logo
bios

Kako je sedma sila položila čista pera za prljave pare

Objavljeno prije 3 sedmice . u ned, nov 17th, 2019

Autor: Nenad Bunjac

Stjecajem okolnosti, odnosno kombinacijom “Više sile i kurčeve sreće”, mjesec dana nisam objavio tekst, osim ako se ne računaju dosjetke na društvenim mrežama. U četvrt stoljeća novinarske karijere, nikad nisam osjećao tako izraženo potmulo nezadovoljstvo činjenicom da se izvanredni događaji i vijesti nižu, bez mogućnosti profesionalne reakcije. Nikad bizarnije predsjedničke kampanje, štrajk poniženih prosvjetara, zdravstvo u kolapsu, vladajuća stranka u samodopadnom transu, tihi diplomatski rat sa BiH-a oko tretmana izbjeglica, samo su neke od tema koje sam na svakodnevnoj razini elaborirao s kolegama novinarima, urednicima i izdavačima, ali jedna se posebno istaknula: položaj medija u regiji, odnosno propasti novinarstva kao pete, odnosno ”sedme sile” kako nam je Napoleon svojedobno tepao.

Postoji cijeli niz zajedničkih nazivnika za novinarstvo na području bivše Jugoslavije, tek nijanse su u pitanju, ali tri karakteristike dominiraju: uvođenje modernih tehnologija i pojava tzv. “klikabilnog novinarstva”, propast pisanih medija, odnosno “olovnog novinarstva” i urušavanje digniteta profesije  o kojem (ne)zasluženo vlada rašireno mišljenje “da danas svatko može biti novinar”.

I najbolje da seciram truplo novinarstva na konkretnom primjeru, a u ovom slučaju to je sramotna propast regionalnog, ali nacionalno utjecajnog dnevnika Novi list iz Rijeke nad čijom sudbinom se u grobu okreću od muke tvorac Frano Supilo i legitimni nasljednik pok. glavni urednik Veljko Vičević.

KOLEKTIVNO PRANJE SAVJESTI I MENTALNO SRANJE IZDAVAČA

Riječki dnevnik Novi list je devedesetih godina krajem XX.st, uz neponovljivi Feral Tribune i kontroverzni Nacional, predstavljao  jedine slobodne dnevne novine koju su citirali vodeći svjetski mediji, a pridjev opozicijski više je bila posljedica loših definicija nego li stvarni odraz stanja jer je Novi list jednako tretirao korupciju, kriminal, pomanjkanje socijalne empatije i političku glupost bez obzira na idejno porijeklo ili političku sklonost. Uredničke legende poput spomenutog Veljka Vičevića, Viktora Ivančića, Ive Pukanića ili ingenioznog Denisa Kuljiša, uz izdavače poput Zdenka Mancea i kontroverznog Nine Pavića, predstavljali su garanciju digniteta struke i novinara, nedeformiranu kralježnicu slobodnog novinarstva bez autocenzure i egzistencijalnih ucjena.

Vodeći mediji u doba socijalizma kao što su Vjesnik, Večernji list ili Slobodna Dalmacija, uz gro televizijsko radijskih postaja na čelu s HRT-om kao servisom vladajućih stranka – izuzev postaje Radio 101 u doba uredništva Zrinke Vrabec Mojzeš – bili su sinekure političkih konvertita i apologete nacionalističko klerikalnih snaga, uz dužno poštovanje iznimkama, a tadašnja uređivačka politika i danas je zadržana u čemu se Večernji list posebice ističe kroz kolumnistička pera Milana Ivkošića, Ivana Hrstića ili Nine Raspudića.

Protiv Novog lista, Feral Tribuna i Nacionala doslovno je vođen specijalni rat u sprezi visoke politike koju je personificirao savjetnik hrvatskog predsjednika dr. Ivić Pašalić i obavještajnih službi (SZUP-a, kasnije SIS-a, današnje SOA-e) na čelu s notornim Smiljanom Reljićem (vidi pod tzv. Mesićeve transkripte proslijeđene Sudu u Haagu). O novinarima su širene glasine s ciljem osobne i profesionalne diskreditacije (vidi popis prisluškivanih novinara 2001.), podizane lažne optužnice,  trpani su u zatvore,  informativno su praćeni i prisluškivani,  nerijetko su fizički stradali u tipičnim “sačekušama”, a izdavači su se nerijetko susretali s neosnovanim poreznim zahtjevima, suludo visokim sudskim obeštećenjima prema ratnim zločincima ili gospodarskim kriminalcima zbog “nanesenih duševnih boli” (vidi pod proces Merčepa za Pakračku poljanu protiv Feral Tribune), iako se većina navoda pokazala vjerodostojnom ili pak,  pokušaja preuzimanja vlasničke strukture, bilo milom ili silom. Politika je odlučila igrati na kartu egzistencijalnog ili tržišnog iscrpljivanja, a strategija se pokazala efikasnom.

Unatoč svemu, Novi list je u zlatno doba 1994.-1998. imao tiražu od 60 tisuća primjeraka, Feral Tribune 70 tisuća, Nacional i do 100 tisuća, na tržištu remitenda jedva da je i postojala.  Novinari su uživali odlične honorare, imali svu potrebnu tehnološku i financijsku infrastrukturu, jedino su trebali pronaći i napisati dobru priču, novinarstvo se nametnulo u odsustvu neovisne policije i sudstva kao jedini korektiv vlasti i generator demokratskog razvoja. I tada su se dogodile dvije ključne stvari koje su promijenile naličje profesije i mentalitet izdavača: pojavio se portal Index Matije Babića i marketing, odnosno oglašivači su u rubrici prihodi istisnuli čitateljstvo kao osnovni kriterij uspješnosti novina.

INDEX JE TREBAO “PROPASTI” ZA MJESEC DANA, A POSTAO JE IZDAVAČKI I NOVINARSKI STANDARD

Kada se Index medijskog vizionara Matije Babića pojavio na tržištu, gotovo unisono mu je struka predviđala “propast u roku od mjesec dana”, iako je tabloid 24 sata već uveo cijeli niz novih smjernica u razvoju novina: kraći tekstovi, senzacionalistički naslovi, puno vizualnog materijala i zabavnog sadržaja poput golišavih starleta, križaljki, viceva i horoskopa. U vrlo kratkom roku nastupila je medijska revolucija na balkanski način koja je podilazila publici i oglašivačima kontinuirano srozavajući kvalitetu tekstova. Politički stav izdavača ili uređivačka politika postali su sporedna kategorija, mediji su se podredili prizemnim potrebama modernog čovjeka koji nema uvriježenu kulturu čitanja, u pravilu je prosječno obrazovan i nema vremena, niti volje posvetiti se “novinama dva sata” nego ih “na brzinu”  čita u tramvaju ili u pauzi za ručak.

Novinarski profesionalci ili jaki autori postali su suvišak medija, urednicima su postajali poslušnici i mediokriteti koji su jedva dočekali tiražni pad Novog lista, Feral Tribuna i Nacionala jer u njima nisu imali mjesta. Sjetimo se, u tom razdoblju je i na studiju novinarstva ukinut kolegij “kraljevskog”, tj. istraživačkog novinarstva, a vječni brucoši i oportunisti dobili su priliku stvarati novine rušeći profesionalni poredak temeljem znanja i iskustva. Istini na volju, razumljiva mi je pozicija izdavača koji će radije platiti honorar od 3000 kuna za 30 kompiliranih tekstova temeljem već objavljenih informacija nego li realno platiti formiranog i iskusnog reportera, istraživača ili kolumnistu, posebice kad je donesen manjkavi Zakon o informiranju koji omogućuje “utuživost” čak i za autorizirane tekstove. Paralelno, sjetimo se samo primjera Todorićevog Agrokora i Jutarnjeg lista, oglašivači su posredno počeli krojiti uređivačku politiku dodjelom ili uskraćivanjem bogatog marketinškog kolača. Novine su postale ovisnici o marketingu gospodarskih koncerna i prateće politike, a redakcije su se napučile autorima koji do prije deset godina ne bi mogli dobiti niti sektor komunalija za pratiti, kamoli složenije domene.

Ubitačna kombinacija površnog i “neodgojenog” čitatelja, poremećenog sustava profesionalnih vrijednosti, prosječnih i priučenih novinara, te Njegovog Veličanstva Profita, uz kronično odsustvo Hrvatskog novinarskog društva (HND) kao moderatora profesije, svele su knjigu novinarstva na par slova.

IMA LI NOVINARSTVO BUDUĆNOST?

U Hrvatskoj, ali I široj regiji, postoji par medija koji još gaje novinarstvo u izvornom značenju, ali ovise o dotacijama europskih fondova i bez obzira na visoku čitanost, u postojećem nesređenom odnosu snaga, ne usuđuju se izaći na tržište. U Hrvatskoj trenutno postoji nekoliko slobodnih medija, od kojih samo jedan pisani, glasilo srpske manjine Novosti, izlazi na kioscima. Redakcija Novosti trenutno predstavlja crème de la crème hrvatskog novinarstva, ali bez dotacija proračunskih sredstava s tiražom od samo 4 tisuće primjeraka, nemaju šanse opstati na tržištu. Jutarnji list Nine Pavića koji je svojevremeno “pokupavao” sve što vrijedi u hrvatskom novinarstvu, podvrgnuo se autodestruktivnoj liposukciji i najprodavaniji je dnevnik u Hrvatskoj s 18 tisuća primjeraka, ali kad se sjetimo da je svojom “zlatnom mainstream uređivačkom politikom” u doba Denisa Kuljiša dosezao tiražu od 80 tisuća primjeraka plus niz profitabilnih medijskih franšiza poput Glorije, jasno je da ga danas oglašivači i politika održavaju u tržišnom životu, a Telegram kao nastavak Pavićeve obiteljske medijske dinastije je jednadžba s par nepoznanica. Niti ga tko čita, niti nema utjecaj, a opstaje na tržištu. Novi list se pretvorio u regionalno glasilo HDZ-a, s marionetom Uprave Ivicom Tomićem koji figurira kao “glavni urednik”, a svi koji imaju alternativu bježe iz novine koju vlasnik, konzervativni slovački koncern “JOJ Media House” želi prodati svakome tko pokaže bankovnu garanciju.

Tiskano novinarstvo je, de facto uništeno, a jedini istinski profitabilan medij koji još drži do novinarskih vrijednosti je Index, uz sve profesionalne kontroverze koji ga prate, od bauljanja u uređivačkoj politici preko sumnjivih političko poslovnih aranžmana do izrazite potrošnje jakih novinarskih imena. Svi ostali portali uglavnom služe kao “izlog novinara” u kojem radite za reputaciju i mogućnost da vas netko angažira temeljem objavljenih tekstova. Urednica Tačno.net portala Štefica Galić je zbiljski dragulj u svijetu slobodnog novinarstva, ali svakodnevni politički i egzistencijalni pritisak koji trpi, iznimno je skupa cijena održavanja slobodnog medija koji otima zaboravu sve zločine nad društvom i pojedincima.

Recentne informacije o razvoju novinarstva govore o raspodjeli tržišta klikabilnog novinarstva kroz sustav preplate, a tiskanim medijima predviđaju sudbinu književnosti, niske tiraže i sustav sufinanciranja kroz različite modele namjenskih fondova. No, novinarstvo ima budućnost, ali ne onu koju novinari priželjkuju. Ubijena je i zadnja nota poetičnog intelektualizma koju je novinarstvo gajilo – donijeti ekskluzivnu vijest i kvalitetnu autorsku interpretaciju – a s preostalim entuzijastima slobodarstva aktualno novinarstvo egzistirati će dok i oni sami ne posustaju.

Strukovno društvo (HND) treba hitno kadrovsko provjetravanje i rekonstrukciju javne strategije i ustroja jer već desetljećima služi isključivo kao svrha samom sebi, profesiji nužan povrat etike kao temeljnog kodeksa, a novinarstvo čeka možda najžešća borba, ona za tržišni opstanak na realnim osnovama i obračun s “mangupima u vlastitim redovima”, svima onima koji su za par tisuća “nečega” pridonijeli razvratnim karminama veličanstvenog zanimanja.

U regionalnom novinarstvu kao “plitkoj bari punoj velikih krokodila” gdje na jedno radno mjesto konkurira barem desetak zvučnih autorskih imena, ne želim poradi osobne egzistencije potpisati tekst, recimo beogradskog Blitza, ,,Soraya (beogradska starleta op.a.) na srpski Badnjak u muškom WC-u oralno zadovoljila trojicu muškaraca”, iako sličnih naslova ne nedostaje niti u drugim regionalnim tabloidnim medijima. Novinarstvo je demokraciji na Balkanu održalo glavu iznad vode i sve dok imam s kim i protiv koga, pisati ću punim plućima s preostalih dvadesetak kolega novinara koji nisu čisto pero prodali za prljave pare, iako godinama pišu “isti tekst”.

Jer mi ovdje nismo samo zbog šoldi, bez obzira što svi drugi jesu.

tacno.net

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh