duž svojeg puta pirovali ostavljajući zločinačke tragove, desio se i kraj rata u ovom dijelu svijeta. Čaplinovska parodija prosvirala si je metak kroz glavu, Podložnik – Poglavnik uspio je uhvatiti maglu, izbavljen sudbine svojih koljača zauzetošću popova koji su cijelo vrijeme blagosiljali njegovu rabotu, a odsvud skupljena gomila (ne)kvalificiranih mesara ljudi, predana je od Saveznika očevima, sinovima, braći i majkama žrtava u ruke.

Desilo se tako da je i naš stvor bio u koloni koja se sporo pomicala od zapada, natrag spram istoka, prema poprištima svojih masovnih zločina nad nevinim ljudima. Dali ih je pamet susrela na tom putu, ili se to tek strah za svoje živote ušančio u njihove glave, nije ni bitno. Upitate li se ikada o strahu svinjčeta koje mora završiti tamo gdje ga je sudbina namijenila? Kroz mrzli, kišni majski dan, kolona ustaša koje dio bijaše i stvor, gacala je – praćena partizanskim stražarima – kroz domovinsko blato. I stoku moraš pustiti da se odmori kao bi bila sposobna nastaviti put, pa je tako gomila zastala na par sati, posjedajući po tlu, okružena naoružanim stražarima na oprezu. Odjednom, stvor osjeti prisustvo neke osobe, partizana s crvenom zvijezdom na kapi, zagrnutog kabanicom niz koju se slijevaše krupne kišne kapi, kako ga netremice promatra. Prišavši bliže stvorenju, neko ga je vrijeme proučavao, a potom zapita:

– “Poznaješ li ti mene?”

Bezimeno biće, koje se cijelog života prema ljudskim osobama odnosilo kao prema anonimusima najniže vrste, dakako da ga nije prepoznalo.

– “Vidiš”, reče partizan, “ja tebe znam”. “Ti si bio logorski stražar koji je preda mnom zaklao mog brata, kojeg niti si poznavao, nikad sreo, i koji ti ništa nažao nije učinio. On ni ime svog ubojice nije saznao, tek bijaše svijestan tik prije no je izdahnuo, da ga kolje neka zvijer u ljudskom obličju. Ja tebi to neću priuštiti. Zovem se Mirko Mirković”, posegnuvši za svojim pojasom reče, nastavljajući:

– „Ti ćeš ponijeti sa sobom spoznaju o tome tko te poslao odaklem si došao!”.

I dok se krv, nakon pucnja iz revolvera slijevala niz stvorovu glavu, trenutak prije no je ispustio dah, kao da mu je spoznaja, dotad lutajuća u labirintima ispraznog mozga, prodrla do svijesti. Shvatio je, odlazeći anonimno – kao što je i došao na ovaj svijet – potomstvu ostavljajući anonimne kosti na anonimnoj ledini, koja se za koji čas ispraznila jer je kolona zarobljenika produžila put, da mu je svaka životna istina, pa i ona da je ubijao još danima nakon svršetka svjetskog pokolja, trebala biti direktno ukucana u glavu. I ona poslijednja.

Metak, dio prokletstva Suđenica, koji bi nakon par stotina metara zujanja prostorom pao na tlo, da nije bio začaran – jer nije letio prostorom već se kretao kroz vrijeme – našao je svoju metu. Kao i uvijek, tri su vile pogodile dan smrti negdašnjeg djeteta, izraslog u neljudskog stvora. Ljudi, s pravom indiferentni spram sudbina neljudi, desecima godina nakon tih zbivanja, lakonski su komentirali da je vrag konačno došao po svoje. Nažalost, rađanjem novih ljudi, kote se i nove zvijeri, i povijest pokazuje znakove ponavljanja. Na vlasti se ušančuje smjesa potencijalnih krvoloka, koji bi pijetet prema žrtvama svojih predaka mijenjale u korist štovanja njihovih krvnika. Prvo primjete da imaju kandže, pa ih počinju oštriti na najslabijima, da ispitaju svoje zvijerske mogućnosti, a ako ih se na vrijeme ne otkrije i ne podrežu im se – što, nažalost skoro da i ne biva – razulare se, i njihovo režanje ubrzo prerasta u krvoledeće urlikanje, a potom se zažele i sleđene krvi. Iako neki tvrde da majmuni nemaju anatomskih zapreka naučiti govoriti, ni jednom od njih to još nije uspjelo. Kao što ni jedan stvor nije shvatio pouke prošlosti. Prostorom protkanim predviđanjima ali i prokletstvima Suđaja, lutaju virtualni meci tražeći predodređene ciljeve na kojima će realizirati svoj smisao. Pitanje je samo, što će potencijalnim metama prije ući u glavu; pamet ili sudbinski plumbum! Tako je bilo širom evropskih prostora duž kojih su ordinirali koljači, to intenzivnije što su im zločini bili veći. Negdje malo viška šljivovice u slavljenju konačnog mira, drugdje nešto više bum, buma u lovljenju zvjeradi. Ako nije bilo suđenja, ne znači da nije bilo pravde. Koliko se zvijeri uspijevaju maskirati u ljude, toliko se i pravda može maskirati u osvetu; koliko zločinci uspijevaju poprimiti prividni ljudski lik, toliko su i ljudi sposobni preuzeti privid zločinaca. Samo ljudsko srce, um i duša sposobni su se snaći u tom fašničkom, naizgled nerazlučivom kolopletu maskirnog kaosa. Kao što ljudi prepoznaju druge ljude – kao ljude, zvijeri prepoznaju tek sebi slične, pa onda u čoporu krenu tražiti ljudske žrtve. Anonimci protiv osoba, međutim, u konačnom raspletu nemaju šansi. U velikoj, bivšoj „maksovoj klaonici“ postoji spomenik s imenima već blizu devedesetak hiljada identificiranih mučenika; ljudi su si dali truda doznati ih, odajući tako počast koju njihova braća i sestre zaslužuju. U jamama kraških područja bezimeno leže pomiješane kosti anonimnih zvijeri, sa – nažalost – onima nevinih žrtava. A što čovjek da kaže, sem da ništa na ovom svijetu nije savršeno. Jesu li insani ili beštije tome krivi, ostaje svakome presuditi po savjesti.

Ladislav Babić

sbperiskop.net

*Ponovljena objava od prije dvije godine

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh