Bog iz Starog zavjeta bio je samo jedno od mnogih božanstava drevnih Izraelita. Traumatična kriza ga je pretvorila u svemoćnog kreatora svijeta
Jevreji, kršćani i muslimani vjeruju u jedno, svemoćno božanstvo koje je stvorilo nebo i zemlju. Ali, ako je on bio i jeste jedini bog, zašto bi Bogu trebalo ime?
Biblija nam izričito govori da Bog ima ime što ukazuje na to da se morao razaznati od drugih nebeskih bića – baš kao što ljudi koriste imena da identifikuju različite ljude.
Neki od najranijih spisa su o mitovima stvaranja: Bog stvara Adama, kako je to Michelangelo zamislio i oslikao na plafonu Sikstinske kapele oko 1511. godine.
Ono što bi to ime moglo biti je druga stvar. Jevrejska zabrana izgovaranja božijeg imena je dovela do toga da je zaboravljen njegov ispravan izgovor. Sve što znamo je da ga hebrejska Biblija navodi kao četiri suglasnika poznata kao tetragram – na grčkom jeziku “četiri slova”, koja se transliteriraju kao Y-H-W-H (najvjerovatniji izgovor je bio Jahve, op. ur.).
Postojanje odgovarajućeg imena za Boga prva je naznaka da je historija Yhwh i njegovog obožavanja od strane Jevreja mnogo složenija nego što to mnogi shvaćaju.
U bogove smo vjerovali
Savremene biblijske studije i arheološka otkrića u i oko Izraela pokazuju da drevni Izraeliti nisu uvijek vjerovali u jednog, univerzalnog boga. U stvari, monoteizam je relativno nov koncept čak i među Narodima Knjige.
Decenije istraživanja o rađanju i evoluciji kulta Yhwh sažeta su u knjizi “Izum Boga” Thomasa Römera, svjetski poznatog stručnjaka za hebrejsku Bibliju i profesora na Francuskom koledžu i Univerzitetu Lausanne. Römer, koji je u vrijeme pisanja teksta održao niz konferencija na Univerzitetu Tel Aviva, razgovarao je s Haaretzom na tu temu.
Vitražni prozor u Katedrali Winchester na kojem je prikazan tetragram – tajanstveno ime Božje, prevedeno kao YHWH
Glavni izvor za istraživanje historije Boga je, naravno, sama Biblija. Kada je tačno jevrejski sveti tekst dostigao svoj konačni oblik, nije poznato. Mnogi naučnici vjeruju da se to dogodilo negdje između babilonskog progonstva, koje je započelo nakon pada Jeruzalema 587. godine pr. n. e. (prije nekih 2600 godina) i kasnijeg razdoblja perzijske i helenističke vladavine. Međutim, redaktori Biblije su očito odbacili starije tradicije, kaže Römer.
“Biblijski tekstovi nisu neposredni historijski izvori. Oni odražavaju ideje, ideologije njihovih autora i, naravno, historijski kontekst u kojem su napisani”, objašnjava Römer.
On ipak naglašava da “možete imati sjećanja na daleku prošlost, ponekad vrlo zbunjujuća ili pak jasna. Ali mislim da možemo, i moramo, koristiti biblijski tekst, ne samo kao tekstove fikcije, nego kao tekstove koji nam mogu ispričati priče o nastanku.”
Šta je u božijem imenu
Prva naznaka da su drevni Izraeliti obožavali druge bogove, pored božanstva poznatog kao Yhwh, leži u njihovom samom imenu. “Izrael” je teoforično ime koje datira iz perioda prije najmanje 3200 godina, koje uključuje i priziva ime zaštitničkog božanstva.
Sudeći po imenu, glavni bog drevnih Izraelita nije bio Yhwh, nego El, glavno božanstvo u kanaanskom panteonu, koji je obožavan u cijelom Levantu.
Drugim riječima, naziv “Izrael” je vjerojatno stariji od obožavanja Yhwh od strane ove grupe nazvane Izrael, kaže Römer. “Prvo zaštitničko božanstvo koje su štovali bio je El, inače bi njihovo ime bilo Israyahu.”
Pozlaćeni kip Ela, iz Megida, 1400-1200. pr. n. e.
Biblija, čini se, govori o obožavanju Ela u Izlasku 6:3, kada Bog kaže Mojsiju da se “prikazao Abrahamu, Izaku i Jakovu kao El Shaddai (što se danas prevodi kao “Svemogući Bog”), ali im se nisam obznanio po svom imenu Yhwh”.
Zapravo, čini se da drevni Izraeliti nisu ni bili prvi koji su obožavali Yhwh – čini se da su Ga preuzeli od tajanstvenog, nepoznatog plemena koje je živjelo negdje u pustinjama južnog Levanta i Arabije.
Bog južnih pustinja
Izraelsko pleme je prvi put spomenuto na pobjedničkoj steli (ponekad zvanoj “Izraelska stela”) koju je faraon Merneptah podigao oko 1210. godine pr. n. e. Ovi Izraeliti su bili opisani kao ljudi koji su nastanjivali Kanaan.
Kako je ta kanaanska grupa koja je obožavala Ela došla u kontakt s kultom Yhwh?
Biblija je sasvim jasna u vezi sa geografskim korijenima božanstva Yhwh, te ga stalno povezuje sa planinama i pustinjama južnog Levanta. Suci 5:4 nam kaže da je Yhwh “sišao sa Seira” i “išao iz polja edomskoga”. Habakuk 3:3 nam govori da “Bog dolazi od Temana”, tačnije sa planine Paran.
Sve te regije i lokacije se mogu povezati sa teritorijom koja se prostire od Sinaja i Negeve do sjeverne Arabije.
Sklonosti Yhwh da se pojavi u biblijskom narativu na vrhu planina i popraćen tamnim oblacima i grmljavinom su također karakteristični atributi božanstva koje potječe iz divljine, vjerovatno boga oluje i plodnosti.
Podrška teoriji da je Yhwh izvorno iz pustinja Izraela i Arabije može se naći u egipatskim tekstovima iz kasnog drugog milenijuma, u kojima se navode različita plemena nomada zvana “Shasu” koja su nastanjivala ovu ogromnu pustinjsku regiju.
Jedna od tih grupa, koja nastanjuje Negev, identifikovana je kao “Shasu Yhw(h)”. To upućuje na zaključak da je ova grupa nomada mogla biti prva koja je boga Jevreja imala za svoje zaštitničko božanstvo.
“To je vrlo teško razaznati kroz maglu kasnijih slojeva u Bibliji, ali onoliko koliko to možemo, ovo ostaje najvjerovatnija hipoteza susreta Izraelita sa kultom Yhwh”, kaže David Carr, profesor Starog zavjeta na Zajedničkom teološkom učilištu u New Yorku.
Mnoga lica boga
Kako se tačno Shasu spojio sa Izraelitima ili ih upoznao s kultom Yhwh, nije poznato, ali u ranim vjekovima prvog milenijuma očito je da su ga obožavali na sjeveru, u Kraljevstvu Izraela i u njegovom manjem, južnom susjedu, Kraljevstvu Juda.
Njegovo ime po prvi put se pojavljuje izvan Biblije gotovo 400 godina nakon Merneptaha, na steli Meshe u 9. vijeku pr. n. e., na kojoj se moabitski kralj hvali kako je porazio izraelskog kralja i “preuzeo kormilo Yhwh”.
Stela Meshe koja, služeći se feničkom abecedom, govori o tome kako je Moab bio podređen Izraelu, ali da su ih u konačnici nadvladali uz pomoć svoga boga Chemosha.
Iako je kult Yhwh svakako bio važan u ranom periodu Prvog hrama, on nije bio jedini kult tog perioda.
“Jeremija govori o mnogim bogovima Jude, koji su brojni poput ulica u gradu. Sigurno je obožavano i žensko božanstvo, Asherah ili Kraljica neba”, rekao je Römer za Haaretz. “Također, sigurno je obožavan i bog sjeverne oluje Hadad (Baal).”
Pluralnost božanstava je bila takva da je na natpisu Sargona II., koji je osvojio Kraljevstvo Izraela u kasnom 8. vijeku pr. n. e., asirski kralj spomenuo da su njegove trupe, nakon zauzimanja glavnog grada Samarije, vratile “(kipove) bogova u koje (su) vjerovali (Izraeliti)”.
Kako se kult Yhwh razvijao i širio, počeli su ga obožavati u hramovima širom zemlje. Inskripcije iz ranog 8. vijeka pr. n. e.,pronađene u Kuntilletu Ajrud, vjerojatno se odnose na različite bogove i kultne centre tako što prizivaju “Yhwh iz Samarije i njegovu Asherah” i “Yhwh iz Temana i njegovu Asherah.” Tek kasnije, za vrijeme vladavine kralja Josiah na kraju 7. vijeka pr. n. e., obožavanje Yhwh je centralizirano u Jeruzalemskom hramu.
Feničanska figura, vjerojatno kanaanske božice Astarte (također poznate kao Ashera), 7. vijek pr. n. e.
Ni u drevnom Izraelu Yhwh nije bio nevidljivo božanstvo koga Jevreji nisu prikazivali posljednja dva milenijuma.
U Kraljevstvu Izraela, što saznajemo iz Jošue 8 i Prve knjige o Kraljevima 12:26-29, često su ga obožavali u obliku teleta, upravo kao i boga Baala. (Prva knjiga o Kraljevima 12:26-29 objašnjava da je Jeroboam napravio dva teleta za hramove u Bethelu i Danu kako bi ljudi mogli obožavati Yhwh tamo i da ne moraju dolaziti u Jeruzalem. Ergo, barem u sjevernom Izraelu, telad su trebala predstavljati Yhwh.)
U Jeruzalemu i Judi, kaže Römer, Yhwh je češće poprimao oblik boga sunca ili božanstva koje sjedi. Takvo prikazivanje se možda čak nastavilo i nakon uništenja Jeruzalema i babilonskog progonstva: novčić skovan u Jeruzalemu za vrijeme perzijskog perioda prikazuje božanstvo koje sjedi na prijestolju na točkovima i tumači se kao kasni antropomorfni prikaz Yhwh.
Römer čak pretpostavlja da se u Svetinji nad svetinjama u Prvom hramu u Jeruzalemu i u drugim hramovima Jude nalazila statua boga, sudeći po psalmima i proročanstvima u Bibliji koji govore o tome kako su primljeni u prisutnosti “lica Yhwh”.
Ne slažu se svi naučnici da je ikonografija Yhwh bila toliko prisutna u Judi. Dokazi za njegov antropomorfni prikaz “nisu čvrsti”, kaže Saul Olyan, profesor jevrejskih studija i religijskih studija na Brown univerzitetu. “Može biti da su antropomorfne slike Yhwh od samog početka bile izbjegavane.”
Ponovno prikazivanje antičke historije:Slavljenje, onda oštro kritikovanje i spaljivanje “zlatnog teleta”, Ein Hod, 2005
Bog Jevreja
U svakom slučaju, mnogi se naučnici slažu da je Yhwh postao glavni bog Jevreja tek nakon što su Asirci uništili Kraljevstvo Izraela, oko 720. godine pr. n. e.
Kako ili zašto su Jevreji počeli slaviti Yhwh i odbacili paganske bogove koje su također obožavali, nije poznato.
Ono što znamo jeste da se nakon pada Samarije stanovništvo Jeruzalema povećalo za čak petnaest puta, vjerojatno zbog priliva izbjeglica sa sjevera. To je navelo kraljeve Jude da pokrenu program koji bi ujedinio dvije populacije i stvorio zajednički narativ. To može biti razlog zašto su biblijski pisci često stigmatizirali paganske običaje kultova sa sjevera, naglašavajući da je sam Jeruzalem izdržao asirski napad – na taj način su objasnili sramotni pad Izraela pred Asirijom, ističući nadmoćnost i čistoću judaizma.
Religijske reforme kraljeva Jude, uglavnom Hezekiaha i Josiaha, uključivale su ukidanje obožavanja Yhwh u nasumičnim hramovima i centraliziranje njegovog obožavanja na hram u Jeruzalemu, kao i zabranu obožavanja Asherah, Jahveove (Yhwh) pratiteljice i drugih paganskih kultova u Jeruzalemskom hramu.
Izraeliti nisu zadržali vjeru
Ta transformacija od politeizma do obožavanja jednog boga je uklesana u kamenu, bukvalno. Naprimjer, inskripcija na grobu u Khirbetu Beit Lei, u blizini uporišta Lachisha u Judi, kaže da je “Yhwh bog cijele zemlje; planine Jude pripadaju bogu Jeruzalema.”
Josiahine reforme također su sadržane u knjizi Ponovljenog zakona – čija je izvorna verzija bila, kako se smatra, sastavljena u tom periodu – što je prikazano i riječima 6. poglavlja, od kojih će se kasnije formirati Sh'ma Yisrael, jedna od molitvi judaizma: “Čuj, Izraele, Yhwh je naš Bog, Yhwh je jedan.”
No, dok je Yhwh do početka 6. vijeka pr. n. e. postao “naš” nacionalni bog, on se još uvijek smatrao za samo još jedno od mnogih nebeskih bića, od kojih svako štiti svoj narod i teritoriju.
To je prikazano u mnogim biblijskim tekstovima koji potiču Izraelce da ne slijede druge bogove, prešutno priznavajući postojanja drugih božanstava, objašnjava Römer.
Na primjer, u Sucima 11:24, Jephtah pokušava riješiti teritorijalni spor tako što govori Amoncima da je zemlja Izraela bila dana Izraelcima od Yhwh, dok je njima njihova zemlja data od strane njihovog boga Chemosha (“Nije li tvoje ono što daje tvoj bog Chemosh? Također, šta god je Yhwh, naš bog, dao nama, mi posjedujemo.”)
Kočija sunca, vjerski artefakt obožavanja sunca iz bronzanog doba: Da li se odabrani datum rođenja Isusa podudara sa onim boga sunca?
Grabljenje Boga iz čeljusti poraza
Prava konceptualna revolucija vjerojatno se dogodila tek nakon što su Babilonci osvojili Judu i zapalili Prvi hram 587. godine pr. n. e. Uništavanje i kasnije progonstvo elita Jude u Babilon neizbježno baca sumnju na vjeru koju su stavili u Yhwh.
“Pitanje je bilo: kako možemo objasniti to što se dogodilo?” kaže Römer. Da su poraženi Izraeliti jednostavno prihvatili da su babilonski bogovi dokazali da su jači od boga Jevreja, historija bi bila mnogo drugačija.
Ali nekako, neko je smislio drugačije, do tada neviđeno objašnjenje.
“Ideja je bila da se uništenje dogodilo zato što kraljevi nisu poštovali zakon Boga”, kaže Römer. “To je paradoksalno čitanje priče: poraženi na neki način govori da je njegov bog pobjednik. To je poprilično pametna ideja.”
“Izraeliti su preuzeli klasičnu ideju božanskog bijesa koji može izazvati nacionalnu katastrofu, ali su je kombinovali sa idejom da je Yhwh u svom gnjevu natjerao Babilonce da unište Judu i Jeruzalem”, rekao je.
Koncept da je Yhwh naveo Babilonce da kazne Izraelite neminovno je doveo do vjerovanja da on nije samo bog jednog naroda, već univerzalno božanstvo koje posjeduje moć nad svim stvorenjima.
Ta ideja je već prisutna u knjizi Izaije, koja se smatra jednom od najranijih biblijskih tekstova, sastavljenom tokom ili neposredno nakon Egzila. Tako su i Jevreji postali “odabrani narod” – jer su biblijski urednici morali objasniti zašto je Izrael imao privilegovan odnos sa Yhwh, iako on više nije bio njihovo nacionalno božanstvo, nego jedini pravi Bog.
Tokom vjekova, dok je Biblija bila redigirana, ovaj narativ je rafiniran i ojačan, stvarajući temelj za univerzalnu religiju – onu koja bi mogla nastaviti postojati čak i bez veze sa određenom teritorijom ili hramom. Tako je uspostavljen judaizam, onakvim kakvim ga poznajemo danas, i u konačnici sve ostale velike monoteističke religije.
Autor: Ariel David, Haaretz
Sa engleskog jezika prevela: Amina Hujdur,
Prometej.ba
