Katolička crkva na nizbrdici: horor u ime Isusa Krista

Midhat Hajdarević 2018-10-18

„Postoji više oblika nespojivosti između religije i znanosti“, kaže Jerry A. Coyne. „Prvi se sastoji u metodi kojom se utvrđuje je li neka tvrdnja istinita. Znanost koristi empirijsku metodu, a religija se poziva na dogmu, spise, autoritete i vjeru. No to nisu pouzdane metode za otkrivanje što je istina. To nas dovodi do drugog oblika, a to je nespojivost u rezultatu tih metoda. Naime, kada primijenimo religiozne metode u istraživanju što je istina, one vrlo često dolaze do krivih tvrdnji. Možete napraviti cijelu listu religioznih tvrdnji koje su prokazane kao neistinite. Primjerice, u kršćanstvu i u judaizmu to su priče o stvaranju, koje je opovrgnula evolucija, zatim je tu opovrgnuta tvrdnja o bijegu Židova iz Egipta na Sinaj i sl. Također, svaka religija razlikuje se od svake druge religije po pitanju toga što smatra istinom, a to znači da je metodologija kojom religije utvrđuju što je istina nepouzdana i nespojiva sa znanošću.“

Marijan Vogrinec

U medulinskoj osnovnoj školi pet mjeseci horora – U ime Isusa Krista? Općinsko je državno odvjetništvo u Puli podiglo optužnicu protiv 47-godišnje vjeroučiteljica, koju se tereti da je fizički nasrtala na učenike, tukla ih, vukla za kosu, govorila im da su debili… Horor je navodno bio i strašniji od formulacija u optužnici. U varaždinskoj pak II. osnovnoj školi učenik je petog razreda fizički napao razrednicu i vjeroučiteljicu te je brzinski izbačen iz te odgojno-obrazovne ustanove jer – potvrdila je i ministrica, također Varaždinka Blaženka Divjak – „za tako agresivan čin pod školskim krovom nema opravdanja“. Vjeroučitelj u Osnovnoj školi Matije Gupca u Zagrebu zgranutim je osmašima „predavao“ sablažnjivo „gradivo“ protiv Srba i lijevih hrvatskih političara, „komunjara“, kojima treba „sjeći glave i nabijati na kolac“… Jedan učenik je kriomice snimio mobitelom maloumni vjeroučiteljev šovinističko-ideološki egzorcizam, i umalo zbog toga sankcioniran. Hrvatska je biskupska konferencija (HBK) osudila/ogradila se od vjeroučitelja; dobio je otkaz u školi i sudski je gonjen. Ipak, našla se časna sestra Valentina Mandarić, predstojnica Ureda Zagrebačke nadbiskupije, napasti na televiziji N1 Hrvatska medije, jer da „nemaju isti tretman“ i počinitelja koji nisu vjeroučitelji ili svećenici.

Bit će bliže istini da su baš mediji ta (sedma?) sila, koja čini bitnu razliku glede i u svezi političkog mainstreama budući da ide Crkvi niz dlaku. Ne samo u odnosu na školski vjeronauk, nego – još tragičnije – u odnosu na „pastirsko“ zlostavljanje djece, učestale primjere pedofilije te megalomanske financijske apetite prema kuni poreznih obveznika. Katastrofalno, traumatično, dugogodišnje i zločinačko zlostavljanje djece, najnemoćnijih, od strane katoličkih svećenika i časnih sestara postalo je globalni problem u svijetu, kojim se u posljednje vrijeme, htio – ne htio, morao intenzivno pozabaviti sâm papa Jorge Maria Bergoglio. Pedofilska zvjerstva u Crkvi potresaju svijet: od Čilea i SAD-a do Nizozemske, Njemačke…, pa i Hrvatske do Irske, gdje su časne sestre u internatima za tzv. posrnule žene masovno usmrćivale djecu. Hrvatski kler nema ozbiljno na radaru svoje pedofile, nema strategiju preventive, ne shvaća problem u svoj svojoj tragici, nego traljavo reagira neuvjerljivim izjavama tek kad mediji otkriju manijake u habitima i alarmiraju javnost.

Foto: AFP

Pedofilski ekscesi katoličkih službenika – kojima je osobito stalo „raditi“ s djecom i mladeži, od škole i kojekakvih slobodnih aktivnosti do sakristije – drugo je, ili prvo poglavlje, kako se komu sviđa, horora u ime Isusa Krista. Horora koji dnevno okupira prve stranice i udarne informativne termine medija. Ne samo u Bijednoj Našoj nego i globalno. Najrazumniji među desetak zadnjih nositelja pontifikata papa Jorge Maria Bergoglio, globalno, lijevo i desno omiljeni papa Franjo, riječju i djelom trsi se čupati zlo u ime Isusa Krista. Koje ruinira Crkvu i njezino poslanje. Naravno da neće uspjeti, jer ljudi su slabi i jaki, dobri i kvarni, imaju svoje želje, strasti i potrebe, a katolički su „pastiri“ i pripadnici „stada“ samo ljudi. Nije malo svjetskih autoriteta koji tvrde da je čovjek izmislio boga ne bi li sâm sebi našao razlog postojanja, a ne bog čovjeka, pa još na svoju sliku i priliku. I to od blata, pa još u šest dana, s odmorom – sedmi dan.

Pedofilski grijesi katoličkih „pastira“

„Pedofiliju se smatra spolnom nastranošću, seksualnom perverzijom, a medicina je svrstava u kategoriju duševnih i spolnih poremećaja“, kazao je predsjednik HBK i zadarski nadbiskup Želimir Puljić u tematskoj emisiji Hrvatskog radija „U mreži Prvog“ uoči zasjedanja HBK, koje tijelo neki kritičari ironično nazivaju Centralnim komitetom Katoličke crkve u RH. „Takve su bolesti stare koliko i ljudska civilizacija, grčka, rimska, perzijska… Možda je specifikum naše civilizacije što se te bolesne sklonosti, i ako ćemo ih nazivati pravim imenom što se tiče djece, zločinstva, u nekim zemljama htjelo ozakoniti, legalizirati. Npr. u Nizozemskoj postoji stranka NVD (Ljubav, sloboda i raznolikost) koja traži dekriminalizaciju spolnih odnosa s djecom starijom od 12 godina. Strašno. (…) Ja sam član Crkve, biskup u Crkvi i strašno se stidim zbog toga (pedofilskih skandala među svećenicima u Čileu, SAD-u, Njemačkoj, Irskoj, etc., op. a.) i prezirem sve one koji su to činili. Stoga, pohvala svima koji su te stvari iznijeli na svjetlo dana, pa makar, ponekad, možda i s ciljem da se Crkva ponizi, da se njezino svećenstvo izvrgne ruglu poniženja.“

Nadbiskup Puljić spominje izvjesno istraživanje „od prije nekoliko godina“ iz kojeg se vidi da katolički i protestantski svećenici sudjeluju u samo 1,7 posto svih pedofilskih zločina, odnosno da se više od 98 posto delikata na štetu maloljetnika počini drugdje: najviše u obitelji, pa u raznim klubovima, udrugama, vojsci, etc.

„Crkva je sada u središtu pozornosti zbog objavljenih slučajeva“, razložno je ustvrdio predsjednik HBK Hrvatskom radiju. „I s pravom, jer mora biti najčistija. Ali treba učiniti sve da se zaštite sva zlostavljana djeca, da se zaštiti djecu od tog strašnog zla. Volio bih da i društvo nešto od toga nauči. Crkva je sada s pravom u središtu pozornosti, a pedofilija se ne događa samo u Crkvi, nego i na drugim poljima i segmentima u društvu.“ U emisiji Hrvatskog radija je rečeno i to da će Crkva ubuduće posvetiti više pozornosti, preventivno, samom odabiru sjemeništaraca, budućih svećenika. Kako je to moguće, potpuna je enigma, jer nikom na čelu ne piše da ima nastrane seksualne sklonosti prema djeci. Homoseksualnost je odvajkada javna tajna među božjim službenicima obaju spolova i predmet sprdnje među vjerničkim „stadom“. Koliko god ju Crkva smatra teškom bolešću, ali ništa ne čini za istjerati zlo pod svojim krovom, pedofilija i homoseksualizam neiskorjenjivi su od početka kršćanstva. Ni totalitarni režimi u povijesti – tipa nacističkog u Hitlerovoj Njemačkoj ili komunističkog za Kobe Staljina – nisu im uspjeli doskočiti.

Koliko je problem pedofilije u Rimokatoličkoj crkvi ozbiljan i razoran za povjerenje „stada“ u svoje „pastire“, potvrđuje i podatak da je papa Franjo sazvao za veljaču 2019. godine u Rimskoj kuriji skup svih predsjednika biskupskih konferencija u svijetu na kojem će se analizirati stanje i donijeti obvezujući zaključci. Nisu problematične samo zemlje u kojima su medijski dramatično izbili pedofilski skandali – čak i biskupa s jednom nogom u grobu (npr. Australija i SAD) – već i neke u kojima je katoličanstvo gotovo iskorijenilo „heretički“ sekularizam. Ili mu, npr. u Poljskoj, zatiru rudimentarne ostatke u prvim desetljećima 21. stoljeća (sic transit), jer naivno drže kako će time izliječiti teške komplekse 45-godišnje boljševičke prošlosti i sovjetskom jarmu. Ma neće. Što je bilo, bilo je, a to što je bilo – ostavilo je trag, koji je povijesna činjenica. Povijest i njezina baština u ljudskoj svijesti ne daju se eutanazirati ni ekstremnim desničarenjem i navodnim povratkom kršćanskim počelima, jer je svaki ekstremizam zločin po sebi. I vjera također, jer organski ne podnosi druge i drukčije. Agnostici, ateisti i inovjerci jednako su – nevjernici. Kao pedofilima djeca – seksualni objekti.

Kršćanstvu je od prvih početaka imanentan zločin u ime Isusa Krista. Počelo je nakon 324. godine i tzv. Milanskog edikta rimskog cara Konstantina – kršćanstvo je ozakonjeno kao jedina, državna vjera u Rimskom carstvu) kada su ognjem i mačem, u oceanima krvi, razaranjem „poganskih“ hramova/gradova u Maloj Aziji, Palestini, Egiptu… tzv. mainstream kršćani istrijebili gnostike, inomisleće kršćane. Počinili su genocid i kulturocid. Spalili su čuvenu knjižnicu u Aleksandriji. Oko milijun papirusnih svitaka pohranjenog sveg znanja antičkog svijeta… U ime Isusa Krista!? U ime Isusa Krista (sic transit), gotovo dva milenija potom, kršćani su „nevjerničkom“, ali i krvlju samih kršćana zalijevali globus. Samo je 500 godina inkvizicijskih užasa uzelo Europi trećinu stanovništva i katastrofalno degeneriralo razvitak znanosti Giordano Bruno je spaljen na lomači, a epur si muoveGalileo je samo zato što je bio pametniji od svojih „svetih“ sudaca – izbjegao istu sudbinu. Etc., etc.

foto: telesurtv

Devet tzv. križarskih ratova od 1095. godine – papini pljačkaški pohodi na Bliski istok pod izgovorom „oslobađanja Svetog groba od nevjernika“ i oslobađanja kršćanskih agresora od grijeha – uzrokovalo je nesreću, koja još traje. Kršćani su u ime Isusa Krista istrijebili cijele narode (Inke, Asteke, Maje, etc.) i zatrli njihovu stoljetnu kulturu u pljačkaškim/ubilačkim/kolonizatorskim pohodima u Srednju i Južnu Ameriku, u kojima su neizostavno sudjelovali katolički „misionari“. Masovnim zločinima i terorom u ime Isusa Krista, bez presedana u povijesti ljudskog roda i protivno esencijalnim postavkama kršćanskog nauka. Npr. 1550-ih godina s Franciscom Pizarroma u pohodu na južnoameričke Inke, tako da su danas Latinoamerikanci veći katolici od samog pape. I pape Franje, koji dolazi baš iz te sredine (Argentina). Cijela povijest kršćanstva naslanja se na krv i zločin u ime Isusa Krista, na upravo zločnačke uloge pojedinih papa, odnosno crkvenih redovao. Kao što su, npr. dominikanci prednjačili u inkvizicijskim pokoljima u srednjovjekovnoj Europi tako su i pojedini pape svojedobno prednjačili u nevjerojatnom izrugivanju/kršenju svih Božjih zakona. Portal Index.hr objavio je prije pet godina, u povodu naprasnog umirovljenja pape Benedikta XVI., popis (ekipa stranice Oddee) deset najgorih papa u povijesti.

Bili su masovni ubojice, pedofili, homoseksualaci, sadisti, sodomisti, incestuozni degenerici, kleptomani… Negativni „sveti“ egzemplari na zemaljskom stolcu Svetog Petra su papa Stjepan VI., Sergije III., Benedikt IX., Ivan XII., Lav X., Aleksandar VI., Inocent VIII., Urban VI., Bonifacije VIII., Julije II., etc. To, što su ti „sveti pastiri“ na čelu Rimokatoličke crkve zločinački, nevjernički i psihopatološki činili Crkvi, izazvalo je, uz štošta sotonističkog još, svećenik Martina Luthera prije pola milenija da pribije svojih čuvenih reformističkih, revitalizirajućih 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu. To je nakon crkvenog raskola 1054. godine između „istočne“ i „zapadne“ crkve bio najveći prevratnički događaj u povijesti kršćanstva, rođenje protestantizma.

Prodao stolac Svetog Petra!?

Recimo, papa Stjepan VI. (pontifikat 896.-897.) bio je dovoljno blesav da dade izvesti na sud svog prethodnika papu Formozija, a taj je umro još prije osam mjeseci. Dao ga je izvući iz grobnice, obući u papinsku odoru i postaviti na optuženičku klupu. I budući da leš nije odgovarao na pitanja Stjepanovih sudaca, mrtvac je proglašen, leš su potom sotonistički razvlačili rimskim ulicama i bacili u rijeku Tiber. Formoziju je sudio i Stjepanov nasljednik na stolcu Svetog Petra, Sergije III., koji je postao papa 897. godine, početkom tzv. razdoblja vladavine bludnica, jer je optužen, tvrdi se u Indexu.hr, „da je ubio svog prethodnika i ljubovao s udatom Marozijom, kćerkom Teodore koja je opisana kao ‘besramna kurva koja je Rimljanima vladala kao muškarac’, s kojom je dobio sina koji je, vjerovali ili ne, također postao papa“. Ludost i lažnu pobožnost na samom vrhu „zapadne Crkve“ do apsurda je dotjerao Benedikt IX., „jer svoje je papinstvo doslovno prodao 1044. godine; vratio se 1045. na mjesec dana pa je ponovno napustio ‘funkciju’ (neki pretpostavljaju da se u tom vremenu oženio) tako što ju je, pogađate, ponovno prodao i to svom kumu za 650 kilograma zlata“. Ni kasnije u povijesti nije manjkalo skandala, a sve – u ime Isusa Krista.

Taj je Benedikt IX. bio na zlu glasu i kao „nepopravljivi“ homoseksualac, čak sklon i „izletima u bestijalnost“. Pa galerija „svetih likova“ iz razvikane renesansne obitelji Borgia, kojima nije bilo strano ništa što je mogao izmisliti sâm pali anđeo Sotona u devetom krugu svog podzemnog carstva. Povijesnu titulu Sotoninog fana, ubojice, razvratnika, incestuoznog tipa, silovatelja, tzv. toplog brata, etc. ponio je pak papa Ivan XII. „Proslavio“ i time što je „oslijepio svog ispovjednika, kastrirao kardinala, Lateransku palaču pretvorio u javnu kuću, krao milodare, nazdravljao Sotoni, kockao i sakatio sve koji su mu se usprotivili. A kako je živio tako je i napustio ovaj svijet, 964. Ubio ga je suprug jedne od žena s kojima se zabavljao“. Lav X. (Giovanni di Lorenzo iz važne plemićke kuće Medici) izumio je tzv. indulgencije, otkup grijeha za novac radi punjenja crkvene/papinske blagajne – platiš „pastiru“ po cjeniku za svaki grijeh, i čist si kao suza. To je osobito uzrujalo Martina Luthera. Navodno je taj papa kazao svom bratu: „Budući da nam je Bog dao ovo papinstvo, uživajmo u njemu“.

Naravno da na školskom vjeronauku nema ni riječi o istinskoj povijesti kršćanske vjere, o ludim, moralno iskvarenim i krvožednim papama. Uključivo Pia XII., koji je tolerirao/prešutio nacistički genocid nad Židovima, Slavenima i Romima u Drugom svjetskom ratu te pustio 1945.-1946. pobjeći kroz Vatikan u prekomorske zemlje najgore ustaške krvnike i Führerove ubojice, jer je više mrzio Staljina (komunizam), nego Hitlera (nacizam). O moralnom liku i djelu nižeg klera da se i ne govori. Dakako da je među svećenicima u cijeloj „pastirskoj“ hijerarhiji bilo, ima i bit će vrijednih i zauzetih „pastira“, odanih evanđeoskom duhu Crkve i svom pozivu. Što nije razlog da se ne apostrofira i inkriminira svaka vrst zloporabe vjere i nastranosti pojedinaca, da se pod osobito jako povećalo – ne samo izrazito sekularnog društva – stavi činjenica kako je (i zašto) Crkvi nadasve stalo do masovne (prazno)vjerska indoktrinacije djece i mladeži. Nije slučajno da su obitelj, djeca i škola condicio sine qua non ili pak, što mu dođe na isto, raison d’être trajne vjerske penetracije u svjetovni život.

Ipak, katolički službenici u RH jamačno imaju veći kompleks od školskog vjeronauka, nego djeca i njihovi roditelji, jer – da nije tako – ne bi svako malo imali nekakve fobije kako neka sotonistički subverzivna sila problematizira činjenice o kojima službenom državnom voljom – nema spora. Vjeronauk je školski predmet, ali izborni – što Crkvi ne ide pod kapu – dakle neobavezan, roditelji ga mogu i ne moraju izabrati svojim obiteljskim uzdanicama. To je stvar njihove slobodne volje. U tu se slobodnu volju ne smije dirati niti se itko sa strane ima pravo miješati. Ni sama država. Još manje Crkva i njezini „pastiri“: od HBK i (nad)biskupa za područja svojih dijeceza do nižeg klera u župama. Činjenica je također da školski vjeronauk zadnjih godina izrazitije gubi na atraktivnosti među „stadom“, ali je i dalje ravnopravan svakom drugom predmetu u nastavnom planu, npr. matematici, hrvatskom/stranom jeziku, kemiji, fizici, biologiji… Pohađa ga 92 posto svih učenika. Ocjenjuje se i utječe na prosjek ocjena, koji je – zbog desetljeća infarktne upisne politike – životno važan, presudan za upis u bolju srednju školu i na studij, pa…

Otkud onda „panika“ među svećenstvom i početkom ove školske godine kad ta suvišna i opterećujuća nastava u svjetovnim školama – umjesto znatno potrebnije npr. religijske kulture, etike ili odgoja za uspješnog građanina civilizirane zajednice – ničim nije ugrožena? Dapače. Nema šanse da školski vjeronauk uskoro i bude na crnoj listi, ma koliko sekularisti prosvjedovali i pozivali se na zdrav razum, budući da zanemarivih nešto manje od četiri posto statističkih ateista i agnostika u „katoličkoj državi“ (sic transit) nema ni teorijskih izgleda suzbiti metastaze mediokritetstva u politici i društvu, gdje su praznovjerje i nacionalizam razlikovna determinanta. I gdje se nitko savjestan, a moćan, ne protivi indoktrinirajućoj kleričkoj mantri o tome da je ustavno sekularna Bijedna Naša „katolička država“, jer se 86,28 posto stanovnika popisom 2011. izjasnilo katolicima. Doduše, 200.000 manje nego demografskom inventurom 10 godina ranije, ali u bitnom to ništa ne mijenja na stvari.

Što se babi snilo…

U čemu je onda problem? U tome što Crkva još uspijeva držati školarce na uzdi do prve pričesti i krizme, a poslije krizme – kada se mladež već ozbiljnije služi vlastitom glavom i ima širi uvid u svijet oko sebe – većinom joj izmiče kontroli uma, kreveta i svjetonazorskih vrijednosti? Sasvim u skladu se realnom činjenicom da među 86,28 posto statističkih katolika u Bijednoj Našoj nema više od petnaestak posto praktičnih vjernika. Iz politikantskih pak homilija zadrtijeg klera telali se o „katoličkoj državi“, što je antiprotivno čl. 41., st. 1. Ustava RH: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“. Čitaju li „pastiri“ Ustav RH ili homilijaju u leru samo ono – što se babi snilo?

Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak bila je prisiljena intervenirati u povodu nedavnog zahtjeva Ureda požeške biskupije školskim ravnateljima u Požeško-slavonskoj županiji da se prigodom kategorizacije nastavnih predmeta u e-imeniku i e-matici uvede da vjeronauk treba birati kao – obavezan predmet. Ne izborni, kakav po zakonu jest. „Tehničke upute školama vezane uz korištenje sustava e-dnevnika daje isključivo Carnet i nadležno Ministarstvo“, ustvrdila je. „Nadležnosti su jasne i tražimo da se poštuju. Vjeronauk je izborni predmet, a pravila izvođenja mogu se naći u relevantnim propisima.“ Požeški biskup Antun Škvorčević razuman je „pastir“, spada u red ideološki neostrašćenih klerika, pa je tim čudnije da je baš iz njegova dvora izašla tako neprimjerena pisanija. Koja zvuči bahato i arogantno, pa i nepristojno budući da ne poštuje svjetovnu vlast. Jedino nadležnu za pitanja škole.

Nekako istodobno, istaknuti fizičar svjetskog glasa Ivica Puljak (vodio tim u CERN-u, koji je otkrio Higgisov bozon, tzv. Božju česticu) objavio je na svom FB profilu dopis kojim predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije don Josip Periš upozorava škole da ne smiju roditeljima djece pri upisu u prvi razred osmoljetke, a izabrali su vjeronauk kao izborni predmet, nuditi ankete s mogućnošću ispisivanja s te nastave. „Dakle, kada je vjeronauk jednom izabran“, piše don Periš ravnateljima, „ne smije ga se više stavljati učenicima i roditeljima na izbor. Takva praksa, kao i stavljanje katoličkog vjeronauka izvan redovnog rasporeda sati (u drugu smjenu, na početak ili kraj nastave kako bi se riješio problem učenika koji ne idu na vjeronauk, op. a.), je diskriminacija pravnog statusa katoličkog vjeronauka i kršenje međunarodnog ugovora (Sveta Stolica – RH, 19. prosinca 1996., op. a.). Stoga Vas, poštovani ravnatelji i ravnateljice (žene na drugom mjestu, sic transit), dobronamjerno molim da ubuduće u anketama koje dijelite učenicima o izboru novih nastavnih predmeta ne stavljate katolički vjeronauk, budući da je on već izabran (ili nije) u prvom razredu osnovne škole.“ Puljak komentira da taj nadbiskupijski zahtjev znači produbljivanje „mnogih problema u školama i dovođenje mnogih drugih izbornih predmeta u neravnopravan položaj. Sve u svemu još jedno oživotvorenje izreke iz Orwelove Životinjske farne: ‘Svi su jednaki, ali neki su jednakiji od drugih’“.

Televizija N1 Hrvatska je provela anketu u javnosti o tome treba li školarcima ostaviti mogućnost ispisivanja s vjeronauka u kojoj je 96,38 posto (1305 anketiranih) kazalo „da“, a samo 3,6 posto (49) odgovorilo „ne“. Podaci su više nego indikativni, izravno i jako zabrinjavajući za Katoličku crkvu, jer otprilike daju realan uvid u stanje zdravlja katoličanstva u „katoličkoj“ Bijednoj Našoj. Jedno su (prazno)vjerska moda i državno poltronstvo, kojim je gotovo cjeloživotni deklarirani komunist, ateist i Titov partizan Franjo Tuđman zahvalio santo subito papi Ivanu Pavlu II. za potporu priznanju tzv. osamostaljenju Bijedne Naše, a nešto sasvim drugo – realan život. U čijim virovima ni bog, ni anđeli niti ini žitelji Kraljevstva nebeskog ne priskaču u pomoć.

Katolički vjeronauk u svim boljim školama ima specijaliziranu učionicu za kabinetsku nastavu, udžbenike i radne bilježnice, pametne ploče i inu didaktičku infrastrukturu, zajedničku s ostalom nastavom… Ima i svojih 3000 (vjero)učitelja – svi imaju mjesto u zbornici i odgovarajuće rubrike u imeniku – kojima je jedini cilj utuviti u mlade glave svih dobi kako je „Bog stvorio sve na svijetu i sâm svijet, i svime upravlja“ i kako pravi katolik to mora vjerovati, i biti ponizan „pastirima“. U protivnom im duša neće poslije tjelesne smrti u Kraljevstvo nebesko. Svaka sumnja ili, nedajbože, kritička misao koje nema bez sumnje, razmišljanje vlastitom, a ne „pastirskom“ glavom nisu dopušteni. A sumnja i kritičko razmišljanje su condicio sine qua non civilizacijskog napretka otkad su primati prohodali Zemljom. Sumnja i kritička misao su opasni, jer čine upitnom i disfunkcionalnom vjeru u nadnaravno. Život vječni, koji je vjerodostojan koliko i sâmo obećanje da će se uistinu dogoditi onom tko dovoljno fanatično vjeruje da će se dogoditi. Plaća lemuzinu, ide nedjeljom i blagdanom na misu, štuje sakramente i šalje djecu na – školski vjeronauk.

Bez obzira na to što prirodoznanstvena nastava dokazuje sasvim suprotno židovsko-kršćanskom plagijatu (iz mezopotamske mitologije) u starozavjetnoj Knjizi postanka o Elohimovom/Jahvinom šestodnevnom stvaralaštvu i odmoru sedmog dana, sve su vlade u prošlih četvrt stoljeća uredno plaćale teške milijune svih poreznih obveznika za školski vjeronauk, plaće, socijalno i doprinose vjeroučiteljâ te Crkvi ostavile punu slobodu odabira tog kadra, autora i sadržaja udžbenika i radnih materijala te čak pogodovale Crkvi u sastavljanju školskih dnevnih i tjednih rasporeda nastavnih sati. Na štetu – ili u inat? – roditeljima/učenicima koji iz raznih razloga ne žele vjeronauk, pa djeca taj sat, koji iz pukog kleričkog hira – što se vidi i iz dopisa don Josipa Periša – „ne smije biti“ ni prvi niti zadnji, ubijaju vrijeme na hodnicima, naganjaju se oko škole ili, u najboljem slučaju, čekaju zvono u knjižnici. Ako ima koji slobodan učitelj biti s njima. Sve to radi pozitivne diskriminacije vjeronauka na štetu ostalih predmeta.

Odnos Crkve i države glede i u svezi financiranja i realizacije školskog vjeronauka armiran je tzv. Vatikanskim ugovorima (1996.) na dugoročnu štetu i sramotu RH, jer je čista benderovština: ideje naše, benzin vaš. Crkvena vlast suvereno odlučuje o svemu – od izbora vjeroučiteljâ do sadržaja udžbenika, gradiva i metodike nastave – a država pak bespogovorno podmiruje ispostavljene račune. Velikodušno, široke ruke, pa čak i novcem ateista, agnostika i inovjeraca. Katolicizam ima prednost. Vrag će znati za čije babe zdravlje, država se u odnosu na Katoličku crkvu i školski vjeronauk ponaša kao pijani milijarder i valjda zato ignorira – bez obzira jesu li tzv. desni ili tzv. lijevi trenutno na vlasti – povremene prosvjede sekularne javnosti. Duboko zadire u državni i proračune lokalne/regionalne samouprave. Pokušava arbitrirati u politici i nastrano, nametljivo ulazi ljudima u spavaće sobe. Kadi/škropi policiji i vojsci. Muva se među liječnicima po bolničkim vizitama, etc.

Bog i znanost u istom razredu

Crkvi je, rekosmo, osobito stalo do djece i mladeži, jer – šiba se savija dok je mlada. Kontrolni mehanizmi ustavno proklamiranog sekularnog društva odavno su zatrokirali i postoje još samo na papiru. Forma bez sadržaja, kompas bez pokazivača strane svijeta. Zato i jest moguće da se samopozvala osvojiti najosjetljivija područja odgoja i izobrazbe, koja su neotuđiva domena roditelja/obitelji i svjetovnog sustava. U grubom srazu izmišljene vjerske mitologije o tome kako je „Bog stvorio sve na svijetu i sâm svijet, i svome upravlja“ i prirodoznanstvenog učenja o Velikom prasku i evoluciji živog svijeta mora rezultirati svjetonazorskim hermafroditom, koji vjeruje u drveno željezo i suhu vodu Elohimovog/Jahvinog šestodnevlja i Charlesa Darwina istodobno, ili ne vjeruje ni u prvo niti u drugo, već u nešto treće. A zapravo ne zna što je to treće. Nadnaravno i znanost ne mogu zajedno u sekularnu školu.

Koje vražje kritičko mišljenje kad u istom razredu iste javne škole jedan (vjero)učitelj tupi djeci da je „Bog stvorio svijet, čovjeka i sve na svijetu, i svime upravlja“, a drugi učitelj ga pobija znanstvenim činjenicama o tome da se nije zbilo ono što se babi snilo. Pitam susjeda Ivana (9), učenika trećeg razreda osmoljetke, odlikaša, što će odgovoriti kad ga u školi pitaju o tome – za ocjenu. Nije se dao smesti: „Vjeroučitelju kažem da je Bog stvorio čovjeka, svijet i sve na svijetu, a učiteljici na satu prirode i društva da je svijet nastao Velikim praskom, a ljudi evolucijom.“ I svi zadovoljni? Ne bi smjeli biti. „Dobro“, provociram mališu, „a što ti osobno misliš o tomu? Je li u pravu vjeroučitelj ili učiteljica prirode i društva?“ Znakovito je podigao obrve: „Pa, naravno, znanost.“ Treba li Crkva biti zabrinuta? Ne treba, osim ako još drži da je Zemlja ravna ploča i da se Sunce okreće oko nje.

Da je vjeronauk prije dvadesetak i kusur godina – državničkom mudrošću hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i „pastirskom“ dalekovidnošću imenjaka mu i bliskog prijatelja Franje Kuharića, tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa i kardinala – ostao u župnom dvoru i iza crkvenih vrata, kao što u zrelim sekularnim državama jest i kao što je bio za socijalizma u bivšoj državi, vjerski sadržaji i vjernička pripadnost ne bi se danas problematizirali i diskriminatorno razdvajali građane na one prvog, drugog ili trećeg reda. Hrvate i katolike u prvom te inoetnike, ateiste, agnostike i inovjerce u drugom/trećem redu. Ni vlč. Ljubo Vuković iz zagrebačkih Gajnica ne bi imao razloga srijedom ujutro i navečer, u svojoj stalnoj emisiji na HRT-ovom Radiju Sljemenu „Hvaljen Isus i Marija“ (tema: „Vjeronauk u školama EU“) kovati u zvijezde/citirati novinarku „mog omiljenog dnvnog lista“, koja je zapravo korektno argumentirala stanje vjeronaučne nastave na Starom kontinentu.

Najveći dio zemalja EU-a, ali i na drugim kontinentima imaju vjeronauk u školama. U čemu je onda problem u Bijednoj Našoj? Ima ga i Hrvatska. Po podacima Eurostata, presiromašna/sirotinjska Hrvatska godišnje izdvaja blizu dvije milijarde kuna (250 milijuna Katoličkoj crkvi samo iz državnog proračuna) za održavanje praznovjerja živahnim. Treća je po toj vrsti izdatka u Uniji. Nije dosta, treba više? Rimokatolička crkva je već desetljećima u debeloj krizi, a zadnjih nekoliko godina osobito. Čak u tzv. najkatoličkijim zemljama – npr. Irskoj, Poljskoj, Francuskoj, etc. – gotovo dnevno izbijaju skandali sa svećenicima u glavnim ulogama. Rekosmo, skandali i kvaran život, licemjerje… čak na zemaljskom stolcu Svetog Petra kršćanska/katolička su tradicija svih dva milenija ove vjere i na toj podlozi ne rastu zdrave biljke.

Traži se neki novi Martin Luther ili to već, na svoj način, jest papa Franjo, koji se prepozntljivo obračunava s okoštalim konzervativizmom i nemoralom u Katoličkoj crkvi. Otpori su žestoki, ali ni Jorge Maria Bergoglio nije od jučer. Ključni uzroci toga zašto se Crkva našla pod kritičkim sitnozorom javnosti u samoj su toj globalnoj udruzi vjerujućih građana. Nema druge, nakon punih pola postlutherovskog milenija (opet) glavinjanja Katoličke crkve stazama koje joj (ni)je Sotona podvalio, valja se sjetiti one oca reformističke preobrazbe svijeta: „Crkva nije posrednik između čovjeka i Boga, jer unutarnju religioznost daje neposredno sâm Bog“.

„Roditelji su svjesni da je znanost dobra za njihovu djecu i mislim da većina ljudi u Hrvatskoj želi da im djeca uče znanost“, kazao je splitski fizičar svjetskog glasa Ivica Puljak travnja 2018. u intervjuu Novom listu. „Zato mislim da vjeronauku nije mjesto u školi, nego u crkvi. Vjeronauk zbunjuje djecu, zauzima prostor u satnici i – košta. Tristo milijuna kuna! Zamislite što se može svake godine napraviti za taj novac. Ili možete ta sredstva upotrijebiti da dizajnirate posebne znanstvene predmete od prvog razreda osnovne škole. Neka istraživanja pokazuju da što djecu ranije izložimo znanosti – vjerojatnije je da će više uspjeti u životu. Prirodu ćete objašnjavati ili na vjerski ili na znanstveni način, ta dva pristupa se ne mogu pomiriti. Kako je danas moderno društvo takvo da se i ono i priroda baziraju na znanosti, a znanost sigurno funkcionira, mislim da nam religija nije potrebna. Činjenicu da religija postoji u društvu ne treba antagonizirati, jednostavno je treba svesti na privatnu sferu.“

Prošlih je nekoliko dana gostovao u Zagrebu ugledni američki biolog Jerry A. Coyne sa Sveučilišta u Chicagu, autor svjetskih bestselera o evoluciji, znanosti i religiji, a dvije najpoznatije – „Zašto je evolucija istinita“ i „Vjera protiv činjenica: Zašto su znanost i vjera nespojive“ – prevedene su i u RH. Coyne je održao vrlo zapažena predavanja, među inima na Prirodoslovno-matematičkim i na Filozofskom fakultetu, a u opširnom intervjuu Indexu.hr zgrozio se nad činjenicama o školskom vjeronauku u hrvatskim školama. Ustvrdio je da postoji sukob između znanosti i religije budući da se 86,28 posto ljudi izjašnjava vjernicima, a tek 44 posto građana drži da evolucijom upravlja priroda, ne Bog. Samo 18 posto ih smatra da će znanost odgovoriti na pitanja na koja danas ljudski rod nema odgovora. Po prihvaćanju evolucije, hrvatski su građani zajedno s Amerikancima i Turcima na samom dnu ljestvice. Ali je među prvima u Europi po davanju novca Crkvi. Bog joj pomogao – zbog gluposti.

Voda na vjerski mlin

Dakako da se Crkva ne slaže s tim, pa je razumljivo da vjeroučitelji – gdje god i kada god stignu – tjeraju vodu na religiozni mlin. „Starozavjetne tekstove moramo sagledavati u svjetlu Novog zavjeta u kojem se Krist spominje kao ‘novi Adam’, Spasitelj“, zapisao je vjeroučitelj Nikola Milanović u stalnoj kolumni „Lica i naličja“ u potportalu Misija dnevnika Slobodne Dalmacije. „Zato je najvažnija teološka poruka teksta o stvaranju da je Bog Stvoritelj i Spasitelj svakoga čovjeka i cijeloga svijeta. A kakoje svijet nastao: u šest dana, Velikim praskom ili na neki treći način, to je od sporedne važnosti.“ U drugoj će pak kolumni zapisati i sljedeće: „Počela je nova školska godina pa je logično da se krenulo s uobičajenom hajkom na školski vjeronauk, jer on je u Hrvatskoj, jasno, jedan od glavnih, ako ne i glavni problem. U svim europskim državama (osim u tek nekoliko njih), školski vjeronauk je standard. Ali u Hrvatskoj nekima smeta pa smeta. Otvorite bilo koji tzv. mainstream medij i neizostavno ćete naići na prigodan srcedrapajući tekst kakvog anonimnog (čitaj izmišljenog) roditelja ili, pak, genijalnog (ma što je Einstein) novinara, koji, i jedan i drugi, plaču i nariču jer im djeca moraju pohađati taj mrski predmet. Zar moraju?“

Naravno da ne moraju. Oni roditelji (i novinari), koji drže do sebe, svog svjetonazora u koji se ne uklapa praznovjerje i nisu pomodarski/podoltarski licemjeri što se jedno mole, drugo misle, a treće rade protiv svoje volje – šalju djecu na nastavu etike, ne na vjeronauk. Kad im već vlastita domovina nije ostavila mogućnost izabrati nastavu religijske kulture, gdje bi saznali što je zapravo religija, u što sve i zašto vjeruju razni ljudi, kakve vrijednosti/bogove štuju, etc. Žalibože isključive kakav je Misijinkolumnist Milanović pustiti u javnu školu i povjeriti im djecu da ih uče. Čemu životno važnom? Što će im sutra trebati na poslu ili kao svjesnim građanima zrelog, ne praznovjernog društva koje ne vjeruje znanosti, a vjeruje u Adama i Evu? Sic transit. Na nesreću, o tim milanovićima i 2999 ostalih ne odlučuje država, nego ih Crkva šalje u razrede.

Tacno.com