logo
bios

Kralj je sprdnja

Objavljeno prije 2 sedmice . u čet, jun 13th, 2019

Piše : Edin Urjan Kukavica

„Moj gospodaru, zemlja zvana Bosna nesrećna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugoga. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama već poznati aspiranti podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovoga svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosti s nadom. Čudesa!
Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuće ne vraćaju mačeve iz korica – za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ružnu riječ. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratničkim vještinama. U vlastitim kućama – nehatom, lijenošću, sujetom i prljavštinom. Mahom su patareni. Sloj posvećenih živi isposnički i ispašta za ostale koji uživaju u paganskom komoditetu.
Žene su im visoke, ćutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlačno u njihovom kamenom dostojanstvu. Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji uđu donesu korist i mir, ali – vedrine nema. Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema bogzna šta da tražimo“, pisao je o nekom izmaštanom vremenu DS kojega smo, kao i mnoge druge (poput ĆS, IS, DS) utopljene u „more prešućenosti“ o kojemu piše prešućeni ŽG utopljen u more knjiga u svojoj Zenici.

Nekada su, kaže DS, uhode o Bosni i Bosancima mislili i pisali onako, kao na početku teksta. Ako se piščeve riječi samo malo osuvremene čini se, ništa nije nalik vremenu o kojemu piše, a opet čini se, nije se puno toga promijenilo od vremena o kojemu piše osim što danas više nema potrebe ni za uhodama ni za pisanjem… s jedne strane kod nas je sve toliko javno da nema potrebe ni za kakvim uhodama, a sa druge, ono što je tajno – toliko je tajno da ni oni što to rade nemaju pojma šta rade. Od napisanoga o izmaštanom vremenu ime svega po malo, nečega u naznakama, a ostaloga nažalost, u činjenicama da su gospodari još uvijek gospodari, zemlja je još uvijek nesretna, baronijada je i dalje poludivlja, puk neprosvijećen, a kraljevi… kraljevi su nam i dalje sprdnja.

Trenutno je na sceni scenario predizbornog raspamećivanja naroda koji se očituje u nekoliko manifestacionih oblika među kojima je naočigledniji generiranje krize izvlačenjem teških i nerješivih pitanja u kritičnim trenucima svjesni da se neće jer ne mogu riješiti ni tako ni u tom trenutku; besmislenim i bespotrebnim zatrpavanjem brojkama i slovima o prikupljenim direktnim i indirektnim porezima i drugim nametima kao da su ih pokupili po ulici ili dok su padali sa neba, a ne iz naših džepova; o dosezanju običnom čovjeku nezamislivih milijardi vanjskotrgovinske razmjene kao da će iko ikada vidjeti bilo kakvu korist, mikro i makroekonomskim pokazateljima uglavnom u procentima koji u stvarnom životu znače manje od ništa; o privrednom i ekonomskom rastu u zemlji koja, ne da nema privredu i ekonomiju, nego se broj štrajkača glađu polahko izjednačava sa brojem onih koji gladuju iako ne štrajkuju… 

Iz mišijih rupa izlaze oni koje nismo vidjeli još od prošlih izbora i dogovor(e)no dijele lekcije kolegama miševima, mačkama i džukelama… Oni koje smo češće viđali nego što smo željeli trenutno su u fazi osmišljavanja i realiziranja vlastitoga mučeništva, a na političkoj pozornici u nezahvalnim sporednim ulogama pojavili su se i oni od kojih smo očekivali da budu makar moralne i ljudske vertikale ako već nisu političke. Sportskim rječnikom: nabacuju se lopte, prave namjerni fauli u protivničkom šesnaestercu, a igra namjerno održava oko sredine terena svjesno ne ulazeći u protivnički prostor jer je trenutno politički isplativije primiti go nego dati gol.

Nema sumnje da su sva događanja koja su se u Bosni i Hercegovini i izvan nje – a tiču se nje – odvila u proteklih mjesec dana zaključno sa preporukom Johannesa Hahna, komesara za evropsku susjedsku politiku i pregovore o proširenju u novom izvještaju o zemljama koje su žele postati članicama Evropske uniji uključujući i Bosnu i Hercegovinu u kojemu je istaknu(t)o da „BiH mora provesti reforme“, a da je „EU mišljenja da podržava BiH u koracima na putu ka EU“. Šta znači ovo „podržavanje“ nije teško zaključiti: najprije će biti da je riječ o pridržavanju ranjenika dok ne izdahne.

Naime, malo je izgleda da će se vlast formirati, a kamoli profunkcionirati do slijedećih izbora. Bit će to najduži period (ne)izvjesnosti iako, nipošto presedan (više je potvrda pravila i zaključka da vlast izabirana ovim, nacionalnim izbornim načelom nikada ne može donijeti nikakvo poboljšanje ni zemlji, a kamoli državi. Dakako, ovakav ishod – ako je ovo uopće ishod – mogao se predvidjeti još 9. oktobra netom nakon ozvaničenja izbornih rezultata. 

Dok desnica priteže opanke prijeteći svim i svačim, utrnula ljevica nes(p)retno oteže sa slavljem što se upjela makar toliko presabrati da izaberu novog – starog predsjednika ne znajući šta dalje: nastaviti sjediti na lijevoj ruci dok još malo utrne pa nastaviti kao i dosad, kao tuđom ili pak promijeniti ruku?
Sve to djeluje prozirno koliko i neuvjerljivo, jalovo i  – vrijedi i obrnuto – i izvjesno neuspješno makar onoliko koliko su time odisali svi dosadašnji neuspješni pokušaji zbijanja bošnjačkih redova ili, u najboljem slučaju onoga što se naziva „probosanskim snagama“ od obnove tužbe protiv SR Jugoslavije naovao zaključno sa preispitivanjem ustavnosti odnosno, zahtjevom za ukidanje pojma „Republika Srpska“. Razlog je više nego jednostavan: star se konj ne uči samaru ili, svi znamo od čega se pita ne pravi, a ako se i napravi zasigurno neće biti jestiva makar kako lijepo izgledala. A ova „pita“ čak i ne izgleda lijepo. Drugim riječima, iza svakog od osnivača nesuđene bošnjačke ljevice (uz natruhe multietnicizma) više je pojedinačnih i kolektivnih promašaja nego antifašizma kod gradonačelnika Sarajeva. 

Sve to pojedinačno i skupno služi „šminkanju mrtvaca“ ili stvaranju dojma da se nešto mrdnulo, a ustvari da se po svaku cijenu zadrži status quo.

Prije neki dan mi je jedan direktor objasnio suštinu višepartijskog odnosno, višestranačkog sistema: to je – u osnovi – mogućnost da budete u više partija / stranaka u isto vrijeme. Praktično, vama je kao lojalnom kadru (svih partija) potpuno svejedno koja je od njih na vlasti jer vas svakako sljeduje dio kolača. Istom logikom, ako je ovo „vladavina prava“? onda je Bosna i Hercegovina pravna država par exellence! Naime, nijednog pravnika ne možete ni optužiti, a kamoli osuditi ne znam kakvo krivično djelo da napravi. 

Prije nekoliko sedmica ukrajinski komičar Volodimir Zelenski proglasio je pobjedu na predsjedničkim izborima koji se se održali u ovoj istočnoevropskoj državi. Kako je onovremeno prenio BBC, riječ je o ubjedljivoj pobjedi nad protukandidatom i dosadašnjim predsjednikom Petrom Porošenkom i to više nego ubjedljivo: čak 73 posto glasača je u drugom krugu svoj glas dalo upravo komičaru. Zanimljivost koja je obilježila ukrajinske izbore na kojima je pobijenio komičar je činjenica da je i prije izbora prekršio izborni zakon svoje zemlje pokazavši novinarima sadržaj svog glasačkog listić prilikom glasanja. Policija je došla u njegov izborni štab i uručila mu kaznu, ali Zelenski nije previše mario. Ukrajinski predsjednik ima značajne jurizdikcije u Ukrajini, a prije svega one nad sigurnošću zemlje, odbranom i vanjskom politikom

Gotovo da nema osnova po kojem ovo društvo nije podijeljeno, raspolućeno, usitnjeno do neprepoznatljivosti i beznačaja. No, ultimativno, bosanskohercegovačko društvo je duboko podijeljeno na javnost i tajnost; javnost je glasna, drska, bezobrazna i bezobzirna, ubijeđena u svoju moć jer imaju novac, položaje, funkcije… Javnost je organizirana i hijararhijski ustrojena, ima vođe i vojnike, one koji postavljaju i imenuju, koji smjenjuju i uklanjaju… to je podanička struktura lahka za kupiti i spremna se prodati, kontrolirati i (na)huškati… ubiti, ukrasti, prevariti, slagati i postarati se da ni za što od toga ne odgovara sakrivena vitalnim nacionalnim interesima. Ta vojska ima svoje vidljivo i nevidljivo krilo: vidljivo, ono koje prijeti i utjeruje, tuče i rastjeruje te, nevidljivo, nikovane, anonimne komentatore vijesti na portalima i pokretače divljačkih akcija linča na društvenim mrežama. Prvi su u zemlji, a drugi uglavnom nisu… iz dalekih sigurica i socijalnih pomoći laju i psuju, pomažu i savjetuju… sve samo da im ne dolazimo… neka nas ‘vamo, a njih tamo.

S druge strane ili radije, dolje (jer su ovi prvi gore, na površini) nalazi se tajnost: tiha, povučena, uvjerena da je nemoćna i da – kad već nisu u stanju makar nadglasati javnost – ne može učiniti ništa da promijeni i zamijeni; ona je brižna, samozatajna i neorganizirana do te mjere da dvoje koji znaju jedno za drugo ne (po)znaju treće. Tajnost ima odgojnu ili makar obrazovnu grešku: odgojeni su ili makar naučeni da (premda ih ne voli) javnosti se boji i strahopoštuje je i nipošto je ne preispituje. Tajnost nema svoju javnu domenu; ima nekoliko glasnogovornika izloženih komentarima i linču tajne domene javnosti.
Javnost ne voli vrle ljude; previše ih podsjećaju na ono što oni nisu… i jedva čeka da neko od vrlih napravi bilo šta temeljem čega bi ih se moglo ukaljati, oblatiti i „spustiti na zemlju“ zloćudim „nikad nisu ni valjali“.

I javnost i tajnost imaju jednu zajedničku karakteristiku: strah… s tom razlikom što se javnost boji tajno, tiho, samo za sebe i da niko ne vidi, a tajnost se boji javno, glasno, neskriveno, zaglusujuće šapćući…

Ljudi ovdje vise ne žive u strahu, sa strahom… nego od straha… njime se hrane, njime se napajaju, od njega se razboljevaju, i od njega umiru.

Znam da je ovo što govorim neprimjereno, neprilično, nelagodno, neprijatno i ružno ali, tri nesretna ali velika i značajna događanja: dva neriješena ubistva i jedna špijunska afera moguće, ključ su kojim se otvara bosanskohercegovačka konzerva. Sva tri zahtijevaju i po nužnosti potrebuju potpuno neovisno i profesionalno pravoduđe i nijedan nikada neće biti riješen bez suradnje pravosudnih institucija na svim razinama. Uz to, tu je još nekoliko neriješenih slučajeva od atentata i ubistva ministra unutarnjih poslova Joze Leutara do (paradoksalno napose) ubistva dvojice policajaca odnosno slučajevi koji zahtijevaju međuentitetsku suradnju… i tu je, ustvari početak bosanskohercegovačke priče. Zapetljavanje priče počelo je ubijanjem…

Ako već ne može tako, onda… Da se mene pita – kao što me se, hvala Bogu ne pita – odnosno da sam kojim slučajem kralj, makar i Bosne i Hercegovine, ja bih kao samo neke od prvih kraljevskih ukaza legalizirao eutanaziju, abortus, lov na vještce i vještice, uveo inkviziciju i proglasio smrt socijaldemokratije. Malo bih dvojio u vezi legalizacije lahkih droga – ali bih ulje marihuane stavio na nultu listu esencijalnih lijekova dostupnih svima po prihvatljivim cijenama jer, kao što neko reče, nećemo valjda priznati da smo sve ovo decenijama trpili potpuno čiste svijesti. Proglasio bih moratorij na gluposti i idiotluke, a svaki treći ispad kažnjavao bih javnim polijevanjem prekršilaca katranom i posipanje perjem, a potom ih pod pratnjom sproveo od Slatkog čošeta do Predsjedništva BiH pred kojim bi, na najnovijem trotoaru morali naglas izdeklamovati svoje imovinske kartone i za čiji hatur (ko ih je nagovorio) da čine budalaštine. Potom bi morali klečati na kukuruzu do sabaha. Zabranio bih sve političke, ekonomske i ostale analitičare, a oni koji bi po svaku cijenu željeli da se time bave i tako slove, svoje nastupe na televizijama morali bi počinjati kukurikanjem ili kokodakanjem. 

Kad je (kralj) sprdnja, a baronijada poludivlja… neka makar bude smiješno.

Patrija – nap.ba

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh