-TopSLIDEUrednički kutakVisoko

Jutarnja kahva?

Jutarnja kahva: Karta za Njemačku

 

Jutarnja kahva je ritual u kome se budite iz snova i kročite u svakodnevne iskušnje. Ona je jutarnji brifing  s ljudima znanim i neznanim u ugostiteljskim objektima za koje ne znate zašto vam „leže“, a ipak vas nešto za njih veže.

Jutros mi je kahva „prisjela“ i cio dan sam tužan. A da mi niko ništa nije rekao, niti me „mrsko“ pogledao. Tek uzgredna informacija mi je pokvarila raspoloženje za cio dan, a pitanje je koliko će me držati – možda koji dan više.

Ni ta informacija mi nije ništa novo. Znam je odavno i svakodnevno je slušam. Jutros mi je teško „pala“ – zaglavila u grlu, u duši, pa guši do bola.

Slušam jutros jednog „babu“ (oca), inače uspješnog obrtnika – zanatliju kako sugovornicima za stolom obrazlaže razloge što mu sin odlazi u Njemačku. A sin je prije neki dan proslavio maturalnu zabavu i već uspješno mu bio ispomoć u poslu. Posljednjih dana i sin je bio dio jutarnje kahve, a jutros je „izletio“ brzo i to je bio razlog „babinog“ pojašnjavanja gdje „odleti“ – „da kupi kartu za Njemačku“.

I kako je „mali izletio“ s jutarnje kahve „da kupi kartu za Njemčku“, tako je meni pao „mrak“ na današnji dan. Hiljadu slika mi se izlistalo pred očima, a hiljadu pitanja „uzjebalo“ po glavi. Nit tuga – nit ponos u babinim očima što „mali“ odlazi, tek suza se nazire negdje u dubini pogleda. I nisam siguran da li od dragosti ili tuge; od dragosti što će „mali“ nešto zaraditi ili tuga što „odlazi“ sada kada ga odškolovao, odgojio u čovjeka i radnika. Tuga što sada kada mu najviše treba on odlazi, a sam ne može da mu ponudi dovoljno smislenih razloga da bi ga zadržao u ovoj posranoj zemlji.

A „sin“ je slika i prilika pameti, stasitosti balkanske, radin i fino odgojen. „Sin“ je sve ono što se svakom roditelju poželjeti može. „Sin“ je slika i prilika – sinonim za sve što se „šansom ove države zove“. „Sin“ je bio dobar učenik, poželjan prijatelj, za djevojke izazovan „macan“, za poduzetništvo i društvenu zajednicu izrazit potencijal – kapacitet. I siguran sam da će u Njemačkoj biti sve to. Ali, pitanje je da li će biti sretan.

Znam najmanje na desetina takvih slučajeva. Nedavno sam i sam doživio sličnu iskušnju. Ne pamtim kada mi je bilo teže u životu. Mislim da je jutrošnja kahva samo „izbacila“ sve ono što sam prije par mjeseci „progutao“ da ne bih pokazao „slabost“ karaktera. A najradije sam želio isplakati se do besvjesti. Ponekad, da čovjek ima atomsku bombu, bez „bismileta“ bi je aktivirao i u jednom trenu riješio sve dunjalučke probleme.

Posljednjih mjeseci sam se nagledao baba i matera, a jutros je jedan bio takav, u čijim očima je sav bol svijeta – spoznaja da si skoro dvadesetak godina odgajao i „tesao“ dijete, insana, čovjeka da ti bude od pomoći – desna ruka, a onda mu poželiš sreću u „bijelom svijetu“. Laže ko god kaže da ta spoznaja, taj bol ima smisla, da ima logike i da je to „normalno“.

„Sinovi“ odlaze, a odgajani su u ovdašnjim društvenim prilikama. Ovdje ima je sve; djetinjstvo, prijatelji, prve ljubavi i prva pijanstva. Ovdje im je sve o čemu su maštali. Odlaze u „bijeli svijet“ pitajući se ZAŠTO? Odlaze u svijet o kome pojma nemaju. Odlaze u „bolje sutra“ i ostavljaju sve za sobom. Odlaze, a da to ne žele. Odlaze!

Da li znamo tko je kriva zbog suza u očima baba i matera. Tko je kriv što nam mladost odlazi. Tko je rasplakao majku i razočarao babu (demobilisanog ili ranjenog borca, obespravljenog radnika u „prihvatiziranim“ preduzećima). Tko je mladima uskratio pravo na nadu i šansu na ognjištu pradjedova – na babovini. Tko je ugasio svjetlo u njihovim očima – tužne su te oči koje odlaze samo s „nadom“, a sve svoje ostavljaju ovdje.

Jebem mu sve po spisku tko kod da je razlog takvom stanju. Jebem mu sve po spisku tko god je razlog što mi je jutrošnja kahva “prisjela”.

M.H.

 

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close