Nismo li odlutali krivim putem
Volimo i uživamo ponositi se svojim jednoboštvom, svojom građanštinom, svojim čistim nacionalnim, etničkim i porodičnim porijeklom u kojima nikada nije bilo inovjeraca i, gluho bilo, nevjernika, seljaka i papaka kao ni mješovitih ili, pak, respektivno, jednonacionalnih muževa i žena.
Koji su naši
Malo šta nas čini tako ponosnim i uznositim kao sloboda da kažemo sve što mislimo(!?). Razmećemo se svojim pravovjerjem, ispravnošću, političkom korektnošću, stranačkom pripadnošću. I od sunca, i od kiše, i od snijega i od vjetra zaklanjamo se iza kolektiviteta: MI! Mi i naše, pa opet mi… i tako u nedogled. O našem sve najbolje, naše je naše i ne može biti ničije drugo i naše se ne dira!
Nismo li u tom „mi i naše“ – pravovjerju, političkoj ispravnosti i stranačkoj podobnosti kao, uostalom i u mnogo čemu drugom, pomalo odlutali krivim putem, da ne kažem (ne)malo zalutali, pa i otišli u neko savremeno „mnogoboštvo“? Drugim riječima, nismo li malo previše stvari, ljudi i događaja „obogotvorili“ (možda i bez navodnika). Odnosno, imamo li, pojedinačno, etnički-skupno, da ne kažem nacionalno, zajednički(!) privatne, nacionalne i univerzalne „svete krave“ i tabue o kojima se, ni po koju cijenu, ne misli, a pogotovo ne govori, loše? S druge strane, je li grijeh čovjeku ne ukazati na grešku, pustiti ga da (pro)pada sve dublje i dublje u zabludu, neumitno srljajući prema grijehu?
Koji i kakav pijetet prema živima (o mrtvima sve najbolje), nagoni da svoje lopove krijemo i štitimo samo zato što su naši? Da varalice, prevarante, ratne i, naročito, poratne profitere, razbojnike i krivokletnike čuvamo i pazimo, ne damo da se na njih baci ni perka, a kamoli (pre)teška riječ samo zato što su naši? Je li to usađeni fatalizam protivan i Vjeri: „Bog će, na kraju, svakome dati što zaslužuje.“ Naravno da hoće. Pa to je Bog obećao, a nisu ljudi smislili; a Bog ne krši svoja obećanja.
Smije li se, naprimjer, Bošnjacima nešto loše reći o bilo kojem njihovom/našem mitologiziranom liku, a da to ne izazove bezrezervno gnušanje cijelog nacionalnog korpusa, javne i tajne osude za veleizdaju, ustaštvo, četništvo, baliluk, optužbe za udbaštvo, kosovstvo (mislim, saradnju sa KOS-om, a ne sa Kosovom)… Očigledno ne smije. Evo, ni ja ne smijem. Smije li se Hrvatima, Srbima, Jevrejima, Romima, Građanima… reći nešto loše o nekim njihovim nabijeđenim, proizvedenim, izmišljenim i kakvimgod veličinama, a da to ne bude „govor mržnje“, „izazivanje nacionalnih netrpeljivosti“, „paljenje varnice nad buretom baruta“… ne znam ni ja šta? A zašto? Zato što je naš? Čiji naš? Šta ako naš i „naš“ nisu isto, kao što i nisu? I šta ako taj naš uopće nije naš nego njihov ili, gluho i daleko bilo, samo svoj?
Pa nam se, dok ga mi štitimo i branimo od zluradih i zavidnih, dušmana i neprijatelja, odnekud iz prikrajka samozadovoljno, da ne kažem, zlorado, smije. Osim što smo posvetili neke ljude (istovremeno obesvećujući sve ostale), nismo li nemalo obogotvorili vjeru – pa više vjerujemo u vjeru nego (u) Boga? Ne otvara li praksa „tabua“ i „svetih krava“ prostor za provale i strovaljivanja epskih razmjera kad se jednom, bilo kada, otkrije da krave – koliko god bile simpatične – nisu svete.
Zašto se od građana ove zemlje krije ko – imenom i prezimenom, ne mora stranačkom pripadnošću – kako i zašto stvarno uzrokuje probleme, a ko ometa i sprečava njihovo rješavanje na zadovoljstvo većine. Sve je ionako nemoguće zadovoljiti, pogotovo Bosance i Hercegovce. Zašto nam se nikada do sada nisu saopćili sadržaj razgovora, pregovora i dogovora po hotelima i restoranima. Zanimljivo je da se oni koji najčešće i najsvesrdnije peru ruke od vlasti najčešće osjećaju krivim kad se ta vlast počne kritizirati. Također, kao po pravilu, oni se, ničim izazvani, osjećaju krivim te kritičare proglašavaju neprijateljima, izdajnicima i prodatim dušama uskraćujući im pravo na sve, a naročito na zdrav razum, vlastitu pamet i slobodno mišljenje.
Čini mi se da nije daleko dan kada će ta druga polovina (bivših) ministara, parlamentaraca i uposlenika neke od 14 vlada, nemam-pojma-koliko ministarstava, 828 institucija i javnih preduzeća… sasvim legitimno tužiti državu BiH – ili svoje stranke – za pretrpljenu duševnu bol što su morali, bili prisiljeni obnašati teške i odgovorne zadaće za koje, svi su znali, niti su bili spremni, niti sposobni… hem su zapustili privatni život, karijere, porodice, mladost(!) im prošla, a da ništa nisu stigli pročitati…
Kad jednom i ovo prođe, a proći će, ako nikako drukčije makar moramo pomrijeti, i sve: svi novci nekome od usta uzeti, sve povlastice koje smo neopravdano uživali, sve prevelike plaće koje nikada nismo zaradili, sve nagrade koje smo dodijelili samo da bismo sutra od nagrađenih druge primili, sve pokradeno, prepisano, potpisano i nepotpisano, sve što smo nekome uskratili da bi nekom svome dali, sva dobra djela koja nismo učinili, sve prilike da učinimo dobro koje smo propustili, sve optužbe koje smo izbljuvali… postane besmisleno, a iz ormara počnu ispadati kosturi odapetih strijela, propuštenih prilika i izgovorenih riječi; šta kada sve od ovoga svijeta postane, ne bezvrijedno, nego teret na Onome svijetu!
Rogovi i papci
Kad sam bio mlad, imao sam problema sa svetim kravama. Ustvari, imao sam problema sa nametnutim i ničim potvrđenim i dokazanim autoritetima. Sada, kad sam skoro ostario, imam problema sa mnogim drugim stvarima, ali ne i sa svetim kravama. Znam da i one, koliko god da su svete, da izvinete, vrše nuždu.
I, što bi rekao pokojni Arsen Dedić: „Dok svaka trpi svoje uže / I svaka svoj nož iznad glave / Samo su one izvan muže – Nedodirljive, svete krave. Vrijeme je zlo i nesigurno / Mnoga će zauvijek iza brave / Krava iz opreza krave se kloni / Sigurne su jedino svete krave. Nikada ništa nisu dale / A svi se klanjaju, svi ih slave / Samo ih kolju gladne oči / Dok gradom gaze svete krave. A mi koje smo davale rogove i papke / I koje su vukli za rep i za vime / Nas će na panjeve i na kuke / Kao obične krave, anonimne. A mi koje smo smjerno vukle kola / I davale putem mlijeka i mesa / Nas već polako klanici vode / Dok svete krave dižu u nebesa.“
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
avaz.ba
