Andreja Plenkovića pamtim kao izvrsnog studenta, otvorenog, inteligentnog i pristojnog. Na jednoj davnoj međunarodnoj konferenciji (Bernried, Bavarska, 1993.) bio sam impresioniran njegovom vještinom komuniciranja, još više stvaranja prijatelja i značajnih kontakata.
Vještim kozerijama dizao je raspoloženje, pričao šale i bio sjajno prihvaćen od inače vrlo probirljive družine europskih studenata prava.
Mladi lider koji ne ponavlja fraze napisanih govora, već govori bez opterećenja, želje da se svidi svakom u publici, bez poze i bahatosti.
Bio je mlad, poletan i perspektivan. Kolege su ga cijenile i poštovale. Tu vještinu komunikacije hvalio sam i prije nekoliko godina, kada je postao premijer, misleći da je on osvježenje.
Danas bi malo tko povezao takve komplimente s njegovim stilom. Na vlasti kao da su ga stisnule brige, nerješivi zadaci i opaki neprijatelji.
Zakoluta očima, bradu diže malo previsoko, novinarima i publici drži lekcije. Tako je to kad si na vlasti, donosiš teške odluke, ne voli te ni desnica, ni administracija, ni vlastita stranka, pa ni narod. Propuštao je prilike, iznevjerio očekivanja.
Radi li se o tome da je strpljivo čekao pravi trenutak da obračuna s neprijateljima, ili se zavarao upornim nastojanjem oporbe i čekao da se sama uništi, ili se možda radi o tome da su ga iskušenja prestrašila ili možda ohrabrila, jer je iz kriza, u zadnji čas, izlazio naizgled neoštećenog ugleda i moći.
Neobjašnjivo. Imao je i uspjeha. I to je neobjašnjivo.
Doista treba imati sreće i vještine da bi se dobila podrška za njegovu Vladu. Njegova osobna popularnost pada, podrška HDZ-u raste.
Svoje zločeste neprijatelje nastoji držati blizu, kompromisima zadovoljava njihove apetite, poručuje biračima i narodu da su slavohlepni i da ne znaju puno, da bježe od odgovornosti i ozbiljnih problema.
Time je izborio važno pravo vođe, pravo na pogrešku, ali je izgubio saveznike i prijatelje, jer se čini da više cijeni mladost i odobrava neznanje i iskustvo ako nema istovremenih znakova lojalnosti i slijepe poslušnosti.
Sve manje je sličio na ribara koji strpljivo čeka, a sve više na rentijera koji se bogato oženio, pa ne želi ni u ribolov.
I sada vrhunac: pojavili su se transkripti, čak snimke sastanaka koje je prešutio, na kojima je bio glasni kormilar politike.
Iako se to želi relativizirati i zaboraviti, on je lagao službenim tijelima koja su ispitivala slučaj, čak i Saboru.
Može se braniti time što se nije zakleo da će govoriti istinu ili pak time da nitko nema obvezu teretiti sebe svojim iskazom.
Čvrsto vjerujem da je u ovom slučaju Andrej Plenković osoba koja se nije okoristila, nije krala, ali je podržavala druge kod kojih su postojali jaki osobni motivi.
To ne izgleda uvjerljivo, a još manje vjerodostojno.
Grubom nepažnjom, vjerujući da postoje važni razlozi, njegovi iskazi nisu istina i nisu puna istina. Slabe su to isprike. Aktivno je spriječio da se istina javno istražuje pred povjerenstvom.
Ne krši on zakletvu, on radi tešku političku pogrešku. Zakletva je relikt religijske obveze (Ne laži!), ali ne treba pisati u Ustavu da se ne smije lagati pa da to bude obveza vlasti.
Naročito ne smiju lagati oni koji vode i uzor su svima. Kako vam izgleda parola ”Glasujte za mene, ja lažem”? On se nije branio šutnjom, već je lagao.
Ne smiju lagati ni oni koji imaju slabu memoriju. Priznajem da se mogao zabuniti o broju sastanaka i da se sve odigravalo u kaotičnim uvjetima.
Klimavo objašnjenje koje neće dugo trajati.
Teško je prihvatiti da se radi o zaboravu, nepreciznosti ili višoj sili.
Možda se previše poziva na državni interes, salus publica, previše naglašava da se radilo o brzini, nevolji i odlučivanju bez znanja o problemu, ali stječe se dojam da su motivi sasvim osobni.
Laganje u politici nerijetko se smatra korisnim i nužnim. Platon i Machiavelli smatrali su da vladar ne smije govoriti istinu, dopuštali su laž ako je korisna vladaru. Vladar treba stvarati dojam iskrenosti, ali laže kad treba i ne drži riječ ni obećanja ako mu to ne koristi. Vladar ima pravo na ”plemenitu laž”.
No vlast nije osobni posjed niti je država privatno vlasništvo. Zahtijevati podršku može tražiti samo onaj tko dijeli s narodom brige, krize i nevolje, tko ne pripisuje sebi zasluge za uspjehe, a za neuspjeh krivi neprijatelje, sabotere, zlu kob ili nesklonost bogova.
Već naslućujem primjedbu da sam fanatičan i nerealističan. Pa i u svakodnevnom životu lažemo kad govorimo o zdravlju, seksualnosti ili pristojnosti.
Onaj tko je politički vođa ne smije robovati ugodnim frazama, pokazivati površnu veselost (”Nitko nam ništa ne može, jači smo od sudbine”, Mirić, ne Mamić).
Ohrabriti se bahatošću znak je slabosti, a ne snage. Vjerodostojnost i iskrenost sasvim su pragmatični zahtjevi: ohole frazere slijede sluge i uhljebi, a ne znalci i borci.
Laganje kad si na vlasti loš je primjer i očajan uzor za one koji rade i misle.
Laganje kvari inovativnost, sprečava odgovornost i uništava gospodarstvo, institucije i pravo.
Prvi znak da laganje ne pomaže je kad počneš zaboravljati vlastite laži i izjave (arhive su pune zapisa!), a onda se vlast ljulja i drže je samo kolebljive ulizice.
I tada se ne može više smatrati da je sve beznačajno, da je prošlo i pokopano. A sve to nije moralistička propovijed već upozorenje o praksi.
Pouka ovog slučaja: ljudi lažu radi pohlepe, materijalnog interesa ili osobne moći.
Ljudi ne vjeruju onima koji izbjegavaju istinu, još manje kad ih se uhvati u laži.
Tada ne samo da su loši vladari već i slabi lažljivci.
Laž škodi zajednici. Jako volim rečenicu: Možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme.
AUTOR:
autograf.hr
