logo
bios

Kako zaustaviti neofašizam?

Objavljeno prije 4 mjeseca . u sub, jun 29th, 2019

Fašizam je nastao na krilima svjetske ekonomske krize i uz pasivnost svijeta. Čim je došao na vlast, počeo je kreirati svjetsko stanje, ali tada je već bilo kasno za preventivni otpor. Kakve pouke iz toga možemo izvući danas?

AUTOR: Ivo Komšić  

Veliki njemački filozof klasičnog idealizma, G. W. F. Hegel, u djelu Filozofija povijesti napisao je da povijest nije tlo sreće. Ovakva ocjena povijesti je konzistentna njegovoj filozofiji koja povijest smješta u proces razvitka objektivnog duha, koji djeluje iza leđa pojedinaca i naroda i izlaže ih tragedijama kao sredstvima ostvarenja konačnog cilja povijesti, a to je sloboda. Ali, veliki filozof ne baca iza leđa iskustva kroz koja prolaze povijesni akteri na ovom stratištu povijesti. Ljudi djeluju iz svojih partikularnih i posebnih interesa ali istovremeno ostvaruju one opće, više povijesne interese.

U povijesti se ne zbiva ništa slučajno, u njoj se ostvaruje svrha uma i onda kada se čini da je sve kaotično. Zadaća je ljudi spoznati umno povijest, sve one stupnjeve kroz koji se um probija do svog krajnjeg i konačnog oblika, a to je sloboda u državi. Put do slobode je put borbe, put patnje, propadanja pojedinaca i naroda. Spoznaja tog puta je iskustvo povijesti koje ljudima omogućuje da se propadanje i stradanje ne ponavlja. Svaki čovjek je obdaren umom da bi mogao spoznati umnost povijesti. Svakom čovjeku je data mogućnost da bude slobodan, da uči na povijesnim tragedijama i da ih ne ponavlja. Ali svi ljudi se ne uzdignu do toga stupnja, do carstva slobode. Tako je govorio veliki filozof. Ali tko danas čita filozofe? Tko danas čita bilo što i uči iz povijesti? Kome je još povijest učiteljica života?

Lekcije fašizma

Evropa i svijet su prošli povijest fašizma, naučili njene lekcije i više ili manje nastoje izbjeći ponavljanje te povijesti. Ali ono što je jednom bilo dio kolektivne svijesti, dio iskustva, teško se briše, te s vremena na vrijeme izbije na površinu. Međutim, teška iskustva ne dozvoljavaju da to postane društveno stanje, ideologija koja je kreirala fašističku povijest sankcionira se zakonima i zaustavlja u samom korijenu. Tako je u većini zemalja koje su imale tu prošlost. Izuzetak su naši susjedi, zemlje koje reafirmiraju svoje fašističke pokrete, dozvoljavaju da u javnom i političkom prostoru djeluju neofašističke organizacije, podižu spomenike bivšim fašističkim liderima i na razne načine legitimiraju simbole fašizma.

U Bosni i Hercegovini fašizam se tiho obnavlja kroz djelovanje etnonacionalističkih stranaka koje nisu samo ekscesi u javnom prostoru, nego su vladajuće stranke. Etnonacionalizam neminovno razara društvo i vodi direktno u etnonacionalnu podjelu države. Povijesno iskustvo nas uči da etnonacionalizam okončava u nacizmu, odnosno u fašizmu. Ali, to iskustvo nas također može uputiti u greške koje su učinjene u shvaćanju i odnošenju prema fašizmu.

Nacizam je nastao iz bezazlene političke stranke – Njemačke radničke partije. Dolaskom Hitlera na čelo, partija mijenja ime i postaje Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija (NSDAP). Partija i njen lider su u početku bili potpuno beznačajni u politici Njemačke, kojom su dominirali socijalisti (SPD) i komunisti (KPD), te neke narodnjačke stranke. Hitler i njegova partija pokušavaju nasilno preuzeti političku dominaciju u Njemačkoj, po uzoru na Mussolinijev Marš na Rim, čuvenim Pivskim maršom, koji je imao karakter državnog udara. Njemački sud osuđuje Hitlera na pet godina zatvora. Međutim, biva pušten na slobodu nakon devet mjeseci izdržane kazne. I on i njegova partija smatrani su bezopasnima. To su pokazali i izbori koji su održani u Njemačkoj 1924. i 1928. godine. Na prvima, nacisti su dobili samo 3% glasova, na drugima još manje, samo 2,6%. Tadašnja njemačka opozicija nacistima, koja je imala vlast u državi, s jedne strane, potpuno je podcijenila naciste i njihovu ulogu u društvu. S druge strane, bila je potpuno razjedinjena, čak i ona lijevo orijentirana. Nitko od njih nije imao rješenja za nastalu ekonomsku krizu, demokratske stranke su bile nesposobne stvoriti zajednički front, čak su pokazivale nebrigu za opću krizu koja je još bila u nastanku i potpunu neodgovornost za državu. Komunisti (KPD) su smatrali svojim najvećim neprijateljem socijaliste (SPD), nazivajući ih „socijalni fašisti“. Faktički su demokratske i lijevo orijentirane stranke svojom neodgovornošću i ležernošću omogućile porast ugleda nacista u društvu i veliki uspjeh na narednim izborima. Na izborima 1930. godine oni dobivaju još uvijek skromnih 18% glasova. Najjača partija u Njemačkoj još je SPD.  Na narednim izborima 1933. godine nacisti osvajaju 43,9% glasova i postaju dominantna partija u Bundestagu. Da su ljevičarske i druge demokratske stranke bile ujedinjene, one bi i na jednim i na drugim izborima porazile i zaustavile naciste na njihovom putu zauzimanja vlasti u Njemačkoj. Poslije izbora 1933. godine, sve je bilo gotovo. Hitler postaje kancelar, a iduće godine i poglavar države – führer. Njegova temeljna ideologija bila je zasnovana na njemačkom nacionalizmu, antisemitizmu, antikomunizmu i antikapitalizmu. Iako djeluju kontradiktorno i nepomirljivo, nacisti su ove ideološke postavke uskladili jednu s drugom i formirali od njih čvrstu propagandnu osnovicu. Njemački ljevičari, demokrati, liberali i umjereni narodnjaci su nacističku propagandu promatrali sa strane, puštajući je da se razmaše, bez objektivnih procjena njenih krajnjih dometa. Njemački Jevreji su mislili da su dovoljno integrirani u njemačko društvo i da će se rastući antisemitizam zaustaviti na nekoj granici. Vjerovali su da su dovoljno integrirani u njemačko društvo, da imaju društveno prihvatljive standarde života – ni po čemu se nisu razlikovali od ostalih građana. Komunisti i ostali pripadnici lijevih partija podcjenjivali su partiju koja je na izborima dobijala do 3% glasova i u njoj nisu vidjeli nikakvu političku opasnost. Oni su se borili međusobno, nesposobni za suradnju, koaliranje ili ujedinjenje. Poslodavci, kapitalisti, nisu vidjeli opasnost u ideji antikapitalizma jer je ekonomska kriza bila uistinu izazvana liberalnim tržištem i u državnom intervencionizmu vidjeli su spas. Uz to, ideja antikapitalizma je privukla radničku klasu, koja je već bila ostala bez posla, i srednje slojeve. Uzroci krize su prebacivani na jevrejski internacionalizam. Ono što na prvi pogled izgleda kontradiktorno, dobro se složilo.

Kriza i lažni spas

Nacionalizam i antikapitalizam imali su uglavnom unutarnju upotrebu da bi se pridobilo cijelo njemačko društvo, odnosno svi slojevi na koje se sručila kapitalistička ekonomska kriza. Nacistička država, zasnovana na jakoj naciji, pojavljuje se kao spasilac iz krize. Antisemitizam i antikomunizam nisu bile samo ideologije za unutarnju upotrebu nego i za vanjsku. Svijet je na te ideologije gledao blagonaklono ili s otvorenom podrškom. Svijetu je bilo prihvatljivo da Hitler preuzme na sebe „konačno rješenje židovskog pitanja“, da on time ne bi prljao ruke; zatim, svijetu je bilo važnije zaustaviti komunizam nego fašizam. Za uspon fašizma, velika povijesna odgovornost leži na tadašnjem demokratskom svijetu. Politička pasivnost, neodgovornost, loše procjene i zluradost doveli su fašizam na vlast i omogućili mu da krene u osvajanje svijeta. Tek tada on postaje svjetski problem.

Fašizam je nastao na krilima svjetske ekonomske krize i uz pasivnost svijeta, ali se razvijao samostalno i onoga trenutka kada je došao na vlast počeo je kreirati svjetsko stanje. Samo su donekle društvena stanja i politike posljedice, ali u trenucima kada isforsirana politika postaje vlast, onda ona kreira ne samo državu nego i ukupno društveno stanje. Nacizam je od dolaska na vlast postao glavni i jedini kreator politike u Njemačkoj i u svijetu. On se nije mogao zaustaviti u toj fazi, nego u onoj kada je imao društvenu podršku od 3%.

Iz ove kratke skice povijesnog iskustva fašizma, danas bismo morali izvući pouke, a ne to dragocjeno iskustvo baciti iza leđa. Danas u BiH imamo na vlasti etnonacionalizam kao vodeću ideologiju. On drži pod kontrolom i državu, sve njene institucije, i društvo. Kao vladajuća ideologija kreira sve procese. Etnonacionalizam nije više posljedica nekih širih političkih i društvenih procesa izvan BiH. Ne može se više upirati prstom na pad Berlinskog zida i svjetsko urušavanje komunizma i socijalizma kao jedine krivce krize koja je nastala kod nas. Nacionalizam se pojavio kao posljedica, ali i kao ideologija s kojom je ubrzano rušen stari režim u Jugoslaviji. S prljavom vodom izbačeno je i dijete iz lavora. Danas je etnonacionalizam kreator politike, a ne politička posljedica. Naravno, on nema nikakve svjetske potencijale, on ne može uzdrmati svijet, ali može usred Evrope formirati etnonacionalističke državice sa snažnim totalitarističkim sistemom. Taj sistem još nije potpuno uspostavljen, ali ako se ne zaustavi, sa snagom i odlučnošću s kojom napreduje, mogao bi se uskoro dovršiti. Svijet koji to promatra neće reagirati jer ga to ne ugrožava. On može samo taj proces izolirati i držati ga izvan otvorenih sukoba. Taj proces moramo zaustaviti mi, građani ove zemlje. Mi moramo preuzeti odgovornost za stanje u kome živimo. Građani imaju najveću snagu u društvu, samo oni mogu biti opozicija etnonacionalističkom totalitarizmu. Demokratske političke stranke koje su nejedinstvene ili čak međusobno suprotstavljene, samo građani mogu primorati na jedinstven front u borbi protiv stanja koje je već kreirano. Građani ih mogu izvući iz pasivnosti i promatračkog stanja. Političke stranke zavise od građana, a ne građani od njih, i to se mora shvatiti. I sada je krajnje vrijeme. Inače, uskoro bi sve moglo biti kasno, etnonacionalisti će završiti svoj posao, a građanima će ostati samo mogućnost napustiti njihove totalitarističke banovine.

(Izvor: Analiziraj.ba)

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh