Kultura

Je li Gavrilo Princip započeo Prvi svjetski rat?

Gavrilo Princip, junak? Gavrilo Princip, terorist? Da li je pucanj jednog maloljetnog mladića prouzrokovao rat koji će uništiti četiri carstva?

Piše: Dino Šakanović

Prije svake priče o Gavrilu Principu potrebno je prvo isključiti sve one za koje je Gavrilo Princip terorist samo zato što je Srbin ili junak samo zato što je Srbin. Takvi ljudi su izgubili mogućnost raspolaganja činjenicama.

Povijest nije slučajna. Sve što se zaista događa rezultat je dubokih nepromjenjivih procesa unutar društva. Kolumbovo otkriće Amerike ne mijenja Europu. Stari kontinent mijenja izlazak iz feudalizma, obnova trgovine, nastanak trgovačke klase, prilika da se zaradi na uvozu začina, s čim se otkriće Kristofora Kolumba savršeno uklopilo jer se pojavilo u pravom trenutku, kao jedan od prvih koraka na novom putu. Prije Kolumba, Ameriku su otkrili i Vikinzi, samo što tad Europa nije znala što bi s Amerikom. Otkriće je zaboravljeno. Vikinzi su napravili prvi korak, ali nije bilo puta po kome bi išli. Koji je onda korak napravio Gavrilo Princip? Prvi? Da li je on započeo procese koji će dovesti do Velikog rata?

Već pola stoljeća prije kobnog Sarajevskog atentata 28.6.1914. godine, svijet se nalazio u neobičnom i sve napetijem stanju. Diplomatske krize redale su se jedna za drugom. Stari sukobi i nadmetanja dobili su novu dimenziju serijom kompliciranih saveza. Diplomatski manevri i nepovjerenje postali su očekivana pojava. Događaji su polako klizili iz ruku diplomacija i vlada prema katastrofi. Postupno su stvari izmicale kontroli. Primjetno je da su prestala stara namjerna izazivanja kriza, a započela je serija konferencija koje su pokušale riješiti probleme mirnim putem.

Dva bloka – Centralne sile (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) i Antanta (Francuska, Rusija, Velika Britanija), prošli su kroz period stalnih napetosti, nadmetanja i izdaja kako od „neprijatelja“, tako i od „saveznika“. Svaka sila barem se jednom našla izigrana, prevarena i napuštena od strane saveznika. Vlade su pokušale prevazići blokovsku podjelu svijeta, promijeniti sustav savezništva, ali njihovi nepomirljivi interesi to su spriječili. Svi pokušaji približavanja Njemačke i Britanije, Austro-Ugarske i Rusije, propali su ostavivši iza sebe gorak ukus intriga i prevara. „Prljavi Židov me prevario“, jedna je od reakcija ruskog ministra vanjskih poslova na neostvareni tajni sporazum s Austro-Ugarskom. Svijet je polako ali sigurno klizio u katastrofu koju više nitko nije mogao spriječiti. Nekoliko puta zamalo je započeo sukob. U Drugoj marokanskoj krizi i Njemačka i Britanija poslali su flotu u Maroko, a u Aneksionoj krizi Njemačka šalje ultimatum Rusiji. Za vrijeme Prvog balkanskog rata srpski premijer Nikola Pašić objavljuje kako će Srbija silom prokrčiti sebi put do Jadrana bez obzira na protivljenje iz Beča te kako za to ima podršku Rusije, na što Austro-Ugarska dobiva bezrezervnu podršku Njemačke i počinje djelomičnu mobilizaciju. Ruski car Nikolaj II također planira mobilizaciju ali ga u zadnjem trenutku civilni ministri odgovaraju. Jasno se vidi kako se svijet nalazio na rubu rata. Jedina stvar koja je još uvijek održavala mir bio je strah i razum jer nitko nije želio započeti prvi, bojeći se ishoda rata i sumnjajući u podršku saveznika. Stvorio se sustav „ako diplomacije“. Naposljetku će se od silnih „ako“ mogućnosti, tko bi koga i kako trebao kad podržati, ostvariti jedna, ona vezana za Sarajevski atentat: AKO Austro-Ugarska zarati sa Srbijom, Rusija će podržati Srbiju. AKO Rusija zarati s Austro-Ugarskom, Njemačka će podržati Austro-Ugarsku. AKO Njemačka zarati s Rusijom, Francuska će podržati Rusiju. AKO Francuska zarati s Njemačkom, Britanija će podržati Francusku.

 

gavrilop22

(Najdvojvoda Franz Ferdinand sa suprugom Sofijom)

Serija događaja nakon Sarajevskog atentata konačno će izmaknuti kontroli i to ne zato što je atentat bio toliki izvor krize. Upravo suprotno. U svim ranijim krizama uključile bi se sve velike sile, iznijele zahtjeve, započeli bi diplomatski manevri, kompenzacije, izdaje, ucjene, te bi na kraju netko popustio, najčešće Rusija, dobivši mrvice i maglovita obećanja kojima bi se opravdala pred domaćom javnošću. Ovoga puta stvari su krenule kobno drugačije.

Austro-Ugarski načelnik generalštaba, ratoborni generalfeldmaršal Franz Conrad von Hötzendorf, već je do sarajevskog atentata 23 puta predlagao preventivni rat protiv Srbije. Ministar vanjskih poslova, grof Leopold Berchtold, smatrao je kako je atentat jedinstvena prilika da se uništi Srbija, ta mala balkanska država koja je Dvojnu Monarhiju već nekoliko puta dovela do ruba rata i serije mukotrpnih pregovora, koncesija, pa čak i poniženja. Hötzendorf i Berchtold, zajedno s uvrijeđenim i ratobornim javnim mnijenjem, nagovorili su 84-godišnjeg cara Franju Josipa da nevoljko pristane na slanje ultimatuma Srbiji, smatrajući kako je atentat dovoljan izgovor za opravdan rat koji neće izazvati miješanje drugih sila. Kako bi se ipak osigurao, Berchtold je uspio ishoditi „bijeli ček“ od Njemačke – podršku bez obzira što se dogodilo. Kolektivno nesvjestan posljedica koje će izazvati, bečki dvor, podržan od svog generalštaba, ministra vanjskih poslova i njemačkog saveznika, upućuje Srbiji ultimatum 23.7.1914. godine. Posljedice na tok događaja imat će i smrt Nicholasa Hartwiga 10.7.1914., ruskog ambasadora u Srbiji, jer nitko neće upozoriti rusku vladu na ono što se sprema te neće biti preventivnih akcija protiv ultimatuma. Krizu će dodatno pogoršati namjerne lažne optužbe srpske vlade da je austro-ugarski ambasador otrovao 77-godišnjeg Hartwiga. Kada je ultimatum poslan, sve je već bilo gotovo. Svijet je prešao točku s koje više nema povratka. Ultimatum namjerno sročen tako da ga Srbija ne može prihvatiti jer je kršio njen ustav i totalno bi ponizio vladu i kralja pred narodom, odbijen je. Ipak, Srbija svjesna dokle je dovela njena politika provociranja Austro-Ugarske prihvaća 9 točki ultimatuma, a odbija najsporniju 10. točku. Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji 28.7.1914. godine. Sustav savezništava i „ako diplomacije“ počinje djelovati te se države redom uključuju u rat na strani svojih saveznika.

gavrilop33Grof Leopold Berchtold/Generalfeldmaršal Franz Conrad von Hötzendorf

Gdje je u svemu ovome maloljetni Gavrilo Princip? Da li je bio svjestan što će njegov pucanj učiniti? Da li je znao ono što ni Leopold Berchtold i Franz Conrad von Hötzendorf nisu uspjeli shvatiti – da će atentat dovesti do Prvog svjetskog rata. Sigurno ne. Gavrilo Princip, vođen idealima slobode, pucao je srcem, a ne razumom. Bio je spreman ubiti i umrijeti za svoj san. Ono što će se dogoditi nije znao. Jedan mali čovjek u vrtlogu svjetske politike pokrenut će nešto što je dugo tinjalo, baciti iskru koja će zapaliti bure baruta. Kako ga danas, nakon 100 godina ocijeniti? Terorist je sigurno. Ubio je prestolonasljednika i njegovu suprugu. Sigurno je i junak. Usudio se pucati u nadvojvodu i podrediti svoju sudbinu svom idealu. I to je to što se tiče Gavrila Principa. Propitivati sviđa li nam se njegov ideal ili ne, osobno je pitanje. Kako su na početku ovoga isključeni oni kojima je Gavrilo junak ili terorista isključivo zbog nacije, na kraju treba isključiti i sve one kojima je njegov ideal dobar ili loš unaprijed, bez obzira na sve. Ni takvi nisu u stanju raspolagati činjenicama.

Kad isključimo sve ono unaprijed zacrtano, za nekog negativno, za nekog pozitivno, ostaje samo Gavrilo Princip, terorist i junak, koji je slučajno, baš on,svojim pucnjem pokrenuo seriju događaja do koje bi svejedno došlo kad tad, ovako ili onako, s ishodom kakav bi svejedno bio. Na ono što je do rata dovelo i na ono što je iz rata proizašlo, Gavrilo Princip nije utjecao, niti je mogao utjecati. Otvorenih očiju, sanjajući najbolje, a čineći najgore, Gavrilo Princip ispucava metak koji pokreće lavinu, lavinu koja će ga i samog pregaziti, stvorivši od njega danas nepravedno ono što nikad nije bio – velikosrbina ili jugoslavena. Da li je Gavrilo Princip sanjao Jugoslaviju ili Veliku Srbiju? Vjerojatno ni jedno onako kako ih mi vidimo danas. Možda previše očekujemo od jednog 19-godišnjaka zaslijepljenog svojim idealima? Ni jedno ni drugo on nije imao vremena sanjati i živjeti. Nakon nekoliko pokušaja samoubojstva, obolio od tuberkuloze, utamničen u teškim uvjetima, a premlad za smrtnu kaznu, umro je 28.4.1918. godine u zatvoru u Terezinu, nedaleko od Praga s nepune 24 godine.

 

2014. godina

Prometej.ba

 

| Prometej.ba | 28.6.2014.

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close