logo
bios

Jean Vanier, putokaz za naše vrijeme

Objavljeno prije 4 mjeseca . u ned, maj 19th, 2019

AUTOR: JADRANKA BRNČIĆ

Vijest o smrti Jean Vaniera (1928-2019), utemeljitelja zajednica “Arka” (“L’Arche”) i “Vjera i svjetlo” (“Foi et lumière”) prisutnih diljem svijeta, i u Hrvatskoj, te autora brojnih knjiga i predavanja o duhovnosti i antropologiji ljudskog zajedništva, obavljena je i u našim medijima.

Milost je bilo poznavati ga osobno. Posvjedočit će to svi koji su ga susreli. Bio je od onih ljudi u čijoj se prisutnosti osjećate u dubinama vlastita bića viđenima i prihvaćenima te koji svojim osmjehom i pogledom iz vas izvlače ono najbolje u vama, vašu sposobnost da i sami vidite i prihvatite osobu koju susrećete.

Jeanova antropologija i duhovnost zajedništva, o kojoj piše u svojim knjigama, upravo počiva na tom iskustvu zajedničkom svim ljudima, bez obzira na naše različite identitete, a to je: da svatko od nas žudi biti prihvaćen kakav jest te da smo tek u uzajamnom prihvaćanju kadri graditi zajedništvo.

Prvi puta sam ga srela 1980. u Troslyju u Francuskoj, selu u kojem je živjelo nekoliko zajednica što ih je utemeljio.

Da nije bio vrlo visok muškarac, možda ga i ne biste, u njegovoj plavoj jakni i izlizanim samtericama, primijetili među ljudima. Nije se isticao izuzev pogledom, pomnim i nježnim, kakvim bi gledao sugovornika ili osmijehom koji bi se širio oko njega poput blage svjetlosti.

Upravo je hranio Erica koji se vrpoljio na stolcu te je trebalo biti vrlo strpljiv da se dočeka trenutak kada mu se žličica s hranom može položiti u usta te biti primljena i progutana. Način na koji je Jean to činio otkriva je da Eric i Jean nisu bile osobe od kojih jedna treba pomoć a druga ju nudi, nego osobe koje dijele istu nježnost.

Jean nije bio kršćanin koji čini dobra djela, nego čovjek koji svakoga čovjeka prepoznaje kao dobro djelo. Nije ga Isus vodio k Ericu, nego mu je prije Eric otkrivao Isusa, a zajedno s njim našu ljudsku krhkost jedinu kadru primiti svjetlo koje dolazi onkraj nas.

Brigitte me dovela k njima da pozdravim Jeana. Niste im mogli prići a da ne svučete sa sebe sve svoje uloge i pretpostavke kako bi se trebalo ponašati, a da se ne obezoružate od svega što vas dijeli od vas samih i od vaše sposobnosti da sretnete drugu osobu kao sebe same.

Ono što nas priječi da prihvatimo druge kakvi jesu i da ih doista susretnemo, slušamo i čujemo, naš je umišljaj da smo bolji od drugih, umišljaj kojim branimo strah od vlastite krhkosti.

Došao je u Zagreb 1997., u godini kada je biskup Bozanić postao zagrebačkim nadbiskupom. Jean je upoznao nekolicinu mladih ljudi iz Hrvatske zainteresiranih da i u Hrvatskoj zaživi zajednica ”Arke“, a i čuo je u kakvim uvjetima žive mentalno hendikepirane u psihijatarskim institucijama te koliko malo ili nikakvu potporu ni u društvu niti u Crkvi ne dobivaju roditelji koji se teško nose s djecom s intelektualnim poteškoćama.

Otac nadbiskup nas je rado primio. Dočekao nas je u svojem velikom salonu i ponudio nam da sjednemo na antikne fotelje okružene slikama optočene zlatom. Saslušao je Jeana i odmah ponudio konkretnu pomoć: rekao mu da nadbiskupija ima na raspolaganju nekoliko kuća koje bi mogao ponuditi zajednici. Jean nije pokazao interes. Uzvratio mu je: ”Najvažniji su prvo ljudi, kuća će se naći potom“.

Bilo je očito da nadbiskup Bozanić prepoznaje u Jeanu Božjeg čovjeka. Slušao ga je s puno poštovanja. Štoviše, ponizno i iskreno, čak povjerljivo, tražio savjet za sebe. Bila je to godina još svježih ratnih rana te je, očito zaokupljen tim pitanjem, tražio odgovor: ”Kako danas kršćanima u Hrvatskoj govoriti o miru?“.

Ono što mu je Jean rekao, svjestan koliko je to važna zadaća, moglo bi se sažeti u nekoliko rečenica: ”Valja govoriti o miru u ljudskom srcu. Tek čovjek pomiren sa sobom, s drugima i s Bogom, može graditi mir među zajednicama i narodima“.

Dok smo izlazili, još na hodniku, pitao me Jean kako me se dojmio nadbiskup Bozanić. Poslije iskustava s kardinalom Kuharićem, koji je u susretu s ludima volio puno govoriti a rijetko slušao, mene se Josip Bozanić pozitivno dojmio. Bio je malorijek, a slušao je pomno i gotovo skrušeno. Imala sam osjećaj da je u tome posve iskren i obezoružan od svoje uloge.

Jean je na moje oduševljenje uzvratio protupitanjem: ”Jesi li primijetila kakvom je raskoši okružen? U takvom ozračju teško se probijaju misli solidarnosti, oprosta i pomirenja“.

To je čula redovnica koja nas je pratila do izlaza te je stala u nadbiskupovu obranu: ”Ali otac nadbiskup je iz svoje sobe uklonio svu raskoš! Spava i radi u vrlo jednostavno namještenoj sobi“. Jean se blago nasmiješio i tiho izgovorio: ”Ali svakodnevno prolazi kroz ove hodnike i prima ljude u svom salonu. Kad-tad će ga preuzeti…“.

Kako se ne sjetiti pape Franje koji je na upit jedne djevojčice zašto ne živi u papinskoj palači, među ostalim odgovorio i ovim argumentom: ”Radi vlastite mentalne higijene“?!

Jean Vanier je u nekoliko navrata posjetio Hrvatsku. A posjetio je, dakako, i ljude u Srbiju. Držao je predavanja i duhovne vježbe te vodio brojne individualne razgovore s ljudima kojima je trebao savjet ili potpora.

Poslije jednoga od predavanja u vjeronaučnoj dvorani isusovačke crkve u Palmotićevoj, ljudi su postavljali pitanja. Najčešće o  osobama s intelektualnim poteškoćama i brizi za njih ili  o životu Crkve.

Jedna redovnica ga je pitala da kako to da, premda sam kršćanin, u svoju zajednicu prima ljude bez obzira na njihove religijske i svjetonazorske pripadnosti. I danas je, primjerice, na čelu zajednica „Arke“ u Francuskoj jedan Židov, a zajednicu u Parizu koordinira ateist. A zajednice su utemeljene diljem svijeta u različitim religijskim i kulturnim okruženjima.

Jean je govorio o zajedničkoj nam ljudskosti kao jedinoj u kojoj se može graditi zajedništvo te na kraju rekao: ”Hoće li nas Bog ikad pitati jesmo li kršćani, muslimani ili ateisti? Ili će nas pitati jesmo li ljudi dobrote?“

Jedan stariji gospodin pitao je Jeana kako se nosi s činjenicom da i u samoj Crkvi ima ljudi, često i na visokim položajima, koji ne žive po nadahnuću Evanđelja. Dok je odgovarao, a ja prevodila konsekutivno, ljudi koji nisu razumjeli francuski gledali su u mene. Jeanova poruka dolazila im preko mojih riječi i pogleda. Prevodeći odgovor na pitanje ovoga gospodina gledala sam u biskupa Košića koji je sjedio u drugom redu i pomno slušao.

Jean je odgovarao vrlo jednostavno. Kad je rekao da je vrlo žalostan zbog toga, primijetila sam kako je biskup Košić spustio pogled i zamislio se. Kao da je i sam osjetio tu žalost.

Potom je Jean govorio o revoluciji Evanđelja , o revoluciji nježnosti, te o tome kako je svako od nas odgovoran da sudjeluje u toj revoluciji, kako ne trebamo sudjelovanje očekivati od drugih nego od sebe. ”Crkva je pozvana biti most među svjetovima, stvarati zajednice milosrđa gdje će bogati otkrivati svoje unutarnje siromaštvo te početi dijeliti svoja dobra i svoja srca, a gdje će siromasi pronaći nadu i otkriti da imaju svoje mjesto na zemlji. Nježna Crkva je zajednica nemoćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja“.

Na te riječi biskup Košić je podigao glavu. Gledao me obasjana lica i radosnih očiju. Imala sam osjećaj da ga te riječi hrane i nadahnjuju. Danas se pitam: kroz kakve je sve salone i hodnike prolazio otad da na njegovu licu nije više prepoznati tu istu svjetlost?

Jean je odabrao živjeti s ljudima s intelektualnim poteškoćama među ostalim i zato da ga uče tomu što znači biti čovjek. Teško da nas tomu mogu učiti ljudi koji svoj identitet grade na iluzornoj moći koju im daju znanje, novac, uvjerenja i položaj u društvu ili ljudi koji se ne znaju suočiti s patnjom i s ljudskom krhkošću. Tomu nas uče ljudi koji komuniciraju pogledom i dodirom, koji umiju voljeti i biti voljeni ne onim što imaju nego onim tko jesu.

Sa svima koje je susretao Jean je dijeli svoje iskustvo putovanja k vlastitom srcu. Takvo putovanje sveta je povijest svake osobe, sveta povijest ljudskosti zajednička svim ljudima koja se ostvaruje kroz sva životna razdoblja: od djetinjstva – doba povjerenja, preko mladosti – doba traganja, velikodušnosti i idealizma te zrelosti – doba plodnosti i odgovornosti, sve do starosti – doba gubitaka i smirivanja.

Na tom putovanju nam slabi, siromašni i nemoćni ljudi mogu biti ponajbolji učitelji jer, imajući osobite kvalitete malenosti, onkraj natjecanja, prijetvornosti i samodokazivanja, imaju i osobitu ulogu u iscjeljivanju svih koji s njima stupaju u ljudski odnos, otkrivaju u nama našu malenost koja jedina nadvladava sve razlike među nama.

U vremenu u kojem nam prijeti izumiranje kao vrste, u kojem se produbljuje jaz između bogatih i siromašnih, u kojem se društvo temelji na performansu i polarizaciji, Jean Vanier je zacijelo dragocjen putokaz. Nudi nam primjer kako u teškim vremenima biti čovjek i kako ne izumrijeti ne tek kao biološka kao vrsta, nego i kao vrsta koja opstaje kroz vlastitu ljudskost, u zajednicama i društvu građenima na uzajamnom poštovanju i ljubavi.

autograf.hr

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh