logo
bios

Je li to licemjerno?

Objavljeno prije 1 mjesec . u pet, apr 19th, 2019
Za Notre-Dame skupljena je milijarda eura, a djeca gladuju. Je li to licemjerno?

Nenad Jarić Dauenhauer – Index.hr

NAKON što su brojni mediji objavili da je za obnovu crkve Notre-Dame u samo dva dana prikupljeno više od milijardu dolara, neki ljudi na društvenim mrežama tu su informaciju popratili raznovrsnim kritikama kojima je zajednički nazivnik da je riječ o licemjerju.

U akciju prikupljanja sredstava širom svijeta uključili su se i bogati i siromašni i Francuzi i stranci i kompanije i pojedinci. Najveći dio sredstava prikupili su francuski bogataši, prije svega vlasnici i čelni ljudi LVMH-a, Guccija i L'Oreala. No i kompanija Disney, koja je pridonijela slavi crkve svojim animiranim filmom Zvonar crkve Notre-Dame, donirala je 5 milijuna dolara.

Iako je nedvojbeno riječ o iznimno vrijednoj kulturnoj baštini, mnogi su u nevjerojatnom uspjehu prikupljanja sredstava u tako kratkom roku prepoznali problem nepravilnog slaganja prioriteta.

  @MIUSEOFFICIAL

Some French billionaires have pledged 600+ million euros for Notre Dame in less than 12 hours. Shows how easily billionaires could end world hunger, poverty, lack of access to healthcare/clean water/education but don't. 600+ million in twelve hours from just 3 people.5,4009:00 PM – Apr 16, 2019Twitter Ads info and privacy2,112 people are talking about this

Jednu od najčešćih kritika utjelovio je Tweet korisnika MIUSEOFFICIAL prema kojem su trojica francuskih milijardera, koji su u manje od 12 sati skupili više od 600 milijuna dolara, svojom akcijom demonstrirali da bi bogataši s lakoćom mogli okončati glad, siromaštvo te nedostatak zdravstvene skrbi, pitke vode i obrazovanja u siromašnim zemljama. A to se ipak ne događa.

Drugi prominentni prigovor bio je da je u humanitarnoj akciji za posljedice požara koji je 2017. progutao britanski neboder Grenfell odnijevši 27 žrtava u dvije godine prikupljeno samo 30-ak milijuna funti.

“Molim vas, pokažite mi ponovno dokaze da su životi radničke klase važni”, poručila je Lauren Whitte preko Twittera.

Bilo je još mnogo varijacija na temu, no ova dva primjera prilično dobro utjelovljuju ostale.

U ovakvim razmišljanjima ima puno pogrešaka u rasuđivanju. Ovdje ćemo pokušati navesti samo neke najvažnije.

Donacije se ne temelje isključivo na razumu

Prva pogreška u ovakvim prigovorima je to što oni idu za pretpostavkom da se velika sredstva prikupljaju isključivo na temelju racionalnih odluka.

Iskustva i brojne studije pokazali su da se ljudi u davanju donacija više vode dobrom pričom, unatoč tome što se svi načelno slažu da bi bilo dobro da to što daju ima najveći mogući učinak – maksimalno dobro za određenu količinu novca. Činjenice i brojke jednostavno nisu toliko atraktivne kao što su narativi. Primjerice, serija eksperimenata pokazala je da ljudi mnogo snažnije reagiraju na molbe za pomoć jednoj osobi ili jednom prepoznatljivom korisniku nego na statističke informacije o veličini nekog problema koji bi trebalo riješiti. A teško je naći prepoznatljivijeg korisnika od crkve Notre-Dame koja je za Francuze, koji jako drže do svoje kulturne baštine, jedan od najvažnijih simbola njihovih civilizacijskih dostignuća. Naposljetku, gotika je njihov izum, a Notre-Dame je vrhunski dragulj francuske gotike i građevina po kojoj je Francuska poznata u svijetu. U biti, nikako se nije ni moglo desiti da Notre-Dame ne bude obnovljena. To bi se dogodilo i s donatorima i bez njih.

Konačno, pokazalo se da isticanje učinkovitosti humanitarne akcije ne pridonosi značajnije povećanju sredstava koja će biti prikupljena. Naprotiv, prema nekim analizama, čini se da takvo naglašavanje čak može imati kontraefekt.

Također je važno imati na umu da akcije prikupljanja donacija imaju efekt koji se može definirati kao zaraza. Što se više ljudi uključi u njih, osobito poznatih i uglednih, to će se prikupljanje više raširiti, odnosno omasoviti.

Svemu navedenom treba nadodati da ljude na darivanje snažno pokreće i osjećaj hitnosti, odnosno akutne nužde. Neko trajno i teško rješivo stanje, poput permanentnog siromaštva ljudi u nekom korumpiranom političkom sustavu, mnogo će teže aktivirati donatore nego neka akcija za žrtve katastrofalnog potresa.

Drugim riječima, ljudi ne daju razumom, nego srcem. A inzistiranje na racionalnom darivanju može rezultirati njegovim smanjenjem.

Donacije nikada nisu apsolutno nesebične

Jedna od krivih pretpostavki u ideji da bi trebalo davati tamo gdje je najneophodnije i najefikasnije, gdje se za određeni novac dobiva najveće dobro, jest da bi ljudi trebali davati potpuno nesebično, tajno i anonimno, motivirani isključivo duhovnim nagradama, tako da njihova ljevica ne zna što daje desnica, kako to preporučuje Biblija.

Bogataši, ali i ljudi generalno, daruju ne samo zato što ih darivanje duhovno obogaćuje i čini zadovoljnima, već i zbog toga da bi se čulo za njih, ako je moguće da ostanu zapisani u povijesti. A nema boljeg načina za to nego da se za obnovu neke velebne crkve poput Notre-Damea daruje iznos koji će zasigurno ostati zabilježen dokle god ona bude stajala. Naravno, ljudi daju i zato što ih doniranje oslobađa poreza i zato jer im je to sjajna reklama.

U darivanju iz takvih ‘sebičnih’ razloga u biti nema ništa loše. Naprotiv, prema teorijama o ljudskoj prirodi, ne postoji apsolutno nesebično darivanje jer za svako davanje dobivamo neku vrstu nagrade, bilo na ‘nebu’ ili na ‘zemlji’. Čak i kada se daje iz ovozemaljskih razloga, davanje se može smatrati nesebičnim jer čovjek bira da ga usrećuje darivanje, a ne uskogrudno čuvanje svega samo za sebe i svoje. Ako davanju sudimo previše strogo, svako će ispasti sebično. Stvar je u gradaciji.

Logička pogreška ‘whataboutism’

Navedeni prigovori generalno spadaju u kategoriju koja se popularno zove ‘whataboutism’, a dolazi od ‘what about this’, što na engleskom znači ‘a što s ovime’. To je vrsta logičke pogreške u kojoj se argument, tvrdnja ili odluka jedne strane pokušava diskreditirati i prikazati kao licemjerje bez valjane argumentacije, jednostavno nabacivanjem neke druge opcije kao potencijalno bolje. To rješenje ne mora nužno biti bolje, no kod masa može izazvati snažnu emocionalnu reakciju koja će pojačati dojam uvjerljivosti argumentacije.  

Termin se povijesno često koristio kako bi se opisale reakcije ruskih vlasti koje su na kritike zapadnih sila zbog nepoštivanja ljudskih prava često odgovarale kontra kritikama tipa: ‘A što je s ovim problemom kod vas?’ Priroda whataboutisma je takva da se on može upotrijebiti za sve i svašta, kad god treba. Što god da netko učini, primjerice, ako potroši milijarde za cijepljenje djece u Africi, naći će se netko drugi tko će pitati nešto tipa: “A što je s gladnima?” Ili “A što je sa siromašnima u njegovoj vlastitoj zemlji?” ili “Zašto za cijepljenje, a ne za edukaciju koja bi trajno okončala i glad i bolesti?” Itd.

Zašto su navedeni prigovori klasični primjeri whataboutisma, postat će još jasnije u nastavku teksta.

Davanje za jednu svrhu ne isključuje davanje za drugu

U navedene kritike također je uključena i kriva premisa da bogataši koji daju za Notre-Dame neće dati za gladnu i siromašnu djecu, odnosno da ovdje ima smisla stvari postaviti ili – ili.

Statistike Charity Navigatora pokazuju da ljudi daju za brojne različite svrhe te da je iznos koji je prikupljen za Notre-Dame zapravo statistički beznačajan. Naime, ukupan iznos koji su u 2017. prikupile humanitarne organizacije samo u SAD-u kretao se oko 410,02 milijarde dolara.

Pritom su Amerikanci najviše, čak 31%, izdvajali za vjerske organizacije. Nakon toga redom su slijedila izdvajanja za obrazovanje, za humanitarne svrhe – odnosno za gladne, siromašne i sl., za razne zaklade, za zdravlje, za javnu sigurnost, za međunarodne humanitarne udruge, za umjetnost, kulturu i društveno-humanističke znanosti te za okoliš.

Samo za kulturu i umjetnost Amerikanci su u 2017. izdvojili 19 i pol milijardi dolara! No kako pokazuje gore navedeni redosljed, kultura nije na prvom mjestu, ispred nje su neke potrebe koje bi većina ljudi lako mogla doživjeti kao važnije, ali i neke koje bi mogla doživjeti kao ne baš važne.

Nadalje mi nemamo nikakvih temelja da uzmemo zdravo za gotovo da bi francuski bogataši dali za siromašne i gladne da nisu za Notre-Dame. Možda ne bi dali ni za što. Također nema smisla pretpostaviti da neće dati za siromašne i gladne zato što su već dali za parišku katedralu. 

Napokon, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko daju oni koji imaju najviše prigovora na davanja bogataša. Drugim riječima, istražiti je li im možda prava zamjerka to što su bogati, što bi trebalo podrazumijevati da su neetični.

Kad smo već kod humanitarnih aktivnosti, spomenimo da je Hrvatska 2018. bila pri dnu svjetske ljestvice po darežljivosti. Završila je na 132. mjestu od ukupno 140 zemalja, ispod velike većine siromašnih zemalja svijeta.

Miješanje krušaka i jabuka

Pogreške u navedenim kritikama mogli bismo nastaviti nizati. Mogli bismo adresirati i ideju da je ova izdašnost u doniranju dokaz da bi bogati lako mogli riješiti sve probleme gladi, siromaštva, pitke vode i sl. samo kad bi htjeli. No to bi zahtijevalo cijeli zaseban tekst, ako ne i knjigu.

Završimo, stoga, s pogreškom sadržanom u činjenici da se poremećaj u vrijednosnom sustavu bogataša, među ostalim, dijagnosticirao na temelju usporedbe količina prikupljenih donacija za posljedice požara u Grenfellu i požara u Notre-Dameu. U toj primjedbi uspoređuju se kruške i bukve koje glume jabuke. Naime, u slučaju požara u Velikoj Britaniji, već u startu bilo je jasno da prikupljene donacije neće spasiti ničije živote. Sredstva se nisu ni prikupljala kako bi se spasili ljudi, njima više nije bilo spasa. Ona su trebala biti pomoć preživjelim obiteljima. Stoga je spominjanje vrednovanja života potpuno promašeno.

Osim toga, kako smo već naveli, problem nije u tome da ljudi ne cijene život, nego u tome kako je kampanja prikupljanja pomoći organizirana. U prilog tome govore kampanje koje su u Hrvatskoj bile organizirane za liječenje bolesnih djevojčica. Obje su bile uspješne iznad očekivanja.

Konačno, u slučaju Notre-Damea jasno je da nije dovoljno prikupiti par milijuna dolara ni par desetaka milijuna. Za temeljitu obnovu crkve trebat će mnogo više. U slučaju žrtava britanskog požara teško je reći koliko bi novca bilo potrebno ili dovoljno jer nije jasno čak ni čemu bi točno trebao poslužiti, a onda ni koji je ciljani iznos.

Zaključimo da nema ništa loše u tome da se darivanje promišlja, odnosno da se ukazuje na moguće bolje ciljeve, pametnije tehnike, transparentnije sustave organizacije i sl. No i kritike trebaju imati smisla.  

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh