KLASICI KNJIŽEVNOSTI & MORALNI IDIOTI: Ima li mišljenje veze sa pisanjem?
Šta se njih tiču masovne egzekucije, masovna silovanja i kolektivna preseljenja ljudi koji nisu u stanju razumjeti kako su u očima velikana savremene ljevice krivi jer su primali pomoć od zle Amerike? Šta se velikih ljevičara tiču ljudi koji nisu bili u stanju razumjeti da su nužna žrtva u ovoj fazi borbe protiv globalnog imperijalizma?
Piše: Andrej Nikolaidis
Jednom sam se, ima tome možda već i decenija, Zagrebom vozio taksijem sa grupom ljevičara iz Trećeg svijeta. Pošto se kod nas u Trećem svijetu još uvijek, jel’, zna neki red, naprijed je, kao najstariji i najugledniji, sjedio egipatski ekonomista Samir Amin. Iza smo se nagurala nas trojica, koje je teško bilo razlikovati: svaki preko sto kila, bradat, rutav i tamne puti.
Vozimo se i ja im, jer su me pitali, objašnjavam srpsko-crnogorske odnose. Amin me nervozno prekine i kaže kako je sve to, usitnjavanje nacija i država, dio zapadnog imperijalnog projekta, te kako je posve jasno da su Crnogorci – Srbi.
Onda ja kažem kako je politika Druga Tita i KPJ bila da su Crnogorci poseban narod a Crna Gora nekadašnja država i sa drugima bratska, jedinstvena i ravnopravna republika socijalističke Jugoslavije.
LIJEVI I DESNI IDIOTI
Argument „to je bio stav Tita i KPJ“ ostavio je snažan utisak na drugove iz Iraka, Pakistana i Malezije, tako da smo nakon toga mi sa zadnjeg sica bili ujedinjeni u mišljenju da su Crnogorci zasebna nacija.
Drug ekonomista Amin je, međutim, mada ne na glas, gunđao.
Ovo vam pričam zato što vam, zapravo, hoću reći: ljevičari idioti (dakako, ne u medicinskom, nego platonovskom smislu) nisu manji idioti od desničara idiota. Lijevi idiot je, ako ćemo pravo, gori od desnog idiota. Idioti u redovima protivnika su poželjni i korisni. Lijevi idioti korisni su, zato, samo desničarima. Ako dijeliš stavove sa idiotom, to te ne čini ni ljevičarem ni desničarem. Nego idiotom.
Peter Handke je, osim što je Nobelovac, dakle klasik književnosti, i klasični moralni idiot. Kada su beogradske „Večernje novosti“, koje, kao i tuce drugih beogradskih medija, tradicionalno uređuju moralni idioti koji njeguju moralni idiotizam svojih čitalaca, objavile slavljenički, trijumfalni naslov o Nobelovcu koji je obezbijedio pravdu za Srbiju, bio je to istinski praznik, vatromet takoreći, moralnog idiotizma. Handke, recimo, nije desno (ni lijevo: on je, je li, iznad ideologije i iznad dobra i zla – njega, je li, zanima preciznost jezika), Večernje su desno, no ujedinio ih je moralni idiotizam koji se manifestuje u tezama o Miloševiću kao borcu za Jugoslaviju a protiv zlih imperija zapada, u tvrdnjama kako su „muslimani sami sebe ubijali“, kako „muslimani“ i nemaju pravo zvati se narodom, kako su („navodno“) etničko čišćenje i genocid u Bosni rezultat jednostranog izvještavanja zapadnih medija, ne srpske vojske . O tome vam pričam.
Stvar sa Handkeom ne staje u narativ o „velikom piscu čije djelo treba odvojiti od biografije“. Problem je, kao što je primijetio Aleksandar Bečanović, upravo djelo. Njegova odbrana Srbije, koja nije tek njegova politička, nego i književna intervencija, epistemološki je mizerna, nipošto lucidnija od Levijeve odbrane Bosne. S tim što je Levi odabrao stati na stranu žrtve, Handke na stranu agresora.
To je istinski problem: intelektualna ljenost, ili impotencija, koja, umjesto u propitivanje, vodi u reprodukovanje tupavih ideoloških matrica, u Handkeovom slučaju upakovanih baš kao „propitivanje“ („propitujući“ teze zapadne „antisrpske propagande“, on reprodukuje upravo najbanalnije teze srpske antizapadne propagande), dakle najprije u intelektualni bankrot, a onda i u moralni idiotizam.
MIŠLJENJE I PISANJE
Ako držite kako mišljenje nema ništa sa pisanjem, kako se može traljavo misliti a dobro pisati, onda ništa. Ja mislim suprotno. Mislim, još, kako su simplifikacije poput: „Moj neprijatelj je cinični, imperijalni zapad. Neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj. Slobodan Milošević i srpski nacionalizam moji su, dakle, prijatelji“ nedostojne da uopšte budu nazvane mišljenjem.
Tako je mislio mnogi, i zapadni i, rekoh li, trećesvjetski ljevičar. Zapadni imperijalizam čisto je zlo. Naša je dužnost braniti one na koje se imperija obrušila.
No postoje globalne i lokalne, velike i male, imperijalne i wanna be imperijalne sile. Srbija je od ovih drugih. Već čitav vijek Srbija nastoji ostvariti svoj mali imperijalni projekat. Taj projekat je razlog njenog sukoba sa velikim imperijem. Taj projekat je, a ne nikakav ideal slobode, nacionalni ponos, očuvana čistoća vjere, blablabla, razlog srpskog neprijateljstva prema zapadu. Koji je spriječio uspostavu njihove male lokalne imperije. Kao što je zapad prema Srbiji djelovao kao imperijalna sila, tako je i Srbija kao imperija djelovala prema svakoj bivšoj Jugoslovenskoj republici.
NEPRIJATELJ NJIHOVOG NEPRIJATELJA
Šta se Handkea, Čomskog i ostale gospode koja pod američkim imperijem nisu izgubila ni dlaku s glave – naprotiv, ostvarili su ugodnu egzistenciju, uzorite karijere, stigle su i najveće nagrade – tiču žrtve srpskoga nacionalizma, ako je taj nacionalizam neprijatelj njihovog neprijatelja? Šta se njih tiču masovne egzekucije, masovna silovanja i kolektivna preseljenja ljudi koji nisu u stanju razumjeti kako su u očima velikana savremene ljevice krivi jer su primali pomoć od zle Amerike? Šta se velikih ljevičara tiču ljudi koji nisu bili u stanju razumjeti da su nužna žrtva u ovoj fazi borbe protiv globalnog imperijalizma? Ako je genocid u Srebrenici potreban da padne Pax Americana, let it be. Ako je potrebno da podržimo tirane kakvi su Putin ili Erdogan da bi pao Pax Americana, let it be. Hvala, ne bih.
Šta da vam kažem: ako je izbor sveden na američki imperijalizam ili antiimperijalizam u izvedbi Čomskog i Handkea te slobodarske tendencije u izvedbi Putina i Erdogana, dajte još malo američkog imperijalizma.
(zurnal.info)
