Iskustva pokoljenja koja se mogu prisjećati rata i onih koja to ne mogu nisu ista. Oni koji se ne sjećaju rata preuzimaju, svjesno ili ne, iskustva starijih, te tako pokoljenja budućnosti internaliziraju, odnosno usvajaju užase svojih najbližih kao činjenični prikaz događaja
Chris Hedges je američki novinar, aktivist, autor i prezbiterijanski svećenik. Izvještavao je iz ratnog El Salvadora, Guatemale, Nikaragve, Kolumbije, Zapadne Obale i Gaze, Sudana, Jemena, Bosne i Hercegovine, Kosova i Perzijskog zaliva. Život mu je priredio zamračene pozornice nasilja i bezumlja koje on polahko i sigurno rasvjetljava u svojim knjigama, člancima i angažmanima.
Jedna od tih knjiga je “War is a Force That Gives Us Meaning” (Rat je sila koja nam daje smisao, 2002) u kojoj bespoštedno secira svoja dotadašnja ratna iskustva za nauk onima koji žele da budu pametniji od svojih predaka.
Svako poglavlje ove knjige dolazi s citatom iz nekog književnog djela, dok samom uvodu prethode stihovi Wilfreda Owena o “staroj laži: dulce et decorum est pro patria mori” (slatko je i lijepo za domovinu mrijeti).
Prvi ratni narativ s kojim se suočava čitalac, bez velike pripreme i grandioznih riječi, jeste onaj o opkoljenom Sarajevu 1995. godine. Hedges dopušta da užas pretočen u uredan niz slova, razmaka i interpunkcije teleportira čitaoca u prizor koji govori emocijom. Možda će vam se činiti, nakon što okrenete i posljednji list knjige, da između svih tih mjesta, datuma i ličnosti stoji znak jednakosti, jer, na kraju, to je upravo ono što autor nastoji uraditi: da nizovima bezumnog nasilja i patnji dadne smisao.
Rat je droga
“Brzo sam naučio da rat oblikuje vlastitu kulturu. Euforija bitke moćna je i često smrtonosna ovisnost, jer rat je droga, droga koju sam uzimao mnogo godina. Šire ga mitotvorci – historičari, ratni reporteri, filmotvorci, romansijeri i država – a svako od njih kiti rat osobinama koje često i posjeduje: uzbuđenje, egzotičnost, moć, šansa da se izdignemo iznad naših malih položaja u životu… Rat dominira kulturom, izobličuje sjećanje, kvari jezik, inficira sve oko sebe, čak i humor koji postaje preokupiran mračnim perverzijama prostota i smrti. Temeljna pitanja o smislu, ili besmislu, našeg mjesta na Planeti su ogoljena kad gledamo ljude oko sebe kako propadaju. Rat otkriva sposobnost za zlo koje vreba ne tako duboko ispod površine u svima nama. I zato je mnogima tako teško govoriti o ratu nakon što se završi”(3), kaže autor u spomenutoj knjizi.
Jedna od Hedgessovih jačih strana je načitanost, jer spretno uklapa citate iz djela velikih evropskih i američkih pisaca (Shakespearea, T. S. Eliota, Josepha Conrada, Hermana Melvillea do Milana Kundere, Ive Andrića i Danila Kiša), te ih povezuje sa svojim ratnim doživljajima i tumačenjima. Možda upravo ovaj Amerikanac i naslućuje nešto od istine o ljudskom biću i njegovim razrijeđenim porivima Erosa i Thanatosa:
U jesen 1995. godine, nekoliko sedmica nakon završetka rata u Bosni, sjedio sam s prijateljima koji su strašno propatili. Ljiljana, mlada žena, izgubila je oca, Srbina koji je odbio da se pridruži srpskim okupatorima oko Sarajeva. Bila je prisiljena da nekoliko dana prije toga identificira njegov leš. Odlučila je da emigrira u Australiju gdje će se – kako mi je rekla – udati za čovjeka koji nikad nije čuo za ovaj rat i odgojiti djecu kojoj ništa neće reći ni o ratu ni o Bosni.
Ljiljana je bila lijepa i mlada, ali je rat odnio svoj danak. Obrazi su joj bili upali, kosa suha i ispucala. Zubi su joj bili pokvareni, a neki su čak bili i slomljeni i okrnjeni. Nije imala novaca za zubara. Nadala se da će ih moći popraviti u Australiji.
Ali to cijelo popodne su Ljiljana i njeni prijatelji žalili za onim danima kad su živjeli u strahu, izgladnjeli, na nišanu Srba na visinama. Nisu željeli da ponovo pate, a ipak, priznali su da su im ti dani bili najispunjeniji u njihovom životu. Gledali su se u očaju. Poznavao sam ih kad su ih gađali artiljerijom svaki dan, kad nisu imali vode da operu odjeću, kad su se prijanjali jedno uz drugo u zamračenim stanovima bez grijanja s najlonom umjesto prozora. Ali ono što su iskazali je bilo stvarno. Bila je to razočaranost sterilnom, uzaludnom, praznom sadašnjicom. Mir je ponovo razotkrio prazninu koju je ispunjavala euforija rata, euforija bitke. Ponovo su bili, kao što smo možda i mi svi, sami. Više nas nije vezao zajednički osjećaj borbe, više nismo imali prilike da budemo plemeniti, junačni, više nismo bili sigurni koja je svrha i značenje života.” (6-7)
Vojnici prije stvarne borbe plaču
Iskustva pokoljenja koja se mogu prisjećati rata i onih koja to ne mogu nisu ista. Oni koji se ne sjećaju rata preuzimaju, svjesno ili ne, iskustva starijih, te tako pokoljenja budućnosti internaliziraju, odnosno usvajaju užase svojih najbližih kao činjenični prikaz događaja.
Mit rata rijetko preživi kod onih koji iskuse borbu. Rat je neuredan, zbunjujuć, isprljan sirovom brutalnošću i slonovskim strahom koji nas ščepa sleđa poput ogromnog izbacivača. Vojnici u trenucima prije stvarne borbe plaču, povraćaju i pišu posljednja pisma kući, iako je to više iz predostrožnosti nego iz uvjerenja. Gotovo svi se ukoče od straha. […] Ne misliš o porodici ili kući, jer bi to značilo da će te zapljusnuti nostalgija i emocija, što bi moglo da te košta života […] Niko nikad ne juriša u bitku za Boga i državu. […] Arheologija, folklor i traganje za nečim što zovu autentičnošću su sredstva koje nacionalisti koriste da napadnu druge i da promoviraju sebe. To je mit zapakovan u historiju. Prava historijska istraga je, u tom procesu, pokvarena, napadnuta i često uništena. Činjenice se pretvore u razmjenu mišljenja. Neugodne činjenice se odbacuju ili negiraju. Očite nepodudarnosti zanemaruju oni koje je opio novootkriveni osjećaj nacionalnog ponosa i uzbudljiva prilika za rat. […] Iako se prijestupi počinjeni zarad nacionalizma zaborave ili zanemare, mit nacije ima uznemirujuće dug život. Miruje i poput gnjileži se hrani dječačkim pričama o junačkim podvizima u službi nacije, spomenicima koje dižemo palima i pažljivo komponiranim prisjećanjima, sve dok se ponovo polahko ne dovuče do ugleda. (38, 46-47, 61)
Naši udžbenici historije/povijesti/istorije kažu da ne postoji historija/povijest/istorija Bosne i Hercegovine nakon pada Berlinskog zida i urušavanja Sovjetskog saveza. Istočna i Zapadna Njemačka su danas u savezu, a Sovjetski savez je Federacija. Jedino je Bosna i Hercegovina u bezvremenskom prostoru dvije decenije nakon rata. Možda je upravo izuzetno korisna knjiga Chrisa Hedgesa mic u pravom smjeru.
O autoru
Chris Hedges (18. 9. 1956) je poznati američki novinar, stručnjak za Bliski Istok i Sjedinjene Američke Države. Dobitnik je, zajedno sa svojim novinarskim kolegama iz “New York Timesa”, Pulitzerove nagrade 2002. godine.
Objavljene knjige:
1. War Is a Force That Gives Us Meaning (2002)
2. What Every Person Should Know About War (2003)
3. Losing Moses on the Freeway (2005)
4. American Fascists (2007)
5. I Don't Believe in Atheists (2008)
6. Collateral Damage (2008)
7. Carstvo opsjena: Kraj pismenosti i trijumf spektakla, Algoritam, 2011. [Empire of Illusion (2009)]
8. Death of the Liberal Class (2010)
9. The World As It Is: Dispatches on the Myth of Human Progress (2010)
10. Days of Destruction, Days of Revolt (2012), koautor: Joe Sacco
11. Wages of Rebellion: The Moral Imperative of Revolt (2015)
Novovrijeme.ba
