Kolumne

Kako poboljšati naš položaj u borbi protiv fašizma

ZLATKO JELISAVAC: MALA ISTORIJA VANREDNOG STANJA U SRBIJI

Tradicija ugnjetenih poučava nas da je “vanredno stanje“ u kome živimo – pravilo. Mi moramo doći do shvatanja istorije koje tome odgovara. Tada ćemo se suočiti sa zadatkom koji se sastoji u uvođenju stvarnog vanrednog stanja; i time ćemo poboljšati naš položaj u borbi protiv fašizma.

(Benjamin, Istorijsko-filozofske teze)


Održavanje vanrednog stanja je dijagnoza vladanja raznolikih vlasti/moći koje su se smenjivale u Srbiji u poslednjih dve i po decenije. Da li je ovo stanje bilo „nametnuto“ od stranih faktora, ako se prisetimo „nepravednih i ničim izazvanih ekonomskih sankcija“ iz devedesetih godina prošlog veka ili je pak samoizazvano od strane domicilnih političkih struktura, nama običnim građankama/građanima baš i nije predstavljalo bitnu razliku – mi smo živeli u vanrednom stanju koje se realno demonstriralo u ratovanju sa drugim balkanskim narodima, a bogami i sa celim svetom, ili pak u borbi za osnovnu egzistenciju. Devedesetih vanredno stanje je bilo deo naše svakodnevnice koja je ispunjavala svaki deo našeg života: ekonomija je bila u potpunom rasulu i živelo se od šverca, a kriminal je cvetao kao u SAD u vreme velike američke krize kada su harali gangsteri poput Al Kaponea; politika Slobodana Miloševića se bazirala na narcisoidnom ludilu i mitološkom somnabulizmu, ali su lojalni građani prihvatali njegovu „borbu“ kao ponosan i drčan stav „Davida naspram Golijata“, a oni pak koji nisu želeli da bude deo Slobine vizije Srbije ili tadašnje Jugoslavije, živeli su od nade u promene koje će nas vratiti u tokove normalnog života. Život u vanrednom stanju devedesetih bio je vrlo surov i za život građana je imao fatalne posledice od kojih se i danas oporavljamo ili ih i dalje živimo punim intenzitotom – teško je reći. To bi mogli nazvati stanje šoka iz kojeg smo se samo delimično probudili, a bogami dobar deo građana još uvek živi po tim aršinima i standardima koji su tada uspostavljeni.

Danas već stasavaju neke nove generacije koje se ne sećaju „Slobinog vakta“ i užasno mi je kada čujem kako o dobu njegove vladavine pričaju kao o nekom idilično-herojskom periodu u kome smo bili ponosni i hrabri i nismo se nikoga plašili. Jasno mi je da im tu mitološku sliku o Miloševiću i njegovoj borbi sa „stranim silama i NATO paktom“ prenose njihovi roditelji ili pak društvena okolina koja više voli da laže sebe i vidi se u nekom boljem i lepšem svetlu nego da se suoči sa sopstvenim izmišljotinama i prihvati posledice svojih pogrešnih ubeđenja. Ali, kao što psihijatri dobro znaju, buđenje iz šoka, nakon neke velike traume, može da dovede do trajnih posledica po psihičko zdravlje pacijenta, te je stoga bolje da traumirana osoba postepeno stiče znanje o događajima koji su proizveli šok i doveli je do stanja izmenjene (pod)svesti.

Vanredno stanje devedesetih trebalo je da se promeni dolaskom novog milenijuma i petooktobarska revolucija građana kojima je bilo dosta ludosti i surovosti ancien regime predstavljala je za sve nas konačnu mogućnost da nešto promenimo i uhvatimo priključak sa normalnim svetom. Ali uskoro je bilo jasno da vlada Zorana Đinđića, uz svu njenu dobru volju i želju za promenama, ne može da ispuni očekivanja građana koja su bila ogromna i nerealna na tako kratak rok. Mračne sile bivšeg režima koje su preživele revoluciju u razočarenju građana u promene su videle mogućnost povratka na vlast i ponovnog preuzimanju kontrole nad našim sudbinama. Ubistvo premijera Đinđića označilo je eru uvođenja novo-starog vanrednog stanja, a i dobar deo građanstva kao da je „odahnuo“ nakon Đinđićevih političko-ekonomskih reformi koje su za građane predstavljale već spomenuto stanje buđenja iz šoka. Realno vanredno stanje uvedeno nakon ubistva Premijera, a gde se pravna država trebala razračunati sa kriminalnim strukturama društva, završilo se kapitulacijom same države bez obzira na hapšenje neposrednih izvršilaca atentata. Nalogodavci ovog ubistva nisu ni pronađeni, a kamoli sprovedeni pred lice pravde i sve je ostavljeno za neka „bolja vremena“, a mi smo se brže-bolje vratili u naše „redovno“ vanredno stanje – kako društva tako i svesti.

Vlada Vojislava Koštunice je uvela novu vrstu vanrednog stanja koje je zacementiralo zatečenu situaciju, a i u dobroj meri vratila stare i proverene strukture na vlast sa obzirom na njihove „reforme kadrova“ u policiji i tajnim službama. Ovaj frankenštajn-sistem, iz naše nasušne potrebe za eufemizmima nazvan tranzicija, traje i do dana današnjeg… Vlada Borisa Tadića je donela istorijsko pomirenje sa SPS-ovcima i ubedila nas da je to sasvim u redu i u skladu sa državnim interesima, te nije ama baš ništa učinila da promeni našu društveno-ekonomsku situaciju nego je obilno koristila skromne demokratkse resurse i naše već uveliko istrošeno strpljenje kako bi se što bolje učvrstila na vlasti. Nasmejani Boris Tadić nam je otprilike poručivao ovo: nije vam lako i nismo ispunili vaša očekivanja, ali morate prihvatiti da smo mi vaša politička elita i da ne zaslužujete bolje. A onda je usledio naprednjački cunami i sve je bilo spremno za otvaranje novog poglavlja vanrednog stanja u Srbiji, koje će izgleda dugo potrajati

Vlada Aleksandra Vučića je „srećan“ spoj starog i novog sistema vladanja gde se proverene metode koriste kako bi se simulirale promene, reforme, bolji život itd. Da bi se ovo stanje stalne simulacije održalo potrebno je održavati presing nad građanima (održavati predizbornu atmoseru ili bolje rečeno vanredno stanje), to jeste stalno ih ubeđivati u dobre namere premijera Vučića & Co… Zadatak je otprilike ovaj: ubediti građane Srbije koji sebe vide na evropskom putu da je Vučić pravi čovek za njih, a opet sačuvati taj „dobri-stari“ radikalski sentiment u vidu insistiranja na nacionalnom ponosu kako bi se smirili duhovi onih koji još uvek ne mogu da oproste sebi što su postali tako „napredni“. Vučić balansira na toj tankoj granici i svesno se izlaže riziku da ga vrlo lako može odneti talas nezadovoljstva sa bilo koje od ove dve strane, ali za sada uspeva u svojim balanserskim veštinama i održava podršku svojih birača. No, ovaPotemkinova sela koja je izgradio širom Srbije neće moći još dugo da prikazuje kao svoje kapitalne uspehe i sve bi to moglo da mu se obije o glavu već na sledećim izborima, ali uvek može da uzda u vanredno stanje gde se vlast za tili čas pretvara u golu batinu ako bude potrebe za ovim radikalnim merama. Bez obzira na svoje evropsko odelo Vučić sigurno neće mirno prepustiti kormilo vlasti nekome drugome i za čas će sa sebe otresti tek izniklo liberal-demokratko-proevropsko paperje i pokazaće svoje surovo autokratsko lice kakvo u suštini i jeste. Ključnu stvar, u vezi sa vladavinom Vučića, izrekao je, svesno ili nesvesno, bivši ministar Milutin Mrkonjić govoreći o novom potemkin-projektu „Prokop“. Mrkonjić je rekao da se ovde samo radi o krečenju, a ne i o nekim bitnim izmenama i investicijama… Takođe je bio simptomatičan odgovor aktuelne ministrice Zorane Mihajlović kako ulaganje od 26 miliona eura nije samo krečenje.

Mogla bi ova afera „Prokop“ da zadobije mnogo ozbiljnije posledice ako se priča o krečenju ispostavi kao tačna i da je ovaj projekat samo još jedan od predizbornih balona SNS-a, a može se i sve okarakterisati kao novi reality show incident koji će biti aktuelan neko vreme i posle toga će pasti u zaborav… Sve je u Srbiji moguće… Zato i jesmo u konstantnom vanrednom stanju.

(Autonomija)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close