Piše: Ziauddin Sardar
Proces oblikovanja željene budućnosti za muslimanski svijet mora započeti sviješću o savremenoj zbilji. Sa stajališta studija budućnosti, znamo da nema jednostavnih, jednodimenzionalnih odgovora na savremene probleme, da ne govorimo o sve složenijoj mreži problema koji nas čekaju u budućnosti. To znači da nema mjesta za klasičnu atomističku metodologiju pravne nauke u kojoj klasični pravnici nastoje riješiti i rješavaju probleme tražeći uputstvo, dokaze i stavove kod svojih prethodnika i citirajući izdvojene ajete Kurʼana ili hadise poslanika Muhammeda. Takvo simplicističko donošenje pravnih odluka ne može imati ulogu u sve kompleksnijem svijetu, koji se sve brže mijenja i gdje su problemi međusobno povezani i međuovisni. Da bi se svijet proaktivno transformirao, pokretačke snage savremenog svijeta, nauke, tehnologije, modernosti i postmodernizma, moraju se aktivirati na temeljnom nivou: na nivou aksioma, vrijednosti i etičkih interesa. Dakle, islam se ne može smatrati samo vjerom i religijom, već jednim cjelovitim, holističkim svjetonazorom.
Muslimanska društva napustila su idžtihad, čije su “kapije” navodno “zatvorene” prije nekoliko stoljeća. Oni su također zapostavili i poruku svoje vjere usmjerenu ka budućnosti – poruku sa sâmog izvora dinamičnosti svojstvene muslimanskoj civilizaciji. Posljedica je bila ta da je muslimansko razumijevanje islamskog svjetonazora “zamrznuto” u historiji. Tokom dugog nazadovanja, a onda i kolonizacije, muslimani su izgubili sposobnost novih spoznaja, vrednovanja i tumačenja temeljnih izvora islama: Kurʼana i primjera iz života poslanika Muhammeda (poznatog kao Sunnet). Kolonizacija je dovela do daljeg okoštavanja ondje gdje se mračnjački tradicionalizam već smatrao jedinom zaštitom od prodora Zapada. Napokon, razvoj te vesternizacija koja ga je pratila sistematski su poskidali holističke etičke slojeve s muslimanskih društava, ostavivši ih u goloj i izlomljenoj ljušturi onog što Fazlur Rahman naziva “minimalnim islamom” – obredima, pobožnosti i popisu dopušenog i zabranjenog. U savremenom svijetu manifestacije islama izlomljene su, izdijeljene i reduktivne. Savremena muslimanska društva radije gledaju unazad, nostalgično žaleći za “zlatnom prošlošću”, umjesto da planiraju i rade za svijetlu budućnost.
Proces oblikovanja željene budućnosti za muslimanski svijet mora započeti sviješću o savremenoj zbilji. Sa stajališta studija budućnosti, znamo da nema jednostavnih, jednodimenzionalnih odgovora na savremene probleme, da ne govorimo o sve složenijoj mreži problema koji nas čekaju u budućnosti. To znači da nema mjesta za klasičnu atomističku metodologiju pravne nauke u kojoj klasični pravnici nastoje riješiti i rješavaju probleme tražeći uputstvo, dokaze i stavove kod svojih prethodnika i citirajući izdvojene ajete Kurʼana ili hadise poslanika Muhammeda. Takvo simplicističko donošenje pravnih odluka ne može imati ulogu u sve kompleksnijem svijetu, koji se sve brže mijenja i gdje su problemi međusobno povezani i međuovisni. Da bi se svijet proaktivno transformirao, pokretačke snage savremenog svijeta, nauke, tehnologije, modernosti i postmodernizma, moraju se aktivirati na temeljnom nivou: na nivou aksioma, vrijednosti i etičkih interesa. Dakle, islam se ne može smatrati samo vjerom i religijom, već jednim cjelovitim, holističkim svjetonazorom.
Islam i savremena realnost međusobno djeluju putem jedne integrirane matrice pojmova i vrijednosti. Među njima su: jedinstvo Boga, čovječanstva i prirode; čovjek kao namjesnik Božiji na Zemlji; odgovornost; život na onom svijetu; te znanje, pravda, bogoštovlje i javni interes. Savremeni problemi analiziraju se sa stajališta ove matrice da bi se stvorio spektar mogućih izbora, iz kojeg onda muslimanska društva biraju one koji najviše odgovaraju njihovim potrebama. Kada se savremeni problemi istraže i analiziraju uz etičke i vrijednosne koncepte, onda se Šerijat iz skupa historijskih pravila i propisa preobražava u jednu multidimenzionalnu metodologiju za rješavanje problema. To je prvi princip islamskih budućnosti: Islam se angažira u savremenom svijetu kao svjetonazor čija konceptualna matrica služi kao metodologija zarješavanje problema i pravljenje budućih izbora i mogućnosti za muslimanska društva.
Fragmentacija muslimanskog svijeta znači da su muslimani tek malo više od skupa nacionalnih država, pri čemu svaka ima ograničene resurse i mnoštvo nerješivih problema. U globaliziranom svijetu, nacionalna država naći će se pod pritiskom dviju suprotstavljenih sila: ona “prosipa” moć ka dolje, na nesložne, često potlačene i marginalizirane etničke grupe i manjine; ona “rasipa” moć ka gore, prinuđena na regionalne ekonomske i političke saveze. Globalna politika danas je suviše složena, bilo da se dijeli na tri dijela (prvi, drugi i treći svijet) ili da se analizira logikom od prije hladnog rata. Novonastale političke podjele sve više se zasnivaju na onom što Samuel Huntington naziva “civilizacijskom paradigmom”. Globalna politika, stoga, sve više postaje civilizacijska politika. Zato je za muslimane imperativ da sebe motre ne kao nacionalne države i kroz prizmu nacionalnih interesa, već kao civilizaciju i kroz prizmu civilizacijskih interesa.
Kao globalna civilizacija, muslimani posjeduju velike resurse i ogromne potencijale, koji bi im omogućili da riješe većinu svojih problema. Drugi princip islamskih budućnosti jeste: Samo ako su formirane u civilizaciju − a to znači da muslimanske zemlje moraju udružiti resurse i potencijale kao bi rješavale zajedničke probleme i ostvarivale zajedničke ciljeve − muslimani će moći prevazići uskogrude interese izdijeljenih nacionalnih država i akutnu globalnu marginalizaciju i krenuti ka stvaranju žive i dinamične budućnosti za sebe.
Jedna od glavnih prednosti islama jeste njegova raznolikost: raznolikost koja se iskazuje na brojne načine, raznolikost obujmljena jedinstvom, jedinstvom koje se manifestira kao matrica ideja i vrijednosti koje svi muslimani prihvataju bez zadrške. Oni koji islam vide samo kao privatnu vjeru; oni koji su privrženi različitim tradicijama unutar te religije – kakvi su sljedbenici literalističkih tumačenja Kurʼana i Sunneta; oni koji pristaju uz pravac mističkih tumačenja, sufije; oni koji naglašavaju pravnu tradiciju; oni koji su opredijeljeni za političke razlike koje proizlaze iz različitih interpretacija, šiije – sve te grupe doprinose bogatstvu i raznolikosti islama i sve te grupe daju doprinos oblikovanju buduće civilizacije islama u jednom kolektivnom, saradničkom okviru. Kada uz religijsku raznolikost ide etnička pluralnost − ta čudesna šarolikost etniciteta u svijetu islama −, onda dolazi do izražaja istinski multikulturalni karakter islama. Ovdje dolazimo do trećeg principa islamskih budućnosti: Pluralnost i raznolikost islama kamen je temeljac za izgradnju dinamične, napredne muslimanske civilizacije budućnosti.
Ovaj princip ima ozbiljne posljedice po izvjesne ekskluziviste i izolacioniste, najčešće poznate pod imenom fundamentalisti. Kurʼanska zapovijed da se “stvari mijenjaju”, da se radi na oblikovanju budućnosti, piše Anwar Ibrahim, bivši zamjenik premijera Malezije, ima svrhu da:
naglasi značaj kolektiviteta i saradnje, samorazvoja i samoprilagodbe. S islamskog stanovišta, nije čovjek, već je Bog stvorio vrijednosti. U islamu, vrijednosti su date a priori. Osim toga, vrijednosti se ne mijenjaju; one su vječne. Nema novih vrijednosti koje čekaju da se otkriju. Ummet je potpuno saglasan s ovim pitanjem; zapravo, definicija muslimana je da je to onaj koji prihvata vrijednosti i norme postavljene u Kurʼanu i Poslanikovom Sunnetu. Ummet (međunarodna muslimanska zajednica) nastoji “promijeniti stvari” općom saglasnošću o vrijednostima; radni parametri postaju konsenzus, umjesto konflikta, i nadmetanje. Osim toga, pošto se stvari mijenjaju u saradničkom poduhvatu, nema mjesta za dominaciju i kontrolu u ovom okviru.
Oblikovanje islamskih budućnosti je, stoga, saradnički zadatak, zasnovan na istraživanju alternativa i mogućnosti, te pravljenju izbora. Puritanske i zapovjedničke interpretacije islama ne mogu učestvovati u takvom zadatku jer u njihovim okvirima nema alternativa, nema izbora koji bi se napravili: tu može postojati samo jedna budućnost, neminovni nastavak stalne i surove borbe sadašnjosti.
Islam je primarno doktrina istine. Međutim, u islamu vjerovanje nije isto što i posjedovanje istine. Oni koji tvrde da je samo njihova verzija islama apsolutna istina, ne samo da poriču očiglednu raznolikost i pluralnost islama, već i prisvajaju božanske moći. Kako to ubjedljivo tvrdi Parvez Manzoor, profesor lingvistike na Univerzitetu u Stockholmu, ono po čemu se fundamentalizam razlikuje od tradicionalnog islama jeste što je “kognitivna teorija ‘države’ ‘fundamentalna’ za njihovu viziju islama i što predstavlja vrhunsku činjenicu njihove svijesti”. Tako je iz “totalističkog teocentričnog svjetonazora, načina života, mišljenja, saznavanja i djelovanja u čijem je središtu Bog”, islam pretvoren u “totalitarni teokratski svjetski sistem koji svaku situaciju podvrgava sudu države”.
Kada društvo i država postanu jedno, politika nestaje, kulturni i društveni prostor homogenizira se, a u konačnom proizvodu ogleda se fašizam. Kada se islam pretvara u ekskluzivističku ideologiju, sveto postaje politizirano, a politika postaje sveta i sve je sravnjeno do jednoobraznosti. Fundamentalističko tumačenje islama ne samo da čini nasilje njegovoj tradiciji, historiji i pluralističkim nazorima, već ne uvažava ni složenost, ni međusobnu povezanost savremene zbilje, kao ni ekološke zakone u prirodi. Fundamentalizam je “sav u uzroku i nema program”, te je stoga izlišan i nerelevantan za savremeno doba. Kao homogenizirani, mentalno monokulturni, monolitni pogled na državu i društvo, fundamentalizam je neprirodan fenomen: ne može preživjeti, pa stoga nema budućnost; i, kao takav, nema mjesta u djelokrugu islamskih budućnosti.
Pluralizam i raznolikost nužno vode aktivnom učešću i time četvrtom principu islamskih budućnosti: Oblikovanje održive i poželjne budućnosti za muslimansku civilizaciju podrazumijeva aktivno učešće zajednica i svjesni napor u dogovaranju (šura) na svim nivoima društva, sa ciljem da se postigne opća saglasnost (idžma’).
I idžma’ i šura osnovne su, suštinske vrijednosti upravljanja u svakoj muslimanskoj zajednici. Dogovaranje i sporazumna politika ne samo da jačaju građanske institucije unutar muslimanskih društava već i legitimiraju pluralističke identitete i interese unutar muslimanske zajednice. Dok liberalna politika omogućava najglasnijim i namoćnijim da pobjeđuju, participativne strukture vlasti, zasnovane na konsenzusu (idžma’u) i dogovoru (šuri), osiguravaju jednakost i pravdu time što obavezuju na savjetovanje sa svim segmentima društva – i time daju glas i moć svim manjinama. Kada su interesi direktno iskazani, onda je moguće da potrebe i prioriteti posebnih grupa u društvu formuliraju prikladniju i pravedniju politiku. Novi agensi društvenih i ekonomskih promjena okreću društvo ka zdravijem i pozitivnijem smjeru. Sukobi su reducirani, ako ne i eliminirani i stvara se jedno kohezivno društvo.
Nasuprot tome, fundamentalistički program djelovanja, kako zapaža Anwar Ibrahim, “postavlja lažne agende s perifernim pitanjima kao jedinim temama koje mogu dobiti ozbiljnu i trajnu pažnju” i time protivrječi neophodnom moralnom smislu ummeta, jer tako “izaziva podjele i nepotrebne sukobe… i omogućava određenim stavovima da prerastu u muslimanski imperijalizam, više ili manje uočljiv.” Klasični muslimanski diskurs, s druge strane, naglašava ideale idžma’a i šure, kao i ideju ummeta, pluralističke zajednice povezane vjerom. Ibrahim smatra da je ummet − koji “nije kulturna cjelina izgrađena po normativnim obrascima jedne dominantne grupe”, već “postoji i izražava se kroz raznovrsne društvene grupe” – osnova za održivu budućnost muslimanske civilizacije. Muslimanski identitet, tvrdi on, nije ukorijenjen samo u islamskoj historiji i tradiciji, već je suštinski povezan i s idejom ummeta. Ideja ummeta ne znači samo da su muslimani zajednica, već:
…kako bi trebalo da postanu zajednica u odnosima jednih prema drugima, prema drugim zajednicama i prema svijetu prirode. To se manifestira u mišljenju, djelovanju i otvorenosti posebne moralne vizije koja je raison d’etre ummeta. To je trajno opredjeljenje za dinamične i trajne moralne pojmove i pouke koji ummetu daju formu i konfiguraciju.
Pluralističko učešće i politika dogovaranja i sporazuma, na nivou društva, država i civilizacije, ocrtavaju granice unutar kojih muslimani u međusobnom odnosu postaju zajednica.
Međupovezanost i međuovisnost u savremenom svijetu otjerale su izolaciju u povijest. Čak i kada je priželjkuju, društvo ili država ne mogu postojati u nekoj sjajnoj kulturnoj, ekonomskoj ili političkoj izolaciji. Osim toga, to što savremeno doba karakteriziraju složenost i protivrječnost znači da nije moguće razmatrati ili označiti neku instituciju, ideju ili grupu ljudi kao u cijelosti lošu ili u cijelosti dobru – niti je sve crno, niti je sve bijelo. Svijet nije sastavljen od dihotomija, niti od bipolarnih izbora, već od kompleksnosti koje svode sve na nijanse sive. Zato u analitičkim i metodološkim istraživanjima etički koncepti islama imaju takvu vrhunsku važnost.
Da bi oblikovali poželjne alternativne budućnosti, muslimani se moraju konstruktivno angažirati u savremenom svijetu u svim njegovim dimenzijama. To je peti – i posljednji – princip islamskih budućnosti. Naprimjer, ne može se pobjeći od Zapada: na cijelom svijetu nema mjesta gdje bi se iko sakrio od zapadne civilizacije! Međutim, konstruktivni angažman sa Zapadom ne samo što će muslimanskim društvima dati šta im pripada, već ima potencijal da zapravo preobrazi i sâmi Zapad, na dobrobit cijelom svijetu! Ovaj princip također oštro protivrječi klanskom pristupu islamu, pristupu koji je vidljiv čak i u imenima određenih grupa kao što su egipatska Muslimanska braća, pakistanski Džemat islami (Islamska stranka), libanski Hizbullah (Božija stranka), pa čak i britanski Hizbuttahrir (Stranka oslobođenja) a koje ograđuju manjinu od većine. Prava priroda ovih kratkovidih i uskogrudih pokreta, koji su zasnovani na ideji o vraćanju nekakvih imaginarnih drevnih “neiskvarenih” potreba, vodi ih da se u svijetu angažiraju po dihotomijama, kao: fundamentalizam naspram modernizma; normativizam naspram asmilacije; revivalizam naspram nove defanzivnosti; islam naspram Zapada. Na taj način sve bi se moralo odbaciti; odbacivanje počinje presijecanjem veza sa Zapadom i svim njegovim boljkama, a završava netrpeljivošću prema svim tumačenjima islama koja se razlikuju od datog klanovskog tumačenja.
Slične ideje vode u totalno odbacivanje demokratije. Međutim, demokratija − zapravo bilo koja ideja, zapadna ili nezapadna − u sukobu je sa islamom samo onda kada se postavlja kao doktrina istine ili krši neku od temeljnih ideja islama. Samo kada je demokratija spojena s ateističkim humanizmom i tvrdi da je dogma istine, ili kada se sekularizam tumači kao epistemologija, onda to jeste u sukobu s vjerom islama. Ali, kao mehanizam predstavničke vlasti, lišena ideoloških pretenzija i zamki, demokratija ne može biti u sukobu s islamom. Slično tome, bezumno je i potpuno odbacivanje modernosti. U svijetu u kojemu dominira tehnološki razvoj ne može se stvoriti netehnološko društvo. Ono što je potrebno jeste detaljna analiza modernosti i odbacivanje njenih sržnih vrijednosti kao što su instrumentalna racionalnost, otuđenost proizvodnje, umjetno stvorene i konfliktom održavane nacionalne države itd. Ali, na kraju krajeva, muslimani će se morati pozabaviti modernošću i tako što će stvarati svoje načine da se bude (tradicionalno?) moderan. Ideologije odbacivanja daju jednodimenzionalna rješenja, bez veze s realnim svijetom. Kada se islam izolira od stvarnog svijeta u jednu zatvorenu ideologiju, on prestaje biti činilac u formiranju pojedinaca i društava, i postaje obična referentna tačka. Islam tako postaje instrument u nastojanjima da se stvori totalitarna država, utemeljena na netrpeljivosti i mučeništvu. Ovakav redukcionizam proizvod je intelektualnog hira i pretjerivanja, kolebljivosti i anemičnosti, pretencioznosti i netrpeljivosti, a ništa od toga nije prevladavalo u prijemodernoj islamskoj historiji.
Konstruktivni angažman podrazumijeva reduciranje sukoba, i onih unutar muslimanskih društava i među muslimanima, i onih sa zapadnim sistemima mišljenja. Konflikti unutar muslimanskih društava mogu se rješavati uspješnim vođenjem konkurentnih interesa i lojalnosti na osnovu šure i politike sporazuma. Međutim, za razrješenje odnosa prema Zapadu potrebno je mnogo više. Muslimansko shvatanje zapadne civilizacije, prekaljeno u stoljećima sukoba i iskustvu kolonijalizma, krajnje je iskrivljeno. U cjelini, muslimani su stvorili stereotipne predodžbe o Zapadu kao o opasnom i nemoralnom (“Velikom šejtanu”), baš kao što je Zapad stvarao orijentalističke predodžbe o islamu i muslimanima. Kratkovida shvatanja o Zapadu znače da muslimani nisu u stanju vidjeti protivrječnosti unutar zapadnih društava, niti su kadri prepoznati svoje prirodne saveznike na Zapadu, koje često tjeraju od sebe ekstremnom i jednodimenzionalnom retorikom.
Dvije su suštinske tačke sukoba između islama i Zapada. Prva tačka glasi: ekonomski i tehnološki svijet strukturiran je tako kao da su zemlje u razvoju kolonije industrijski razvijenih zemalja Zapada. Velika većina najplodnijih naučnika svijeta potiče iz razvijenih zemalja, a tehnologija je među glavnim njihovim proizvodima za izvoz. Banke i osiguravajuće kompanije, avioprevoznici i špediteri, te multinacionalne kompanije sa Zapada – svi oni povezuju svijet. Multilateralne institucije kao što je Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska trgovinska organizacija (WTO) – omogućuju da se održava taj eksploatatorski i nepravedni sistem. Muslimani moraju promijeniti globalni sistem upravljajući konfliktima tako što će sklapati saveze s drugim civilizacijama – Kine, Indije i Latinske Amerike – i tako što će iskoristiti sve protivrječnosti i lomove unutar zapadne alijanse. U nekoj mjeri ovaj proces već je započeo industrijalizacijom Južne Azije i ponovnim uzdizanjem Kine kao ekonomske i vojne supersile.
Druga tačka je ustrajavanje Zapada u demoniziranju islama i muslimana i raspirivanju sukoba. To da je krvožedna muslimanska civilizacija spremna kidisati na Zapad jedna je od glavnih tvrdnji među Huntingtonovim tezama o “sukobu civilizacija”; to je i suštinska pretpostavka i ideja kao što su “osovina zla” i “rat protiv terora”. Demoniziranje islama u zapadnoj misli ima historiju koja ide i prije Križarskih ratova. To je, zapravo, umnogome dio i zapadnjačke psihe i svijesti. U ovom momentu, to nas ne bi trebalo previše čuditi. Muslimani ne bi trebalo da se osjećaju uvrijeđenim zbog ovakvog stereotipiziranja, već moraju sarađivati sa Zapadom i pokazati koliko su ove stare predodžbe bile lažne. Umjesto da ih uznemirava to što Zapad zvekeće oružjem, muslimani bi morali ovom vrstom sukoba upravljati kreativno, ondje gdje se rješenje može postići kvalitativnim preobražajem protivnika.
Sasvim je jasno da ovi principi islamskih budućnosti govore i o budućnosti jednako koliko iskazuju kritiku postojećeg muslimanskog mišljenja. Kada se interesi budućnosti iskorištavaju u savremenim situacijama, uvijek se podstakne kritika, a kritika sama po sebi postaje jedan program djelovanja. Funkcija principa islamskih budućnosti jeste da omoguće muslimanskim društvima da kreativno upravljaju četirima globalnim karakteristikama našeg vremena: promjenom, složenošću, protivrječnostima i sukobima. Proces upravljanja ovim fenomenima – poboljšavajući stanje u odnosu na sadašnje – odnosi se na operacionalizaciju principa koji će oblikovati željene i moguće budućnosti za muslimane. Budućnost je funkcija sadašnjosti. A sadašnjost zahtijeva niz pragmatičnih prvih koraka. Mora se dati novo, savremeno tumačenje islama, kojim se islam preobražava iz isključivo vjere, na koju je sveden, u cjeloviti svjetonazor sa složenom analitičkom etičkom i pojmovnom matricom. Muslimanske države moraju se rekonstruirati i transformirati, ciglu po ciglu, u dinamičnu, savremenu, globalnu civilizaciju. Izolacionističke, puritanske i monolitne tendencije valja preispitati. Mora se uspostaviti pluralnost i aktivno učestvovati, a na osnovu dogovaranja i sporazumne politike. Muslimani ne smiju dopustiti da ih stigmatiziraju kao demone ili da budu, kao što se to radilo s Osmanskim hilafetom na početku 20. stoljeća, uvučeni u rivalstva sa starim neprijateljima. Ma kako ozbiljni bili, ovi izazovi nisu toliko strašni kako na prvi pogled izgledaju. Već postoje značajni intelektualni i naučni resursi na koje se možemo osloniti; a historijski trenutak je na strani muslimana.
Tekst predstavlja potpoglavlje knjige Ziauddina Sardara “O islamu, nauci i budućnosti” koju je publikovao Centar za napredne studije 2015. godine. Tekst je publikovan uz saglasnost izdavača.
